U povijest ljudskog roda najviše zlodjela nije počinjeno iz zavisti, pohlepe ili neke urođene karakterne ljudske mane već zbog osobine koju doživljavamo pozitivno – zbog posluha. Različite vrste posluha dovele su do različitih vrsta djelovanja koja bi sudionicima vjerojatno bila nezamisliva da su na trenutak zastali i razmislili izvan ugrađenih okvira normi određenog vremena ili trenutka.

Posluh je upravo taj koji omogućava da se ispred maših očiju zbivaju zastrašujuce nepravde.

„Vojnika koji ubija i osakaćuje, pilota bombardera koji razara tisuće života u jednom trenutku, ne nagoni nužno impuls destruktivnosti ili okrutnosti, već princip bezuvjetne poslušnosti.“

„Autoritet je širok pojam s dva potpuno različita značenja: može biti ili racionalan ili iracionalan autoritet. Racionalan je baziran na kompetentnosti, i pomaže osobi koja se na njega oslanja u rastu. Iracionalan je autoritet baziran na moći i služi za iskorištavanje podređenih mu osoba…“ iz knjige „Imati ili biti“ E. Fromm…

Masanobu Fukuoka bio je znanstvenik, filozof, vizionar i inovator u području prirodnog poljodjelstva. Studirao je mikrobiologiju i specijalizirao biljnu patologiju. Vrlo rano mu je sinulo kako su sva postignuća ljudske civilizacije beznačajna u usporedbi s cjelovitošću prirode.

Više od 50 godina posvetio je obrađivanju zemlje kao duhovnom putu. Njegova metoda poljodjelstva traži manje rada no ijedna druga. Zamislite žetvu bez obrade tla, bez mineralnih gnojiva ili herbicida, čak i bez dodavanja komposta! Naučio je da od prirode ne traži nemoguće i zbog toga je bio blagoslovljen neshvatljivo visokim prinosima.

Umjesto da neprestano pokušava učiniti nešto više, tražio je načine da učini manje, da izostavi nepotreban rad. Ipak, njegova je zemlja svake godine rađala sve obilnije. Izdatke, opremu i tehniku sveo je na apsolutni minimum, odbacio utrku s jurećom relativnom ekonomijom te prigrlio zdraviji i uravnoteženiji prirodni ciklus.

Masanobu Fukuoka (1913.- 2008.) najčudesniji prirodni fenomen Japana, bio je znanstvenik, filozof, vizionar i inovator u području prirodnog poljodjelstva.

Sjeme što ga sije priroda

Prirodno poljodjelstvo utemeljeno je u prirodi u koju se čovjek ne upliće. Čovjek može živjeti ili u zajednici s ljudima ili u druženju s prirodom. No, ljudi više nisu istinski humani, a ni priroda prirodna.

“Otkad sam počeo predlagati poljodjelstvo u skladu s prirodom, uvijek sam nastojao pokazati vrijednost glavnih načela: bez oranja, bez gnojiva, bez pesticida, bez plijevljenja, bez orezivanja. Tijekom svih tih godina nijednom nisam posumnjao u mogućnost prirodnog poljodjelstva koje odbacuje svako ljudsko znanje i uplitanje. Za znanstvenika koji je uvjeren da ljudski intelekt može razumjeti prirodu i iskoristiti je, prirodno je poljodjelstvo samo poseban slučaj te se ne može općenito promijeniti“.

Bez oranja, plijevljenja, gnojidbe

Sjemenke drveća i trava padaju na tlo, ondje klijaju i izrastaju u nove biljke. Sjeme što ga sije priroda nije tako slabo da može rasti samo na preoranom polju. Biljke su uvijek rasle zahvaljujući izravnoj sjetvi, bez oranja. U polju tlo obrađuju sitne životinje i korijenje bilja, a gnoje ga biljke za zelenu gnojidbu.

Tek se u proteklih pedesetak godina počelo misliti kako su mineralna gnojiva nužno potrebna. Istina je, doduše, da stara praksa gnojenja i kompostiranja ubrzava rast usjeva, ali ona također osiromašuje zemlju iz koje se uzima organski materijal za kompost. Čak i organsko poljodjelstvo, samo je još jedan tip znanstvenog poljodjelstva. Za prenošenje organskog materijala s jednog mjesta na drugo te za njegovo prorađivanje i rasprostiranje ulažu se znatni napori. No svaki dobitak od svega tog rada samo je lokalan i privremen. Štoviše, preispitana iz šire perspektive, nastojanja da se zaštiti prirodni ekosustav često postižu suprotni učinak.

