Sjećam se svoga djetinjstva. Bio sam sasvim slobodan. Bilo je prekrasno biti dijete. Sjećam se da sam naučio hodati prije nego što sam progovorio. Bio sam poput male spužve, jer sam pokušavao naučiti sve. Također se sjećam kakav sam bio prije nego što sam naučio govoriti.

Kao malo dijete bio sam posve izvoran. Nikada se nisam pretvarao da sam nešto drugo. Volio sam se igrati, istraživati i biti sretan. Emocije su vladale mojim životom. Želio sam raditi samo ono što mi se sviđalo, a pokušavao sam izbjeći ono što mi se nije sviđalo. Svu sam pozornost usmjeravao na osjećaje i mogao sam osjetiti emocije koje su mi dolazile od drugih ljudi. Ako želite, to možemo nazvati nagonom, ali to je bila neka vrsta opažaja. Nekima sam ljudima prilazio, jer sam u njih imao povjerenja. Drugima nisam htio ni blizu, jer sam se uz njih osjećao nelagodno. Imao sam mnoštvo emocija koje nisam mogao objasniti, jer dakako, još nisam znao govoriti.

Sjećam se kako sam se budio i majčino je lice bilo prvo što bih ugledao; bio sam preplavljen željom da je uhvatim objema rukama. Tada nisam znao da se ta emocija zove ljubav. Bilo je sasvim prirodno voljeti. Isto sam to osjećao i prema svojim igračkama te prema mački i psu. Sjećam se kako se otac vraćao kući s posla i kako sam mu trčao ususret i radosno mu, sa širokim i prekrasnim osmijehom, skakao u naručje. Posve izvorno.

Mogao sam biti gol i nije mi bilo stalo do mišljenja drugih ljudi. Tada sam bio ono što uistinu jesam, što god to bilo, jer nisam posjedovao znanje. U glavi još nisam imao niti jedan program. Nisam znao što sam, niti mi je do toga bilo stalo. Upravo kao što pas ne zna da je pas, no, ponaša se poput psa. Laje poput psa. I ja sam bio takav.

Život sam proživljavao kroz vlastitu cjelovitost. To je bila moja istinska priroda prije no što sam naučio govoriti. Nastavio sam istraživati uspomene iz djetinjstva i otkrio da se nešto događa svima nama. Što se događa?

Događa se znanje. Sjećam se kako sam počeo učiti riječi. Naučio sam naziv svakog predmeta kojeg bih vidio. Naučio sam jezik, što je izvrsno. Tada sam se mogao služiti riječima i zatražiti ono što želim. Mjesecima ili godinama kasnije, moj je um dovoljno sazrio da može shvatiti apstraktne pojmove. Te je pojmove pratilo nešto nevjerojatno. Prosuđujući sve oko sebe, počeo sam stvarati priče: što je ispravno, a što pogrešno, što bih smio, a što ne bih trebao, što je dobro ili loše, lijepo ili ružno. Od roditelja sam naučio ne samo ono što su mi govorili, nego i ono što su radili. Učio sam ne samo iz onoga što su govorili meni, nego i iz onoga što su govorili o drugim ljudima. Učio sam komunicirati s ljudima. Oponašao sam sve što bih vidio. Promatrao sam svoga oca koji je bio vrlo moćan i imao čvrsta mišljenja i želio sam biti poput njega. Jedva sam čekao da odrastem i da imam vlastito mišljenje.

Kada sam konačno shvatio jezik, gotovo su mi svi počeli govoriti što sam ja. O sebi sam učio slušajući mišljenja pripovjedača koji su me okruživali. Moja je majka stvorila sliku o meni na temelju onoga što je vjerovala da ja jesam. Pričala mi je što jesam i vjerovao sam joj. Tada mi je otac rekao što sam. Iako je to bilo nešto sasvim drugačije, i s njim sam se složio. Dakako, svaki brat i svaka sestra imali su svoje mišljenje o meni, a ja sam i ta mišljenja prihvaćao. Naravno da svi oni znaju mnogo više od mene, iako sam ja onaj koji živi u ovome fizičkom tijelu. Ništa od toga nije bilo smisleno, ali dobro sam se zabavljao.

Tada sam krenuo u školu i učiteljica mi je rekla što sam, a i to je bilo u redu dok mi nije počela govoriti kakav bih trebao biti, ali nisam. Čim sam se i s njom složio, nastao je problem. Čujem je kako govori: Djeco, morate naporno raditi da biste postali netko, da biste u životu postigli uspjeh. U svijetu postoje pobjednici i gubitnici, a vi ste ovdje kako biste se pripremili da postanete pobjednici. Ako naporno radite, možda ćete biti odvjetnici, liječnici ili inženjeri. Moja mi je učiteljica pripovijedala priče o svim bivšim predsjednicima i o onome što su radili dok su bili djeca. Dakako, svi su junaci pobjednici. Ja sam dijete; bezazlen sam. Naučio sam pojam pobjednika. Složio sam se da bih trebao postati pobjednik i to je to – ta je suglasnost pohranjena u mome pamćenju.

Kod kuće su mi roditelji govorili: Miguel, da bi bio dobar dječak, moraš se ovako ponašati, a to znači da

nisam dobar dječak ponašam li se drugačije. Roditelji mi to nisu rekli, ali ipak sam shvatio. Da bi bio dobar dječak moraš raditi ovo, ovo i ovo. Tada ćeš dobiti nagradu. A ako se tako ne ponašaš, bit ćeš kažnjen. Uh! Bio sam premalen, a oni su bili jako veliki. Pokušavao sam se pobuniti, ali nisam uspio. Pobijedili su. Počeo sam se pretvarati da jesam ono što nisam kako bih izbjegao kaznu, ali i da bih dobio nagradu. Moram se ponašati onako kako mi kažu jer nagradu dobivaju samo dobri dječaci. Sjećam se da sam se jako trudio postati onakvim kakvim su me željeli, samo da bih dobio nagradu u obliku njihove pozornosti, samo da bi mi rekli: Miguel, ti si jako dobar dječak.

U pozadini svih tih poruka koje sam slušao, stizale su i poruke koje roditelji nikada nisu izgovarali, ali ipak sam ih shvatio: Ja nisam onakav kakav bih trebao biti; nije dobro biti ono što uistinu jesam. Ako poruka glasi:

Miguel, moraš se truditi da postaneš netko, to znači da sam sada nitko. Te poruke bez riječi dijete u svojoj glavi shvača ovako: ja nisam dovoljno dobar. I ne samo to. Nikada neću biti dovoljno dobar jer nisam savršen.

Složio sam se s njima i u tom sam trenutku, kao i većina drugih ljudi, počeo tragati za savršenstvom. Tako je slika savršenstva utisnuta u moj um. Tada sam prestao biti ono što jesam i počeo sam se pretvarati da jesam ono što nisam. Tu sam prvu laž prihvatio u prvom razredu osnovne škole, gotovo na samome početku.

Dok sam sjedio u učionici i promatrao svoju prvu učiteljicu, to je na mene ostavilo snažan dojam. Učiteljica je odrasla osoba. Što god ona kaže mora biti istina, upravo kao što mora biti istina i sve ono što otac i majka kažu.

Ona je velika učiteljica kojoj je uistinu stalo do djece pa iako je poruka koju sam dobivao od nje uglavnom bila pozitivna, posljedice su ipak malo drugačije. U pozadini poruke krije se nešto vrlo tanano. Ja to nazivam laž o mojoj nesavršenosti. To je najvažnija laž o meni u koju sam pristao povjerovati i nakon te laži izmislio sam mnoštvo novih kako bih je mogao poduprijeti.

To je bio trenutak moga pada, trenutak kada sam počeo izlaziti iz raja, kada je moja vjera u laž počela tkati svoju čaroliju. Upravo poput čarolije, počela je djelovati na svijet oko mene: morao sam se jako truditi da bih bio dovoljno dobar za svoju majku, da bih bio dovoljno dobar za svoga oca, da bih bio dovoljno dobar za stariju braću i sestre, da bih bio dovoljno dobar za svoje učitelje. To je strašno puno posla, ali još nije gotovo. Kada bih uključio televiziju, televizija bi mi rekla kako bih trebao izgledati, što bih trebao odjenuti, kakav bih trebao biti, ali nisam. Televizija mi je pružala mnoštvo slika junaka i gubitnika. Vidio sam ljude koji su se jako trudili postati pobjednici. Vidio sam ih kako su težili savršenstvu, željeli postati važnima, željeli biti ono što nisu bili.

Stvarna je tragedija započela kada sam postao tinejdžer, jer sada više nije riječ samo o tome da nisam dobar za

druge ljude, nego više nisam bio dobar ni za sebe. Posljedica je odbacivanje samoga sebe. Pokušao sam samome sebi dokazati da sam vrijedan poštovanja i jako sam se trudio dobiti sve petice u školi. Jako sam se trudio biti najboljim sportašem, najboljim šahistom, najboljim u svemu. U početku sam to činio kako bih ostavio utisak na oca i stariju braću, a kasnije kako bih ostavio utisak na samoga sebe. Tada više nisam bio pravi ja. Izgubio sam svoj integritet i izvornost, jer više nisam donosio odluke na temelju onoga što je za mene dobro. Bilo mi je važnije zadovoljiti tuđa stajališta.

Kad sam završio osnovnu školu i krenuo u srednju, rekli su mi: Više nisi dijete; ne možeš se ponašati poput djeteta. Sada se moraš ponašati drugačije. Uvijek sam se iznova trudio zadovoljiti druge ljude pretvarajući se da sam ono što su od mene željeli. Počeo sam tražiti mišljenja od sviju oko sebe. Kako izgledam? Sto misliš o meni? Jesam li to dobro napravio? Tražio sam potporu, tražio sam nekoga tko će mi reći: Miguel, jako si dobar. A ako sam se družio s osobom koja bi mi govorila da sam jako dobar, toj je osobi bilo jako lako manipulirati mojim životom, jer mi je bilo prijeko potrebno njezino priznanje. Bio mi je potreban netko tko bi mi govorio da sam inteligentan, prekrasan, da sam pobjednik.

Nisam mogao podnijeti da budem sam sa sobom. Kada sam bio sam, sebe sam smatrao gubitnikom i oštro sam se osuđivao. Kad god nisam bio onakav kakav bih trebao biti u skladu s mojom pričom, osuđivao bih samoga sebe i smatrao se krivim. Tada bih se počeo koristiti svime što bi mi došlo pod ruku kako bih se kaznio.

Bio sam sklon uspoređivati se s drugim ljudima. Oni su bolji od mene. Ne, još su gori. Od toga sam se osjećao malo bolje, ali tada bih se pogledao u zrcalo – jao! Nije mi se sviđalo ono što sam vidio. Odbacivao sam samoga sebe. Dakako da se nisam volio. No, pretvarao sam se da se volim. Uz malo vježbe, čak sam počeo i vjerovati u ono što sam glumio.

Kasnije, kad sam se uistinu pokušao dokazati u društvu, postao sam liječnik. Jesam li zbog toga konačno postao pobjednikom? Ne, dakako da nisam. Postoje kardiolozi, neurolozi, kirurzi. Tada sam postao kirurg, ali još nisam bio dovoljno dobar i u skladu s vlastitom pričom. Imao sam sliku o sebi u koju sam vjerovao kad god sam bio sam, a drugim sam ljudima projicirao različite slike, ovisno o tome što sam želio da povjeruju o meni.

Pokušavajući projicirati te slike, morao sam ih i braniti. Morao sam postati jako inteligentan već samo zbog toga da bih prikrio sve svoje laži!

Nastavio sam se pretvarati da sam u skladu sa svim svojim slikama i nakon dugih godina prakse postao sam izvrsnim glumcem. Ako bi mi se slomilo srce, rekao bih samome sebi: Ne boli me. Nije mi stalo. Lagao sam. Pretvarao sam se. Za svoju sam glumu gotovo mogao dobiti Oscara! Kakav lik, kakva tragedija! I mogao bih reći da je drama moga života započela kad sam se složio da uistinu nisam dovoljno dobar – kad sam čuo da mi učitelji, obitelj i televizija govore: Miguel, moraš biti ovakav«, ali nisam bio takav.

Tražio sam priznanje, prihvaćanje, ljubav – ne znajući da je to samo priča. Tragao sam za savršenstvom i jako mi je zanimljivo bilo što fraza Pa nisam savršen postaje najveći izgovor kojim se ljudi služe kako bi opravdali svoje postupke. Kad god pogriješe i moraju obraniti svoju sliku, kažu: Ja sam samo čovjek, nisam savršen. Jedino je Bog savršen. Takve su rečenice postale i moj najveći izgovor za svaku pogrešku. Pa dobro, nitko nije savršen. Izvrsno opravdanje.

Išao sam u crkvu, gdje su mi pokazivali slike svetaca: To je savršenstvo. No, na licima svetaca uočavao sam patnju i bol. Oh! Zar moram biti sličan njima da bih bio savršen? Da, ovdje sam kako bih patio, a ako patim strpljivo, možda ću, kad umrem, dobiti nagradu u raju. Možda ću tada biti savršen!

Nekoć sam u to vjerovao jer sam to jako često slušao. No, to je tek priča. Bio sam opterećen praznovjerjem o

svemu. Laži koje su stare nekoliko tisuća godina još utječu na izgradnju naše vlastite priče. Dok sam bio dijete, rekli su mi: Samo je Bog savršen. Sve ono što je Bog stvorio također je savršeno, osim ljudskih bića.

Istodobno su mi govorili da je Bog ljudska bića smjestio na vrhunac svega stvorenoga. No, kako ljudi mogu biti na vrhu svega, ako je sve ostalo, osim njih, savršeno? Kada sam odrastao, počeo sam razmišljati o tom protuslovlju. To nije moguće. Bog je savršen i on je sve stvorio. Ako uistinu vjerujem u savršenstvo onoga što je Bog stvorio, tada smatram da je sve savršeno ili da ni Bog nije savršen.

Volim i poštujem sve što je stvorio. Kako mogu reći: Bože, ti si stvorio milijarde ljudi, ali oni nisu savršeni? Kažem li da ja ili vi nismo savršeni, to je, s moga stajališta, najveća uvreda Bogu. Ne uočavamo li savršenstvo, to je zato što nam je pozornost usmjerena na laži, na sliku savršenstva koju nikada ne možemo ostvariti. I koliko nas odustane od pokušaja postizanja savršenstva, ali niti to ne činimo poput ratnika.

Jednostavno prihvaćamo da nismo uspjeli, da nikada nećemo uspjeti i zbog toga okrivljujemo sve oko sebe. Nisam uspio zato što mi nitko nije pomogao – nisam uspio zbog ovoga ili onoga. Izgovora ima na stotine, ali u današnje vrijeme samoosuđivanje je gore nego ikada prije. Postojalo je i dok smo još pokušavali biti savršeni, ali kad smo odustali, postalo je strašno. Kad smo odustali, pokušali smo prikriti vlastite frustracije govoreći:

Dobro se osjećam. Upravo ovako želim živjeti, ali znamo da smo doživjeli neuspjeh i od samih sebe ne možemo sakriti ono što vjerujemo.

Dakako, neuspjeh doživimo svaki put kad pokušamo postati onakvima kakvi nismo. Teško je biti nešto što nismo, pretvarati se da jesmo ono što nismo. Nekoć sam se pretvarao da sam jako sretan, snažan i važan. Jao!

Takav je život uistinu pakao. To je zamka, situacija u kojoj nitko ne može pobijediti. Nikada ne možete biti ono što niste i to je najvažnija pouka. Možete biti samo ono što jeste i to je sve. A vi ste ono što jeste ovoga trenutka, i to bez ikakva napora.

Nema potrebe da se opravdavamo zbog onoga što jesmo. Nema potrebe da se naprežemo kako bismo postali ono što nismo. Samo se trebamo vratiti vlastitom integritetu, onome kakvi smo bili prije no što smo naučili govoriti. Savršenstvo. Kao mala djeca bili smo savršeni. Kad smo bili gladni, željeli smo jesti. Kada bismo se umorili, željeli smo se odmoriti. Za nas je bio stvaran samo sadašnji trenutak; nismo brinuli o prošlosti, nismo bili zabrinuti zbog budućnosti. Uživali smo u životu, željeli smo istraživati i zabavljati se. Nitko nas nije učio da budemo takvi: takvi smo se rodili.

Rodili smo se u istini, ali smo odrasli vjerujući u laži. To je ono u čemu se sastoji sveukupna tragedija čovječanstva, to je cijeli problem s pripovjedačima. Jedna od najvećih laži u priči čovječanstva jest laž o našoj nesavršenosti. Ta je laž imala velik utjecaj na moj život. Pa iako drugima govorim da ništa ne pretpostavljaju, ipak pretpostavljam da se to, na ovaj ili onaj način, dogodilo svima nama. Dakako, priče nam se razlikuju, ali mislim da je obrazac manje ili više isti kod svakoga. Teško bi se moglo reći da je itko izbjegao toj zamci.

Bio sam savršeno dijete. Bio sam bezazlen, a onda sam progutao laž da nisam onakav kakav bih trebao biti. Vjerovao sam da se moram jako truditi kako bih postao onakvim kakav trebam biti. Tako sam naučio graditi svoju priču i, zato što sam joj vjerovao, postala je za mene istinita. A priča je, makar prepuna laži, ipak savršena. Lijepa je i prekrasna. Nije ni ispravna ni pogrešna, ni dobra ili loša, ona je samo priča i to je sve. No, tu priču možemo promijeniti uz pomoć svijesti. Korak po korak, možemo se vratiti istini.

Kao mala djeca bili smo potpuno izvorni. Nikada se nismo pretvarali da smo nešto što nismo. Voljeli smo se igrati i istraživati, živjeti u trenutku i uživati u životu. Nitko nas nije učio da budemo takvi, takvi smo se rodili.

To je bila naša istinska priroda prije nego što smo naučili govoriti.

Kad ljudski um sazrije dovoljno da bi mogao shvatiti apstraktne pojmove, učimo ocjenjivati sve: ispravno ili pogrešno, dobro ili loše, lijepo ili ružno. Stvaramo priču o tome kakvi bismo trebali biti, u nju ulažemo svoju vjeru i priča za nas postaje istinitom.

U pozadini svih poruka koje čujemo kao djeca nalazi se tiha poruka koju nitko nikada ne izgovara, ali mi je ra-zumijemo: nije dobro biti to što jesam. isam dovoljno dobar. Čim se složimo s tom porukom, prestajemo biti to što jesmo i počinjemo glumiti da smo ono što nismo, samo kako bismo udovoljili drugima, samo kako bismo se uklopili u sliku koju oni za nas stvaraju u skladu s vlastitom pričom.

Nikada ne možete biti ono što niste. Možete biti samo ono što jeste i to je sve. A upravo ste ovoga trenutka ono što jeste i to bez ikakva napora.

Ljudska se bića rađaju u istini, ali odrastaju vjerujući u laži. Jedna od najvećih laži u priči o čovječanstvu jest laž o našoj nesavršenosti. To je samo priča, ali mi u nju vjerujemo i koristimo se tom pričom kako bismo se prosuđivali, kako bismo se kažnjavali i opravdavali svoje pogreške.

Savršeno je sve što je Bog stvorio. Ne uviđamo li vlastito savršenstvo, to je zato jer smo pozornost usmjerili na vlastitu priču. Laži sadržane u toj priči ne dopuštaju nam da uvidimo istinu. No, tu priču možemo promijeniti i vratiti se istini – uz pomoć svjesnosti.

Susret s beskonačnim

Sljedeća prilika za spoznaju istine pojavila se dok sam se kao liječnik bavio socijalnim radom. Bio sam smješten u malome gradu Altar Sonora u pustinji Sonori. Bilo je ljeto, a vrućina je bila toliko jaka da nisam mogao spavati. Odlučio sam otići iz klinike i prošetati pustinjom. Te je noći izašao mladi mjesec, a na nebu sam ugledao milijune zvijezda. Bio sam potpuno sam usred pustinje. Oko sebe sam vidio ljepotu. U tim zvijezdama vidio sam vječnost, beskonačnost, beskraj i bez imalo sam dvojbi bio svjestan da su zvijezde žive. Sve je živo: beskonačnost, naša Majka Zemlja, sveukupnost stvorenoga. Sve je to živo biće.

Dakako, iste sam zvijezde vidio i mnogo puta prije, ali nikada tako, nikada ih nisam gledao na taj način. Bio sam preplavljen osjećajima. U srcu sam osjećao jaku radost pomiješanu s najčarobnijim spokojstvom. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno. Imao sam osjećaj da nisam sam u pustinji. Dok sam promatrao ogromnost beskonačnoga, beskonačno je promatralo mene. Ti su milijuni zvijezda bili dio živoga bića koje zna sve i koje sve zamjećuje. Svemir je znao da postojim!

Tada se dogodilo nešto još čarobnije. Moja se perspektiva promijenila i na trenutak sam bio taj beskraj zvijezda koji promatra beskraj u mome fizičkom tijelu. Vidio sam samoga sebe usred pustinje – tako malenog.

Vidio sam da mi je fizičko tijelo sačinjeno od milijardi sićušnih zvijezda za koje sam znao da su atomi, a te su zvijezde bile prostrane kao i sve ostale zvijezde na nebesima.

Te sam noći znao da je beskonačnost unutar moga fizičkog tijela samo nastavak beskonačnosti koja me okružuje. Dio sam beskonačnog, kao i svaki drugi predmet kojeg vidim. Nema razlike među nama ljudima, ili između nas i nekog predmeta. Svi smo mi samo jedno, jer je sve sačinjeno od svjetlosti. Svjetlost se izražava u milijardama različitih oblika kako bi stvorila materijalni svemir. Štoviše, znao sam da postoji samo jedna jedina sila koja sve pokreće i preobražava. Sila koja pokreće zvijezde ista je ona sila koja pokreće atome u mome tijelu. Ja je nazivam životom, a svjetlost je poslanik ili nositelj života, jer svjetlost bez prestanka šalje informacije svemu što postoji.

Bilo je nevjerojatno spoznati da je svjetlost živa. Svjetlost je živo biće koje sadrži sveukupnu mudrost svemira i prebiva u svemu. Među zvijezdama nema praznoga prostora, kao što praznoga prostora nema između atoma u mome tijelu. Prostor između zvijezda ispunjen je svjetlošću; samo se doima praznim zato što nema nikakvog predmeta koji bi odražavao svjetlost. Svaki predmet koji pošaljemo u svemir odražavat će svjetlost jer sva materija odražava svjetlost baš poput zrcala.

Tada sam u džepu potražio malo ogledalo koje uvijek nosim sa sobom dok radim. U zrcalu sam opazio potpuno isti preslik svega stvorenoga, virtualnu stvarnost stvorenu svjetlošću. U tom sam trenutku postao svjestan da su i moje oči poput dva zrcala. Svjetlost u moj mozak projicira virtualnu stvarnost, upravo kao što je projicira u zrcalo. Bilo je očito da je sve što opažam virtualna stvarnost stvorena slikama svjetlosti. Jedina razlika između mojih očiju i zrcala je u tome što se iza mojih očiju nalazi mozak. Zahvaljujući mozgu sposoban sam analizirati, protumačiti i opisati virtualnu stvarnost koju zamjećujem u svakom trenutku.

Ja stvaram istodobno s Bogom, sa životom. Bog stvara ono što je stvarno, a ja u svome umu stvaram virtualnu stvarnost. Život kroz svjetlost šalje informacije u moje oči, a ja gradim priču koju vidim. Priča se odnosi na to kako ja procjenjujem, opravdavam i objašnjavam ono što opažam. Ako promatram stablo, ja ne samo da ga vidim; već ga procjenjujem, opisujem, imam mišljenje o njemu. Drvo mi se sviđa ili mi se ne sviđa. Mogu osjećati je li drvo lijepo ili nije, ali je moj stav, moje mišljenje o stablu priča koju sam  stvorio. Kad jednom počnem tumačiti, ocjenjivati ili prosuđivati ono što opažam, to više nije stvarno: to je virtualni svijet. To je ono što Tolteci nazivaju sanjanjem.

Tada sam počeo shvaćati. Konačno sam razumio što su me majka i djed već dugo pokušavali naučiti o drevnoj filozofiji Tolteka. Tolteci su vjerovali da ljudska bića žive u snu. San je svijet privida sačinjenih od slika svjetlosti, a um sanja i dok mozak spava i kada je budan.

Tada sam se prisjetio da riječ Toltek znači umjetnik duha. U toltečkoj tradiciji svako je ljudsko biće umjetnik, a vrhunska je umjetnost izražavanje ljepote duha. Shvatimo li to stajalište, uvidjet ćemo da je prekrasno sebe smatrati umjetnicima, a ne ljudskim bićima. Razmišljamo li o sebi kao o ljudima, ograničavamo vlastito izražavanje u životu. Čujemo ljude kako govore: Ja sam samo čovjek: nisam savršen. No, razmišljamo li o sebi kao o umjetnicima, kakva bi ograničenja mogla postojati? Kao umjetnici nemamo više nikakvih ograničenja; stvoritelji smo, upravo kao i Onaj koji nas je stvorio.

Tolteci su vjerovali da životna sila koja djeluje u nama stvara umjetnost te da je svaki čovjek instrument te sile. Svako očitovanje toga vrhovnog umjetnika postaje umjetnikom koji vlastitim očitovanjima stvara novu umjetnost. Umjetnost je živa i posjeduje samosvijest, jer proizlazi iz života. Stvaranje je trajan proces i beskonačan proces koji se odvija posvuda i u svakom trenutku.

Kako živimo svoj život? Život je naša umjetnost, umjetnost življenja. Uz pomoć moći stvaranja mi izražavamo životnu silu u svemu što kažemo, u svemu što osjetimo, u svemu što napravimo. No, postoje dvije vrste umjetnika: oni koji svoju priču stvaraju bez imalo svijesti i oni koji su uspjeli postati svjesni pa svoju priču stvaraju u istini i s ljubavlju.

Vi u ovome trenutku sanjate svoj život. Opažate ne samo svoj san, nego i san vrhovnog umjetnika kako se odražava u svemu što zamjećujete. Vi reagirate i pokušavate unijeti smisao u ono što zamjećujete. Pokušavate to objasniti na svoj način, a to ovisi o znanju pohranjenom u pamćenju vašega uma. S moga je stajališta to prekrasno. Živite u priči koju sami stvarate, a i ja živim u priči koju sam stvaram. Vaša je priča vaša stvarnost – virtualna stvarnost istinita samo za vas, za onoga koji je stvara.

Netko je jednom rekao: Svaki je čovjek svijet za sebe i to je istina. Vi živite u vlastitu svijetu, a taj je svijet sasvim osoban. Nitko ne zna što se zbiva u vašem svijetu. To znate samo vi, a katkad čak ni vi. Vaš je svijet vaša tvorevina, remek-djelo umjetnosti.