Priroda sama održava ravnotežu

Premda biljke u poljima i šumama napada tisuće bolesti, priroda uvijek održava ravnotežu; nikada nije postojala ni najmanj potreba za pesticidima. Čovjek je poremetio stvari kad je te bolesti nazvao štetom od kukaca. Vlastitim je rukama stvorio potrebu za teškim radom i mukom.

On također nastoji nadzirati korov, ali priroda ni jednu biljku ne naziva korovom i ne nastoji je iskorijeniti. Isto tako, nije točno da orezana voćka bolje raste i obilnije rađa. Drvo raste najbolje u svojem prirodnom obliku: grane se ne zapliću. Sunčevo svjetlo pada na svaki list, a voćka rađa svake godine, a ne tek svake druge.

Kad napokon prihvatimo postavku da je priroda ranjena i oštećena ljudskim znanjem i djelovanjem i kad se odreknemo tih sredstava kaosa i uništenja, priroda će povratiti svoju sposobnost da hrani sve oblike života.

“Stojeći u jednoj američkoj pustinji, iznenada sam shvatio da kiša ne pada s neba; ona izvire iz zemlje. Pustinje ne nastaju zato što nema kiše, nego obratno: kiše prestaju padati jer je nestala vegetacija. Treba ponovo zasaditi šume kakve su na tome tlu nekada rasle.”

Znanstveno poljodjelstvo za pumpanje prinosa

Znanstvene metode uvijek će prednjačiti kad treba povećati proizvodnju u neprirodnom okolišu i u neprirodnim uvjetima koji onemogućuju prirodi korištenje pune snage, kao što je na primjer ubrzani uzgoj usjeva, uzgajanje na ograničenim parcelama zemlje, u glinenim loncima, staklenicima i klijalištima tako da voće i povrće dozrijevaju izvan sezone da bi zadovoljilo želje potrošača. Prinosi se mogu povećati i vještim upravljanjem koje se sastoji u napumpavanju visoko razvijenom tehnologijom u obliku kemijskih gnojiva i snažnih sredstava protiv bolesti i štetnika. To donosi nečuvene dobiti. No to je samo zato što u tim neprirodnim uvjetima prirodno poljodjelstvo ne dobiva priliku.

Umjesto da budu zadovoljni povrćem i voćem koje je dozrelo na zemlji pod Sunčevim svjetlom, ljudi se međusobno nadmeću u kupnji slabog, blijedog i izvansezonskog povrća i za oko prekrasnog voća prepunog umjetnih boja. U takvim okolnostima ne treba nas čuditi što su ljudi zahvalni da znanstveno poljodjelstvo postoji, i što ga smatraju korisnim.

Ipak čak ni pod takvim idealnim uvjetima znanstveno poljodjelstvo ne proizvodi više ni jeftinije i ne donosi veći profit po jedinici površine ili po stablu voćke od prirodnog poljodjelstva. Nije ni isplativije, zato što bi proizvodilo više, bolje i jeftinije i uz manje uloženog rada. Prije bi se reklo da je vješto prilagođeno vremenu i prostoru kako bi stvorilo profit. U prirodnim uvjetima kao što su uzgoj biljaka u polju i ispaša stoke ljeti, prirodno poljodjelstvo nika neće biti neuspješnije od znanstvenog, jer može potpuno iskoristiti prednosti prirodnih sila. Razlog je jednostavan: čovjek oponaša prirodu. Ma koliko dobro poznavao biljku, ili mislio da je poznaje, nikada je ne može proizvesti od samog početka. On zapravo samo uzima biljku koju nalazi u prirodi i nastoji je uzgojiti oponašjući sijanje i klijanje. Čovjek je samo učenik prirode. Ljudi su u prošlosti smatrali da bi, kad bi priroda, učiteljica, upotrijebila sve svoje snage, čovjek izgubio bitku na svakoj bojišnici.

Imitacija nikada ne može biti bolja od originala. Nesavršenost je uvijek u sjeni savršenstva. Premda čovjek dobro zna da ljudska djelatnost, koju on naziva znanošću, nikada ne može nadmašiti prirodu.

Isprepletenost znanstvenog i prirodnog poljodjelstva

Prirodno i znanstveno poljopdjelstvo dijametralno su suprotni. Prirodno se kreće centripetalno prema prirodi, a znanstveno centrifugalno od nje bježi. Putovi prirode i putovi znanosti i ljudske djelatnosti uvijek su usporedni i nikada se ne sijeku. Štoviše, s obzirom na to da se kreću u suprotnim smjerovima, udaljenost između između prirode i znanosti samo raste. Sa svakim korakom naprijed znanost se vraća i korak unazad, vraćajući se u okrilje prirode i crpeći s njezina izvora. Tako nahranjena i napojena opet se usuđuje udaljiti nekoliko koraka. Kad se susretne s problemima ili joj ponestane ideja, vraća se želeći se pomiriti i uskladiti s prirodom.

Izvor: agroklub.hr

Vezani postovi:

Ekološka poljoprivreda: Primjena ekoloških preparata-iskustvo i preporuke

Šest koraka do vlastitog organskog vrta

Šuma hrane (permakultura)

Kada se vodu počne tretirati kao robu gdje cijena vode ovisi o ponudi i potražnji, doći će do toga da će korporacije kontrolirati svu našu pitku vodu, a samim time i nas.

Voda je esencija života, stoga privatizacija vode privatizacija je života, jer onaj tko posjeduje vodu, posjeduje vas!

.

Davne 1854. godine slavni indijanski poglavica Seattle održao je govor koji ukazuje na značaj očuvanja prirode. Ove riječi postale su legendarne jer objedinjuju prirodu i čovjeka, a osuđujući loše ponašanje prema životnoj sredini.

Njegove misli zapisane su kao vrelo mudrosti o jedinstvu čovjeka i prirode, ali i načinu na koji će je ljudi podcjenjivanjem uništavati.

Evo što je tada poručio čovječanstvu:

 „Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu tla? Ta nam je ideja strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i svjetlucanje vode, kako ih vi možete kupiti od nas? Svaki dio Zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu mojega naroda.

Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje. Mi smo dio Zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće, jelen, konj, veliki orao, svi su oni naša braća. Stjenoviti proplanci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj porodici.

VIDEO – PRIMITIVNI vs CIVILIZIRANI

Učite djecu o svetosti tla. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta je zemlja sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda nego i krv naših predaka. Ako vam prodamo tlo, morate se sjetiti da je ono sveto i morate učiti svoju djecu da je ono sveto i da svaki odsjaj u bistroj vodi jezera priča dogodovštine i sjećanja mog naroda.

Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one nam gase žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo svoju zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naše i vaše sestre, pa morate od sada pružati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svojoj sestri.

Ljudski apetit progutati će Zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš je način drukčiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči. A možda je to zato što smo divlji i ne razumijemo. Nema mirnog mjesta u gradovima. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje listova u proljeće ili drhtaj kukčevih krila. A možda je to zato što sam divlji i ne razumijem.

I što je život ako čovjek ne može čuti usamljen krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.

VIDEO – Gdje je bijeli čovjek pogriješio

Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve su stvari povezane. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Samo nit u tkanju života.

Da bi vaša djeca poštovala Zemlju, recite joj da je Zemlja sa nama u srodstvu. Učite svoju djecu kao što činimo mi sa svojom, da je Zemlja naša majka. Što god snađe nju, snaći će i sinove Zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. Mi to znamo: Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada Zemlji. Mi to znamo.

Sve su stvari povezane. Što god snađe Zemlju, snaći će i sinove Zemlje. Čovjek nije istkao tkanje života; on je samo jedna njegova nit. Zaprljajte li svoj krevet jedne noći ugušiti ćete se u vlastitom smeću.

“Gdje je šumarak? Nestao je. Gdje je orao? Otišao je. To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje.“

.

VIDEO – Mudrost starih indijanaca

Civilizirani čovjek se odbija prilagoditi okolini. Umjesto toga on je odlučio prilagoditi okolinu sebi. Što je više prilagođavao ambijent sebi kako bi si učinio život lakšim, to ga je učinio kompliciranijim.
Djeca civiliziranoga čovjeka osuđena su na 8 do 15 godina škole, samo da bi naučila kako opstati u ovom složenom i rizičnom prebivalištu.  I tako civilizirani čovjek koji se odbija prilagoditi okolini sada otkriva da se mora prilagođavati i prilagođavati svakog dana i svakog sata okolini koju je sam napravio.