Noć u pustinji Sonore promijenila je način na koji sam promatrao sebe i čovječanstvo, način na koji sam promatrao cijeli svijet. U trenutku nadahnuća sagledao sam beskonačno, životnu silu na djelu. Ta je sila uvijek prisutna i očita pa je svi možemo vidjeti, ali nikako je nisam mogao vidjeti sve dok mi je pažnja bila usmjerena na laži. Ono što mi je djed pokušavao reći bila je istina: Postoji samo savršenstvo. Dakako, trebalo mi je dugo da to izrazim riječima, dakako, ali čim sam tu istinu i sam doživio, konačno sam shvatio što je time mislio. Spoznao sam da sam savršen zato što sam neodvojiv od beskonačnog, od životne sile koja stvara zvijezde i sveukupni svemir svjetlosti. Ja sam Božja tvorevina. Ne moram biti ono što nisam.

To je bio moj ponovni susret s ljubavlju; tako sam se osjećao prije no što sam si uskratio ljubav. Vratio sam se svojoj izvornosti, a u njoj sam živio prije nego što sam prihvatio laži. U tom trenutku nadahnuća sve mi je postalo smisleno bez ikakva razmišljanja. Bio sam čista svijest. Opažao sam osjećajima, a ako bih ono što sam osjećao pokušao pretočiti u riječi i objasniti, toga bi iskustva nestalo.

Vjerujem da sva ljudska bića dožive trenutke nadahnuća u kojima spoznaju istinu. Ti se trenuci najčešće pojavljuju kada je um smiren – kada životnu silu opažamo osjećajima. Dakako, glasovi u glavi koje nazivamo razmišljanjem, gotovo će istoga trena pokušati obezvrijediti to iskustvo. Pokušat će opravdati i zanijekati ono što osjećamo. Zašto? Zato što laži u koje vjerujemo ne mogu opstati kada doživimo istinu. Ljudi se plaše istine, a kad kažemo da se plašimo, te riječi uistinu izgovara lažljivac. To je tako, zato što laži koje progovaraju tim glasom ne mogu preživjeti istinu i zato što ne žele umrijeti.

Zato je potrebna velika hrabrost da bismo se suočili s vlastitim lažima, s onim u što vjerujemo. Ustrojstvo našega znanja daje nam osjećaj sigurnosti. Imamo potrebu znati, čak i kada ono što znamo nije istina. A ako ono u što vjerujemo o sebi više nije istina, ne osjećamo se sigurnima, jer ne znamo kakvi bismo uopće mogli biti. Kada otkrijemo da nismo onakvi kakvi vjerujemo da jesmo, temelji naše sveukupne stvarnosti počinju se rušiti. Cijela priča gubi svoje značenje, a to nas jako zastrašuje.

Te noći u pustinji nisam se bojao. No, čim sam došao k sebi, osjetio sam strah, jer niti jedan djelić moje priče više nije bio važan, a ja sam ipak morao nastaviti živjeti u svijetu. Kasnije sam otkrio da priču svoga života mogu napisati ponovno. Mogao sam obnoviti ustrojstvo onoga u što sam vjerovao i ponovno ga izgraditi bez ijedne jedine laži. Tada se život nastavio kao i prije, ali njime više nisu upravljale laži.

Svjetlost je živo biće koje obuhvaća sveukupnu mudrost svemira i ispunjava svaki prostor. Svjetlost je vrhovni Božji glasnik koji neprestano šalje informacije svemu što postoji, a izražava se u milijardama različitih oblika.

Život je sila preobrazbe, ona stvara i preobražava zvijezde, to je ista sila koja stvara i mijenja atome našega fizičkog svijeta. Ta je sila uvijek prisutna i očita pa je možemo vidjeti, ali ne možemo je zamijetiti ako nam je pozornost usmjerena na laži.

Svako je ljudsko biće dio beskonačnog, kao i svaki predmet kojeg opažamo. Medu nama nema razlike, kao što je nema između nas i bilo kojeg predmeta. Svi smo mi samo jedno jer je sve načinjeno od svjetlosti.

Život stvara ono što je stvarno, a ljudska bića stvaraju virtualnu stvarnost – priču o onome što je stvarno.

Opažamo slike svjetlosti i tumačimo, ocjenjujemo i prosuđujemo ono što opažamo. To neprestano odražavanje u zrcalu našega uma ono je što Tolteci nazivaju sanjanje. Bog, vrhovni umjetnik, koristi se našim životom za stvaranje umjetnosti. Mi smo instrumenti kroz koje se izražava životna sila.

Umijeće sanjanja umijeće je življenja. Sve što kažemo i napravimo izraz je životne sile. Stvaranje je beskonačno. Zbiva se u svakome trenutku.

Dva su se čovjeka posvađala. Kako bi razriješili svađu, otišli su kod suca, sufijskog mudraca da im presudi. Prvi je progovorio podnositelj tužbe. Bio je toliko uvjerljiv i blagorječiv da mu je sudac na kraju odgovorio: “Točno, u pravu si!”

Čuvši to, branjenik se pobuni, ustade i reče: “Samo malo, časni suče, niste ni čuli moju obranu”. Sudac mu dopusti govoriti, a ovaj to tako dobro učini, da je sudac opet klimao glavom u znak odobravanja: “Točno, u pravu si!”

Kad je to čuo sudski zapisničar, ustade i ljutito reče: “Ali ne mogu obojica biti u pravu!”  - Na to mu mudrac reče: “Točno, u pravu si!”

-

Ne posjedujući sposobnost sagledavanja prave suštine odnosno biti Istine, ogromna većina nas misli tj. vjeruje da je nju, Istinu, moguće dokučiti ovim racionalnim umom (kao našim “ovo-zemaljskim” isključivim kognitivnim pomagalom). Time, i tako, otvaramo sebi svu širinu prostora za beskrajne (treba li reći uzaludne i besmislene?…) rasprave tipa “Tko je u pravu, a tko ne” …odnosno “Tko je u spo-znanju Istine, a tko ne”, no pritom krajnje nesvjesni činjenice da:

„Svaka naša ocjena je samo i isključivo subjektivna, osobna, i uvijek „u odnosu“ na nas same – dakle egoistična i egokreirana; dok apsolutna istina jest apsolutna objektivnost: ona ne ovisi ni od čije ocjene, i ona ne ocjenjuje.“; kao i da:

„Onaj tko misli da zna istinu taj je ne zna, jer istina ne samo da nema nikakve veze sa mišljenjem ove ili one osobe, već nema apsolutno nikakve veze sa mišljenjem uopće. Ona se ne spoznaje mišljenjem već direktnim iskustvom - doživljavanjem – odnosno, kako nas uče drevni mudraci: Kada znanje, predmet spoznaje i znalac postanu Jedno.“

 *  *  *

U ogromnoj narodnoj baštini stoji i jedna vječita mudrost, točnije krajnje prirodno, činjenično zapažanje, koje glasi: „Koliko ljudi – toliko ćudi“; a što, samo po sebi nije niti malo slučajno ili proizvoljno primjećeno, već je samo i upravo neizbježna i neporeciva potvrda da se mi, ovakvi kakvi smo, nalazimo unutar jednog „palog stanja svijesti“ – jer da to nije tako, svi mi skupa bi Istinu percipirali na ISTI(nit) način i ISTI(niti)M očima. I to samo i jedino iz jednog ključnog razloga: ISTINA se i naziva (ovim našim „svjetlosnim jezikom“ – specifičnim jezikom naroda sa ovih prostora) upravo tako, zato što najdublja suština te riječi/pojma/izraza ima korijen, i asocira upravo na ONO što je čitavim svojim bićem Jedno-Obrazno, dakle: I S T O !!!
Kao takva, ona – Istina (Apsolutna Istina) – jest ona naj-dublja „tvar“, suština – Bit/Biće – cjelokupnog Univerzuma, kao Savršeno Svjesne i Inteligentne Tvorevine.

Stoga, svaka naša prepirka i „prepucavanje“ (logično ) sa bilo kim i u vezi bilo čega – pa i onoga u što smo „sto-posto sigurni“ – nije ništa drugo do krajnje bespredmetno ego-nadmetanje i rasipanje energije …što je ipak, a sa čim se u potpunosti slažem, donekle i neophodno (pa čak na neki način i poželjno) sve dotle dok se u samome sebi ne sakupi dovoljna (“kritična”) količina/balast sveg tog „beskorisnog ego-smeća“, rezultirajući u konačnici cjelokupnim njegovim Od-bacivanjem i svim svojim bićem – golim-golcatim i blaženo ras-terećenim od tog eonima skupljanog i “brižljivo sticanog” bremena - U-ranjanjem u Vječnost, Cjelovitost i beskonačnu Punoću tog veličanstvenog, is-Cjeljujućeg, Bića ISTINE.

…U tu svrhu i sa tim ciljem, koristim priliku postaviti i ovaj, donji, veoma „koristan“ članak, uz samo jedno bitno podsjećanje/osvještavanje te divne paradoksalne suštine same Istine a koje glasi: Ako se nešto odnosi na „sve“, tada se to (logično) ne odnosi „ni-na-koga“ i „ni-na-što“; kao i obratno: nešto se može odnositi „ni-na-koga“ ili „ni-na-što“ - samo, jedino i isključivo ukoliko se odnosi na SVE !!!
(slobodno meditirajte o tome… )

Dakle, tekst:

Nitko nije u pravu… Svi su u pravu

Često se događa da ljudi u komunikaciji imaju različite stavove i mišljenja i to je u redu. Međutim, problem, odnosno izazov, nastaje kada počinje „nadmetanje“, „savjetovanje“ i potreba za uvjeravanjem čije i što je bolje ili korisnije. Poslije čitanja ovog teksta možda više nećete imati potrebu da budete u pravu, a i vašeg sugovornika ćete bolje razumjeti.

 Sjetite se kada ste nedavno sa nekim, raspravljali o tome tko je u pravu, čije je mišljenje bolje… i da vas nije baš oduševilo tuđe objašnjenje da je „x“ bolje od „y“ i da ste željeli nekoga da uvjerite da je vaše mišljenje ipak korisnije… S druge strane, možete se sjetiti situacije kada ste odustali od svog stava (iako niste to željeli) samo da ne bi nekoga povrijedili. Ni to nije baš sjajan osjećaj, a i stanje takve komunikacije je sa odgođenim konfliktnim djelovanjem. Kratkoročno ste ugasili „požar“, ali dugoročno …imati ćete mnogo više istih.

Kada razotkrijete ovu “misteriju” – tko je u pravu, možda ćete imati lijep osjećaj da ste odlučili da budete više sretniji a manje u pravu.

Kako stvari stoje?

Mi koristimo čula da bismo proučavali i upoznali vanjski svet. On predstavlja beskonačan niz mogućih čulnih doživljaja, a mi smo u stanju da spoznamo samo jedan mali dio tog svijeta. Kako i zašto samo jedan mali dio?

“Mozak ne može obraćati pažnju na sve informacije koje ulaze kroz naša čula, jer svake sekunde u naš mozak ulazi otprilike dva miliona bitova informacija…a to je puno! Zato, naš mozak, da bi ostali zdravi i da bismo dali smisao vanjskom svetu, filtrira nadolazeće informacije. Istraživanja su pokazala da svjesno možemo obraćati pažnju na otprilike 7 djelića informacija u jednom trenutku.  Stvar je u tome da svi ne obraćamo pažnju na istih 5-9 djelića inforamcija”. Iako na svjesnom nivou možemo primiti mali broj informacija iz okoline, na nesvjesnom nivou mi zapažamo i reagiramo na veći broj njih.

Tko nas to onda usmjerava i kaže gledaj ovo, slušaj ono, ovo je važno, ovo nije. Zašto ne nešto drugo? Taj mali dio koji smo u stanju da spoznamo je mali zato što svijet oko nas podleže našoj nesvjesnoj cenzuri ili filtrima.

Što su filtri? Naše jedinstveno iskustvo, uvjerenja, stavovi, sistem vrijednosti, meta programi, kultura, tradicija – predstavljaju filtere koji čine „sistem usmjeravanja“ ili našu „mapu“. Tako dolazimo do toga da, MAPA NIJE TERITORIJA, što je i jedan od temeljnih aksioma NLP-a (NLP-Neuro lingvističko programiranje). Po ovom aksiomu, mi stvaramo svoje MAPE kako bi razumjeli svijet oko nas, odnosno TERITORIJ. Naše mape su selektivne i one istovremeno izostavljaju i objedinjuju informacije iz svijeta oko nas. Koju ćete vrstu mape stvoriti ovisi od onoga što opažate i kuda želite da stignete.

Dakle, svi mi imamo svoje mape i unutar njih filtere. Kao i svaki filter, tako i naši filteri u mapi, nešto propuštaju da uđe u prostor, a nešto ne. Ono što naš filter propusti to smo u stvari mi, naša realnost. Neki ljudi se odlično razumiju, brzo i lako komuniciraju, oni su bliski prijatelji, …dakle, imaju neke slične filtere, pa im je i mapa slična i slično doživljavaju svijet oko sebe. I obrnuto. Uspješni ljudi često „osvježavaju“, mijenjaju neke filtere i usklađuju sa svojim rastom i razvojem. Dakle, filteri kao i sama mapa nisu nepromjenljivi, naprotiv, zahtijevaju čestu kontrolu korisnosti.

Riječ SLOBODA ili USPEŠNOST, za svakoga znači različito ili približno isto. Svi mi imamo sjećanja i doživljaje, unutrašnje slike, zvuk, osjećanja koji daju značenje ovim riječima. Isto tako, neko drugi imati će različita sjećanja i doživljaje i razmišljati će o ovim riječima na drugačiji način. TKO JE U PRAVU? Svi smo u pravu u granicama vlastite stvarnosti, vlastite mape, vlastitih filtera. Van granica vlastite realnosti, vlastite mape, nitko nije u pravu.

U realnom životu možemo primijetiti da komunikacije između ljudi često idu u pravcu dokazivanja tko je u pravu, čija je mapa točnija, što može utjecati na nivo vašeg samopouzdanja.

Vrijednosti i uvjerenja predstavljaju jako važne filtere koji čine našu mapu. Oni usmjeravaju našu komunikaciju, naše živote i daju im smisao. Također i upravljaju onim što radimo ali nas i mogu dovesti u sukob sa drugim ljudima. Sistem vrijednosti određuje ono što nam je važno, a sukobi nastaju ako insistiramo na tome, da ono što je važno za nas mora biti važno i drugim ljudima.

Kako mapa funkcionira?

Svaki događaj (teritorija) u našem okruženju provlačimo svojim perceptivnim sistemom kroz mapu koja sadrži filtere. Kada je događaj provučen kroz filtere on više nije izvorni on je prerađen, izvrnut, u jednom dijelu izbrisan, generaliziran. Praktično, on je sada “umiven, namirisan, lijepo obučen” našim filterima, ON JE SADA NAŠ DOŽIVLJAJ događaja i u skladu sa njim imamo ponašanje.

Dakle, ono što vi vidite, mislite i osjećate je vaša jedinstvena stvarnost i vi ste jedino odgovorni za njeno kreiranje, odnosno vaši filteri u mapi. Tako, događa se da za vaš doživljaj okruženja tražite odgovornost u istom, što je pogrešan pravac. Vi ste izabrali tj. vaši filteri, što će vidjeti, čuti i osjetiti i na kraju vi ste kreator vašeg doživljaja.

 „Ako idemo svijetom u potrazi za ljepotom naći ćemo je …
Ako tražimo probleme, naći ćemo ih.“

Sada, može vam neko reći svoje mišljenje, stav, a vi imate vaše mišljenje i vaš stav koje se razlikuje od njegovog – što pomišljate? Čije je mišljenje bolje i tko je u pravu?…

Članak preuzet sa: ictcasopis.ict.edu.rs/clanak/niko-nije-u-pravu-svi-su-u-pravu

 -  -  -

 „Istina je zemlja bez staza.“
J. Krishnamurti

 “Kao što je put orla u zraku i zmije na zemlji nevidljiv, 
tako je nevidljiv i put mudraca.“
Buddha.

Tekst: Alakh Niranjan
www.apsolutnaistina.com

 .

‘Na putu ste da doživite jedno izvanredno iskustvo. Doživjet ćete razgovor s Bogom. Da, da. Znam, to nije moguće. Vjerojatno mislite (ili su vas tako učili) da to nije moguće. Netko može govoriti Bogu, ali ne s Bogom. Odnosno, Bog neće odgovoriti, zar ne? Barem ne u obliku običnog svakodnevnog razgovora!’

Ovako počinje duhovno-filozofska trilogija ‘Razgovori s Bogom’ s kojom u potragu za smislom, individualnim i društvenim, kroz autorov dijalog s Bogom jednako kreću i vjernici i nevjernici i agnostici.

Dali je razgovor sa Bogom moguć? Ako uzmemo u obzir da je Bog sveprisutan, onda ne samo da svakodnevno razgovaramo sa Bogom, već koga god da smo susreli, susreli smo Boga, a naše iluzije o Bogu, lažne slike Boga koje su stvorile religije, društvo i naši bližnji te ih prenijeli na nas, jedini su razlog zašto toga nismo u potpunosti svjesni.

Knjiga ‘Razgovori s Bogom’ upravo razbija te iluzije i, na jedinstven i uzbudljiv način vodi nas ka spoznaji samih sebe, a samim time i Boga.

Jeste li se ikad zagledali u nebo i zapitali kakvi su to bijeli tragovi? Ukoliko niste, trebali bi, jer ovdje nije riječ je o običnim kondenzacijskim tragovima koje zrakoplovi ostavljaju na nebu, već o kemijskim tragovima, u javnosti više poznatima pod nazivom “Chemtrails”.

Svatko od nas bezbroj puta je na nebu vidio kondenzacijske tragove (contrails) koje zrakoplovi ostavljaju na različitim visinama, ima ih gdje god se odvija zračni promet i otkad takav promet postoji. No, za razliku od kondenzacijskih tragova, kemijski tragovi na našem nebu, kako neki tvrde, viđeni su prvi puta oko 2000.g., te se povezuju s primanjem RH u Euroatlantsko partnersko vijeće te sa dobivanjem statusa pridružene članice u Parlamentarnoj skupštini NATO-a.

Kako nastaju obični kondenzacijski tragovi?

Gorivo koje koriste zrakoplovi (benzin, kerozin,…) sastoji se uglavnom od hidrokarbonata. Kad gorivo sagorijeva, ugljik kombiniran s kisikom stvara ugljični dioksid. Hidrogen se također spaja s kisikom i stvara vodu, koja se u avionskom ispuhu pretvara u vodenu paru. Avionski ispuh povećava količinu vlage u zraku, te na taj način “gura” vlagu, koja je prirodno u zraku, prema točki rosišta, tj. dolazi do kondenzacije i stvaranja contrailsa. Pri velikim visinama vodena para iz avionskog ispuha izlazi u prilično hladan okoliš (što je visina veća, atmosferska temperatura je niža), što snižava temperaturu vodene pare sve dok se ne kondenzira u malene vodene kapljice i/ili pretvori u led. Ovi milijuni malih vodenih kapljica i/ili kristala leda tvori kondenzacijsi trag (contrails). Contrails se na nebu može zadržati svega nekoliko minuta, dok u iznimnim atmosferskim uvjetima je moguće da ostane vidljiv do najviše 5-10. min.

FOTO: Chemtrails – 13. 10. 2013.

Zanimljivo je da se Chemtrailsi mogu vidjeti samo na strani neba na kojoj se nalazi sunce

Sljedeća slika je rezultat nekoliko sati neprestanog zaprašivanja. Iako izgleda kao da je sunce prekriveno oblacima, ustvari se radi o Chemtrailsima koji prekrivaju nebo (sunce)

Na ovoj slici jasno je vidljivo zaprašivanje isključivo lijeve strane slike, na kojoj se nalazi sunce. Na desnoj strani ne nalazi se niti jedan  Chemtrails.

Ivanec (pogled prema Varaždinu) 13. listopada 2013.

Međimurje

Prema komentarima na facebooku chemtrailsi se mogu vidjeti iznad cijele Hrvatske pa i šire.

VIDEO – 16. rujna
.

Bivši premijer Britanske Kolumbije priznao postojanje chemtrailsa

Chemtrails – Čime li nas to prskaju (2012)

Švedske vlasti priznale da su otrovni ‘Chemtrailsi’ stvarni, a ne tek neka divlja teorija zavjere

Metode vođenja ratova i kontrole ljudi pomoću chemtrailova

Suše, poplave i potresi dio su globalnog scenarija za potpunu kontrolu nad svjetskim resursima

Chemtrails – Subliminalno Programiranje

Kemijski Tragovi – Osnovne Informacije VIDEO

Chemtrails i Monsanto – Stvoren novi gen otporan na aluminij. Slučajnost?

Chemtrail – Uništavanje proizvodnje hrane

„Ah, gdje su se na svijetu zbivale veće ludosti nego kod supatnika? I što je na svijetu nanijelo više patnje od ludosti supatnika? Teško svima koji ljube, a još se nisu vinuli na visinu što je iznad njihove sućuti! Tako mi je vrag nekoć govorio: `I bog ima svoj pakao: to je njegova ljubav prema ljudima´. A nedavno sam ga čuo kako govori ove riječi: `Bog je mrtav; od sućuti prema ljudima umro je bog´.“

Upravo zbog ove rečenice „Bog je mrtav“,i „umro je Bog“, Nietzsche i njegovo djelo postigli su kultni status i to ne samo u svjetskoj književnosti, nego i u filozofiji, razvoju ljudske misli i mnogo, mnogo dalje nego što je to on i sam mogao zamisliti. Njegovo djelo, voljeli su ili vole poneki anarhist, komunist, ateist, obožavali su i obožavaju fašisti, nacisti i današnji skinheadi i neonacisti. Sve ovo nam govori da je došlo do mnogih zabluda i nesporazuma oko razumijevanja njegova djela i sve to nam daje za pravo da se upitamo, tko je zaista bio Friedrich Nietzsche i što je u stvari želio poručiti sa djelom „Tako je govorio Zaratustra“?

Naslov knjige: Tako je govorio Zaratustra

Autor: Friedrich Nietzsche

Naslov izvornika: Also sprach Zaratustra

Broj stranica: 311

U kontakt sa ovim djelom, došao sam kad sam od poznanika, tada već bivšeg skinheda, (ali i dalje sa ukorijenjenim desničarskim svjetonazorom), čuo o Nietzscheu, i njegovoj viziji nadčovjeka, koju su zdušno prihvatili nacisti za svoju ideju Arijevske rase. Dakako, znamo da su na njihove ideje utjecale mnoge stvari, ali navodno, i Nietzscheova knjiga je bila jedna od nadahnuća. Kada sam tog poznanika upitao da li je pročitao knjigu, odgovor je naravno bio ne, ali drugi skinheadi su mu tako rekli (koji također vjerojatno nisu čitali ovo djelo ili ga sigurno nisu razumjeli). Ništa u naprijed ne osuđujem, pa sam se prihvatio čitanja te knjige. Već nakon nekoliko stranica, doživio sam veliko iznenađenje, jer sam shvatio da sam u ruke primio vrhunsko remek djelo, djelo kakvo do tada (a ispostavilo se i kasnije), nisam primio u ruke. Kao prvo, dojmilo me je to, što je knjiga pisana kao jedna poezija, cijelo djelo je djelovalo kao jedna velika pjesma. Takvo pisanje se zove „pjesmotvor“, odnosno filozofiranje-pjesnikovanje. Takvo pisanje, ujedno i olakšava čitanje, jer doista pomalo djeluje kao da čitate veliku pjesmu. Sa druge pak strane, nekim ljudima je poprilično naporno čitati takvo štivo. Nietzsche nije pisao samo običnu filozofsku priču. Daleko od toga. Nietzsche je pričao o putovanju čovjeka i njegove duše, o metafizici, o životu iznad života, o primitivnom čovjeku i njegovom putu kako da se izdigne iznad svoje primitivnosti da bi došao do samospoznaje, da bi došao do nadčovjeka!!! Ovo je djelo je bunt! Bunt protiv ljudske gluposti, naivnosti i primitivnosti. Bunt protiv samoga sebe (čovjeka) i svojih primitivnih i plitkoumnih potreba i želja. Bunt protiv boga kakvog su poznavali ljudi toga doba i bunt protiv morala!

„Čovjek je nešto što treba biti prevladano: i zato trebaš ljubiti svoje kreposti – jer od njih ćeš propasti; Stvarati nove vrijednosti – to niti lav još ne može: no stvarati sebi slobodu za novo stvaranje – to može moć lava; S vašim vrijednostima i riječima o dobru i zlu vi provodite nasilje, vi procjenjivači vrijednosti: i to je vaša skrivena ljubav i sjajenje, drhtaj i prelijevanje vaše duše.“

Doista, u ovom dijelu postoji jedna duboka i fundamentalna poruka o nekom nadčovjeku ili Übermensch. Ali do tog čovjeka se ne dolazi načinom koji su si protumačili određeni ljudi sa određenim političko i psihičko nastranim idejama. Nietzsche nam šalje iznimno duboku poruku. To je poruka za koju ipak moramo imati trunku svijesti o sebi i životu. To je poruka o poniranju u tamne pećine koje leže duboko u nama. Jer u toj tami, okovan i zapostavljen leži nadčovjek,  o kojem upravo i piše Nietzsche.

Ali da bi mogli pravilno tumačiti njegovo djelo i razumjeti poruku koju je želio poslati, prvo bi trebali znati nešto o njegovom životu. U biti, njegovo djelo i poruku koju je želio poručiti, možemo sažeti u samo jednu jedinu rečenicu koja je napisana na kraju ove recenzije, ali krenimo od početka. Nietzsche je bio vizionar, mistik, genijalac i luđak. Bio je vegetarijanac i humanist. Ovo djelo je završeno 1885. godine. Iako je negirao boga i općenito vjeru, u to vrijeme, takav stav više nije bio nikakva novost. Da podsjetimo. Već je Karl Marx, davno prije Nietzschea podigao glas bunta protiv vjere. Marx nije bio jedini a niti prvi buntovnik u tim vremenima, bilo je tu mnogo filozofa i znanstvenika koji su javno izražavali svoje stavove i misli koje nisu bile u skladu s crkvom (Darwin, Spinoza, Engels, Bakunjin, itd). Dakle, Nietzscheve ideje nisu bile nešto novo, ali ih je izrazio na svoj osebujan način.To je bilo vrlo zanimljivo povijesno razdoblje za filozofiju i razvoj ljudske misli. To je bilo doba, kada je crkva izgubila svoju moć i više nije mogla javno proganjati i ubijati ljude. I konačno, čovjek je imao slobodu progovoriti. Došlo je do velike pobune protiv crkve i Boga. Čovjek se je počeo okretao materiji i ezoteriji. Počelo je novo doba filozofije. Tad su se počeli javljati veliki filozofi koje će kasnije imati jako veliki utjecaj na povijest. Pobune su se javljale i u samim crkvenim redovima (Spinoza), a Nietzsche im se pridružio. On je radio na razotkrivanju lažnih vrijednosti i zabluda koje su se nalazile u crkvi i vjeri. I na tome je radio do kraja svog života. U određenim krugovima ljudi (koji se čvrsto drže svojih plitkoumnih uvjerenja), postoje zablude oko Nietzschea i njegovih djela. Postoje vjerovanja da je on bio antisemit, tvorac ideje o nekoj nadrasi i tako dalje. No to su samo mitovi. Njegov život i njegova filozofija, ipak nam prikazuju njegovo pravo lice. On nikada nije bio nacionalist ili antisemit. Nikada nije ništa govorio protiv židova ili ljudi drugih nacionalnosti ili vjere, čak dapače, javno je pozivao (Vatikan) da se osude progoni židova. Već sam taj proglas, dovoljno govori o njemu. Kao da je predvidio što će se relativno brzo nakon njegove smrti dogoditi!