„Jednom kada se probudite, nećete više imati interesa da sudite onima koji spavaju.”

— James Blanchard

Istine i životne mudrosti u svega nekoliko rečenica 1. dio

Ono što su prorokovali pisci naučne fantastike još od vremena kad je Meri Šeli smislila dr. Frankeštajna koji je udahnuo život lešu, nije moglo da se ne dogodi. Posle toliko vremena postojanja, čovek je odlučio da se pozabavi prekrajanjem života.

Boban Savić, autor

Mojoj deci, deci moje dece da čuju lavež pasa i pomirišu cveće.

U jednoj generaciji ranije, farmeri su sejali seme i koristili herbicide onda kad je to bilo neophodno. Uglavnom ih nisu ni koristili. Danas imate seme koje je pre sađenja dizajnirano da bude prskano. Da li ste znali da je Monsantov BT kukuruz, samo po sebi registrovan kao insekticid? To je zato što je svaka ćelija prerađena da proizvodi BT, prirodni toksin za bakterije. Ako npr. crv pojede bilo koji deo biljke, umreće.

Trenutno i poljoprivredna i medicinska biotehnologija koriste genetski inženjering.

Genetski inženjering je tehnologija koja napada ćelije. Šta je to dobro u napadanju ćelija, siguran sam da znate odgovor? Naravno bakterije i virusi.

Pre nekoliko godina, bilo je 16 država koje su zabranile GMO (u potpunosti ili delimično). Danas, postoje najmanje njih 26 uključujući Australiju, Švajcarsku, Austriju, Kinu, Indiju, Francusku, Njemačku, Bugarsku, Luksemburg, Grčku, Mađarsku, Poljsku, Italiju, Meksiko i Rusiju. U Rusiji je usvojen zakon pod rednim brojem 667 u Moskvi, a tim zakonom se proizvođači i distributeri GMO-a tretiraju kao teroristi. Ovaj zakon utiče i na firme koje prodaju određene pesticide i dodatke neophodne za GMO seme. Putin je saopštio da su GMO proizvođači teroristi i da za njihovu hranu nema mesta u Rusiji.

2011. godine objavljena je studija u „Enivromental Sciences Europe“ rađena na 19 sisara koji su hranjeni GMO sojom i kukuruzom. Ispitivanja su trajala 90 dana i pokazala su oštećenja bubrega i jetre čiji je uzrok bilo korišćenje GMO hrane. Bubrezi su bili oštećeni 43.5% dok su oštećenja jetre iznosila 30.8%.

Nasuprot onome što biotehnološke kompanije tvrde na svojim sajtovima, GMO usevi ne donose veće prinose. Opširni izveštaj iz 2009. godine od strane „Unije zabrinutih naučnika“ pokazao je da GMO soja i kukuruz nisu proizveli povećanje prinosa u odnosu na klasično uzgajanu soju i kukuruz. Čak i ako buduća unapređenja budu sposobna da povećaju prinose, istraživanja iz 2008. su pokazala da su metode organskog uzgoja sa malo ili nimalo hemijskog đubriva i korišćenja pesticida bile u stanju da povećaju prinos i do 116%. ALI TU NIJE BILO NOVCA ZA ZARADU MEĐUNARODNIH AGRO-HEMIJSKIH KOMPANIJA (citiram izveštaj) tako da se javnosti plasiraju priče da su GMO usevi, koji ne povećavaju prinose neophodni da zaustave glad u svetu. (izvor: http://unctad.org/en/docs/ditcted200715_en.pdf )

Pokrenuli smo hemijski proces u živoj ćeliji ubacivši u nju veštačku genetičku poruku. Napravili smo „nešto“. Još nam nije pošlo za rukom da to nešto uzgojimo do zrelijih uzrasta, ali izgleda da je samo pitanje vremena. Već znamo da kloniramo. Promenili smo pol jednog majmuna dok je još bio u majčinoj utrobi. Možemo da biramo pol naše dece. Iz materice ženke pavijana, izvadili smo zametak, star pet dana i usadili ga u matericu druge ženke koja je kasnije donela na svet mladunče. I sin i obe majke su ostali zdravi na kraju. Izgleda da pred mogućnostima koje nas uzbuđuju, nikad nećemo moći da odolimo.