„Ostanite mi vjerni zemlji, braćo moja, sa svom moći svoje kreposti! Vaša darežljiva ljubav i vaša spoznaja neka služi smislu zemlje! Tako vas molim i zaklinjem. Još se korak po korak borimo s gorostasom slučajem, i nad cijelim čovječanstvom vladao je dosad još nesmisao, bez-smisao. Vaš duh i vaša krepost neka služe smislu zemlje, braćo moja: i neka vrijednost sviju stvari bude od vas iznovice postavljena! Zato trebate borcima biti! Zato trebate stvarateljima biti!“

U biti, njegova sestra, Elisabeth, je predstavljala brata kao idejnog tvorca neke nadrase, antisemita i sličnih ideja. Za njega, tadašnji moral i vjera, su bili potpuno neprihvatljivi i bili su stalno podložni njegovim kritikama. Bio je veliki kritičar vjere i općenito društva, no nije bio niti čisti materijalist. Uvidio je da vjera i znanost imaju neke sličnosti i tu je pozivao na oprez. Neke njegove filozofske teorije su manjkave, kao što je vjerovanje da „čovjeka u životu tjera želja za moći“, i time je želio dati jednu drugačiju tezu o ljudskoj evoluciji za razliku od Darwina kojemu se divio. No, danas znamo da ljudsko djelovanje u životu, ipak nije gonjeno isključivo željom za moći. Imao je neke seksističke izjave što je gotovo sigurno uzrokovano time što ga je jedna velika ljubav (Ruskinja), odbila kad ju je zaprosio, od čega se možda i nikada nije opravio. Unatoč nekim njegovim svojeglavim idejama, ne može mu se poreći veliki utjecaj na književnost, filozofiju i razvoj ljudske misli. O njemu se može još mnogo toga napisati, ali ove crtice će biti dovoljne da se razumije da je u biti Nietzsche bio humanist i vizionar nekog boljeg čovjeka, nadčovjeka – Übermensch!

Doista. Ako se neki dijelovi izvuku iz konteksta, doista ih je moguće potpuno krivo shvatiti – Nietzsche je pozivao na rat, na rat protiv čovjeka! Jer, samo ako se pobijedi i porazi čovjek, tek tada možemo probuditi nadčovjeka! Borba protiv čovjeka, odnosno protiv samih sebe je jedini rat i jedina borba koju imamo i moramo obaviti.

„Braćo moja u ratu! Stubokom vas ljubim, jesam i bio sam vama jednak. A najbolji sam vam neprijatelj. Dopustite mi zato reći vam istinu; Svojega neprijatelja trebate naći, svoj rat trebate voditi i za svoje misli; Ne savjetujem vam rad nego borbu. Ne savjetujem vam mir nego pobjedu. Vaš rad neka bude borba, vaš mir pobjeda; Rat i odvažnost učinili su više velikih stvari nego ljubav prema bližnjemu!“

Čovjek tada a i danas, velikim djelom živi u nesvjesnom stanju što je uzrokom nerazumijevanju same biti života pa tako i ovih misli i poruka. Čovjek je sve krivo shvatio. Za usporedbu, ono što je Nietzsche želio poručiti, to se kod muslimana zove džihad! Ta riječ je također potpuno krivo shvaćena, izokrenuta i okaljana zbog čovjeka o kojem govori Nietzsche. Fundamentalno značenje te riječi je unutrašnji rat, borba protiv unutrašnjeg đavla, džihad je poziv na sveti rat protiv samoga sebe! Ali čovjek je sve krivo shvatio, ne samo njegovo djelo, nego i sve ostale svevremenske poruke, što se najbolje može vidjeti na fundamentalnim porukama koje počivaju u srcu svake vjere.

„No najgori neprijatelj što ga možeš susresti vazda ćeš biti ti sam sebi, sam vrebaš na se u špiljama i šumama.“

I upravo je o tome pisao, o unutrašnjoj borbi!!! On je vjerojatno cijeli život vodio unutrašnje borbe. Imao probleme psihičke naravi (doživio je mentalni slom), neuredan život (posjećivao javne kuće), a imao je i fizičke bolesti (navodno sifilis i rak mozga). Tokom vremena, očito je uvidio sve ludosti društva (a i svoje), i postao je veliki kritičar društva i morala! On je svakako jedna od osoba koja je imala puno toga napisati o unutrašnjim borbama. Kao što kaže jedna izreka – ponekad se prvo moramo izgubiti da bi se našli. Tako je bio slučaj i s njime. Bio je izgubljen, pa je našao svoj put, ali na kraju, čini se da je ovaj veliki teret, a to je život, za njega bio prevelik i pretežak.

„Vratite, poput mene, odletjelu krepost natrag k zemlji – da, natrag tijelu i životu: da podari zemlji njezin smisao, ljudski smisao!“

Govorio je o ljubavi prema onome koga najmanje poznajemo, prema onome tko nam je najudaljeniji a to nije nitko drugi doli mi sami, našem Ja.

„Tiskate se oko bližnjeg i imate za to lijepe riječi. No ja vam  kažem: vaša ljubav prema bližnjemu je vaša loša ljubav prema vama samima. Bježite k bližnjemu pred samima sobom i rado biste od toga načinili krepost: ali ja prozirem vašu `nesebičnost´; Htio bih da ne možete izdržati sa svim mogućim bližnjima i njihovim susjedima, tada biste morali sami iz sebe stvoriti svojega prijatelja i njegovo prekipjelo srce; Vaša loša ljubav prema samima sebi čini od vaše samoće tamnicu; Braćo moja, ne savjetujem vam ljubav prema bližnjemu: savjetujem vam ljubav prema najudaljenijem.“

Nietzsche je bio vizionar i mistik, on je gotovo došao do ruba same spoznaje istinske biti čovječnosti, ali nije uspio izdržati teret društva. Imao je viziju o nekoj novoj Zemlji, o Zemlji koju će nastanjivati probuđeni čovjek, a njega je zvao nadčovjek. Taj nadčovjek je uzdignut iznad svojih primitivnih i životinjskih žudnji, uzdigao se iznad potrebe plitkoumnih ideja, on je postao svjestan sebe i života. Sam Nietzsche je dio života proveo u zadovoljavanju plitkih želja (posjećivanje javnih kuća), a jednim djelom, kad je sazrio, u borbi protiv unutrašnjeg primitivnog čovjeka i traženju smisla života i našeg postojanja. Za njega, Bog nije postojao, ali je bio svjestan, da čovjek uvijek u nečemu traži smisao postojanja. I tako je krenuo putem filozofije metafizike.

„Da bi stvaratelj sam postao djetetom koje se novo rađa, mora htjeti biti i porodilja i porodiljina bol; Uistinu, kroza stotinu me duša vodio moj put i kroza stotinu zipki i porođajnih bolova. Mnogo sam oproštaja već uzeo, poznajem zadnje sate što paraju srce.“

No, čitajući dalje njegovo djelo, dolazimo do prave i fundamentalne poruke.  

„Vaša ljubav prema životu mora biti ljubav prema vašoj najvišoj nadi: i vaša najviša nada mora biti najviša misao života! No vašu najvišu misao trebate dopustiti da vam zapovjedim – a ona glasi: čovjek je nešto što treba biti prevladano. Tako živite svoj život poslušnosti i rata! Što vrijedi dug život! Koji ratnik hoće biti pošteđen! Ne pošteđujem vas, ljubim vas stubokom, braćo moja u ratu!; Krvava znamenja su zapisivali po putu kojim su hodili, a njihova ludost učila je da se istina dokazuje krvlju. No krv je najlošiji svjedok istine, krv će zatrovati najčišći nauk još do zaslijepljenosti i mržnje srca.“

Na kraju krajeva, Nietzsche je imao viziju. Imao je viziju čovjeka koji će se uzdići iznad primitivnih nagona, iznad svoje gluposti, pohlepe, plitkoumnosti. Takvog čovjeka je nazvao nadčovjek! On je pisao rječnikom koji se je mogao razumjeti jedino očima filozofske metafizike, očima duhovnosti. Potrebno je, da se odmaknemo od mehanicističke filozofije da bi razumjeli njegove riječi i da bi spoznali pravu bit njegove poruke. Tada a i danas, prevladava neduhovnost što je prouzrokovalo mnoga pogrešna tumačenja ove knjige. Tako, ako ste slučajno imali kakve predrasude po pitanju Nietzschea, vrijeme je da ih odbacite. Ovo je vrhunsko remek djelo svjetske književnosti koje je imalo vrlo duboke i dalekosežne utjecaje na filozofiju i razvoj misli. Nietzsche, je pisao svojim posebnim stilom, koji i nije toliko čest. A još k tome, pisao je o dubokoj ezoteriji, pisao je o dubokoj filozofiji i misteriji ljudske duše i života! On je pisao o tome kako transcendentirati čovjeka kako bi došli i spoznali nadčovjeka. Ako ste ljubitelj knjige, jednostavno vam se ne smije dogoditi da vam ovo djelo ne dođe u ruke! Nietzsche, je bio duša koja je upala u nepoznati svijet, osjećao se je kao izgubljeni stranac, kao da je pao sa druge planete. Ljudsko ponašanje mu je bilo čudno i strano njegovom umu i duhu. Taj teret je za njega bio preveliki, nije ga izdržao, umro je u mukama. Ali, uspio nam je ostaviti svevremensku poruku za one koji će biti spremni da ju prime i razumiju.

„Tisuću staza ima kojima se još nikada nije išlo, tisuću zdravlja i prikrivenih otoka života. Neiscrpljen i neotkriven još uvijek je čovjek i čovjekova zemlja. Bdijete i osluškujte, vi samotnici! Iz budućnosti stižu vjetrovi s tajanstvenim lepršanjem krila, a finim ušima pristiže dobra vijest. Vi današnji samotnici, vi što se izlučujete, vi trebate jednom biti narodom: iz vas, koji ste sebe sami izabrali, izrast će izabrani narod – a iz njega nadčovjek. Uistinu, zemlja će još postati mjestom ozdravljenja! I već se oko nje obavija novi miris, koji donosi spas – i nova nada.; A to je veliko podne kad čovjek stoji na sredini svoje staze između životinje i nadčovjeka i svoj put k večeri slavi kao svoju najvišu nadu: jer to je put k novom jutru. Tad će onaj koji zalazi sebe sama blagoslivljati što je onaj koji prelazi, a sunce će mu njegove spoznaje stajati u podnevu. Svi su bogovi mrtvi: odsad hoćemo da živi nadčovjek – to neka jednom na veliko podne bude naša posljednja volja!“

U konačnici, cijelo ovo djelo, mogli bi svesti na samo jednu jedinu rečenicu koja nam odlično dočarava ovu svevremensku poruku:

Čovječe spoznaj sama sebe

Tako je govorio Zaratustra
.

Fridrih Nice – Tako je govorio Zaratustra by НационалнаСлобода

 Sezona alergija je prošla, no nikada nije kasno da se piše o ovoj temi. Kao što ćemo vidjeti, ovo nije samo obična priča o nekoj bolesti. Ova priča će nas odvesti puno, puno dalje nego što bi mogli i pomisliti. Ova priča će nas odvesti čak i do pitanja kako odgajati našu djecu, ljude i u konačnici kako transformirati čovjeka u neko bolje biće, biće puno ljubavi, da bi u konačnici transformirali cijeli svijet.

Alergeni su aktivatori stresa

Tekst će biti podijeljen u dva dijela. Čisto zato da čitatelju ne bude zamorno čitati. Analizirat ćemo kako nastaju alergije, njezin uzrok, biti će primjeri događaja koji mogu uzrokovati njen nastanak (ili bilo koje druge bolesti), koji se sve repovi vuku zbog tih događaja, rasprava o odgoju djece i u konačnici ono najvažnije za čitatelja koji ima slične ili iste probleme – kako se iscijeliti, a to je ključna stvar jer nas oslobađa ropstva patnje!

Pa krenimo. Alergija je nepravilno funkcioniranje imunog sistema. Alergija je prekomjerna reakcija organizma na specifičnu, inače neškodljivu tvar ili više njih znanim pod imenom alergeni. I u službenoj i u alternativnoj medicini postoje teorije o nastanku alergije. Sve one drže vodu, ali ispod tih teorija ipak postoji korijen, bit i sam njezin uzrok, koji se baš kao i korijen biljke krije ispod površine. Taj izvorni problem, sigurno i polako probija se na vidjelo dana. Pa čak smatram da je ovdje, kod dijagnoze, službena medicina malo naprednija od alternativne. No to je manje bitno. Na vidjelo dana, probija se prava istina uzroka alergija a to je stres ili trauma. Glavni uzrok alergija je trauma (stres) koji se nakupljaju u našoj psihi i podsvijesti. Ali ne staje se samo tu, jer velika je istina da velika većina bolesti ima uzrok u našoj psihi! Mnoge, možda gotovo i sve osim nekoliko iznimki koje su striktno vezane za gene, ali čak ćemo i to dovesti pod znak pitanja u drugom dijelu teksta. Alergija je službeno zapažena 1906. godine i to od strane bečkog pedijatra Clemensa von Pirqueta. Naravno, alergija je postojala i prije toga, samo nije bila službeno dijagnosticirana. Zapaženo je da je porastao broj alergičnih ljudi u zadnjih nekoliko desetljeća, što se povezuje sa modernim načinom života. A kakav je moderan način života? Pun stresa!!! Već se i na medicinskim fakultetima uči da 4/5 bolesti dolazi iz glave, da to se uči i na našim medicinskim fakultetima. Na žalost, očito je da liječnici te informacije ne shvaćaju ozbiljno. To je naravno problem u obrazovnom sustavu, koji te informacije ne naglašava dovoljno i ne potkrijepi ih čvrstim dokazima (kojih ima na pretek) u literaturi. A opet, te informacije koje dobe, liječnici jednostavno ne znaju primijeniti na pravi način. Tako da ćemo morati pričekati na medicinu koja u obzir uzima čovjeka kao složenije biće. Biće koje se ne sastoji samo od materije i psihe, nego i od podsvijesti i čiste Svijesti (pravi Ja). Dobar dio današnje medicine kod liječenja, počinje od materije prema psihi. A stvari teku obrnutim tokom. Zapravo idu malo drugačijim putem a to je podsvijest – psiha – materija. Na cjelovito – službenu medicinu, morat ćemo pričekati još neko određeno vrijeme. No to je tema za neku drugu raspravu.

I upravo zato možemo dati jednu novu definiciju alergena a to je da su oni u biti aktivatori stresa. Ovaj tekst ne temeljim samo na filozofiji, nego i na izravnom iskustvu sa alergijama, kao i put koji sam prošao i prolazim prema samoiscjeljenju!

Što se događa u organizmu kad se javi reakcija na alergen?

Osoba čiji imunološki sustav vjeruje da je alergen štetan za organizam proizvodi antitijela (IgE) koja napadaju alergen. Taj proces pokreće daljnje biokemijske reakcije koje uzrokuju otpuštanje upalnih medijatora iz upalnih stanica mastocita što dovodi do alergijskog odgovora organizma koji se očituje iritacijom, upalom, te konačno pojavom simptoma alergije.

Kod alergičnih osoba imuni sistem pogrešno shvaća određeni alergen kao neprijatelja i počinje stvarati antitijela da se obrani od njih. Takva antitijela, koja se nazivaju imunoglobulin E (igE), vežu se za mastocite kojih ima u obilju pod površinom kože, u nosu, očima, plućima i gastrointestinalnom traktu.

Kada antitijela IgE pronađu alergen, uhvate ga, izazivajući mastocite da stvaraju moćne kemikalije, uključujući histamin. To izaziva alergijsku reakciju. Alergijska reakcija može se dogoditi odmah ili nakon par sati poslije kontakta sa određenim alergenom.

Najčešći alergeni su:

• grinje
• pelud
• mačke i druge životinje, na primjer, psi, konji, zečevi i svinje
• hrana, kao što su kikiriki, jaja, soja, kravlje mlijeko i plodovi mora
• ubodi insekata
• lijekovi
• plijesan
• lateks
• kikiriki i plodovi mora najčešći su uzroci alergije kod starije djece i odraslih.

Jaja i mliječni proizvodi su najčešći uzroci alergije kod male djece.

Uzrok alergija;

Alternativna i službena medicina, po ovom pitanju se nadopunjuju.

Alternativna medicina nadopunjuje službenu, pa prema njoj, neki od uzroka su paraziti u crijevima. Paraziti koji se nalaze u crijevima stvaraju toksine, koji štete obrambenom mehanizmu. Naravno, tu je bitna zdrava mikroflora u crijevu. Tu su još uključeni loš zrak, hrana, lijekovi, uglavnom moderan način života. Alternativna medicina tu pridodaje još i oslabljeno funkcioniranje jetre.

Prema službenoj medicini, alergijsku reakciju uzrokuju tvari iz našeg okoliša koje zovemo alergeni. Kao što je spomenuto na početku, takva pretjerana reakcija javlja se zbog nepravilnog funkcioniranja obrambenog sistema.

Ono što je ključno, je to da se takva reakcija događa zbog pada, ili nepravilnog funkcioniranja imunološkog sustava. Stanice zadužene za obranu su oslabljene i zbunjene. A to objašnjenje zašto se to događa, polako se budi i postaje sve glasnije. Još uvijek, u raznim medijima to ključno objašnjenje je na marginama, ali postaje sve glasnije i glasnije. A to je ključ izlječenja! To što oslabljuje naš sustav za obranu je virus, trojanski konj, koji je ubačen u naš softver, u naše računalo i zbog tog virusa, ne funkcioniramo baš najbolje. A kad vam računalo dobi virus, na koji način ćete se riješiti te napasti? Hoćete li otvoriti računalo, počistiti ga, čistiti ovaj materijalni dio računala ili ćete na ovog nematerijalnog napasnika primijeniti možda nematerijalnu metodu? Recimo možda antivirus? Zar to nije logično? Zar to ne poprima sada bolji smisao?

Uzrok alergije nije uvijek materijalne prirode i ne možemo ga rješavati na toj razini, kao što računalo zaraženo virusom čistimo antivirusom, tako moramo i sebe da čistimo od bolesti

Ovo je borba ne materije protiv ne materije. Često puta želimo rješavati neke probleme iz ove razine, a problemi potječu sa neke druge razine i onda se čudimo neuspjehu. Zanimljivo je za zapaziti kako službena medicina navodi kako su obrambene stanice zbunjene, i to je jedan od razloga njihove prejake reakcije. Ali ne objašnjava se na dovoljno dobar način zašto se to događa! Stvari se odvijaju baš kao u računalu koje je dobilo virus. Isti slučaj je i sa čovjekom. Pravo objašnjenje na pitanje zašto su obrambene stanice zbunjene, možemo dobiti tek kada ozbiljno primijenimo psiho – somatski model uzroka i posljedica. Ali o tome u drugom dijelu teksta.

„Značajni problemi sa kojima smo suočeni, ne mogu se riješiti istom razinom razmišljanja na kojoj smo bili kad smo ih stvorili.“

                                                                    Albert Einstein

Iskustvo:

Ovo je moje životno iskustvo kako sam došao do spoznaje i svjesnosti uzroka mojih alergija. Navedena su dva slučaja:

Slučaj prvi: 

Još davno, čuo sam od nekih poznanika koji su imali alergiju, kako su im liječnici službene medicine spomenuli da pravi uzrok tih problema potječe iz glave (i zbog toga smatram da je službena medicina po ovom pitanju malo naprednija od alternativne ali to je nebitno). Tada mi je ta informacija samo proletjela kroz uši. Nisam ju shvaćao ozbiljno, ali ipak je ostala urezana negdje u memoriji, što će se nekoliko godina kasnije pokazati kao velika pomoć. I tako, nakon mnogo godina borbe sa alergijom, došao sam do zanimljivih zapažanja kod sebe i svojih prijatelja koji su imali slične probleme. Stvari su bile takve, da nam se je alergija pojačala ili ekstremno izražavala kada smo dolazili kući preko vikenda tokom studiranja. Kod mene su promjene bile ekstremne i radikalne. Kad sam stigao kući na dva tri dana, kihanje se je javljalo i do 10 – 15 puta za redom, jaki svrbež u grlu i očima, crvenilo i suzenje u očima. Kad sam odlazio u mjesto gdje sam studirao, za nekih 2-3 dana, simptomi su nestali kao da je netko zamahnuo čarobnim štapićem iako sam bio na lokaciji koja je gotovo centar ambrozije. Jako slične stvari, zamijetio sam kod svojih prijatelja. Neki, kad su otišli u mjesto gdje studiraju, alergija im se potpuno ili djelomično povukla (ublažila). Ove promjene su bile prenagle i pre očite da se čovjek ne zapita, zašto se to događa? Zanimljivo je, da sam u tim vremenima, radio Solarnu jogu (koje sam se striktno držao do kraja) i prošao neke tretmane energijom. Solarna joga mi je definitivno omogućila ublažavanje simptoma, ali ne i potpuno izlječenje. Kasnije sam shvatio da svatko od nas ima svoj put i da neki jednostavno ne mogu dobiti poklone, u ovom slučaju izlječenje. Ja nisam mogao dobiti taj poklon, jer u tom slučaju ne bi došao do dubljih spoznaja, dublje svjesnosti i do informacija koje vam sada prenosim. Svatko ima svoj put i svoju ulogu. Idemo dalje. Solarna joga se je pokazala kao jedan od bitnih i ključnih faktora  i zbog toga, jer sam naučio biti sam sa sobom, posvetiti se sebi, Svemiru, slušati ga i omogućila mi je da nađem unutrašnji mir i tišinu, što je u konačnici i ključno za samoiscjeljenje. Nije mi trebalo dugo da povežem konce. Stvari su bile očite. U mojoj glavi slagale su se puzzle. Jedna puzzla – sjećanje na informacije da i liječnici smatraju da je alergija psihosomatska bolest, druge puzzle – reakcije prijatelja koji imaju alergiju, nagle promjene, informacije koje sam tada upijao o našoj podsvijesti… Itd. Jednom sam te informacije spominjao prijateljici, ona je samo nadodala da se sjeća kako još se automatski zna grčiti u želucu kad čuje mamu kako hoda po stepenicama i ide prema stanu! Podaci su se slagali i povezivali u mojoj glavi jedan za drugim.

Nije bilo nikakve dileme, zaključak je mogao biti samo jedan: alergija je čista psihosomatska bolest. Javlja se zbog doživljenih trauma, koje najčešće doživimo u obitelji!!!

Sve je bilo tako logično, tako jednostavno i u konačnici tako očito!!!

Sad se postavilo jedno jako bitno pitanje: Kako se izliječiti, kako maknuti teška sjećanja i traume? Ovdje za mene nije bilo dileme. Sjećanja na traume iz mlađih dana i djetinjstva, bila su zakopana u meni. Zaključio sam da su to sjećanja na stalnu galamu i viku koju sam morao slušati vikendima, tokom srednje, škole kada sam dolazio kući. Nema potrebe da ulazim u detalje, ali duljom analizom, bio sam svjestan što je uzrokovalo ove probleme. Iako su sjećanja na te događaje bila nepotpuna, opet, bila su dovoljna da budem siguran da su ona uzrok ovakvog stanja. Potraga je bila završena, krenula je druga faza, a to je čišćenje teških vibracija nataloženih u mojem biću. Informacije koje sam prikupljao sa mnogih strana, pomogle su mi da krenem sa procesom samoizlječenja.

Proces samoiscjeljenja Svjesnošću:

Stvar je bila jednostavna. Bio sam psihoterapeut samome sebi. Sam sebi sam bio liječnik, majka, otac, sigurnost i ljubav. Sam sebe sam tješio i voli. Sam sebe sam pazio i čuvao. Tada nisam znao kome u svojem biće se trebam obratiti, umu, podsvijesti, svojem Ja. Tada me je sve to zbunjivalo i nisam bio dovoljno informiran, ali sam nastavljao sa procesom. Sada, znam da se moramo obraćati svojoj podsvijesti ili unutrašnjem djetetu. Svojoj podsvijesti govorio sam tople riječi, tješio sam ju, pružao joj utjehu i ljubav. Neke od rečenica su izgledale ovako:

Sve će biti u redu, dijete moje. Nitko ti nije namjerno nanio bol. Oni nisu znali što rade, i zato nitko nije kriv, oni su bili nesvjesni svojih postupaka. Kad dođeš doma, više ti nitko neće ništa učiniti, sada si siguran. Oni te vole, samo ne znaju to pokazati. Ja te volim! Hvala ti na svemu. Nemoj nikoga kriviti… itd. Na žalost, ali kao djeca premalo slušamo pozitivne riječi od odraslih, pa je poželjno govoriti sebi: ti si predivno i čudesno dijete puno potencijala, ti si ljubav i radost, Volim te, Hvala ti!!!

Zanimljivo je i to, da bolestima, okolini šaljemo informacije. Preispitivajući sebe, otkrio sam da sam alergijom želio poslati slijedeću poruku: ja patim, učinili ste mi nepravdu, pogledajte što ste mi učinili, bole me sve one stvari što ste rekli i napravili, itd…

Bolesti su znakovni jezik naše podsvijesti, bolesti su glas podsvijesti

Dakle, bolest nije samo odraz teških vibracija utisnutih u nama, nego su i glas podsvijesti. Ali o tome nešto poslije. Dakle, ujedno sam morao svojoj podsvijesti govoriti i slijedeće: tebi više ne treba pažnja, nitko na tebe zbog alergije ne obraća pozornost, nitko ne razumije tvoj jezik, ne trebaš privlačiti pažnju na ovakav iskrivljen način, ovime samo sebi nanosiš bol i ništa više, ti ne trebaš više patiti…

Nakon nekoliko tjedana procesa samoiscjeljenja, rezultat je bio radikalan! Alergija se je gotovo u potpunosti povukla, više nije bilo svrbeža, oteklina, teških napadaj kihanja (gdje god da sam bio), i ostalih simptoma. Tu i tamo sam znao kihnuti u prostorijama gdje je bilo mnogo prašine, kada kuham sa začinima, ponekad na livadi, ali promjena je bila ogromna. Disao sam nekim drugim plućima, sa sebe sam bacio ogroman teret ovog života. No, ispostavilo se je da je to samo dio priče.

Slučaj drugi:

Nakon mnogo godina, od ovog slučaja, svjesnosti koju sam doživio i procesa samoizlječenja, dogodilo se je to, da sam ove godine (2013.), doživio ponovno buđenje starih i teških sjećanja. Sjećanja su izašla na površinu kao iz Pandorine kutije i stvorile kaos u mojem tijelu. Ponekad, kod nekih ljudi, traume mogu biti kao santa leda, vidite vrh a kad ono ispod površine nekoliko puta više leda. Sve je započelo naglim napadajima kihanja u prirodi. Napadaji su bili poprilično jaki. Za mene nije bilo dileme. Bio sam odmah svjestan da je ova alergija posljedica nekih teških vibracija koje su duboko zakopane u meni. Nisam čekao niti trena i odmah sam počeo raditi na sebi i svojoj podsvijesti.

Proces samoiscjeljenja Svjesnošću:

Prvo, želja mi je bila da saznam koje je to sjećanje što je izazvalo takvu buru reakcija u meni. U procesima samoizlječenja, ta informacija nije nužna. Ali ako želite ubrzati proces, dobro bi vam došlo da ju imate, jer kad „vidite uzrok problema“, onda se i njegov efekt brže topi. Postoji izvrsna tehnika koja se zove Ho`oponopono. Ona je vrlo jednostavna. Temelji se upravo na tome da čistimo svoju podsvijest, da joj damo ljubav, sigurnost i nježnost. Vrlo je jednostavna. Mogu se koristiti samo riječi Hvala ti i Volim te. Ali ako želimo pojačati efekt i ubrzati ga, poželjno je imati Svjesnost o situaciji, događaju koji je uzrokovao situaciju u kojoj se nalazimo i dodati još po koje riječi koje sam naveo u prvom slučaju. Počeo sam tražiti sjećanje. Nisam bio svjestan uzroka, pa sam krenuo meditacijom. Čekao sam da sjećanje izbije na površinu. I tako, meditirajući u sobi, čuo sam muhu kako zuji. Pomislio sam da bi bilo dobro da na vratima imam zavjese od bambusa koje zveckaju, to bi bilo zgodno, pomislio sam. U idućem trenutku samo sam pomislio kako jureći prolazim kroz takve zavjese od bambusa. I odmah nakon toga pojavio mi se prizor u kojem izlijećem van iz kuće (stare kuće u kojoj sam prije živio), upravo kroz takve bambusove zavjese, a moj me otac, držao za vrat. Vani sam plakao a tata je nešto vikao na mene i mislim da mi je dao koju pljusku. Da, odmah sam se prisjetio tog događaja. Tada, nisam želio jesti ručak, bilo je neko varivo. Moj otac je vjerojatno bio nervozan, uhvatio me je za vrat i tako smo izjurili kroz zavjese van na dvorište. Tamo sam dobio svoju porciju lekcije odgoja. To je bilo to sjećanje. Odmah nakon toga prizora, prisjećam se C. G. Junga i njegovog slavnog slučaja sa skarabejom. Svemir, kolektivno nesvjesno, kako god, poslalo mi je informaciju. Dan, dva posije, ležim na livadi i tješim svoju podsvijest. Gledam u plavo nebo i vidim kako preko mojeg vidnog polja prelijeće leptir. Ponovno se sjećam Junga i njegovu priču sa skarabejom. Svemir mi ponovno šalje znakove. Svemir ponovno razgovara sa mnom. Za nekoga bi to bila samo obična slučajnost, samo još jedan leptir. Za mene ne postoje slučajnosti, doživio sam previše toga u životu da bih te stvari samo tako olako odbacivao. Odavno sam naučio čitati znakovni jezik Svemira. Za mene je leptir bio poruka, simbol preobrazbe!!!

Kako sam se osvijestio uzroka, tako je polagano i nestajala alergija u samom srcu sezone alergena. Ponovno sam svojoj podsvijesti govorio iste stvari: Nitko ti nije namjerno želio nauditi, oni ne znaju voljeti na pravi način i zato nisu krivi, on (moj otac) nije bio svjestan svojeg postupka i zbog toga ne može biti kriv, on je to učinio jer su i njemu radili ružne stvari, on te voli, samo nije to znao pokazati itd…

Kad mi je informacija, odnosno sjećanje izbilo na površinu, samo sam pomislio: to nije u redu što rade djeci, to jednostavno nije u redu…

Ali trebalo je utješiti podsvijest, dati joj ljubav, pažnju i sigurnost.

U ova dva slučaja postoje neke razlike. U prvom slučaju, svjesno, odnosno logikom sam došao do informacije što je uzrokovalo alergiju. To su bili logički zaključci istraživanja. U drugom slučaju, informacija, događaj, bio je duboko u meni zakopan i zato, je bilo iznimno teško čistom logikom doći do nje. Zato je bitno napomenuti i naglasiti još jednom da u pravilu nismo svjesni svojih trauma jer su duboko zakopane u nama!!! Pošto sam tražio, Svemir mi je dao informacije. One su izašle na površinu, počevši sa zujanjem muhe. Čini se smiješno (u neku ruku i je), ali nam je još davno Jung, sa svojim slavnim slučajem sa skarabejom i njezinom pacijenticom, pokazao kako postoje neke slučajnosti koje su toliko slučajne da jednostavno ne mogu biti slučajne. Ti događaji moraju biti vezani i nečim višim. Prema njemu, postoji neka dublja veza. Kvanta fizika, dala nam je i znanstvene temelje takvom razmišljanju. Ovdje su primjeri kako nastaju bolesti i kako ih možete na vrlo jednostavan način maknuti. Vidio sam, probao sam, naučio sam lekcije i krenuo sam dalje. I doista funkcionira. No ovdje su ostali mnogi repovi za prodiskutirati. Njih ostavljam za idući tekst. Da napomenem ponovno svoju misao koju sam osjetio kad sam vidio sjećanje, prozor iz djetinjstva: to nije u redu što rade djeci!!! Već nam ova rečenica ostavlja mnoga pitanja: kako odgajati djecu, kako spriječiti ovakve stvari, je li vika ili koja pljuska doista trauma za dijete, možemo li odgojiti dijete i bez takvih stvari? Mnogo je pitanja ali i odgovora. Do čitanja.

Ivan

Dr. Sanjay Gupta, osim na CNN-u, gdje je čest gost u različitim emisijama, piše kolumne i za časopis TIME, te je dopisnik televizije CBS News.

Dr. Gupta uputio je 8. kolovoza, putem svoje kolumne na CNN-u, ispriku američkoj javnosti zbog svog prethodnog protivljenja legaliziranju i korištenju medicinske marihuane, objasnivši kako se predomislio radeći posljednjih godinu dana na dokumentarcu jednostavnog imena ‘Trava’. Ne bi tu bilo ništa neobično da se ne radi o jednom od medijski najeksponiranijih osoba na području medicine u SAD-u, koji je u siječnju 2011. godine dospio na popis 10 najutjecajnijih javnih ličnosti časopisa Forbes.

Prenosi: nezavisni.hr

Piše: Ivan Novak

Od 1997. do 1998. služio je u sklopu programa Stipendisti Bijele kuće kao savjetnik Hillary Clinton, a u siječnju 2009. povukao se iz kandidature za poziciju tzv. Glavnog kirurga SAD-a, što je u osnovi mjesto glasnogovornika vlade SAD-a o pitanjima javnog zdravstva.

Prenosimo vam najzanimljivije dijelove isprike dr. Gupte:

‘Putovao sam diljem svijeta razgovarajući s vodećim medicinskim stručnjacima, uzgajivačima i pacijentima. Razgovarao sam s njima iskreno, postavljajući im teška pitanja. Ono što sam ustanovio je nevjerojatno. Davno prije ovog projekta pregledavao sam znanstvenu građu o medicinskoj marihuani u SAD-u i smatrao kako nije nimalo impresivna. Čitajući ih prije pet godina, bilo je teško zagovarati medicinsku upotrebu marihuane. Čak sam u TIME časopisu napisao članak čiji je naslov bio Zašto bih glasao protiv marihuane. Pa, ovdje sam da bi se ispričao. Ispričavam se jer nisam, dosad, dovoljno istraživao. Nisam gledao dovoljno daleko. Nisam pregledao izvrsna istraživanja manjih laboratorija u drugim državama, i nisam se obazirao na mišljenja pacijenata čiji simptomi su ublaženi korištenjem kanabisa.’

‘Pogrešno sam vjerovao kako Agencija za suzbijanje droga stavlja marihuanu u najtežu kategoriju droga na osnovu utemeljenih znanstvenih dokaza.’

‘Ta tvrdnja nije znanstveno dokazana, i sada znam, kada se radi o marihuani, da ništa od toga nije istina. Nema velik potencijal za zlouporabu, i postoji legitimna znanstvena upotreba marihuane u medicinske svrhe.’

‘Užasno smo i sustavno obmanjivani skoro 70 godina ovdje u SAD-u, i ispričavam se zbog moje uloge u svemu tome.’

’14. kolovoza 1970. dr. Roger O. Egeberg, pomoćnik ministra zdravstva, napisao je pismo u kojem stoji preporuka da se marihuana stavi u najtežu kategoriju droga, i tako je ostalo gotovo 45 godina. Moje istraživanje je počelo s pažljivim čitanjem starog pisma. Ono što sam otkrio bilo je uznemirujuće. Egeberg je pažljivo birao svoje riječi: “Pošto postoji znatna praznina u našem poznavanju biljke i učinka droge koje sadržava, naša preporuka je da se marihuana zadrži u najtežoj kategoriji bar dok se ne dovrše trenutna istraživanja koja bi pomogla razriješiti neka pitanja”.’

‘Ne zato što su već postojala istraživanja, već zato što nisu, marihuana je stavljena u najtežu kategoriju droga.’

‘Kako sam nastavio istraživati, shvatio sam da je Egeberg već imao na raspolaganju rezutate važnih istraživanja, neka od njih su u tom trenutku postojala već 25 godina.’

‘Njujorški gradonačelnik Fiorello LaGuardia je još 1944. naručio istraživanje od strane njujorške Akademije znanosti. Istraživanje je zaključilo, između ostalog, kako marihuana ne dovodi do ovisnosti u medicinskom smislu. Također nisu pronašli dokaze da marihuana dovodi do zlouporabe morfija, heroina ili kokaina. Sada znamo, iako procjene variraju, kako marihuana dovodi do ovisnosti u otprilike 9 do 10% odraslih korisnika. Za usporedbu, kokain, koji je u nižoj kategoriji droga, ‘ s manjim potencijalom zlouporabe od onih u najtežoj kategoriji’, izaziva ovisnost kod 20% korisnika. Oko 25% korisnika heroina postane ovisno.’

‘Dok sam istraživao, shvatio sam nešto bitno. Medicinska marihuana nije nova, i medicinska zajednica o tome piše već jako dugo. Postoje zapravo na stotine napisanih članaka u kojima se uglavnom piše o koristima marihuane. Većina tih članaka, doduše, su napisani između 1840. i 1930.’

‘Imajte na umu kako je marihuana do 1943. bila dio farmakopeje SAD-a.’

‘Procijenio sam kako otprilike 6% trenutnih istraživanja marihuane u SAD-u proučava koristi medicinske marihuane. Ostale proučavaju štetu marihuane. Ta neravnoteža stvara bitno iskrivljenu sliku.’

‘Ono što meni zvuči zastrašujuće, jest činjenica kako u SAD-u svakih 19 minuta umre jedna osoba od predoziranja prepisanim lijekovima, većinom zahvaljujući nesretnom slučaju. Svakih 19 minuta. To je zastrašujuća statistika. Koliko god sam tražio, nisam našao dokumentiranu smrt čiji je uzrok bilo predoziranje marihuanom.’

Ivan Novak

Izvor: cnn.com

Prenosi: nezavisni.hr

Učite svoju djecu da im ne treba ništa izvana da bi bila sretna – nikakva osoba, nikakvo mjesto ili stvar – i da se prava radost otkriva iznutra. Učite ih da su sami sebi dovoljni.

Učite ih tome, i velike ćete ih stvari naučiti.

Učite svoju djecu da je neuspjeh izmišljotina, da je svaki pokušaj uspjeh, i da svaki napor donosi pobjedu, da je prvi podjednako dostojan poštovanja kao i posljednji. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti

Učite svoju djecu da su duboko povezana sa sveukupnim Životom, da su Jedno sa svim ljudima, i da nikada nisu odvojeni od Boga. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti.

Učite svoju djecu da žive u svijetu veličanstvenog obilja, da ima dovoljno za sve, i da se najviše prima u dijeljenju, a ne u gomilanju. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti.

Učite svoju djecu da ne postoji ništa što bi morala učiniti ili biti da bi bila dostojna uzvišenog i ispunjenog života, da se ni sa kim ni zbog čega ne trebaju nadmetati, i da Božji blagoslovi pripadaju svima. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti.

Učite svoju djecu da im se nikada neće suditi, da se ne moraju brinuti hoće li uvijek sve napraviti kako treba, i da ništa ne trebaju mijenjati, niti trebaju »postati bolji« da bi u očima Božjima bila savršena i prekrasna. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti.

Učite svoju djecu da u ljubavi nema nikakvih uvjeta, da ne trebaju brinuti da će ikada izgubiti vašu ljubav, ili Božju, i da je njihova vlastita ljubav, bezuvjetno pružena, najveći dar kojeg mogu pokloniti svijetu. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti.

Učite svoju djecu da biti osobit ne znači biti bolji, da ako smatraju da su nekome nadmoćni, tada tu osobu ne sagledavaju Onakvom Kakva Ona Uistinu Jest, i da se u priznanju »moj način nije bolji, nego je samo drukčiji« krije duboka iscjeliteljska snaga. Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti.

Učite svoju djecu da nema ničega što ona ne bi mogla naučiti, da se privid Neznanja može izbrisati s lica Zemlje, i da će sve što im je uistinu potrebno dobiti sami od sebe, kad ih se podsjeti Tko Oni Uistinu Jesu.

Tome ih učite, i velike ćete ih stvari naučiti. Tome ih učite, ali ne riječima, nego postupcima; ne raspravama, nego pokazivanjem. Jer vaša će se djeca ugledati u ono što vi činite, i postat će onakvi kakvi ste i vi.

U srži ljudskoga iskustva postoje samo dvije energije: ljubav i strah.
Ljubav podaruje slobodu, strah je oduzima. Ljubav se otvara, strah se zatvara. Ljubav pozdravlja slobodno izražavanje, strah ga kažnjava. Tim mjerilom možete znati voli li vas netko, ili vas se plaši.

Ne slušajte što govori. Promatrajte što radi.

Dio iz knjige “Zajedništvo s Bogom”

Ovim kratkim video uratkom sa interneta, započinjemo niz preporuka kratkih video isječaka ili glazbe. Najviše će biti glazbe jer je to vibracija koju razumije cijeli svijet. To je vibracija koja nas spaja i ujedinjuje. Glazba je vibracija koja nas budi, podiže, daje energiju i snagu! A za početak, legenda Indijanaca o Ratnicima Duge

.

Kada svijet bude umirao podignut će se novo pleme svih boja i svih vjera. To pleme će se zvati Ratnici Duge i stavit će svoju vjeru u akciju, a ne riječi

U prošlom stoljeću jedna stara mudra žena iz Kri Indijanske nacije, zvana “Oči od Vatre” imala je viziju budućnosti. Prorekla je da će jednoga dana, zbog pohlepe bijelog čovjeka, doći vrijeme, kada će zemlja biti opustošena i zagađena, šume uništene, ptice padati sa neba, vode će biti potamnjele, ribe potrovane u potocima, a drveća neće biti, čovječanstvo kakvo znamo prestat će da postoji. Doći će vrijeme kada će čuvari legendi, priča, kulturnih rituala i mitova i svih Drevnih Plemenskih Običaja, biti potrebni da nas povrate u zdravlje, čineći zemlju ponovo zelenom. Oni će biti ključ čovječanstva za opstanak, oni su “Dugini ratnici”.

Doći će dan buđenja kada će svi ljudi svih plemena formirati Novi Svijet Pravde, Mira, Slobode i prepoznavanja Velikog Duha.

“Dugini ratnici” će širiti ove poruke i učiti sve ljude Svijeta. Učit će ih kako da žive na
“Način Velikog Duha”. Reći će im kako se današnji svijet odaljio od Velikog Duha i da je zato Zemlja “Bolesna”.

“Dugini ratnici” će pokazati ljudima da je Veliki Duh pun ljubavi i razumijevanja i kako da načine Zemlju ponovo lijepom. Ti ratnici će dati ljudima principe ili pravila da slijede da bi učinili svoju stazu od svjetlosti u svijetu. Ti principi će biti od Drevnih Plemena.
“Dugini ratnici” će ljude učiti drevnoj praksi o Jedinstvu, Ljubavi i Razumijevanju.
Oni će učiti harmoniji među svim ljudima na sve četiri strane svijeta.

Kao drevna plemena, oni će učiti ljude kako da se mole velikom Duhu sa ljubavlju koja teče kao prelijepi planinski potok i utiče stazom u ocean života. Još jedanput, oni će biti sposobni da osjete radost u osamljenosti i društvu. Oni će biti slobodni od jadne zavisti i voljeti čovječanstvo kao svoju braću, bez obzira na boju, rasu ili religiju.
Osjetit će kako im sreća ulazi u srca i postat će jedno sa čitavom ljudskom vrstom.
Njihova srca bit će čista i zračit će toplinom, razumijevanjem i poštovanjem za čitavo čovječanstvo, Prirodu i Velikog Duha.

Oni će još jedanput napuniti svoje umove, srca, duše i dijela najčistijim mislima.
Tragat će za ljepotom Oca Života – Velikog Duha!
Naći će snagu i ljepotu u molitvama i usamljenosti života.

Siromašni, bolesni i sa potrebama bit će paženi od braće i sestara sa Zemlje.
Ova praksa postat će ponovo dio njihovih svakodnevnih života.

Onaj koji će voditi ljude bit će odabran na stari način – ne po političkoj struji, ili ko govori najglasnije, ko se hvali najviše, ili po imenu ili po blaćenju, već prema tome čija dijela govore najviše. Oni koji pokažu svoju ljubav, mudrost i hrabrost i oni koji pokažu da mogu i koji su radili za dobro svih, bit će izabrani za lidere ili Poglavice. Bit će izabrani po svojim “kvalitetama” a ne po sumi novca koju koriste. Kao brižne i odane “Drevne Poglavice” razumjet će ljude sa ljubavlju i gledati da se djeca obrazuju sa ljubavlju i mudrošću svojih bližnjih. Pokazat će im da čuda mogu biti ostvarena, da se izliječi svet od bolesti i povrate njegovo zdravlje i ljepota.

Zadataka ovih “Duginih ratnika” će biti mnogo i velikih. Bit će zastrašujućih planina ignoriranja da se osvoje i naići će na predrasude i mržnju. Oni moraju biti odani, nepokolebljivi u njihovoj snazi i snažna srca. Oni će naći voljna srca i umove koji će ih slijediti na ovom putu povratka “Majke Zemlje” ljepoti i izobilju – ponovo.

Taj dan će doći, nije dalek.

Prenosi: evolucija.net

Izvor: http://www.manataka.org/

Ovaj članak je namijenjen za pravilno educiranje dobronamjernih, svjesnih i samokritičnih osoba koje su spremne priznati same sebi da ipak nisu u potpunosti u pravu. Da stvari nisu uvijek onakve kakvim ih mi priželjkujemo, kako bi mi to najviše voljeli. Ovaj tekst govori i ukazuje na  neupitnu štetnost svih vidova životinjskih namirnica bez obzira od koje su životinje. Mnogi ljudi tješe svoju nečistu savjest, uvjeravajući sami sebe, a zatim i svoju okolinu da određene vrste mesa nisu toliko štetne za nas same. Svi se uglavnom  slažu da je svinjsko meso štetno. Ono je katastrofalno pogubno i najštetnija vrsta mesa za naše zdravlje. Ostale vrste mesa nisu nikako zdrave za ljudski organizam, one su samo manje štetne od svinjskog mesa. Konzumiranje namirnica životinjskog podrijetla nije primjereno ljudskom organizmu, nemate nikakve koristi od njih i uzročnik su dugoročnih katastrofalnih posljedica po vaše zdravlje.

Izvor: tinkturedrsulca.com

Da bi se čovjek kvalitetno informirao o tome što je najbolje za njegovo zdravlje, vrlo važan segment u tome je i detaljnije upoznavanje sa sadržajem i efektima nezdrave prehrane. Nezdravom se bez dileme smatra prehrana životinjskog podrijetla kao i svaka umjetna, odnosno rafinirana namirnica. U to spadaju, između ostalog, sve vrste mesa, uključujući piletinu i ribu, mlijeko i mliječni proizvodi, jaja, slatkiši, hrana bogata rafiniranim uljem, šećerom, solju, zaslađivačima, raznim aditivima, konzervirana…

Postoje ljudi koji jedu isključivo ovu hranu ili im je to veći dio prehrane. Vrlo često, pod utjecajem propagande, nesvjesnih doktora ili neinformiranosti, ljudi kažu da u mesu, mliječnim proizvodima i drugoj prehrani životinjskog porijekla ima hranljivih sastojaka bez kojih organizam ne može funkcionirati ili bez koji se mogu javiti zdravstveni problemi.

U prehrani životinjskog podrijetla ne postoji ništa što nema u biljnoj prehrani, a da je čovjeku neophodno i da se ne može nadoknaditi. Redovno konzumiranje životinjskih i umjetnih, neprirodnih namirnica dokazano izaziva bolesti. Razlozi za to su koncentracija otrova i štetnih kemikalija, zatim velika količina zasićenih masnih kiselina, kolesterola, višak proteina, adrenalina, raznih hormona, virusa, aditiva, teških metala…

“Kad jedemo nešto što za nas nije dobro, odnosno što nije u skladu s našom potrebom za hranom i uravnoteženim uzimanjem hrane, mi patimo. Bolovi i grčevi nas opominju, a s vremenom postaju bolestima i na kraju brojnim kroničnim oboljenjima koja su zahvatila veći dio čovječanstva. Često se posljedice ne pojavljuju odmah, zahvaljujući enormnoj snazi našeg tijela. To može trajati danima, mjesecima i godinama, sve dok se ne utvrdi ozbiljno oboljenje”, napisao je dr Norman Walker, autor više knjiga o zdravlju koji je umro u 117 godini.

ZASTO JE MESO ŠTETNO?

Mnogi od nas su odrasli sa idejom da meso ili mlijeko izgrađuje te jača tijelo, i da su neophodni za život. To je samo mit. U pitanju je navika i ništa drugo. Meso je najštetnija namirnica koju ljudi jedu.

Jedan od najpoznatijih medicinskih stručnjaka u Americi, doktorica Lorraine Dey, predlaže eksperiment svima koji vole jesti meso: „Uzmite jedan hamburger ili šniclu i stavite na kuhinjsku radnu površinu. Ostavite je tamo tri dana, ali grijanje pri tom stavite na 37 stupnjeva. Pomirišite to poslije tri dana“. Dr. Dey kaže da će to biti užasan miris. „E to se događa i u vašem tijelu. Oko tri dana je potrebno da meso prođe kroz vaša dugačka crijeva, a temperatura tijela je blizu 37 stupnjeva, tako da meso truli, a mi te toksične proizvode truljenja unosimo u svoj krvotok, a on ga raznosi svuda po tijelu“.

Zaista se nakon konzumiranja mesa u debelom crijevu stvaraju toksične materije, koje se potom sporo izbacuju jer su ljudska crijeva dugačka, a ishrana životinjskog porijekla ne sadrži vlakna koja su neophodna za redovno oslobađanje od otrova (stolica).
Životinjske masnoće iz svih vrsta mesa koje zovemo zasićene se razlikuju od biljnih jer su na temperaturi tijela čvrste, dok su biljne masti tečne. Tako čvrste masnoće povećavaju kolesterol u krvi, lijepe se za zidove krvnih žila stvarajući, između ostalog, aterosklerozu čije posljedice mogu biti infarkt, moždani udar, angina pektoris… Takve masnoće se lijepe i za sama crijeva tako da crijeva više nisu tako mobilna, što je predvorje za bolesti.

.

PROTEINI IZ MESA JEDAN OD UZROKA RAKA

Meso je veliki izvor proteina i mnogi ga konzumiraju upravo iz tog razloga. Kada se redovno konzumiraju meso i ostale namirnice životinjskog porijekla, višak proteina se ne može uskladištiti i iskoristi u tijelu, pa jetra mora razgrađivati.

U pitanju su proteini koji na duže staze izazivaju veću štetu nego korist. U čuvenom „Kineskom istraživanju“ utvrđeno je da su životinjski proteini uzrok nastajanja i razvoja raka. I brojna druga istraživanja pokazuju da je meso uzročnik raka (za detaljnije informacije pogledati knjigu Moć ishrane i studiju: Rak: uzroci i liječenje).

Meso sadrži mnoge otrove poput benzopirena, mikroorganizme, viruse, prione, hormone, pesticide, razne štetne kemikalije… Životinja u momentu kl

anja doživljava stres i adrenalin koji se tom prilikom stvara uslijed straha ostaje u mesu. Zato su ljudi koji jedu meso, po pravilu, nervozniji, agresivniji, bolesniji… Životinjama, a posebno u inozemstvu, se daju antibiotici i razni „stimulansi“, pa kad se jede meso, a tu spada i bijelo, sve se to unosi u tijelo. Da ne govorimo o problemu kravljeg ludila. Također, životinje se hrane stočnim koštanim brašnom što je otpad od drugih mrtvih životinja koji bi po pravilu trebalo uništavati, a ovako se koristi i služi kao hrana.

„Ljudi su prisilili stoku da se hrani uginulim životinjama. A onda mi jedemo ta ista goveda, te lešinare. Goveda su postala tvornice za preradu crkotina i leševa. Tako smo dobili meso koje samo izgleda kao meso, ali nije meso. To meso je mješa

vina truleži iz svakojakih lešina i crkotina, antibiotika, hormona, otrova, virusa, bakterija, priona, dioksina. Ako danas životinje hranimo crkotinama od raznoraznih bolesnih i uginulih životinja, jasno je da i mi jedemo te iste poluraspadnute leševe. Mi danas jedemo crkotine i njihovu krv, salo i sve gadosti koje su posljedica prirodnog procesa raspadanja”, kaže dr Robert Elez.

.

Sve ove, ali i druge činjenice dokazuju da je meso uzročnik bolesti, poput kardiovaskularnih, raka, dijabetesa, osteoporoze i problema kao što su moždani udar, visoki krvi tlak, kolesterol, kamenac u bubregu, multiplaskleroza, giht, slabljenje jetre, razni virusi, sterilnost… Na primjer, hormoni koji se daju stoci za zaustavljanje spolnog nagona, i uopće višak hormona u mesu, utječu na pojavu sterilnosti ljudi koji jedu meso.

Na Zapadu imamo epidemiju svih ovih bolesti sa tendencijom povećanja. Ljudi koji često jedu meso, bez dileme, imaju znatno veći rizik da dobiju neku od ovih bolesti, i pravo je čudo ako to uopće izbjegnu.

„Jedan pečeni komad mesa može u sebi sadržati mnogo više kancerogenih materija nego cigareta”, kazao je na jednom predavanju u Beogradu dr Valter Fajt.

Meso sa roštilja je možda i najštetnije, jer proizvodi štetne kiseline i supstance, poput, benzopirena koja je sama po sebi kancerogena, a koja je pronađena i u duhanskom dimu. Jedan od razloga što na našim prostorima nije stanje tako dramatično, jest što se meso u jednoj mjeri dobiva od životinja sa pašnjaka i uzgojenih na vlastitim domaćinstvima, iako je i to meso štetno i toksično.