Možda je ovome svemu odličan naziv „Đavolja doktrina“ dao dr Ervin Čargaf (Erwin Chargaff). Đavolja doktrina je učenje da se ono što je moguće uraditi i mora uraditi.

Biomedicinska tehnologija je dopuštajući da tehnička merila potisnu humane i moralne razloge, produžila ljudski život iza tačke gde on gubi gotovo sva svojstva ljudskog. Filozofija istraživanja je u ime objektivnog naučnog znanja, dozvolila da južnoafrički crnci oboleli od sifilisa trpe bez lečenja 25 godina. Poslovna tehnologija koja je samo zbog profita, dovela do zatvaranja očiju pred potrebom da se preduzimaju najosnovnije mere zdravstvene predostrožnosti, kao što je bio slučaj u Sjevernoj Italiji gde je oblak opasnog gasa iz jedne fabrike u najvećem stepenu ugrozio tamošnje stanovništvo.

Genetičko inženjerstvo može da se koristi u svrhu rešavanja medicinskih problema, brinući se i o naslednim i o infektivnim bolestima. Primarni zadatak istraživanja u humanoj molekularnoj genetici je da utvrdi kakvih oštećenja ima na nivou gena i kako ta oštećenja utiču na simptome određenog genetičkog oboljenja. Situacija je nešto jednostavnija ukoliko se radi o mutaciji samo jednog gena. Međutim, vrlo su česte mutacije na više gena i one za posledicu imaju pojavu određenih simptoma. Izmeni li se struktura gena, izmeniće se i proizvedeni protein. Takve promene u genima nazivaju se mutacije, nosioci tih gena – mutantima.

“Ima neke logike da se to uradi, ali to ne treba da rade ni Buš, ni papa već javnost koja mora da proceni dokle se stiglo i šta dalje. Treba da se uvede strog svetski protokol..”(odgovor Vladimira Glišina na novinarsko pitanje o zabrani kloniranja)

GMO hrana i Mi

Prva modifikovana biljka koja se pojavila na svetskom tržištu je paradajz, a pojavila se još 1994. godine. Od tada se proizvode genetski modifikovane biljke. Najčešće zastupljene su soja, kukuruz, uljana repica i pamuk.

Dobronamerni pronalasci mogu da se otrgnu kontroli. Zvuči vam poznato? Setimo se Nobela.

Poznati filantrop, Bill Gates finansira stvaranje GMO banana sa vitaminom A koji smanjuje smrtnost i slepoću dece. Ovaj gospodin se godinama poziva na politiku eugenike, ali mi se sada nećemo baviti njegovim stavovima. Na drugoj strani imamo poznatog genetičara David-a Suzuki-ija koji je izjavio: “GMO hrana je masovni ljudski eksperiment”.

Nemamo pojma koje su dugoročne posledice genetske manipulacije na populaciju u svetu. Nema načina da naša državna zdravstvena tela istraže sve kombinacije u permutacijama, na velikoj skupini ljudi tokom dužeg vremenskog perioda, i da bi nakon toga sa sigurnošću izjavili da je GMO hrana zdrava i korisna. To što su testovi na pacovima koji se hrane gmo krompirom pokazali da oni rastu sporije nakon dvije ili više generacija i razvijaju probleme sa plodnošću i neke problem sa razvojem organa, nama danas izgleda svejedno. Neki se plaše da bi se to moglo dogoditi i ljudima, a vi? Ne govore vam mnogo, ne govorite mnogo.