RASTE POTROSNJA MESA

Prema procjenama međunarodnih institucija, kao što su i Ujedinjene nacije(odsjek za hranu i poljoprivredu – FAO), godišnja potrošnja u svijetu je oko 300 miliona tona, što je peterostruko više nego, recimo, prije četrdeset godina. UN predviđaju rast potrošnje mesa, zbog rasta svijetske populacije i prihoda u zemljama u razvoju, za čak još 73% do 2050. godine, što će biti veliki udarac na prirodne resurse koji su ionako ugroženi.

Znamo da se za uzgoj životinja radi dobivanja mesa, prije svega, “troše” velike površine plodne zemlje i voda, uništavaju se šume, zagađuje se okolina… Suština je da meso nije hrana za ljude, gdje god i kako god da je uzgojeno, ono je samo navika koja je kod mnogih prerasla u ovisnost.

Kod nas se često  događa da ljudi kažu za nekoga tko relativno mlad dobije rak ili neku drugu težu bolest: „nije pio, nije pušio, bio je zdrav“.  Pretjerano ili često konzumiranje mesa može biti glavni uzrok teških oboljenja koje dovode i do smrtnih ishoda.

Zamislimo koliko je rizik po zdravlje veći ako se, uz meso, koriste i druge štetne namirnice životinjskog porijekla, i eventualno otrovi poput duhana, alkohola ili kave.

Također, ljudska krv je pretežno bazna ili alkalna(pH vrijednost), a konzumiranjem mesa narušava se ta ravnoteža i krv postaje kisela. Kiselost jest suština problema i uzrok svih bolesti. Da bi povratio tu ravnotežu u krvi, organizam povlači kalcij iz kostiju i stvara bazu, a posljedice su sve slabije kosti i otuda bolesti kostiju koje su direktno povezane sa unosom mesa i životinjskih proteina, a ne nikako manjkom unosa kalcija.

Postoje slučajevi kada doktori preporučuju meso kako bi se spriječila ili izliječila malokrvnost, ali to je  blago rečeno pogrešno. Željezo iz biljne hrane se, međutim, lakše apsorbira od željeza iz mesa, jer vitamin C koji je prisutan isključivo u biljnoj hrani ima ključnu ulogu u njegovom prebacivanju iz crijeva u krv. Činjenice ukazuju da su sve vrste mesa štetne, i kada bi se radila skala po količini štetnosti, crveno meso bi bilo na vrhu, a u okviru njega svinjetina.

BIJELO JE MESO ŠTETNO

Kod nas su brojna iskustva da ljudi koji, recimo, imaju povećanu masnoću u krvi od doktora dobiju savjet da smanje ili prekinu unos crvenog mesa, a da mogu konzumirati piletinu i ribu. Ne želimo podcijeniti bilo koga, ali ova konstatacija je totalno neozbiljna, najblaže rečeno smiješna. To što je smiješno nije toliki problem koliko je opasno. Jest, u pitanju je manje štetnije meso nego što je crveno, ali je štetno i uopće ga ne treba konzumirati kada se rješava problem masnoće ili bilo koji drugi zdravstveni problem, zbog ostalih negativnih efekata koji proizlaze iz takve hrane i njenih sastojaka. Uzgajanje kokoši, kao i druge stoke, naročito na Zapadu, je najblaže rečeno nehumano i ne može se zamisliti bez otrovnih kemikalija kojima se životinje hrane ili im se daju injekcije kako bi proizvodnja, a samim tim i profit, što više rasli. Na Zapadu su mnoge životinje bolesne, a pojedini tamošnji načini uzgoja ušli su i uveliko ulaze i na vrata u naših krajeva.

Biljna hrana, pravilno kombinirana, potpuno nadoknađuje meso, s tim da je potrebno malo vremena dok se čovjek na to navikne. Posebno su u tom pravcu korisne integralne žitarice, koje su bogate proteinima, ali i drugim vrijednim sastojcima…  Ljudi koji ne jedu meso, žive zdravije i duže od onih koji se hrane mesom.

RIBA

Riba spada u vrstu mesa i za nju će mnogi ljudi kazati da je zdrava. Znanstveno rečeno riblje meso je manje štetno od crvenog i bijelog mesa, a ne nikako da je zdravo. Riba, prije svega, sadrži kolesterol, doduše manje nego ostalo meso. Ovisno od zagađenosti voda, opasnost kod riba je i prisustvo raznih toksičnih materija. Izvjesne količine tih materija dospijevaju u vode otpadnim industrijskim vodama, erozijom tla, zagađenjima od brodova i na razne druge načine… Mnoge ribe su danas, uostalom kao i druge životinje, bolesne.
Najvrjednije u određenom ribljem mesu je sadržaj omega 3 masnih kiselina, koje su neophodne za dobro zdravlje, prije svega za rad srca i uopće kardiovaskularnog sistema, ali i za prevenciju drugih bolesti. Omega kiseline se, međutim, mogu u potrebnoj mjeri crpiti iz biljaka, kao što je laneno sjeme ili bademi, ulja industrijske konoplje, povrća, tako da ribu uopće nije potrebno jesti iz tih razloga. Istraživanja su pokazala da riblje ulje, također može izazvati štetne efekte, poput opasnog povećanja vremena zgrušavanja krvi, poremećaja uravnoteženosti vitamina u organizam, povećanja tjelesne težine…

Izvor: tinkturedrsulca.com

.

U nastavku pogledajte dokumentarni film o pravilnoj prehrani koja sprječava i liječi najteže oblike bolesti. Za razliku od većine , doktori, koji u ovom filmu svjedoče, uvidjeli su šta je istina i spasili sebe i mnoge pacijente. Film koji bez dlake na jeziku priča o suvremenoj prehrani koja ubija današnju populaciju i odgovara na pitanje zašto se to sakriva iako je medicina bila svjesna toga prije jako dugo vremena.

.

2. dio: http://vimeo.com/17539802#at=0

 Život je vrtuljak s konstantnim promjenama brzine i kretanja, sve što znam do ovog trenutka je predrasuda, a sve ljudsko zlo rezultat je percepcije nečijeg nedostatka ljubavi u određenom trenutku – filozofija je koju sam definitivno vrlo dobro upamtio.

Daleko od mirisa prašume i zvuka šamanskih bubnjeva opet sam se upustio u jednu od onih stvari koje bi svatko trebao barem jednom iskusiti – čisto jer ne izaziva ovisnost, potiče lučenje onoga što ionako imamo u organizmu i tjera na promatranje životnih situacija iz sasvim drugih kuteva. Jedini veliki minusi su možebitni kvantni skok i promjena paradigme, što je loše za uvriježeni način života – kredite, naporne poslove i kapitalistički konformizam.

Ornamenti i slikarije u nastanku

Ovaj puta sam imao i stručnu asistenciju koja mi je pomogla da ono što sam monologirao kroz neko polusatno razdoblje ostane zapisano. Ovaj puta smo slušali i ikarose – tradicionalnu glazbu, koja mi doduše nije napravila neki pretjeran efekt izuzev salvi kritika iz srca prašume. Moram priznati kako sam bio zatečen sasvim drugačijom vizijom – na tisuće ornamenata i neobjašnjivih vizualizacija konstantno su se nadomještale, kao da se nešto gradi, nadograđuje ili popravlja. Bilo mi je u potpunosti nejasno u samom početku što se zaista događa – ništa niti kasnije nisam dokučio.

Biljka me je savjetovala da samim time niti ne razmišljam o onom o čemu mogu samo nagađati, kao i u svim drugim situacijama u životu. Zatim me je usmjerila na komentiranje pjesama što su svirale i nisam bio pretjerano impresioniran onime što čujem. Baš poput prošlog puta, upravo u trenutku kada sam pomislio da je ovo sve i da ću ovaj puta imati nešto drugačije iskustvo – u meni se otvorilo ‘ono nešto’.

Izbaci isključivost iz svog života!

Istog trenutka sam spoznao da svijet gledam ‘Ratkocentrično’ što je s jedne strane odlično, no s druge strane sam sebi stvaram nekakav osobni balon i sve promatram kroz svoje oči. Postalo je jasno ono što je bilo jasno i ranije – sve je subjektivno, no moj problem je što sam vlastitu subjektivnost nastojao širiti i na druge, u određenim situacijama kada mi je to bilo bitno. No, kako mi je to posao kroz kolumne i stvaralaštvo – stvar se odnosila na obične životne trenutke. Ljepota u ljudima je raznolikost mišljenja i razmišljanja, a to sam i znao, samo što nekada nisam prakticirao.

‘Probaj ponekad gledati na stvari tuđim očima, možda ti se otkriju neke do danas neviđene stvari’, zaključak je prvog niza filozofskog monologa. Odmah je slijedio novi – ‘Ukoliko je smisao života iskustvo protkano uživanjem, zašto svatko od nas ne traži nešto lijepo u ljudima? U svakom kutku svemira postoji nešto u čemu se može istinski guštati i uživati, no isto tako – u čemu se može patiti… Stalna promjena kuta gledanja omogućuje jedno ili drugo’, došla mi je misao. Samim time sam zaključio da je isključivost najveći neprijatelj mog uma.

Paraziti stvorili nepotpun sustav

‘Sve je umjetnost, pitanje je jedino hoće li je promatrač uočiti?’ Nakon iskustva koje se dogodilo prije nešto više od mjesec dana otišao sam tamo gdje iz nekog suludog principa nikada ne bih – na modnu reviju, te sam počeo kuhati – čisto da vidim postoji li u svemu istina. I, uvidio sam da je trud i stvaranje itekakav umjetnički aspekt, a da je isključivost u bilo kojem smjeru najveća kočnica osobnog i kolektivnog napretka. Sustav možda nameće trendove, stilove i modne pravce, ali način odijevanja podjednaka je umjetnost kao i slušanje glazbe, filmska industrija ili slikarstvo. Ili kuhanje.

A onda je krenulo ono najbitnije. ‘Sustav je zapravo osmišljen da bi stvorio isključivost i mentalne barijere i inpute. No, mi i taj sustav relativno lako možemo okrenuti u svoju korist!’ Kada mi je to došlo do uma, bilo mi je interesantno doznati i kako. I dobio sam odgovor – sustav su osmislili paraziti, nešto drugačiji od nas ljudi. Oni su pretenciozni i iako su poput parazita na nekom ogromnom drvetu, maleni i život duguju kori koja ih trpi, oni smatraju da drvo postoji isključivo zbog njih. U nekim stvarima su takav koncept razmišljanja proširili i na ljude.

Bolje umrijeti kao čovjek, nego živjeti kao zombi

Ali, što se uvijek dogodi kada sustav osmisli parazit koji želi crpiti energiju, no istovremeno ne poznaje pravu narav i bit bića kojeg crpi? Dogodi se to da sustav ispadne manjkav. Kao i naš. Svaki puta kada te paraziti požele gaziti čizmom, širiti mržnju i hraniti se istom, događa se jedna nuspojava. Naime, paraziti ne poznaju osjećaj ljubavi i suradnje. I što god nam napravili, na kraju kao rezultat izlazi još veća ljubav. Zaključak – oni nas žele postupno uništavati, no zapravo su glavni čimbenik za naš kolektivni napredak. Gdje bi Messi bio bez Cristiana Ronalda?

Svi ratovi, gladi, mržnja, pohlepa, ljubomora, zavist – sve nas kroz postojanje naših duša čini snažnijima i iskustveno boljima. ‘No, što onda s gladnima u Africi koji svakodnevno umiru?’ Ponekad je, vjerujte, bolje umrijeti u naručju svoje majke od dvadeset i kusur kila pa živjeti taj trenutak kao istinski čovjek, nego živjeti cijeli život u kapitalističkoj mašini, spavati pored žene iz navike, mučiti se s kreditima i umrijeti sam, daleko od unuka i bližnjih… Naročito ako je riječ o postojanju reinkarnacije. Gazite nas koliko hoćete, ali na kraju uvijek stajemo na noge!

Borba protiv sustava – mazohistička i potpuna submisija!

‘Kako uništiti taj sustav, da se vratimo na stvar?’ Ni to nije teško, treba samo promijeniti paradigmu i kut gledanja. Zamislite situaciju – nalazite se u zatvoru, u ćeliji s nabildanim ćelavim dvometrašem željnim seksa. Vi imate metar i žilet uz pedesetak kilograma kostiju… I ne možete ništa. On će vas napasti zbog dvije stvari – uživanja u seksu i uživanja u vašoj potlačenosti i patnji, baš poput svjetskih lidera. No, što ako napravite nešto što nitko nije očekivao? Što ukoliko biste počeli uživati u tom seksu i, ne dao bog, zaljubili se u tog zlostavljača? Dogodile bi se samo dvije mogućnosti.

Ubio bi vas – što je bolje od svakodnevnog silovanja. Ili bi bježao od vas – što je isto bolje od svakodnevnog silovanja. A psihološki, vrlo vjerojatno zbog traume više ne bi silovao, te bi frustracije iskaljivao u sukobu sa sebi ravnima. To je analogija na sustav. Što bi se dogodilo kada bi jednog dana odlučili – silujete nas, ha? Mi ćemo sada uživati u tome! Evo vam cijela plaća u porez, evo bankama i moja kuća – ode u prirodu živjeti u šatoru i saditi rajčice. Evo i moj život u ratu, ma evo sve! Kako kažu teoretičari – nije njima više bitan novac, nego moć… Ovime bismo im oduzeli moć! I natjerali da se međusobno sukobe. Ako toliko uživate u krađi i korupciji, evo vam je na n-tu potenciju. Pa da vidimo hoćete i dalje uživati u onome što imate na pretek!

Put duše kroz iskustva terminalnih bolesti

Ključna greška roditelja je uskratiti djetetu igračku – što kada bi djetetu dao sve igračke odjednom? Možda bi se to dijete zainteresiralo za nešto zbilja bitno. Dakle, ključ borbe protiv manipulacije nije otpor! Nego submisivno mazohističko uživanje u manipulaciji. Štokholmski sindrom nacije, ali onaj stvarni – to bi bio spas. Ljudi se opiru svemu što im smeta – pogrešno! Prepustimo se svemu i pokušajmo naći pozitivu u tome. Ego i obrambeni štitovi nisu loši ukoliko su čuvari istinskog ja – ukoliko su preuzeli istinsko ja, onda jesu. Ključ svega je shvatiti da u svemu leži nešto pozitivno, pa i u tim ‘zlim’ parazitima – njima trebamo biti zahvalni za ono što ćemo jednog dana postati.

Jer je civilizacija došla do trenutka da je jedini period života kada istinski volimo svoje bližnje, imamo beskonačno vremena za nezaboravne minute s njima i želimo iskoristiti svaki zadah – period kada smo smrtno bolesni i imamo koji mjesec života. Kakav paradoks! Tek onda živimo svoj život, a umiremo! I dao bog da na mjesec dana svi ljudi svijeta budu smrtno bolesni… Jer bismo možda baš tada transformirali svijest i više ne bismo bili bolesni uopće! I možeš biti manipulator koliko god hoćeš i napajati se energijom bližnjih – ali čim jedan konac popusti, kraj je neizbježan! A možda je svaki kraj zapravo početak…

Ratko Martinović: Moje iskustvo s Ayahuascom (1)

Izvor: nexus-svjetlost.com
.

Za Indijance se često kaže da su djeca prirode. Od nje i u skladu sa njom žive, a usput bilježe svoje misli.

O ŽIVOTU…

Sve stvari na svijetu imaju svoju svrhu, svaka bolest i biljka koja je liječi, i svaki čovjek sa svojim pozivom. Ovo je indijanska teorija postojanja.

Žalosni Golub, Salish (1888-1936)

Šta je život? To je treptaj svisca u noći. To je dah bufala na zimskoj hladnoći. To je mala sjenka koja juri preko trave i nestaje u zalasku sunca.

Crno stopalo

Sve na svijetu je u paru. U našim mislima mi smo dvoje, dobri i zli. Svojim očima vidimo dvoje, ono što je lijepo, i ono što je ružno. Imamo desnu ruku koja udara i čini zlo, i lijevu koja je bliže srcu, punu dobrote. Jedna noga može nas voditi lošim putem, a druga dobrim. Dakle, sve na svijetu je u paru.

Eagle

Sve što Indijanac radi je u krugu, a to je zato što snaga svijeta uvijek djeluje u krugovima, i sve pokušava biti okruglo. Nebo je okruglo, čuo sam da je i Zemlja okrugla, a takve su i sve zvijezde. Vjetar, kad je najmoćniji, vitla. Ptice grade gnijezda u krugovima, jer njihova je vjera ista kao i naša. Čak i godišnja doba u svojoj izmjeni čine veliki krug i uvijek se ponovo vraćaju tamo gdje su bila. Čovjekov život je krug od djetinjstva do djetinjstva. I tako je u svemu u čemu se kreće snaga.

Crni Los, Oglala Sioux

O ZEMLJI…

Moramo zaštititi šume za našu djecu, unuke i djecu koja će se tek roditi. Moramo zaštititi šume za one koji ne mogu govoriti za sebe, za ptice, životinje, ribe i drveće.

Qwatsinas

Ako razgovaraš sa životinjama, i one će razgovarati s tobom, i poznavaćete jedni druge. Ako ne razgovaraš s njima, nećeš ih poznavati. Ono što ne poznaješ, to te plaši. Kad se neko boji, on uništava.

Poglavica Dan George

U srcima svih nas postoji skrivena cesta kojom se rijetko putuje, a koja vodi do nepoznatog, tajnog mjesta. Stari su ljudi zaista voljeli Zemlju i na njoj su sjedili i počivali s osjećajem da su blizu majčinske snage. Svoje su šatore gradili na Zemlji, a svoje žrtvenike od Zemlje. Zemlja je umirivala, jačala, pročišćavala i liječila. Zbog toga stari Indijanac još uvijek sjedi na Zemlji, ne ustaje i ne odvaja se od njenih snaga koje život daju. Za njega sjediti ili ležati na Zemlji znači moći razmišljati dublje i osjećati snažnije. On može jasnije proniknuti u tajne života i doći u bliži odnos sa životom oko sebe.

Poglavica Medvjed Koji Stoji, Oglala Sioux

Veliki Duh je u svim stvarima, on je u zraku koji dišemo. Veliki Duh je naš otac, a zemlja je naša majka. Ona nas hrani, i sve što stavimo u nju ona nam vraća.

Veliki Grom

Indijanci vide dva puta s kojima se suočava bijeli čovjek kao put tehnologije i put duhovnosti. Mi osjećamo da put tehnologije vodi moderno društvo ranjenoj i sprženoj Zemlji. Može li biti da put tehnologije predstavlja žurbu u uništenje, dok put duhovnosti predstavlja sporiji put kojim su Indijanci putovali i koji sada ponovo traže? Zemlja nije spržena na tim tragovima. Trava tamo još uvijek raste.

AP William Commanda, Kanada

Bijele ljude nikad nije bilo briga ni za zemlju, ni za jelena, ni za medvjeda. Kad mi Indijanci ubijamo zbog mesa, pojedemo sve. Kad vadimo korijenje, pravimo male rupe. Kad gradimo kuće, radimo male rupe. Mi istresamo s drveća žirove i češere. Mi ne siječemo živo drveće. Koristimo samo suho drvo. A bijelci razaraju tlo, sijeku drveće, ubijaju sve… Drvo kaže: ‘Nemoj. Boli me. Nemoj me ozlijediti.’ A oni ga sasijeku i razrežu. Zbog toga ih Duh zemlje mrzi.

Wintu

Ponašajte se dobro prema Zemlji, ona vam nije dana od vaših roditelja, nego je posuđena od vaše djece. Ne nasljeđujemo Zemlju od naših predaka, posuđujemo je od naše djece.

Stara indijanska poslovica

O DARIVANJU

Naše je vjerovanje da je ljubav prema posjedovanju slabost koju treba nadvladati. Ona privlači materijalni dio, a ako joj se dozvoli, s vremenom će poremetiti čovjekovu duhovnu ravnotežu. Zbog toga djeca zarana moraju naučiti ljepotu darivanja. Treba ih učiti da daju ono što najviše vole kako bi mogla osjetiti radost davanja.

Ohiyesa, Wahpeton Santee Sioux

Jednom sam bio u Victoriji i vidio sam veoma veliku kuću. Rekli su mi da je to banka i da bijeli ljudi tu stavljaju svoj novac na čuvanje i da vremenom dobivaju korist. Mi Indijanci nemamo takve banke, ali kada imamo mnogo novca ili pokrivača, mi ih dajemo drugim Indijancima, i s vremenom to im donosi korist i naša srca se osjećaju dobro. Naš način davanja je naša banka.

Poglavica Maquinna, Nootka

MUDRA PRIČA ZA KRAJ:

Nekada davno je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu:
‘U nutrini svakog čovjeka se vodi bitka, kao borba između dva vuka, u nutrini svakoga od nas. Jedan vuk predstavlja zlo: predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam… Drugi vuk predstavlja dobro: predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, saosjećanje i vjeru.

Mali Indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi te ga zapita: ‘Koji vuk na kraju pobijedi?’

Stari Cherokee odgovori sa smiješkom na svojem starom licu: ‘Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš…’

Izvor: T portal (athiva)
.

„Rukopis je govorio o tajnom duhovnom redu koji je bio star koliko i sama zemlja. Bez ikakvog vanjskog, vidljivog oblika “pripadništva”, red je stalno primao novake koji su dolazili u vezu s njim a da u stvari ništa o tome nisu znali. To “dolaženje u vezu” se događa kad neka osoba dostigne takav stupanj razvoja da se potpuno odriče svoje osobnosti i posvećuje cijeli svoj život ublažavanju patnji drugih. Kad god neki čovjek dođe do te odluke, član tajnog reda stupa u duhovnu vezu s njim, ili pojedinac koji odlučuje da se odrekne svoje osobnosti i tako dosegne univerzalnu ljubav dostigne takav stupanj u svom razvoju da automatski reagira na vibracije koje struje među pripadnicima ovog tajnog duhovnog bratstva. Prvo on čuje u sebi glas duhovnog vođe i vodiča, koji ga upozorava na teškoće, opasnosti i posljedice njegove odluke. Ako se on i dalje drži svoje odluke, ovaj “red” koji postoji da bi pomagao ljudskom rodu da se uspne i izađe iz kaosa, prima ga za svog člana. U početku je on na probi, a da to u stvari ne zna. Taj probni period počinje odmah i tokom sedam dugih godina novak je potpuno prepušten sam sebi. Tokom tog vremena on nema kontakta s redom, bez obzira koliko mnogo to možda želi i traži. Ali razni testovi koje mora da prođe dolaze jedan za drugim. Njih sedam se odnose na ljudske vrline: da se oslobodi senzualnosti, taštine, bijesa, pohlepe, zavisti, osjetljivosti – zatim, s druge strane, sposobnost da opstane van utjecaja. Članovi reda moraju da budu osobe koje uvijek – u životu i smrti – slijede svoje osobno najdublje uvjerenje i postupaju u skladu s tim! To je zato što članovi čuju poruke reda u svojim srcima, kao svoja najdublja uvjerenja!“

Ovim podužim uvodom, citatom iz knjige, započinjemo preporuku dijela „Inicijacija“, Elisabeth Haich.

Naslov knjige: Inicijacija

Autor: Elisabeth Haich

Naslov izvornika: Initiation

Broj stranica: 439

Elisabeth Haich rođena je u Mađarskoj. Živjela je u Budimpešti. Tamo je proživjela svoju mladost, dočekala drugi svjetski rat i proživjela strahote rata. Nakon rata, odlučila je sa svojim prijateljem iz Indije,  Selvarajan Yesudianom, započeti podučavati yogu. Zbog strogog komunističkog režima, morala je odlučiti da li će zaboraviti na yogu i ostati u svojoj zemlji, ili će nastaviti sa podukama i ostaviti domovinu. Naravno, odlučila je nastaviti sa yogom. Sa Yesudianom, krenula je na put u S. Ameriku. Usput su se zaustavili u Švicarskoj kod prijatelja. Kasnije se ispostavilo da će tamo zauvijek i ostati raditi. Njih dvoje, utemeljili su jednu od najslavnijih škola za yogu u zapadnoj Europi. Yogu su više podučavali filozofskim putem. Na žalost, danas ta škola više ne postoji. Postoji samo centar koji distribuira radove E. Haich. No, njih dvoje su postigli cilj, a to je bio posaditi sjeme duhovnosti i yoge u Europi. Elisabeth je doživjela duboku starost. Umrla je 1994. godine, imala je više od 90 godina.

„Ja rođena? Gdje si i kad vidio da je Ja rođeno? Da li si ikad vidio jedno Ja? Ja nikad nije bilo i nikad neće biti rođeno, samo tijelo. Istinsko, božansko ja je samo po sebi savršenstvo, tako da razvoj u tome nije moguć. Jedino tijelo mora da se razvija da bi bilo u stanju da manifestira sve više i više vibracije i više i više frekvencije sebe. Čak i najuzvišenije razvijen instrument, najuzvišenije razvijeno tijelo, mora da prođe kroz taj proces, uključujući i moje, koje je uzgred rečeno, još uvijek daleko od savršenstva. Sve je samo jedna faza razvoja.“

Elisabeth Haich

Ova knjiga, djelomično je životopis Elisabeth Haich. Jednim dijelom možemo vidjeti njezin put u ovom životu, a jednim djelom, njezin život za vrijeme drevnog Egipta. Ova priča je životna drama sa dozom mistike, vraćanje u prošli život i davanje životnih mudrosti koje su se prenašale samo osobama u pripremnoj fazi inicijacije za vrijeme drevnog  Egipta. Ovo su sjećanja na život iz drevnog Egipta, kada su njime vladala bića na višem stupnju svjesnosti i razvoja koja su se nazivala – Sinovi Boga. Bez obzira da li vjerovali u to da li je ovo istinito ili izmišljeno sjećanje na prošli život, priča iz Egipta na čitatelja može ostaviti dubok utisak jer nam ta priča donosi neka viđenja tadašnjeg načina života i sam put i korake prema Inicijaciji. Na početku, Elisabeth nas vodi kroz svoje djetinjstvo (u Budimpešti), odrastanje u svojoj obitelji u kojoj je bila mali „čudak“ sa nekim svojim čudnim idejama i pričama. Kao mala, osjećala se je kao stranac u svojoj kući, bila je drugačija od druge djece, posebna. Njezino ponašanje danas zapažamo kod neke indigo djece. Sa vremena na vrijeme, pokazivala je određene posebne sposobnosti. Očekivano, pojavljuju se sukobi i nerazumijevanje između nje i njezine obitelji. Elisabeth proživljava sve tipične životne lekcije koju prolazi i svaki čovjek, samo što je ona imala neke posebne mogućnosti kao što je viđenje energije, osjećala je što drugi žele, viđala neka bića, itd., pa to daje dodanu čar ovoj priči. Zbog toga, ovaj djelomični životopis neće biti niti malo dosadan nit će vas tjerati na zijevanje, pogotovo iz razloga, jer bi neki mogli prepoznati sebe, bar u nekim situacijama koje je prolazila Elisabeth.