Stari Sumeri su se služili jednim pravilom u razmišljanju. Kada je bilo pitanje donošenja neke važne odluke (obično odluke da li da se krene u rat protiv Vavilonaca), oni su morali dva puta da razmisle. Ukoliko bi prvu odluku doneli kada su bili pijani, morali su ponovo da je razmatraju u treznom stanju. Ako bi pijani odlučili da krenu protiv Vavilonaca, onda bi tokom dana kada bi bili sasvim trezni, razmotrili tu odluku da bi proverili da li je to mudro. U obrnutom slučaju, ako bi potpuno trezni odlučili da bi strategisjki bilo mudro da napadnu Vavilonce, zastali bi i rekli „hajde da mi popijemo malo vina“. Onda bi pijani imali možda drugačiji zaključak: „Nema potrebe da krenemo u rat protiv njih. Mi volimo Vavilonce“. Premda su bili daleko od današnje tehnologije, Sumerci su imali potpuno ispravan pristup. Danas zaista nema nikakvog razloga, da mi ili naši naučnici ne razmišljamo razumno. Možda ne bi bilo loše da ljudi zaposleni u Monsantu ponekad razmisle dva puta. Možda naše institucije treba da razmisle dva puta, ako ne zbog nas, onda zbog svoje dece da zvanično počnu da obeležavaju hranu koja sadrži GMO. Neka se vode primerom poznatih kompanija kao što su „Mars” i „Kelogs”, iz američke države Vermont, koje su počele da obeležavaju te proizvode, a među njima su bombonice „ M end M” i „skitles”, žvake „vrigli”, kao i popularne žitarice.

Zbog toga što bi institucije imale poteškoća kada bi nam govorile istinu, najčešći vid manipulacije danas je njihovo plasiranje poluistine. Poluistina je postala norma. Poluistine stvaraju probleme. Davno reče engleski pesnik Lord Tenison, da je poluistina najcrnja od svih laži. Najbolji način za lansirati laž je poluistina jer one izgledaju privlačne i verovatno tačne iako to nisu.

*Napomena: autor se koristio saopštenjima sa međunarodnih skupova posvećenih genetičkom inženjerstvu kao i brojni časopisima koji se bave ovom temom: Biotehnology, New Scientist, La Recherche i slični.

Boban Savić, autor

Mojoj deci, deci moje dece da čuju lavež pasa i pomirišu cveće.

Ako želite mjerilo kojim ćete procjenjivati je li neka stvar dobra za ljudsku rasu ili nije, postavite si jednostavno pitanje:

Što bi se dogodilo kad bi svi to radili?

- Što bi se dogodilo kada bi svi išli u rat?
– Što bi se dogodilo kada nitko ne bi išao u rat?

- Što bi se dogodilo kada bi svi poštovali tuđu volju?
- Što bi se dogodilo kada nitko ne bi poštivao tuđu volju?

- Što bi se dogodilo kada bi svi uzeli odgovornost za sebe na sebe?
– Što bi se dogodilo kada bi svi odgovornost za sebe prebacili na druge?

- Što bi se dogodilo kada bi svi sve dijelili jedni sa drugima?
- Što bi se dogodilo kada nitko ne bi dijelio ništa ni sa kim?

- Što bi se dogodilo kada bi svi uzgajali vlastitu hranu?
– Što bi se dogodilo kada nitko ne bi uzgajao vlastitu hranu?

- Što bi se dogodilo kada bi svi koristili herbicidi, fungicide, ineskticide, umjetna gnojiva i razne kemikalije?
- Što bi se dogodilo kada ih nitko ne bi koristio?

- Što bi se dogodilo kada bi svi konzumirali organsku hranu?
– Što bi se dogodilo kada bi svi konzumirali industrijske prerađevine?

- Što bi se dogodilo kada bi svi živjeli u skladu sa prirodom?
- Što bi se dogodilo kada nitko ne bi živio u skladu sa prirodom?

- Što bi se dogodilo kada bi se svi družili i zabavljali jedni sa drugima?
– Što bi se dogodilo kada se nitko ne bi družio ni sa kim?
- Što bi se dogodilo kada bi svi ustali protiv nepravde?

- Što bi se dogodilo kada nitko ne bi reagirao na nepravdu?

- Što bi se dogodilo kada bi svi prestali kupovali stvari koje im ne trebaju?

- Što bi se dogodilo kada bi svi kupovali stvari koje ne trebaju?

- Što bi se dogodilo kada bi svi odvojili za gladne i nezbrinute u svijetu?

- Što bi se dogodilo kada nitko ne bi brinuo o njima?

- Što bi se dogodilo kada bi svi brinuli jedni za druge?

- Što bi se dogodilo kada nitko ne bi brinuo o nikom?

- Što bi se dogodilo kada bi svi bili pijani?
- Što bi se dogodilo kada bi svi bili trijezni?