„Otad mi je postajalo sve jasnije da otac i majka nisu moji pravi roditelji i da ova zemlja nije moj pravi dom. Znala sam da me majka ne poznaje; znala sam da me ne vidi. Bila sam za nju stranac, i svi ovi ljudi oko mene su mi izgledali potpuno strani. Jednostavno se nismo razumjeli. Kad sam majci govorila o stvarima koje su mi bile potpuno očigledne, ona bi bila tako iznenađena i zbunjena da bi otrčala kod oca i ispričala mu što sam čudno rekla. I otac bi se iznenadio. Vidjela sam da su te stvari bile nove za njih oboje, potpuno nepoznate.“

Pomalo, kako Elisabeth odrasta, doživljava sve više čudnih stvari. To će ju natjerati da počne tražiti odgovore. Kako odgovori stižu, stvari postaju sve zanimljivije. Pa tako pratimo tipične životne dogodovštine naše junakinje, raste, udaje se, dobije dijete i onda u konačnici počinje tražiti dublji smisao svog života, što ju odvodi do sjećanje na život kad je živjela u Egiptu i bila kraljica. Životna potraga ju odvodi do spoznaje što je to tjelesna ljubav, kako nas ograničava i sprječava da doživimo pravo jedinstvo.

„Ja sam tragala za ljudskim bićem koje je bilo moja druga polovina, moje upotpunjenje. Ljubav je otkrivenje sile koja primorava dvije komplementarne polovine da se sjedine. U stvari, podsvjesna želja za sjedinjenjem je uobičajeno poznata kao “ljubav”. Ja sam doživjela to sjedinjenje, ostvarila sam najviše ispunjenje tijela i duha i nisam bila sretna, i postajala sam sve nesretnija poslije svake takve prilike… Postati svjestan božanske stvaralačke sile na najnižem nivou na skali izražavanja znači doživjeti fizičku ljubav. Moraš da spoznaš tu moć ljubavi, jer ukoliko nemaš to iskustvo iza sebe, ne možeš da ga kontroliraš. Ono bi uvijek predstavljalo stalno iskušenje, uključujući i veliku opasnost da padneš na mnogo niži nivo svijesti nego onaj na kome si sada.”

U onom trenutku kad se Elisabeth počinje prisjećati života u Egiptu, tada počinje potpuno druga knjiga. Tek tada vidimo zašto ovo djelo ima poseban status kod osoba koje se upustile u duhovnu potragu. Ovo su praktički dvije knjige u jednoj. Ovo je priča koja nam otkriva dublje misterije i smisao silaska u materijalno tijelo. Otkriva nam zašto su Sinovi Boga došli na ovu planetu, zašto su ti vladari imali izdužene glave, zašto su „vladali“ čovjekom, zašto i kako je došlo do pada itd…

„Nekad je na zemlji živjela rasa ljudi jako različita od rasa koje danas žive. Oni su potpuno izražavali zakon duha, a ne zakon materije kao rase ljudi koji žive danas. Ovi ljudi su bili svjesni na božanskoj ravni i predstavljali Boga ovdje, na zemlji, bez ikakve primjese koristoljubivih karakteristika tijela. U svojoj božanskoj čistoći ovi ljudi su zaslužili ime “Sinova Boga”. Čitav njihov život se zasnivao na duhovnosti, ljubavi i nesebičnosti. I nisu imali nikakvih fizičkih apetita, nagona i strasti koje bi bacale sjenku na duh. Pripadnici ove uzvišene rase vladali su svim tajnama prirode, i kako su bili savršeno upoznati sa svojim osobnim moćima i držali te moći potpuno pod kontrolom duha, bili su također u stanju da kontroliraju prirodu i upravljaju njom zajedno sa svim njenim ogromnim silama. Njihovo znanje je bilo bezgranično. Nisu morali da zarađuju za kruh fizičkim oruđem, i umjesto da zarađuju za život znojem lica svoga, oni su pokretali u rad sile prirode.“

Kako se Elisabeth priprema za samu Inicijaciju, tako sa njom saznajemo okultne tajne koje su se u Egiptu davale samo onima koji su bili u višem društvu a do danas se držale u tajnim društvima. Na putu Inicijacije, saznajemo kako se energija manifestira preko materije, kako sam bog odražava, izražava, zaboravljenu povijest ljudskog roda, tajne piramida i mnoge druge stvari. Jedan od razloga zašto ova knjiga ima kultni status kod nekih ljudi, nije samo zato jer je ovo pravo sjećanje na prošli život, nego i zbog toga što je sama autorica prolazila kroz Inicijaciju i dala nam pregršt informacija. Inicijacija je puno veći i duži proces nego što to većina ljudi i pomišlja. Čitatelj otkriva da je sama priprema samo završna faza, no i prije toga se moraju proći neke stvari, bolje rečeno, moraju se proći i iskusiti određene lekcije i iskustva. Mnogi bi željeli na brzinu otkriti najveće tajne i misterije, što je učinila i sama Elisabeth, ali to ju je u konačnici i dovelo do velikog pada. Ona nije iskusila neke životne stvari, koje su se kasnije pokazale kao njen najveći ispit. Koje su to bile lekcije i ispiti i da li ih je položila, saznat ćete čitajući ovu knjigu.

„I kako može bilo što da me usreći što nije u meni, nije ja sama, već visi izvana na mom tijelu tako da čak ne mogu ni da ga vidim? Ja sad čak posjedujem dragulje kojima će ljudi jednog dana ukrasiti moje tijelo, pošto ga napustim, kad ga stave u grob, da bi ljudi mogli da znaju da pripadam rasi Sinova Boga. Ja upravo sada imam te dragulje, ali ipak se ne osjećam sretnije no ranije ni u kom pogledu. A iz istog razloga ljudi će obesmrtiti moj vanjski oblik. Zašto bih željela tako nešto? Koga je briga što će sinovi ljudi reći nekoliko tisuća godina od sad o statuama mog vanjskog oblika? Jedino što može da me učini sretnom je ono što je u meni, što je istovremeno sa mnom, a ne stvari van mene. Jedino što može da me učini zaista sretnom je unutrašnje iskustvo kroz koje, usprkos mom zemaljskom tijelu, mogu da zaslužim krajnju istinu u životu. Želim da budem posvećena!”

Otkrijte zajedno sa Elisabeth Haich, odnosno ulogom kraljice koju je imala u drevnom Egiptu, kakvi su bili običaji tokom iniciranja osobe. Sa njom saznajemo koja je prava tajna simbolike križa, koja je prisutna velikoj većini religija a najviše je obilježio kršćanstvo ali na potpuno krivi način. Saznajemo značenja simbolike geometrijskih oblika i ostalih pojava koje se pojavljuju u prirodi kao što su brojevi. Glavni učitelj Elisabeth ili u to vrijeme kraljice, sa velikom dozom ljubavi odaje mnoge informacije kako o materijalnom tako i o duhovnom svijetu, iako je od samog početka bio svjestan kamo vodi njezina Inicijacija, jer si je sama Elisabeth zapisala karmu u onom trenutku kad je donijela odluku da želi biti inicirana. S njom učimo o razdvojenosti duše i koji su sve pokušaji ponovnog ujedinjenja u materiji. Elisabeth ima više učitelja i svaki je zadužen za određeni „trening“. Pri samom završetku priče iz Egipta, priča će se dramatično i neočekivano preokrenuti. Kako nas ljubav može baciti na koljena i zapetljati karmičke veze, provjerite u ovoj uzbudljivoj priči.

“Inicijacija, kao što sam ti već objasnio, znači postati svjestan najvišeg nivoa, božanske ravni. Da bi to moglo da se uradi neophodna je duga fizička obuka i duhovna priprema. Čovjek prvo mora da ojača svoje živce da bi ih osposobio da podnesu te visoke vibracije a da se ne povrijede, da ne nastupi smrt. Postati svjestan na određenoj razini znači uvoditi vibracije karakteristične za tu razinu u živce i preko živaca u tijelo. Od trena kad se tijelo rodi, to jest, od trena kad ga “ja” nastani, tijelo razvija moć otpornosti koja odgovara prosječnom stupnju svijesti duha koji u njemu obitava. Nivo svijesti jednog živog bića diže se i pada, u zavisnosti od njegovog emocionalnog stanja, u okviru granica jedne oktave vibracija. Ta kolebanja, međutim, ne smiju da pređu granice elastičnosti živaca; jer ako se to dogodi, dolazi do ozbiljnijih i manje ozbiljnih povreda i bolesti, čak i smrti. Vibracija koja pripada stvaralačkoj životnoj energiji je apsolutno smrtonosna za bića čija svijest nije još dosegla taj nivo. Ona bi sagorjela živce i živčane centre. Iz tog razloga životna energija iz kičmenog stuba, gdje joj je sjedište, transformira se u nisku vibraciju koja odgovara stupnju svijesti osobe o kojoj je riječ i tek ta transformirana životna struja se uvodi u tijelo.“

Ovo je priča i o prokletstvu i to ni više ni manje, nego prokletstvu i padu zbog ljubavi, ali i kako nas ona vječna ljubav može ponovno uzdići. Pri samom kraju sjećanja iz Egipta, drama se zahuktava i na trenutke dobiva notu ljubavnog zapleta, što će nekima biti dodatna draž ove knjige. Onima kojima smetaju ljubavni zapleti, ne moraju bježati od ove knjige jer je to samo jedan mali dio ove priče ali bitan dio za razumijevanja „prokletstva“ ljubavi i za razumijevanje zašto je potrebno ići laganim koracima prema samospoznaji i prosvjetljenju a ne juriti glavom kroz zid. Zašto su Sinovi Bogova pali zbog ljubavi? Zašto je brojne teške reinkarnacije Elizabeth H. uzrokovala baš ljubav? Odgovore potražite u ovom djelu. U konačnici, iz ovog dijela saznajemo da proces inicijacije, nije samo priprema za osobe u tajnim društvima, visokim položajima, kraljevskim obiteljima ili slično. Inicijacija, pogotovo u današnja vremena kada praktički više nema tajni, je proces samo za one koji to žele. I na kraju, ako gledamo širi aspekt ovog dijela, vidimo da inicijacija ne predstavlja određene pripreme, nego ona prava Inicijacija nije ni više ni manje nego cijeli život!!! I tako, onaj tko je svjestan svoje svrhe i postojanja na ovoj planeti, on je možda postao svjestan da je upravo, ni manje ni više, u tom velikom procesu – Inicijaciji. Tokom života, naletimo na mnogobrojne ispite, a svi oni su tu da nas se ojača, ispita da li smo konačno dosegli nivo da budemo dostojni, i to ne samo na duhovnoj razini, nego kao što možemo pročitati, i na fizičkoj i mentalnoj razini, da budemo Inicirani i da spoznamo Kreaciju. Postoje razni putevi Inicijacije, putevi do samospoznaje. Neke od njih možete pročitati u ovome dijelu, a neke druge već ćemo vidjeti u idućoj recenziji.

„I kako sam ti zahvalna, o smrtnosti! Jer mi ti nikada, čak ni za tren, ne dopuštaš da uživam u prolaznoj, privremenoj sreći; ta stalna patnja me je navela da nađem neprolaznu, beskonačnu vječnost, samo vječno, božansko biće!“

Do čitanja, Ivan

Elisabeth Haich – Inicijacija by LAVSASA

Da bi smo imali prave odgovore potrebna su i prava pitanja. Priča koja govori o tri važna pitanja i naravno tri odgovora…

Nekada davno car je tragao za životnom filozofijom, tragao je za mudrošću kako pravilno upravljati carstvom.., tražio je svoju filozofiju u samom životu.

Na kraju je shvatio da su mu potrebna tri odgovora, na tri suštinska pitanja. U njima bi dobio što je tražio. Pitanja su glasila:

.

1. Kada je najvažnije vrijeme?

2. Tko je najvažniji?

3. Šta je najvažnije učiniti?

Nakon dugog traganja za odgovorima, našao ih je posjetivši jednog pustinjaka. Šta mislite koji su to odgovori bili?

Svi znamo odgovor na prvo pitanje. No, često ga zaboravljamo. Najvažnije vrijeme jeste sada, naravno. To je jedino vrijeme koje imamo. Tako da, ako želite reći ocu ili majci koliko ih volite, koliko ste im zahvalni, učinite to sada. Ne sutra. Ne za pet minuta. Sada. Za pet minuta može biti kasno.

 Uhvati trenutak

Ako se želite izviniti svom partneru, nemojte početi izmišljati kojekakve razloge zbog kojih to ne biste učinili sada. Možda više nikad nećete imati takvu priliku. Zgrabite trenutak.

Odgovor na drugo pitanje daleko je dublji. Svega nekoliko ljudi pogodi pravi odgovor. Kad sam kao student čitao odgovor na ovo pitanje, vrtjelo mi se danima. Odgovor je da je najvažnija ona osoba s kojom ste.

 Neka struji ljubav među vama

Komunikacija i ljubav mogu strujati kad je onaj s kim ste, bez obzira tko je to, za vas tog trenutka najvažnija osoba na svijetu. Ta osoba to osjeti, zna i uzvrati.

Bračni parovi često se žale da ih partner više uopšte ne sluša. Advokati za brakorazvodne parnice morali bi potražiti drugi posao kad bi svaka osoba, koja je u vezi, imala na pameti odgovor na drugo carevo pitanje i kad bi ga praktikovala. U vremenu provedenom s partnerom, bez obzira na to kako smo umorni ili zaposleni, učinili bismo sve da se osjeća kao najvažnija osoba na svijetu.

Na poslu, naš potencijalni klijent, prema kojem se ophodimo kao prema najvažnijoj osobi, može uicati na rast prodaje, pa i na našu zaradu.

I na početku, pažnja samom sebi

Većinu vremena provodite sami. Tada ste sebi najvažnija osoba. Imate dosta vremena da sebi pridate važnost. Ko je prva osoba koje ste svjesni ujutro kad se probudite? Vi! Kažete li ikada sebi: “Dobro mi jutro i ugodan dan!”.

Odgovor na treće carevo pitanje “Šta je najvažnije učiniti?” glasi – biti brižan. Šta znači biti brižan? Biti pažljiv i zainteresiran za ono što se događa upravo sada – s osobom s kojom ste.

Izvor: Infuzija pozitivne energije

Hamed Bangoura pokrenuo je peticiju u kojoj traži da se u Hrvatskoj raspusti vlada i sabor te organiziraju novi parlamentarni izbori na kojima se ne bi smjela prijaviti ni jedna politička stranka te političar, koja je participirao u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti od osamostaljenja Hrvatske pa sve do danas.

Ako….
ako si jedan od 360.000 nezaposlenih na burzi,
ako si jedan od 190.000 nezaposlenih, ali bez prava na burzu,
ako si student i ne vidiš budućnosti u svojoj zemlji, a silno želiš
ako si roditelj, a ne želiš kćeri i unuke posjećivati u inozemstvu,
ako si branitelj koji si dao cijelog sebe, ali ne za ovakvu zemlju,
ako si umirovljenik koji živi ispod svakog dostojanstva,
ako si svjestan da šutnjom samo produžavaš agoniju,
ako duboko u svom srcu znaš da je vrijeme za korijenite promjene,
ako ti je dosta podjela, jer znaš da prvi do tebe nije tvoj neprijatelj,
ako želiš izvoziti, a ne uvoziti, proizvoditi, a ne prodavati, stvarati, a ne rušiti, voljeti a ne mrziti,
ako ne želiš klečati, već stajati uspravno i ponosno na svojoj zemlji,
ako ti je dosta da te gledaju u oči i lažu, a ti ništa ne možeš učiniti,
ako ti je dosta mrmljanja u vlastitu bradu,
ako želiš imati djecu, ali dvojiš, jer ne znaš što će biti sutra,
ako si svjestan da moraš nešto i dati da bi dobio,
ako ti je dosta podjela na sjever i jug, istok i zapad, crveno i crno,
ako konačno želiš glasovati za programe, sposobne i poštene , a ne za stranke, podobne i lopove,
ako ti je dosta neopotizma, političkih profitera i kumskih veza,
ako ti je dosta novih poreza, nameta, zaduživanja,
ako ti je dosta rasprodaje tvoje zemlje, bez glave i repa,
ako nisi sudjelovao u pljački, a želiš konačno saznati tko jeste,
ako jednostavno znaš da ovo nije u redu i da to treba mijenjati
ako jednostavno želiš samo raditi, bez straha za svoj posao,
ako si svjestan da bez reda, rada i discipline, nema naprijed,
ako znaš da moraš mijenjati sebe da bi mogao promijeniti druge,
ako vjeruješ da dobro pobijeđuje zlo,
ako imaš srca i misliš da si prije svega čovjek,
ako znaš da ima još 100 ovakvih AKO, spremi se da  POSTANEŠ PAHULJA I POMOGNEŠ DRUGIMA DA POSTANU PAHULJE KOJE ĆE ZAJEDNO STVORITI LAVINU I PROMIJENITI OVU I OVAKVU HRVATSKU !

“Drage građanke i građani Lijepe Naše,

bliži se kraj još jedne kalendarske godine. Preživjeli smo jer narod uvijek preživi. Istina, umorni smo, iscrpljeni, slomljeni, pokradeni, nemoćni, na aparatima, ali ipak živi. Od svega, najviše boli što smo duboko podijeljeni od strane političkih struktura tijekom dvadeset i tri godine korupcije, mita, nepotizma i općeg nepoštivanja interesa naroda. Najgore od svega je što na vidiku nema vizije, a ni onih koji bi tu viziju mogli ostvariti. Znamo da je Hrvatska prepuna pametnih, sposobnih i poštenih ljudi koji jednostavno ne mogu doći do izražaja u ovom i ovakvom trenutku. Pahulje imaju za cilj stvoriti okvire za novo društvo u kojem će sposobni i pošteni doći do izražaja, a u kojem će političari konačno čuti svoj narod. Oni su tu zbog nas, a ne mi zbog njih.

Što želimo postići okupljanjem Pahulja?

Želimo omogućiti higijenski prostor za razvoj zdravog političkog društva u kojem bi se biračima vratilo povjerenje i promovirala demokracija koju su povlaštene garniture u proteklih dvadesetak godina obezvrijedile.

Na ovaj način želimo prije svega reći da je bilo dosta te ostvariti neke od zadanih ciljeva:

1) Stavljanje svih mandata nositelja zakonodavne i izvršne vlasti koji su dobiveni temeljem izbora na državnoj i lokalnoj razini na raspolaganje narodu RH.

2) Formiranje tehničke vlade, sastavljene od poštenih i sposobnih građana RH.

3) Dobrovoljni moratorij na djelovanje svim političarima koji su participirali u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na svim razinama od 1990. do 2013. godine.

4) Osnivanje posebnog neovisnog tijela koje unutar godinu dana, temeljem zakonskih okvira, treba provesti poništenje sporne pretvorbe i privatizacije.

5) Podnošenje obvezujuće izjave kojom bi svaki budući političar svom svojom imovinom jamčio povrat sve nezakonito stečene imovine odnosno naknadu pronevjerenih javnih sredstava tijekom obnašanja svog mandata.

6) Ograničavanje obnašanja dužnosti budućim nositeljima zakonodavne i izvršne na najviše 2 mandata.

Peticiju možete potpisati  na stranici Pahulja.com.

Neka se glas naroda čuje, neka počnu padati Pahulje.

I još nešto, pahulje se ne dijele. One se okupljaju.”

Web: Pahulja.com.

Facebook: Pahulja

.

.

“Zašto MORATE OTIĆI svi od 90-ih do danas”

Zbog vas je nestala ona Hrvatska s početka 90 tih, kada je većina građana disala ko jedan. Danas ste narod podijelili na one za i one protiv, na sjever i jug, lijeve i desne, na malo bogatih, a puno siromašnih i uz sve to ne posustajete s partizanima i ustašama.

Nestala je ona Hrvatska u kojoj većina ljudi prepoznaje razliku između dobra i zla, između poštenog i nepoštenog između istine i laži.

Nestala je Hrvatska gdje se ljubav prema domovini mjerila u ljubavi prema ljudima, a ne prema broju udaraca u “prsa junačka”. Pravi su se borci u prsa junačka prestali tući još 1995. kad je rat završio, ali zato danas neki koji rat ni primirisali nisu, urlaju na sav glas.

Zbog vas su nestali osmijesi s lica mojih sugrađana dok idu na posao, jer jednostavno ne znaju hoće li sutra imati posao. Nestao je osmijeh, jer im se zbog sve lošijeg životnog standarda raspadaju brakovi, a djeca pate. Nestali su osmijesi, jer svojoj djeci moraju reći da nemaju i da im ne mogu nešto priuštiti. Boli to, jako to boli i tjera mnoge da gutaju knedle, samo kako bi ostali ponosni pred svojom djecom.

Pretvorili ste zemlju što je nekad hranila cijelu regiju, u uvoznika najlošijeg napoja, pa umjesto da izvozi, ta nesretna Hrvatska uvozi sve što nam dođe do granica, a kako ih više nema, nema ni granica za to čim se trujemo, pored najkvalitetnije zemlje na svijetu.

Više ne znam ima li išta proizvedeno u ovoj zemlji u kojoj mi se gadi reći:”Kupujmo hrvatsko”, kad je gazda te priče zapravo “Pokrao hrvatsko”. E da je on samo jedan :”Ja bi preživio” kako je pjevao naš pokojni Dino.

Mađarsku svinju nam nudite pod Hrvatsku, a svi znamo da ta nije hrvatskog zraka disala duže od dvadesetak dana koliko je trajao tov na nekoj od velikih farmi, jer malih, 100 % domaćih više ko da i nema.
Nema ni krmače, ni svinje ni pajceka, nestalo je naime hrvatsko selo. Sta da obrađuju i za koga da tove, za koga da muzu kravice, kad se sve prodalo dvojici, trojici ljudi, pet, šets multinacionalki i oni diktiraju sve?

Najgore je što je danas u Hrvatskoj sramota biti bogat. Ne dao Bog da si nešto pošteno zaradio, više ti nitko ne vjeruje.
Kako da narod vjeruje, kad je ostao bez sveg zlata što je imao kroz privatizacije u kojima je pljačka bila vidljiva iz aviona (čast vrlo rijetkim iznimkama)?.

Kako da sad narod vjeruje kad se prodaje HPB, Croatia Osiguranje, Petrokemija etc, i nitko to ne naziva pravim imenom, već “nužnom” prodajom obiteljskog srebra za spas. Spas čega pitam se ja, kad će se novac od te prodaje istopiti na plaće nesposobnih, ali podobnih “rođaka i nećaka” što ih politika uhljebi svih ovih godina, prije nego novac uopće sjedne na račun države, umjesto u razvoj.

Sve drugo smo već prodali. Što je slijedeće?
Imamo još dva dijamanta, koja smo sakrili, ali već su ih lešinari pronašli i kruže nad njima. Hrvatske šume i vode.
I sad me neki pitaju? Za što optužujem političare i zašto mislim da moraju otići baš svi.

Moraju otići i osloboditi mjesta za nekoga tko će stvarati, a ne rasprodavati, nekoga tko će znati baratati posljednjim blagom što ga imamo i na tim Bogom danim resursima vratiti dostojanstvo svom narodu. Nije problem prodati, ali zašto uvijek jednim te istima, podobnima kojima na čekovima piše: Majke mi imam love”, a onda se ispostavi da je šuplja priča koju na kraju plati običan građanin.

A kad smo kod opužbi to je bar vidljivo iz aviona, no ponavljanje je majka mudrosti, pa ponovimo zašto moja malenkost misli da morate otići baš svi iako i među vama ima časnih ljudi dragi političari, ali niste digli glas kad je trebalo mijenjati, a kad ste ga i digli, brzo su vas ušutkale stranačke stege.

Morate otići, zbog mita i korupcije popračene perfidnom rasprodajom države, zbog NE provođenja revizija nad pretvorbama u kojim je narod opljačkan, zbog stvaranja golemog broja UZETNIKA na uštrab poštenog poduzetnika.

Nadalje morate otići zbog nepobitne činjenice da nit slušate svoj narod nit ga zastupate onako kako bi on želio. Morate otići zbog dovođenja u zabludu svojih građana, ali glasača što su vam dali povjerenje, zbog provođenja kolektivne lobotomije i zastrašivanja nad vlastitim narodom koji je zato izgubio dostojanstvo i samopouzdanje, pa se plaši i vlastite sjene.

Morate otići i zbog stvaranja roba, a ne slobodnog čovjeka, jer rad oslobađa, a njega u Hrvatskoj nema ili ima sve manje i manje…. ma morate otići i zato što 500 puta godišnje gledam jedne te iste filmove na televiziji, jer ste politikom ubili i uništili, a sve za svoje interese, i moju Hrvatsku radio televiziju, što je nekad proizvodila sjajan program.

Ubili ste kulturu i umjetnost, jer zbog privatnih zbirki političara i uzetnika iz vaših redova koje su “strpali”u razne bunkere i podrume, a koje smo svi mi platili, u hrvatskim muzejima ne mogu vidjeti neka od najvažnijih djela hrvatske likovne umjetnosti.

Morate otići jer zbog vaših politika većina djece ne zna kako izgleda selo, pa se čude kad vide kozu, kravu, ovcu. Morate otići baš svi, zbog ugašenih 100.000 malih obrta, a najviše morate otići zato što jedem EGIPATSKI umjesto ličkog ili istarskog krumpira, ŠPANJOLSKU jagodu umjesto one vrgoračke, a da mi nema moje kumice na placu, djeca mi ne bi znala kako miriše pravi domaći kravlji sir.

I ne nisam završio. Mogao bi ja još ovako danima, ali se nadam da sam nabrojao bar neke razloge zašto se nadam da će konačno obični ljudi postati pahulje što će pokrenuti lavinu. Lavinu koja će biti mirna i dostojanstvena, koja će Vas ljubazno zamoliti da odete i da napravimo pravi “clean start” ili ipak na lijepom hrvatskom jeziku novi početak, ali pravi novi početak, ako znate na što mislim.

Mi mali građani, vjerujemo da to možemo, vjerujemo da među nama još postoje sposobni, pošteni i stručni, ali zaista ne mogu doći do izražaja svih ovih godina, jer im jednostavno ne dozvoljavate da pomole glave.

I onda: “Tko je tu lud”?
I da NEĆETE USPJETI jer imam vijest za Vas: PAHULJE SU NAIME POČELE PADATI U CIJELOJ HRVATSKOJ.

“Užas iskustva s Hitlerom nije u tome što je učinio ljudskoj rasi, nego u tome da mu je to ljudska rasa OMOGUĆILA i DOPUSTILA”

“Svijet je pun prica, ali su sve te price, zapravo JEDNA”

.

Talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, rekao je: „Novi fašizam neće reći: ‘Ja sam fašizam’. On će reći: ‘Ja sam antifašizam’.“ Stoga je i jasno kako ljudima uzeti slobodu. Nazovite porobljavanje slobodom i ponavljajte do besvijesti, sve dok se ne stvore brojni ponavljači koji će i sami, bez razmišljanja,vjerovati u te riječi. Još je filozof David Hume primijetio kako “Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja”.

Izvor: rtcg.me

Phillip K. Dick, poznati pisac  znanstvene fantastike jednom je rekao: „Glavno sredstvo za manipuliranje stvarnosti je manipulacija riječima (mišlju). Ako možete kontrolirati značenje riječi, možete kontrolirati ljude koji moraju upotrebljavati riječi.“

Kako točno! Ali i pomalo apstraktno. Apstraktno je i zbog toga što je suvremena manipulacija (zvana ‘oblikovanje javnog mnijenja’) kojoj smo izloženi vrlo suptilna, ali  sveprisutna. Rijetki je mogu prepoznati, izbjeći i potom se začuditi koliko je sve oko nas iz temelja drugačije od onog kako se činilo pod hipnozom masovnih medija, obrazovanja i drugih. No, tih rijetkih svakoga dana je sve više.

Pogledajmo nekoliko svakodnevnih primjera pojmova i izraza o kojima nikad ne razmišljamo, ali čim ih podvrgnemo razmišljanju o njima, dolazimo do fascinantnih uvida – da oni ili ne znače ništa ili pred našim očima predstavljaju svoju suprotnost,a  da je mi ne prepoznajemo. Skoro sam upotrijebio izraz „kritičko razmišljanje“, ali to je još jedna besmislica – postoji samo „razmišljanje“. Jer, Ako postoji „kritičko“ razmišljanje, postoji li onda i „nekritičko“ razmišljanje? I što bi to uopće bilo? Ne, ako razmišljanje nazovete „kritičkim“ već ste se unaprijed odredili i zadali si cilj. Gubite objektivnost i usmjeravate se na segmente koji mogu potvrditi da ste „kritički“ razmišljali, dok, u biti, razmišljate potpuno nekritički. To jest – ne razmišljate, pa se „kritičko razmišljanje“ otkriva kao istoznačnica za „nerazmišljanje“. Ali majstorski prikrivena (za one koji ne razmišljaju).

Programiranje riječi

Zato – samo „razmišljanje“. Razmislimo, recimo, o pojmu kojim su nas u Hrvatskoj posljednjih mjeseci obasipali mediji i pripadnici domaće političke elite, a kojim se htjelo uvjeriti ljude da glasaju protiv ulaska institucije braka kao muško-ženske zajednice u ustav. Na tom primjeru vidi se i koliko je programiranje riječi moćno, koliko ne zahtijeva puno uvjeravanja, jer se od samog početka predmet rasprave oblikuje tako da je pasivnom oku nametnuo što je ispravno, a što neispravno.

Jedan takav izraz jest „tolerancija manjina“. Proanalizirajmo elemente tog dvorječnog pojma. „Manjina“: Što to uopće znači? Koliko sam ja uspio zaključiti razmišljajući, jedno društvo se i sastoji isključivo od brojnih manjina, ne postoji ta neka zamišljena „većina“. Svi smo manjine: Zagrepčani jednako kao i Bjelovarčani ili Dalmatinci manjina su u Hrvatskoj, biciklisti, automehaničari, nogometni navijači, fakultetski obrazovani ljudi,  poljoprivrednici – svi su oni manjine. Oni su dio društva koje se sastoji od manjina koje se međusobno isprepleću, svi su dijelovi više manjina u isto vrijeme, a „većina“ je hipotetski pojam koji, ispada, nema uporište u stvarnosti.

Drugi problematični pojam jest „tolerancija“. Nemalo sam se iznenadio kad sam prije sedam-osam godina u nekoj knjizi (zbirci misli) Sri Sri Ravi Shankara (zvanog Guruji) pročitao da je tolerancija loša. Kako sad to? Pa učili su nas da je tolerancija jedna od najpozitivnijih ljudskih vrlina. No, Guruji je objasnio da tolerirati nekoga zapravo znači ne prihvaćati ga. Ti ga samo trpiš. Tolerira li majka svoje dijete ili ga prihvaća, zapitao je čitatelje. Kad kažete da nekoga „tolerirate“ vi zapravo zaboravljate da smo svi jedno i da time tvrdite da jedan dio beskrajnog sebe tek trpite. Znači da ste u unutarnjem sukobu, u neskladu sa samim sobom. Razumnijim se čini put prihvaćanja sebe sa sviješću da je sve povezano. Tada niži oblik, tolerancija, nije više potreban. Dakle, umjesto da „toleriramo manjine“, ispada da bismo trebali „prihvaćati cjelinu“. Cjelina je sveukupnost prividnih  različitosti, koje su međusobno neodvojivo isprepletene, a svatko od nas u isto je vrijeme pripadnik brojnih „manjina“.

Zaključak svega ovog je prilično fascinantan. Ako zagovarate „toleriranje manjina“, zapravo zagovarate neprihvaćanje i stvaranje umjetnih podjela.

Imajmo na umu i to da je jedan dio scenarija izučavanih u institutima poput Tavistocka, za potrebe destabilizacije nekog društva (prema knjizi “Institut Tavistock“ Daniela Estulina) „segmentacija društva na manje dijelove“. Estulin piše: „U tom scenariju sve skupine – etničke, rasne, spolne – bore se jedne protiv drugih. Nacije se raspadaju u regionalna skupine, a ta manja područja cijepaju na još manja područja prema etničkoj podjeli“, a to se naziva „jačanjem predrasuda unutar i izvan skupine dok ljudi nastoje pojednostaviti svoje opcije i odabire. Pojavljuju se prirodne linije društvenih podjela koje prerastaju u prepreke“.

Izrazi koji znače suprotno od onog što govore 

Ali kad bi to bio jedini primjer, lako bismo se s time nosili. Naše društvo,a time i naš um premreženi su takvim izrazima koji u sebi sadrže proturječnosti i suprotnost od onog čemu su nas naučili da govore.

Recimo, suvremeni pojam „timski rad“ se kuje u zvijezde, prikazuje kao nešto pozitivno i prijeko potrebno, ali drugi pogled, s uključenom sviješću i razmišljanjem, otkriva da je zapravo riječ o uprosječivanju. Nikada „kolektivni um“ nije iznjedrio neki izum ili umjetničko djelo poput pjesme. To su proizvodi pojedinačnih inspiracija. Svijet timskog rada vjerojatno će bit svijet bez novih ideja. Štoviše, „timski rad“ se može promatrati i kao prikriveni psihološki fašizam, jer svako odskakanje u toj kvazi-obiteljskoj strukturi, u kojoj nadzirani postaju i nadzirači, neminovno vodi do konfrontacije s većinom iz tima, dok na kraju kreativna osoba, u ljudski urođenoj želji za izbjegavanjem sukoba i životom u miru i skladu s okolinom, ne popusti svojim dragim prijateljima i kolegama koji ne shvaćaju čega su dio i koji mu samo žele dobro. Zahvaljujući pojmu „timski rad“ odjednom se težnja za skladom i suradnjom pretvara u konformizam. Jeste li to očekivali prije samo nekoliko redaka kad sam prvi put spomenuo pojam „timski rad“?

Isto vrijedi za još popularniji pojam „javno mnijenje“ ili „javno mišljenje“. Pridaje mu se velika važnost, ali ono u biti ne postoji samo po sebi. Pojedinačni umovi ne stvaraju javno mnijenje, nego se ono stvara od strane nekog pojedinačnog uma i određenim metodama psihološke obrade drugih pojedinačnih umova, dok ih se ne gurnu u nevidljivu, ali ipak prisilnu kolektivizaciju, u mentalitet roja.

Vjerovanje da javno mišljenje može biti odrednica istine filozofski je besmislena, može se pročitati u već spomenutoj knjizi „Institut Tavistock“, jer „ono isključuje ideju racionalnog pojedinačnog uma“. Još piše: „Svaki pojedinačni um sadrži božansku iskru razuma i stoga je sposoban za znanstvena otkrića i razumijevanje otkrića drugih ljudi. Dakle, pojedinačni je um jedna od rijetkih stvari koja se ne može svesti na neki ‘prosjek’. Razmotrimo npr. ovo: u trenutku kreativnog otkrića moguće je, ako ne i vjerojatno, da je znanstvenik koji dolazi do nekog otkrića jedina osoba s takvim mišljenjem o prirodi, dok svi drugi imaju drugačije mišljenje ili ga nemaju. Možemo samo zamisliti kako bi izgledala anketa javnog mišljenja o Keplerovom modelu solarnog sustava nedugo nakon što je objavio svoje djelo „Harmonije svijeta“: 2% za, 48% protiv, 50 % neutralnih.“

Isto vrijedi za pojmove „divljaci – civilizirani ljudi“, jer u „divljim“ plemenima vlada daleko veći sklad nego u „civiliziranim“, mada nas je Freud pokušavao uvjeriti da je civilizacija ona tanka barijera koja sprječava čovjeka da potone u divljaštvo. Trebalo bi još jednom razmotriti te teze uzevši u obzir da „divlja“ plemena često nemaju ni riječ za silovanje ili krađu, kao ni problem socijalnih razlika ili prekomjerne populacije.

Izraz „tranzicija“ također u sebi sadrži zamku, primijetio sam čitajući s kćeri udžbenik iz zemljopisa za sedmi razred. „Tranzicija“ se u medijima uvijek predstavljala kao nešto pozitivno, kao nekakav proces promjene iz totalitarnog društva u demokratsko. Udžbenik donosi precizniju razinu definicije, ali još ne potpuno u skladu s biti. Tamo doslovce piše da je „tranzicija“ proces pretvaranja državnog vlasništva u privatno. I evo nas opet na polju izgubljenosti u prijevodu,. Jer ti „privatnici“ koji za sitne novce kupuju državne imovine su zapravo korporacije, a one predstavljaju nadnacionalne entitete koji su u mnogim slučajevima veći i bogatiji od mnogih država, imaju neizmjerni utjecaj na socijalnu situaciju nekog društva, ali pritom nemaju nikakvu obavezu prema građanima. Taj balast nije povrgnut „tranziciji“.

Dakle, pravi prijevod riječi „tranzicija“ jest pljačka državnih i društvenih dobara od strane nadnacionalnih kompanija. Koliko sad pozitivno zvuči izraz „biti zemlja u tranziciji“. I kad je tranzicija gotova? Jedini je logični odgovor – kad država ostane bez dobara.

Fašizam će kazati:”Ja sam antifašizam”

Čini nam se da su se današnje prilike beskrajno udaljile od terorističkih režima nacizma i komunizma, ali to je samo trik koji su nam prodali pomoću – riječi.  Svjedoci smo činjenice da se prostor slobode sve više sužuje, a talijanski pisac Ignazio Silone, bivši komunist, rekao je: „Novi fašizam neće reći: ‘Ja sam fašizam’. On će reći: ‘Ja sam antifašizam’.“

I sam sam došao do tog zaključka promatrajući domaće političke vladajuće strukture kako, s ustima punim antifašizma, sve u šesnaest promiču predaju zemlje Europskoj uniji, koja po definicija predstavlja fašističku državu, ako se krene od činjenice da se fašizam definira kao spoj jake centralizirane neizabrane vlade i korporacija. EU je upravo to. Dakle, prodajući antifašizam, nameću nam fašizam. Briljantno, doista, bravo dečki! Vrlo često se divim suvremenim društvenim inženjerima koji su smislili ove trikove s riječima.

U osnovi imamo demokratski poredak i što bismo sad još htjeli? No, iza lažnih imena skrivena je činjenica da postoje centri moći koje nitko ne može kontrolirati, da postoji moć koju nad biračima imaju izabrani političari, da postoji moć medija i financija oligarhije.

Sad je već jasno da smo se naslušali svega toga, i uvijek je sve bila igra riječi: u vrijeme referenduma za EU protivnici su zvani „euroskepticima“, dok su ovi drugi, vladajući, valjda bili toliko normalni da za njih nije bila potrebna neka posebna riječ. Njih nitko nije zvao, recimo, „kroatoskepticima“. Danas suvremena politička korektnost nameće da se sve ideje koje nisu u skladu s uspostavom mjerila i vrijednosti onoga što je George Bush najavio kao Novi svjetski poredak, etiketiraju kao ksenofobija, rasizam, nacionalizam, homofobija, pseudoznanost, konzervatizam. Pod krinkom riječi „sloboda“ ljudima se oduzima sloboda, pa se danas slobodno može reći da je u ovom trenutku povijesti zapravo jedino „napredno“ – biti „konzervativan“. Takve čudne i zbunjujuće sklopove Orwel je nazvao dvomišljenjem. Crno je bijelo. Napredno je nazadno. Ali dvomišljenje ima moć nad ljudskim umovima samo dok su sapeti u riječi, a prestaje kad se shvati bit pojmova i pronikne u tu, u svojoj biti, tek igru riječima.

Kako normalno postaje tabu

Nadalje, u zemljama članicama EU, za provedbu politike ravnopravnosti rodnog identiteta koristi se pojam „gender mainstreaming“. I dok u Hrvatskoj donekle imamo prijevod tog pojma, mada opet zakukuljen u dvomišljenje („rodno osviještena politika“ – ali zapravo se radi o nametanju određenih ideja redizajna ljudskog društva zahvaljujući neosviještenosti ljudi o ukupnosti zbivanja), u njemačkom, kako piše Gabriele Kuby, njemačka autorica knjige „Svjetska seksualna revolucija“, ne postoji riječ „gender mainstreamnig“ pa  ljudi niti ne znaju da ih „već godinama podvrgavaju programu preodgoja, i vlada i europski autoriteti i jedan dio medija“. Kuby piše da londonskim i švedskim dječjim vrtićima , koji slove kao posebno napredni, odgajatelji zabranjuju uporabu riječi „otac i majka“ i zamjenjuju ih rodno neutralnim riječima. Što je razlog tim apsurdima?, pita se ona i nudi odgovor. Prvo je istospolnim parovima dopušteno posvajanje djece. A onda se trebalo pobrinuti da se oni ne osjećaju prikraćeni tj. da ne osjećaju kako drugi imaju nešto što oni nemaju: „Budući da na tom području više nema anomaliteta, pojam normalnoga postaje tabu i označen je kao ideološki nepodoban.“

Dobar primjer manipulacije riječima su naputci EU (koja želi prisvojiti državne suverenitete) koje se prije koju godinu moglo pročitati u vijestima, da pripadnici unijskog političkog života više ne bi trebali govoriti „moja zemlja“, nego „zemlja koju najbolje poznajem“.

Kao što nećete znati što vam se zbiva („gender mainstreaming“) ako nemate riječ za to, tako nećete, primjerice, moći podizati revoluciju s ljudima u čijim umovima ta riječ ne predstavlja ništa. U mentalnom eksperimentu pokušajte Bušmanima objasniti što je to „revolucija“. Njihova društvena (i time  mentalna struktura) uopće nema prostora za revoluciju, bilo kao pojam, bilo kao djelatnost.

Pojam političke slobode oblikovan je u staroj Grčkoj i u početku je podrazumijevao da čovjek može živjeti na uobičajen način. Onaj tko je ljude u tome sprječavao , tko ih je želio preodgojiti zvao se tiranin. Prema tom viđenju, danas su na vlasti tirani. Ali opet – trik je u riječima! A ponekad koja i nedostaje.

Alexis de Tocqueville (kako piše crnogorski politolog Saša Marković u svojoj knjizi „Manifest protiv imperije – prilog povijesti američkog neoimperijalizma), koji je još davno promišljao demokraciju i poredak u SAD-u, nakon što je izgubio oduševljenje za demokraciju u SAD-u, a zastario mu je i izraz „tiranija većine“,  uzaludno je tragao za adekvatnim izrazom koji bi opisao oblik ugnjetavanja karakterističan za demokratsko društvo, jer mu riječi „despozitam“ i „tiranija“ nisu bile prikladne.

Zorni primjer kako ugnjetavanje ostaje skriveno. Jednostavno, nemojte mu dati ime, nemojte ga označiti riječju i nitko ga neće biti svjestan.

Revolucija u duši

U predgovoru novom izdanju (1949.) svojoj knizi iz 1930. „Vrli novi svijet“, Aldous Huxley je napisao: „Revolucija ne može biti istinski revolucionarna kada se djeluje na vanjski svijet, nego samo kad se djeluje iznutra, u duši i tijelu ljudi.“ Herbert George Wells, član Fabijanskog društva i mentora Aldousa Huxleya je još 1928. napisao knjigu „Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije“ u kojoj je razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja. Ono što ‘otvorenu zavjeru’ čini otvorenom’, kako jednog autora citira Estulin u knjizi „Institut Tavistock“, nije osmišljavanje nekog tajnog plana, niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, „za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku zavjeru, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti“.

A ideje, ne zaboravimo, u nas ulaze pomoću riječi.

Danas se čak i naizgled nedvosmisleni pojmovi otkrivaju kao potpuno obesmišljeni. Recimo, „sloboda“ je često korišten termin u SAD. Ipak, koliko god ustav SAD-a bio hvaljen, on je više, kako piše Saša Marković, okrenut „formalnoj slobodi i proceduralizmu nego jednakosti. U tekstu ustava nema riječi jednakost, a ni socijalnih odredaba. Riječ jednakost se ne spominje ni u Povelji prava – Bill of  Rights – koja je dio ustava od 1791.“

Tko zna, možda je moguće i to – sloboda bez jednakosti i socijalne pravde? No, moja mašta je još uvijek previše ograničena da bih to dosta mogao i zamisliti.

Povjesničar James Allen Smith je smatrao da je cilj američkih ustavotvoraca bio izbjegavanje demokracije, stvarajući sistem koji će narodu dati što je moguće manji politički utjecaj. Fenomenalno je kako su to uspjeli koristeći riječ – „sloboda“.

Charles Byrd, jedna od najutjecajnijih povjesničara prve polovice 20. stoljeća u SAD-u, smatrao je da je pisanje Ustava bilo djelo male i vrlo aktivne grupe ljudi koji su prije svega bili zainteresirani za svoju imovinu. Rekao je: „Ustav je u biti bio ekonomski dokument temeljen na konceptu da su privatna prava na vlasništvo ispred države i da su izvan dometa populističke većine“. Živjeli „sloboda“ i „ustavna prava“! Kako ljudima oduzeti slobodu? Lucidno i pakleno rješenje – nazovite porobljavanje slobodom i ponavljajte do besvijesti, sve dok se ne stvore brojni ponavljači koji će i sami, bez razmišljanja,vjerovati u te riječi.

Spolja liberalizam – unutar totalitarizam

26. srpnja 1947. je američki Kongres donio Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojim je stvoreno Vijeće za nacionalnu sigurnost i CIA. Time je, kako piše Saša Marković, napravljen politički sustav koji će u vanjskoj formi imati sve atribute liberalne demokracije, ali će u srži biti totalitaran. U njemu je vrlo malo otvorenih zabrana koje karakteriziraju klasične totalitarne sustave, ali se preko korumpirane političke elite, tajnosti u radu vojno-industrijskog kompleksa, velikih ovlasti i zlouporabe sigurnosno – obavještajne zajednice, kontrolom velikih medija, filmskom propagandom Hollywooda stvorilo one što američki pisac Gore Vidal naziva „prihvaćeno mišljenje“. Vidal lucidno parafrazira filozofa Humea koji kaže da Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja.

Ponovimo tu misao još jednom:

Nekolicina drži Mnoge pod kontrolom pomoću Mišljenja.

Tko odstupa od Prihvaćenog mišljenja biva guran na margine društva, a u nemalom broju slučaja i procesuiran kao neprijatelj države i žigosan.

Spomenuto Prihvaćeno mišljenje se u ljude kodira, naravno, pomoću riječi. Recimo, „kapitalizam“ bi trebao podrazumijevati akumulaciju kapitala kod pojedinca, koji će razvijajući svoj posao razvijati i društvo, ali pojedinac ne može danas ništa akumulirati osim duga, pa stoga taj ekonomski poredak i nije „kapitalizam“, jer većina kapitala podijeljena je među korporacijama. Zovimo ga stoga preciznije: „korporatizam“.

„Komunizam“ je pak predstavljan kao suprotnost „kapitalizmu“, ali je sastavni dio njega bila  akumulacija kapitala, ali od strane države. Preciznije bi ga onda bilo zvati „državni kapitalizam“, a ako uočimo sličnosti komunističke države i korporacija, možemo tada i „komunizam“ nazvati „korporatizmom“. Tko bi rekao da smo živjeli u uvjerenju kako je svijet podijeljen na dva suprotstavljena sistema, kad se u biti radi o istom principu – da čovjek nema ništa?  Kako kaže stara francuska šansona:  Paroles, paroles, paroles,…

Ispiranjem mozga do željene paradigme

Obratite potom pozornost na razinu jezika u informativnim emisijama – jednostavni glagoli, mnoštvo imenica i vrlo malo dugih rečenica. Samo kratke rečenice i jednostavni vokabular, kratki i jezgroviti izrazi: „Predsjednik se neće ponovno kandidirati, detalji za pola sata“. Sve se to, piše Daniel Estulin, radi s određenom svrhom. Preko jezika i njegove ljepote i kompleksnosti čovjek prenosi ideje i načela svoje kulture iz jedne generacije u drugu. Pukim imenovanjem predmeta jezik postaje nalik nečemu što potiče iz  fiksnog, brojčanog svemira: pas , kriminalac, privreda, bomba…nema tu kreativnih misli niti ikakvog pokušaja upošljavanja uma, jedino se želi usaditi određena slika u čovjekov mozak. A to je ono što se naziva ispiranjem mozga, i to u ovom slučaju kumulativnim učinkom tijekom dužeg razdoblja, koji postupno uspijeva mijenjati paradigmu društva postupno .

Jezik televizijskih vijesti vuče korijene iz lingvističkih radova napravljenih tijekom 2. svjetskog rata i ideja o uklanjanju svih nacionalnih jezika u korist „bazičnog engleskog“, budućeg svjetskog jezika, s vokabularom od 850 riječi. „Taj uvrnuti koncept“, piše Estulin, „osmislio je britanski jezikoslovac C. K. Ogden, koji je tvrdio da većina ljudi nije u stanju razumjeti riječi unutar engleskog jezičnog korpusa u njihovom sadašnjem, zamršenom obliku.“ U Ogdenovim idejama neki ljudi na najvišim razinama britanske oligarhije uvidjeli su potencijalnu vrijednost u sferi ispiranja mozga. Korištenjem „bazičnog engleskog“ u masovnim medijima velikom broju ljudi može se prenijeti jednostavna poruka bez spoticanja o zamršene misli.

No , ljudske sposobnosti stvaranja hipoteza i kreativnog rasuđivanja ne mogu se uklopiti u vokabular od 850 riječi. U institutu Tavistock znaju da su ideje moćnije od oružja, da treba upravljati načinom na koji ljudi misle, u prvom redu znanošću, područjem gdje ljudske sposobnosti kreativnog rasuđivanja i stvaranja hipoteza postaju sila za poboljšanja. Ako upravljate načinom na koji ljudi razmišljaju možete upravljati i načinom na koji reagiraju na događaje. Taj se proces naizva „promjena paradigme“, preokretanje postojećeg niza pretpostavki o društvu.

Ljudi talijanske renesanse govorili su jezikom koji nije postojao dvjesto godina ranije već ga je oživotvorio pjesnik Dante Alighieri, koji je živio od 1250. do ranih 1300-tih, a trudio se osmisliti jezik koji bi oživio najdublje ideje ljudske misli.  Bez Danteovog dara u vidu talijanskog jezika, koji je sam oblikovao preko tisuću lokalnih narječja, renesansa ne bi bila moguća. Njegov rječnik koristio je Boccaccio u Decameronu, nizu lascivnih, satiričnih pripovijesti koje se trebale nasmijati depresivne ljude kugom pogođenog srednjeg vijeka. Usput su učili talijanski.

Isto je Geoffrey Chauser, autor „Kanterberijskih priča“ učinio za engleski jezik, urnebesnim pripovijetkama koje su zabavljale Engleze, a pri tom su učili jezik. Slični primjeri postoje u Francuskoj i Španjolskoj, pa je autor Daniel Estulin zaključio da su jezici, stvoreni od strane pjesnika, uzdigli stanovništvo kojim je vladalo neznanje i koga je bilo lako podčiniti.

Jezici su stvorili nacije, a ne obratno.

Može li se onda reći da se uništavanjem jezika uništavaju nacije?

Ovakvim razmišljanjem dolazimo i do novih razina smisla poznate rečenice: U početku bijaše riječ. Snalaženje u ‘materijalnom’ svijetu, koji nije ništa drugo nego sklop mentalnih koncepata, misli i pojmova u našem umu, omogućava nam Riječ. Tko želi vladati ljudima, mora prvo zavladati smislom Riječi.

Ali smisao Riječi na kraju se ipak oblikuje se u našem umu. To je izvor, mjesto gdje počinju i sloboda i tiranija.

Postavite li sami sebi ikada pitanje iz naslova? Ako ste ga i postavili, da li ste našli odgovor? Nažalost u sadašnjem trenutno postojećem sustavu, odgovor na ovo pitanje bio bi ”nikako”. Gdje god pogledamo ljudi rade jedni protiv drugih. Postojeći sustav nam se prikazuje kao da želi mir među ljudima, a istina je u potpunosti suprotna od toga. Ljudi koji su poduzetnici ili radnici, bore se protiv drugih poduzetnika i radnika, te se to naziva konkurencija. Ljudi unutar ”državnih službi”, nameću ljudima koji su ”civili” nekakva pravila i time samo otežavaju život potonjima, uzimajući od njih sve više.

Cijeli sustav je dizajniran kao permanentno stanje borbe između različitih ljudi. Pri tome svemu stradavaju, ne samo ljudi, nego i cijela kugla zemaljska. To znači da bi trebali mjenjati kompletan postojeći sustav, ali da bi to napravili, moramo shvatiti što taj sustav pokreće, kako bi mogli ugasiti motor tog sustava, zaustaviti ga, te u tijeku zaustavljanja pokrenuti nešto novo. Shvaćamo da se cijeli sustav vrti oko novca, no da li je novac ono što pokreće taj sustav? Mnogi bi rekli da jeste, te da je u novcu problem, no nažalost, ti mnogi bi pogriješili.

Zašto, pitate se? Zato, jer cijeli sustav ne pokreće novac nego ljudi, ili još točnije, ljudski um. Da, dobro ste čuli. Ljudski um pokreće cjelokupan sadašnji sustav, jer ljudi vjeruju u taj sustav iako većini tih ljudi sustav ne donosi ništa dobroga.

Sad smo došli do problema, a problem nije u sustavu, nego u ljudskom umu, točnije u načinu razmišljanja. Znači problem je u svakome od nas pojedinačno. Koliko ljudi kaže ”Ja sam ne mogu ništa promijeniti?”. Sad shvaćate da to nije točno, nego je to samo otrcana fraza koju je neki um koji djeluje u sustavu izmislio kako bi obeshrabrio sve druge umove, da misle kako nemaju nikakvu moć. Koja je to pogrešna misao. Moć je u umu svakoga pojedinca i tamo postoji kao i sustav. Da, dobro ste pročitali, sustav postoji samo u vašem umu.

”Gledate, a ne vidite, čujete, a ne slušate”.

Ova izreka namjerno je ostavljena nepotpuna, no kako bi je bolje shvatili moramo nešto dodati u nju i ona onda glasi:

”Gledate umom, a ne vidite očima, čujete umom, a ne slušate ušima.”