- Što bi se dogodilo kada bi sva prirodna bogatstva bila u privatnom vlasništvu?

- Što bi se dogodilo kada bi svi živjeli u strahu?

- Što bi se dogodilo kada bi svi vjerovali svemu što im govore mediji?

- Što bi se dogodilo kada bi svi mrzili jedni druge?

- …

Postoji razlog zašto kada Ken O’Keefe govori, ljudi slušaju…
.

.

«Crkve stalno ponavljaju laž da je čovjek rođen u grijehu i da mu je potrebno iskupljenje. Zakon podržava laž da se čovječanstvo može učiniti boljim pomoću mržnje u obliku kazne. Liječnici i proizvođači lijekova pothranjuju laž da zdravlje ovisi od kljukanja lijekovima neorganskog podrijetla.» A.S. Neill

Kao što se veli, da bi laž postala istinom samo je treba dovoljno puta ponavljati… Život velike većine ljudi život je u strahu, a da toga nisu ni svjesni… Bojimo se se svega i svačega, gubitka posla, siromaštva, bolesti, smrti, dugova, kazni, neodobravanja, nesretnih slučajeva, Boga itd… Strah je jedan prirodan osjećaj čija je svrha samozaštita, međutim mnogi naši strahovi su umjetni, nametnuti, neprirodni i bolesni… Naše društvo počiva na atmosferi straha koja je namjerno stvorena i održavana lažima… Laži spomenute u gornjem citatu samo su neke od mnogih pomoću kojih se stvara ta atmosfera straha radi ostvarivanja moći, radi vladavine manjine nad većinom, radi funkcioniranja hijerarhijsko-eksploatacijskog sustava koji drugačije ne može opstati… Strah je izvor mržnje, a društvo koje se gradi na atmosferi straha puno je mržnje… Ta mržnja odgovara vladajućoj manjini jer se na osnovi nje lako manipulira masama koje se tada mogu iskorištavati npr. kao topovsko meso…

Strah nam se utjeruje u kosti od djetinjstva, upravo lažima i kaznama, a kažnjavani smo jer se usuđujemo suprotstavljati lažima… I tako, u strahu od kazni laž se nameće kao istina… Naime, djeca se većinom odgajaju utjerivanjem straha, govori im se da neke stvari ne smiju činiti, te da će ako to učine biti kažnjena… Naravno da se djeci neke stvari ne smiju dopuštati radi njihove vlastite sigurnosti, međutim kada mi kažnjavamo djecu npr. zbog izgovaranja «prostih» riječi ili proučavanja vlastitih genitalija uključujući i masturbaciju, tada djetetu činimo štetu, stvaramo mu osjećaj krivice zbog prirodnog akta koji mi na osnovi svojih moralnih načela smatramo lošim (iako smo ih i mi činili kao djeca)… Dijete ne razumije što su to moralna načela… Moralna načela su izmišljotina odraslih koja služe za prikrivanje laži, odnosno za pretvaranje laži u istinu… Kao takav moral u dječjoj psihi hvala bogu ne postoji, dok mi tu dječju nevinost ne narušimo svojim «vrijednostima»…

Ali mi samo činimo ono što su naši roditelji činili nama… Kažnjavanje od strane naših roditelja prenosimo na svoju djecu… A kazna je čin mržnje… Djeca se ne odgajaju kažnjavanjem, već razumijevanjem… Kazna izaziva strah, a strah stvara mržnju… Ta mržnja se neće najvjerojatnije ispoljiti na roditelju jer je roditelj autoritet koji je jači, već će se ispoljiti na nekome tko je slabiji… U većini slučajeva djeca nasilnici potječu iz obitelji u kojima se nad njima vrši nasilje u vidu kažnjavanja (koje ne mora biti tjelesno)… Donošenjem zabrana i kažnjavanjem kada su te zabrane prekršene stvara se plodno tlo za neurozu, psihopatiju i sadizam… U društvu koje smo stvorili na atmosferi straha, strahopoštovanje se promovira kao vrijednost od «najviše» razine, od toga kako treba osjećati strahopoštovanje prema Bogu, prema pretpostavljenom, prema roditelju… Poštovanje iz straha je bolesno, ono stvara mržnju… Zdravo poštovanje proizlazi iz ljubavi, našu djecu ne smijemo učiti da se boje, već im moramo pružati što više ljubavi, nježnosti i odobravanja…