Zbog čega smo to napravili? Pa zbog očitih činjenica koje ljudski um ne prihvaća iako su pred očima. Kad gledate novac očima, a ne umom, što vidite? Hrpu papira koji ne vrijede ni za što osim možda za vatru potpaliti. To je činjenica koju vi ne želite vidjeti očima nego vjerujete umom u laž. Također čuli ste umom za hrpu ”tvrtki”, ”službi”, ”banki”… Mi smo isto čuli za to, ali ušima, te smo otišli provjeriti i nigdje nismo našli ništa osim zgrada sa natpisima u kojima neki ljudi po cijeli dan sumanuto jure gore, dolje, deru se jedni na druge, daju nekakve papire jedni drugima, tuku se zbog tih papira i sveukupno imaju ponašanje na nivou djece od 8 godina, te ne žele prihvatiti odgovornost za svoje postupke.

Upravo takvo ponašanje nas je i dovelo u stanje u kojem se nalazimo, no sva sreća da je sve to proizvod načina razmišljanja našega uma, zato taj način treba svatko od nas sam sebi promijeniti kako bi mogli ”ući” u bolju budućnost i zlatno doba izobilja na našoj majci Zemlji.

Napisao Eon

Izvor: oppthrvatska

SIROMAH – radi
BOGAT – iskorištava prvoga
VOJNIK – brani obojicu
POREZNI RADNIK – plaća za svu trojicu
LUTALICA – odmara za svu četvoricu
PIJANAC – pije za petoricu
BANKAR – potkrada svu šestoricu
ODVJETNIK – posvađa svu sedmoricu
DOKTOR – ubije svu osmoricu
GROBAR – pokopa svu devetoricu
POLITIČAR – živi na račun sve desetorice

Marihuana je biljka koju su ljudi od najdavnijih dana upotrebljavali u razne svrhe. Biljka je porijeklom iz Azije, spominje se u svetoj knjizi Perzijanaca ( Zend Avesta ) i Indijaca ( Atharva Veda ). Dokazano je da se biljka upotrebljavala 4000 g. Pr. Kr. u Kini i 3000 g. Pr.Kr. u Turkmenistanu. Biljka je imala snažan utjecaj na kulturu mnogih naroda i civilizacija. Grčki povjesničar Herodot, prozvan ocem povijesti u svojim zapisima navodi kako su mnogi antički narodi koristili marihuanu u razne svrhe, među ostalim i radi postizanja sreće.

Autor: Filip Raunić

Izvor: drugacije.hr

George Washington i Thomas Jefferson, tvorci američke države, uzgajali su je na svojim farmama. Američka poljoprivreda, nakon pobjede u ratu za nezavisnost, bazirala se na uzgoju konoplje. Korištena je i za proizvodnju odjeće, papira, ulja i u medicini. Prvi primjerak Deklaracije neovisnosti napisan je na papiru dobivenom od biljke kanabisa. Kroz cijelu ranu povijest SAD-a, konoplja je bila i uobičajeno sredstvo plaćanja poreza. U 20 stoljeću SAD je bio prva zemlja koja je uvela prohibiciju marihuane, koja je ubrzo prihvaćena u gotovo cijelom svijetu. Kako se SAD od države potpune slobode, pretvorile u državu koja je u cijelom svijetu pokrenula kriminalizaciju ove biljke ?

Kriminalizacija marihuane

Prvi poznati zakon vezan uz marihuanu donesen je u američkoj saveznoj državi Virginia. Od 1763. do 1769 godine u toj državi mogli ste biti kažnjeni zbog ne uzgajanja marihuane. Britanskom kralju ta je biljka bila toliko potrebna da je morao nekako prisiliti farmere u kolonijama da je uzgajaju. Prvi zakon o zabrani marihuane, također dolazi iz SAD-a. Takozvanim Tax actom iz 1937 država je onemogućila trgovinu, uzgajanje i upotrebu marihuane. Nije ju zabranila, niti stavila van zakona, nego jednostavno onemogućila. Za uzgoj, prodaju ili konzumaciju kanabisa, potrebne su bile markice koje su se izdavale samo u Washingtonu. Problem je bio u tome, što je uzgajivač kada bi došao po markicu, morao nositi svu konoplju za koju želi markicu sa sobom, pa bi u samom transferu robe bio u prekršaju. Čovjek najzaslužniji za taj zakon bio je Harry Jacob Aslinger, prvi šef novo uspostavljenog federalnog biroa za narkotike. Na tu poziciju postavljen je najviše zahvaljujući kompaniji DuPont, koja je patentirala proizvodnju sintetike i plastike iz ugljena. Za njih je problem bio što su se ti proizvodi puno jeftinije i jednostavnije već dobivali iz biljke kanabisa. Hearst Paper Manufacturing Division, bila je firma koja se bavila proizvodnjom papira i koja je također gubila milijune dolara zbog lako dostupnog kanabisa, kojeg je svatko mogao uzgajati. Ključni razlozi za prohibiciju marihuane bilo je lobiranje i pritisci ovih kompanija na američke vlasti. Financijski interes ovih i još nekih farmaceutskih kompanija bio je prevelik da bi ga kočila samo jedna biljka. Međutim, trebalo je stanovništvu nekako objasniti da biljka koja se upotrebljava skoro 6 tisuća godina u razne svrhe, odjednom postaje ilegalna. Aslingerovi momci pokrenuli su snažnu anti kampanju. U policijskom izvješćima stajalo je kako je većina zločina počinjena pod utjecajem marihuane, zbog koje čovjek postaje krvoločan, nasilan i neuračunljiv. Naravno svakome tko je ikada zapalio joint, jasno je da su potpune neistine i da je učinak potpuno suprotan. Mediji su odigrali ključnu ulogu u ovoj prljavoj kampanji, rađeni su plakati, tiskani pamfleti, snimani i filmovi kojima je cilj bio promijeniti svijest ljudi o konoplji i prikazati je kao krajnje opasnu i negativnu star. Najpoznatiji film takve tematike je Refer Madness. Gledano iz današnje perspektive taj film možemo promatrati kao parodiju, ali dobar dio Amerikanaca taj je film tada uzimala krajnje ozbiljno. Nakon drugog svjetskog rata, propaganda protiv marihuane je nastavljena. Samo ovoga puta, konzumente te biljke, optužilo se da su komunistički agenti, te da je marihuana podmetnuta od kineskih i sovjetskih komunista kako bi američki narod postao pasivan, bez snage za borbu protiv komunizma. Nevjerojatno je kako su američke vlasti sada koristile potpuno suprotnu antipropagandu nego prije rata. Od biljke koja potiče agresivnost, marihuana je dovedena do komunističkog oružja za poticanje apatije. Jedino što je zajedničko ovim porukama, kojima su građani bili bombardirani kroz medije, filmove i tisak jest da su podjednako besmislene. 1961 SAD je počeo izvoziti svoju prohibiciju. Međunarodnim aktom, koji je potekao od Aslingera, konoplja je zabranjena u 160 zemalja svijeta.

Nevjerojatna korisnost konoplje

Upotreba u medicini

Znanstvenici su dokazali da marihuana liječi, ili pozitivno utječe na liječenje multiple skleroze, raka, , glaukoma, epilepsije, smirenje grčeva, depresije, epilepsije, migrene, astme, pruritusa, nesanice, bolova i smirenje kašlja, te mnogih drugih bolesti. Nasuprot tome, niti jedno istraživanje nikada u povijesti nije zabilježilo niti jedan štetan učinak marihuane na mozak, odumiranje moždanih stanica ili slično, što joj stalno pripisuju njezini protivnici. Dokazano je da marihuana, za razliku od duhana ili kave, ne stvara nikakvu fizičku ovisnost. Također nikada nije zabilježeno da je netko obolio od raka pluća zbog konzumacije isključivo marihuane, što je još jedna od laži koje često čujemo od raznih kvazi znanstvenika i šarlatana. Godišnje od duhana umire 435 tisuća ljudi, od alkohola oko 85 tisuća ljudi. Od negativnih nuspojava aspirina godišnje umre 7 500 ljudi. Svaki lijek je opasan u prevelikim količinama, od prevelike konzumacije kave, također je zabilježen nemali broj smrti. Ako ove legalne supstance odnose tolike živote, koliko je onda ljudi do sada ubila marihuana, koja je ilegalna i navodno jako opasna za zdravlje ? U više od 6 tisuća godina koliko je ljudi konzumiraju, nije zabilježena niti jedna smrt uzrokovana marihuanom. Zagovaratelji prohibicije često tvrde kako marihuana vodi ka konzumaciji težih droga i tako pravdaju zabrane. U stvarnosti, događa se upravo suprotno. Kako bi nabavili marihuanu, ljudi moraju doći u kontakt s kriminalcima koji im mogu nabaviti i ostale droge. Kada bi se kanabis kupovao legalnu u dućanu uz račun, takve opasnosti ne bi bilo.

Znanost o kanabisu : http://youtu.be/NHQsx4GQioQ

.

Tko zarađuje zbog prohibicije ?

Prohibicijom alkohola 20-tih godina u SAD-u, ljudi nisu prestali piti, ali je država prestala zarađivati od poreza, a bogatili su se mafijaši kao Lucky Luciano i Al Capone koji su preuzeli trgovinu alkoholom. Logično je da dileri i mafija ni danas ne žele legalizaciju trave, jer bi im to odnijelo ogromnu zaradu. U Nizozemskoj, u kojoj se konzumacija trave dopušta, godišnje se od poreza na travu i turizma vezanog uz Coffe shopove zaradi 2.5 milijarde eura. Usprkos neometanoj konzumaciji u toj zemlji, imaju manji postotak maloljetnika koji koji koriste kanabis od SAD-a, kao i manji postotak ovisnika o težim drogama nego što ih je u SAD-u. Ukupan postotak konzumenata marihuane približno je isti kao i u Americi. Dakle očito je da zabrana ne vodi smanjenju ili potpunom nestanku konzumacije. Međutim i danas postoje ljudi, pa i cijele industrije kojima zabrana marihuane donosi ogromnu zaradu. Najbrže rastuća industrija u SAD-u je začuđujuće – zatvorska. U zadnjih 20 godina samo u Texasu izgrađeno je 77 novih zatvora, većinom privatnih. Kasnih 80-tih godina u SAD-u postojalo je 5 privatnih zatvora, danas ih ima više od 260. Šokantno zvuči podatak da u Americi živi 5 posto svjetske populacije, ali 25 posto svih svjetskih zatvorenika dolazi upravo iz SAD-a. Trenutno je u zatvorima diljem Amerike više od 45 tisuća ljudi zbog prekršaja vezanih uz marihuanu. A godišnje je više od 780 tisuća uhićenih zbog konzumacije, uzgajanje ili preprodaje ove biljke. Iz ovih podataka očigledno je da bi legalizacija prouzrokovala ogromne gubitke za ovu industriju. Međutim, postoji jedna grana čiji bi gubici bili daleko veći, i koja danas, ispred vojne, kotira kao najprofitabilnija industrija na svijetu. To je farmaceutska industrija koja godišnje zarađuje više od 600 milijardi dolara i bilježi neprekidni rast. Kanabis, za kojeg mnogi priznati doktori i znanstvenici kažu da liječi više od 2000 poznatih bolesti, jako bi uzdrmao profit ove grane. Zašto bi itko više kupovao antidepresive, kada dokazano učinkovitiji lijek, sa puno manje negativnih nuspojava može uzgajati u svom vrtu ? Kako ne bi došlo do legalizacije, brine se 1274 lobista farmaceutskih kompanija u Washingtonu ( preko 2 na jednog člana kongresa ). Zanimljivo je da su američke vlasti odobrile lijek Marinol, koji sadrži THC, spoj zbog kojeg je zabranjena marihuana. Od propisanih lijekova godišnje umire više od 100 tisuća ljudi, ali oni se i dalje legalno proizvode i prodaju. Naravno svaki lijek je opasan i ima svoje negativne posljedice, pogotovo uslijed prevelike ili nepravilne konzumacije. Svaki, osim jednog, koji je, ironično – ilegalan. Kanabis je također vrlo kvalitetan i zahvalan materijal u tekstilnoj industriji. Kvalitetniji je od pamuka, lakše se dobiva i ima širu namjenu.

Pitanje je trenutka…

Kanabis je nesumnjivo najkorisnija biljka poznata čovječanstvu. Mogućnosti njene upotrebe u medicini, tekstilnoj i prehrambenoj industriji i proizvodnji bio-dizela su gotovo neograničene. Njen značaj u umjetnosti i kulturi nemoguće je dokazati, ali je evidentan. Neki od konzumenata marihuane koji su značajno doprinijeli čovječanstvu su : Friedrich Nietzsche, William Shakespeare, Abraham Lincoln, Vincent van Gogh, Rembrandt, perzijski prorok Zaratustra, kao i gotovo svi popularni glazbenici novijeg doba. Nažalost Aslingerova propaganda zadržala se do današnjih dana. I danas ćete na HTV-u čuti razne mediokritete kako tumače da nema države u svijetu koja razlikuje lake i teške droge, i danas će razni kvazi stručnjaci iz ureda za suzbijanje droge djeci u srednjoj školi dijeliti knjižice u kojima stoji kako marihuana trajno oštećuje možda stanice. I danas će političke stranke ubirati jeftine poene optužujući svoje  suparnike da su za legalizaciju droge, busajući se u prsa kako su oni protiv. Nemoguće je izračunati koliko bi Hrvatskoj donijela legalizacija trave, ali je vrlo jasno da bismo uz obalu kakvu imamo i legalnu travu bili mjesto koje bi svatko želio posjetiti. I platiti koliko treba. Na što bi država ubirala ogroman porez i enormnu zaradu. I ovako travu može nabaviti gotovo bilo tko, samo što za to mora stupiti u kontakt sa ljudima koji mu mogu prodati i heroin. Crno tržište cvijeta, a država troši novce poreznih obveznika na beznadne pokušaje suzbijanja ovog izmišljenog problema, umjesto da ubire porez od trave kupljene legalno, na kiosku, jednako kao što se kupuju i prodaju dokazano štetnije cigarete i alkohol. Ako bismo ljudsku povijest promatrali kao jedan dan, kroz 23 sata i 55 minuta ljudi su uzgajali i koristili marihuanu u razne svrhe. Njome su liječili razne bolesti, proizvodili odjeću i papir, bazirali gotovo cijelu poljoprivredu na ovoj biljci. Mnoge religije spominju je kao svetu biljku koja liječi sve, a rastafarijanci su otišli i korak dalje pa cijelo svoje vjerovanje baziraju na kanabisu. U preostalih pet minuta poznate povijesti čovječanstva, marihuana je stavljena van zakona, njezini konzumenti su zatvarani, a uzgoj zabranjen. Jasno je da laž ne može živjeti vječno, argumenti i činjenice prevladat će nad propagandom i financijskim interesa manjine. Pitanje je vremena, države koja će pokrenuti lavinu, čovjeka koji će biti dovoljno jasan u prezentiranju činjenica svjetskoj javnosti, ali jedno je sigurno. Marihuana će ponovno biti legalna.

Autor: Filip Raunić

Izvor: drugacije.hr

.

Ako govorimo o borbi moramo shvatiti da se ona ne odnosi na autoritete koji dolazi izvana, nego na rešetke koje je svako sebi ugardio u vlastiti um. Niko ti neće braniti da se baviš određenim pitanjima. Možda tu i tamo netko i hoće, jer dogodi se ideja koja se jako razlikuje od općeprihvaćenih, pa se događaju i posljedice, jer konformizam ne dopušta da prihvaćamo ljude sa drugačijim idejama, pa zato imamo toliko takozvanih disidenata u znanosti, ali istina prije ili kasnije izađe van.

Krešimir Mišak hrvatski je novinar, muzičar i pisac naučne fantastike. Završio je novinarstvo 1996. godine na Fakultetu političkih znanosti pri Sveučilištu u Zagrebu. Od 1988. radi na Hrvatskoj radio televiziji, gdje postaje poznat po emisiji “Na rubu znanosti” koja se prikazuje od 2002. godine.

Naučnu fantastiku počeo je pisati 1999. godine i od tada je napisao desetak kratkih SF priča. 2000. i 2005. je dobio SFERA nagradu za najbolju SF priču. 2005. godine objavljena mu je zbirka SF-priča “Zvjezdani rifovi”, a u 2006. je izdao knjigu “Telepatija i telekineza”, a potom “Svjetla na nebu – kronologija istraživanja NLO-a”, “Sve piše u novinama (…a ponešto i ne)”, “Sretan Vam kraj svijeta… kakvog ste poznavali”, “Putovati kroz vrijeme – zašto ne”, a najnovija se zove “Dečki, odjebite u skokovima”. Ima svoj bend pod nazivom “Hakuna Matata”, gdje je gitarista i vokalista.

Sa Mišakom su za portal BUKA razgovarali o području na rubu znanosti, naučnom pomatranju svijeta, propitivanju autoriteta i drugim temama.

Razgovarala vodila: Maja Isović

Izvor: 6yka.com

Gospodine Mišak, šta je za Vas područje na rubu znanosti i kako biste ga opisali?

Područje na rubu znanosti opisao bih kao granično područje ljudskog znanja, jer znanost je uži pojam od znanja. Ljudsko znanje obuhvata mnogo više od onog što se nalazi u području znanosti kao što su pitanje paradigme, pitanje iskustava i mnogih drugih tema. Ova područja trenutno se nalaze se izvan fokusa znanosti, ali ulaze u područje ljudskog znanja tako da ovaj termin najbolje označava ono što spada u oblast koja se zove na rubu znanosti. Kad govorimo o ljudskom znanju taj termin je sveobuhvatan i savršeno precizno opisuje neprecizno područje.

Emisiju „Na rubu znanosti“ vodite i uređujete jedanaest godina, pa me zanima  kako pronalazite teme za tako kontinuiran rad?

To je pitanje na koje je skoro nemoguće odgovoriti. Na kraju svake godine uvijek se čini da više nema tema koje bi se mogle obraditi i da sam ih sve pokrio. Ali kad se čovjek bavi uopšte novinarstvom i pisanjem on se nauči mijenjati perspektivu. Na početku sam krenuo sa uskim temama kao što su NLO teme. Nakon toga sam promijenio područje rada u sve ono što u sebi ima „osjećaj začudnosti“ kako bi se to zvalo u američkom SF-u. Tu su se onda našle teme futurizma, mistike i slično. Sa vremenom sam upoznavao ljude koji se bave određenim područjima, dok su sa vremenom neke druge teme postajale sve prisutnije u odnosu na ranije godine, pa su se te teme same stvorile. Desilo se i to da su ljudi počeli zvati i predlagati teme, a kad stranci dolaze pozovem ih u emisiju. Da sumiram, dio tema počeo je dolaziti, a dio tema dolazi sa otkrivanjem novih područja i mijenjanja perspektiva.

Kad govorimo o području na rubu nauke šta je tu mit ili uticaj pop kulture, a šta činjenica?

Sigurno je da su, uvjetno rečeno, dio pop kulture bile razne teme koje su prethodnih desetljeća uvijek bile objedinjavane u knjigama koje su se doticale tema misterija. One su se bavile NLO-ima, kriptozologijom i slično, a bile su dio pop kulture. Te knjige su u sebi sadržavale određeni materijal i štof, a ufologija je najbolji primjer za to. To je oblast koja je prožeta podacima, a riječ je području koje je potpuno neshvaćeno. Ako pričamo o granicama znanosti i tu smo na sliskom terenu. Postoje neki optimisti koji misle da je znanost jedna samokritična metoda koja u sebi sadrži određene procese koji osiguravaju objektivnost. To naravno možda vrijedi za neke znanosti kao što su prirodne, ali kod povijesnih i ekonomskih to ne vrijedi.

Ne smijemo zaboraviti i da su prirodne znanosti omeđene paradigmom, a ako neki podatak ne odgovara paradigmi najčešće se ne zna šta bi se radilo sa njim. Taj podatak se ostavi po strani, pa kad se jednog dana akumulira puno takvih podataka onda nastane nova paradigma. O takvom shvatanju paradigme ranije je pisao i autor Tomas Kun. Međutim, važno je istaći da se upravo na tim granicama paradigmi nalazi ono najzanimljivije. Danas su prihvaćene određene teorije kao što su teorija velikog praska, teorija evolucije, dok je naše znanje o tim teorijam filtrirano u školskim udžbenicima. Ukoliko malo uđete u svaku od tih tema i pogledate ju posebno otkrićete mnogo detalja koje govore suprotno od onog što glavna teza zagovara i zato bih rekao da se ono vrijedno proučavanja i nalazi na samim rubovima, a to su pitanja svijesti, pitanje zakulisnih zbivanja u povijesti i slično. Takva pitanja najčešće dobijaju etikete, a etikete znače zabranu kretanja. Rubovi su prostor odakle se može otići negdje dalje.

NEDOSTAJE NAM PITANJE SVIJESTI

Naučni pogled na svijet je opšteprihvaćen i dominantan. Ali, da li smo danas previše zaokupljeni naukom da odgovore na važna pitanja i ne pokušavamo tražiti na nekim drugim, alternativnim, stranama?

Činjenica je da danas u medijima često možemo naići na rečenice: znanstvenicu su potvrdili, dokazali ovo ili ono… i to pitanje se dalje ne propituje. Zaboravlja se da na ovom svijetu ne postoji jedna struktura koja bi se mogla nazvati znanstvenicima, već postoji veliki broj pojedinaca znanstvenika koji se bave raznim područjima, više ili manje uspješno i sa prodorima u nepoznato. Ono što nas često zavarava jeste podatak koji je zapakovan u malu kutijicu sa mašnicom, a koji se prihvata kao nepobitan zaključak i trenutno stanje. Naravno da svaki trenutak povijesti mora imati jednu paradigmu koja objašnjava ključna pitanja poput pitanja kako su nastali svemir, čovjek i život. Prije 400 godina crkva je imala svoje odgovore, danas znanost ima svoje. Međutim, čini se da danas nedostaje ono što je jedan stari fizičar Vilijam Tiler nazvao psihoenergetika, odnosno pitanje svijesti.

Iako je svijest glavna kada je percipiranje svijeta oko nas, i nas samih, u pitanju mi ne znamo šta je ona ili odakle potiče. Čini mi se da smo premalo zaokupljeni bitnim stvarima o kojima se treba promišljati. Širom svijeta otkrivaju se nova područja koja su važna i sa kojima bismo trebali da se pozabavimo, a pojedinci zaista šire obzore.

Previše smo zaključni u podatke koji se smatraju apsolutnim istinama. Kad gledam školske udžbenike od svojih kćeri u njima pronalazim mnošto nelogičnosti i tautologije i usudio bih se reći da je u svim područjima, osim hemije i drugih prirodnih nauka, više toga neizrečenog nego izrečenog. Naravno, to je logično, jer se u osnovnu školu ne može ugurati sve, međutim šteta je što se na taj način odmah na početku neka vrata zatovore i više se niko ne vraća temelju. Onda se dogodi da temelj koji je ugrađen sa 10 godina podsvjesno ostane ugrađen 20 ili 30 godina. Zanimljivo je što svaka djelatnost paralelno sa glavnim tokom nauke ima svoju opoziciju i alternativu, pa danas 10 odsto fizičara ima svoje teorije o velikom prasku, a za njih niko nije čuo, isto vrijedi i za tisuću i jednu temu. Jednostavno, većinski se pokušava progurati jedan zaključak koji se smatra rješenjem, pa da se nastavlja dalje, ali stvari nisu tako jednostavne. Toliko znanja, a toliko neznanja u isto vrijeme.

Možemo li se boriti protov tih autoriteta znanja?

Danas niko nikome ništa ne brani i zbog toga mislim da čovjek ne treba da se bori protiv autoriteta, jer postoje prostori za alternativu. Ovdje nije riječ o autoritetima koji nekome nešto brane, nego se radi o autoritetima koji su, čak i nesvjesno, svoje ideje ugradili mlađima u glave. Ponekad se sjetimo nekih rečenica od profesora koje cijenimo i mislimo da stvari ne mogu biti drugačije i to tako u nama ostaje tokom narednih decenija. Umjesto toga, trebali bismo sabrati sve što možemo, sve naučiti, spoznati i odbaciti da bismo počeli ispočetka, odnosno, krenuli dalje. Normalno je da ne možeš krenuti dalje ako ništa ne znaš, a opet ako ostaneš zatočen u samo onome što znaš takođe ne možeš krenuti naprijed. Ako govorimo o borbi moramo shvatiti da se ona ne odnosi na autoritete koji dolazi izvana, nego na rešetke koje je svako sebi ugardio u vlastiti um. Niko ti neće braniti da se baviš određenim pitanjima. Možda tu i tamo netko i hoće, jer dogodi se ideja koja se veoma razlikuje od opšteprihvaćenih, pa se događaju i posljedice, je konformizam ne dopušta da prihvatamo ljude sa drugačijim idejama, pa zato imamo toliko takozvanih disidenata u znanosti, ali istina prije ili kasnije izađe van.

Ako imamo u vidu internet i društvene mreže možemo li reći da danas živimo u društvu kontrole?

Ne reći tako nešto bilo bi slijepo. U Londonu postoji 17 kamera na jednog čovjeka, a u Zagrebu se sve češće instaliraju nove kamere. Sa plaćanjem preko mobitela svako zna šta si kad kupio. Elektronički državni nadzor je već tu, on nije u budućnosti. Na kraju krajeva i sam fejsbuk je glavni špijunski alat. Nedavno je u Zagrebu bio jedan od poznatih boraca za slobodu interneta koji je ispričao da je o jednom čovjeku oko kojeg je policija vodila istragu uz pomoć fejsbuka napravljeno preko 2.000 stranica informacija. Ljudi misle da na fejskbuku stavljaju samo nebitne informacije, malo slikice razmjenjuju i komuniciraju o glazbi, ali isto tako većina ljudi ne shvata koja je bit špijunaže. Špijune ne zanimaju konkretni podaci ili formule kao kod Džejms Bonda, već njih zanima statistika i gledaju koliko su kultivirani ljudski umovi. Prije su unajmljivani i ispitivani ljudi koji su špijunima prosljeđivali informacije o onome što se priča u birtiji ili na ulici. Prije fejsbuka nije se znalo kakvo je stanje među ljudima, kakvo je javno mnenje, šta ko misli i slično. Sada se putem fejskuka statistički može provjeriti da li je neko vrijeme zrelo za određenu ideju ili nije. Fejsbuk je isključivo izmišljen kao špijunski alat i nema nikakvu drugu namjenu.

Vidim da nosite majicu The X Files, pa me zanima vjerujete li u život van Zemlje?

Jedan fizičar je rekao da ako smo mi sami u svemiru to bi bili opako bacanje prostora u prazno… Na kraju krajeva nije bitno šta ja govorim ili ne govorim, već je bitno šta govore činjenice.

I za kraj da vas pitam kako Vi vidite budućnost ljudskog života, u kojem smjeru društvo ide?

Trenutno smo na jednoj vrsti križanja. Ako se prihvate mitovi o kapitalizmu i demokraciji, a ljudi njima daju svoj pristanak onda će budući razvoj krenuti u smjeru jedne totalitarne države, koja je već u povoju i tu na mnogo načina. Međutim, ako ljudi shvate da zapravo nemaju svoje predstavnike i da ih niko u saboru ili politici ne predstavlja onda će shvatiti da moraju predstavljati sami sebe i počeće se okretati ljudima oko sebe. Treba prestati stvarati piramidalne strukture vasti, a dogovarati se oko određenih pitanja i projekata moguće je po potrebi, kao na placu.

Razgovarala Maja Isović

Izvor: 6yka.com