«Čovječanstvo je bolesno, emocionalno bolesno, a bolesno je upravo zbog osjećaja krivice i straha stečenih u djetinjstvu.» A.S. Neill

Kažnjavanjem također učimo djecu kako je sustav jakih i slabih normalan, a da je prirodan osjećaj slobode nešto što treba potiskivati… Učimo ih kako ljudi nisu jednaki, odnosno da oni koji su jači imaju pravo nametati svoju volju slabijima… Kazna je općenito pokušaj ostvarivanja pravde nakon što je učinjena nepravda, odnosno kazna se smatra pravdom – što je najveća i najopasnija laž koju su nas naučili i koju mi prenosimo na svoju djecu… Kazna ne može biti pravda, već samo osveta… Pravda se ostvaruje razumijevanjem, otkrivanjem istine… Niti jedan čovjek ne može odgajati djecu, ili donositi bilo kakvu prosudbu izvan vlastitih kompleksa, i stoga ne može biti pravedan, ne može biti sudac drugome čovjeku…

«I dobar i loš sudac imaju zajedničku manu, obojica sude.» A. de Mello

«Kazna je čin u kojem se čovjek identificira s Bogom i odlučuje o moralnoj osudi.» A.S. Neill

Stvorili smo bolestan sustav koji se održava na laži kako svi ljudi nisu jednaki, kako svi nemaju pravo na slobodu, kako svi nemaju pravo na život, već samo oni koji su dovoljno jaki da se za to pravo izbore… Svoju djecu bi trebali učiti slobodi kao najvišoj vrijednosti… Kako su svi ljudi rođeni slobodni i da bi takvi trebali ostati… Sloboda nije odsustvo pravila, sloboda jest pravilo sama po sebi… Pravilo koje isključuje sva ostala pravila jer u njima ona ne opstoji… Sloboda je pravilo koje kaže kako meni nitko nema pravo oduzimati slobodu, niti ja imam pravo oduzimati slobodu bilo kome drugome… Kako nitko nema pravo suditi meni, niti ja imam pravo suditi bilo kome drugome… U tom pravilu eliminirano je svako štetno ponašanje, i ostvareno potpuno zdravo društvo u kojem nema straha niti mržnje… Ali koliko sam ja puta do sada to već napisao, postajem dosadan, zar ne?…

Izvor: http://smisao-zivota.blog.hr

Moć je u nama i što ste povezaniji s moći unutar sebe, to ste slobodniji na svim područjima svojega života.

Tko ste? Zašto ste ovdje? U što vjerujete? Tijekom tisuća godina nalaženje odgovora na ta pitanja značilo je zaranjanje u sebe. Ali, što to znači?

Vjerujem da je unutar svakoga od nas Moć koja nas s ljubavlju usmjerava k savršenom zdravlju, vezama, poslovnom uspjehu, te nam može omogućiti uspjeh na bilo kojem području. Da bismo sve to postigli, moramo prije svega vjerovati da je to moguće.

Potom, moramo biti voljni napustiti modele ponašanja koji stvaraju uvjete za koje kažemo da ih ne želimo. To činimo uranjanjem u sebe i pokretanjem Unutarnje Moći, koja već sama zna što je za nas najbolje. Ako smo spremni predati svoj život toj većoj Moći unutar sebe, Moći koja nas voli i podržava, možemo ostvariti život s više ljubavi i uspjeha.

Vjerujem da su naši umovi uvijek povezani s Jednim Beskonačnim Umom, te nam je tako u svakom trenutku dostupno sve znanje i mudrost. Povezani smo s Beskonačnim Umom, Univerzalnom Moći koja nas je stvorila – svjetlom unutar sebe, svojim Višim Ja ili Unutarnjom Moći. Univerzalna Moć voli svaki oblik svoga postojanja. To je Moć dobra, koja usmjerava sve u našim životima. Ne zna mrziti, lagati ni kažnjavati. To je čista jlubav, sloboda, razumijevanje i suosjećanje. Važno je predati život našem Višem Ja jer putem njega dobivamo ono Što je za nas dobro.

Moramo shvatiti da je korištenje ove Moći stvar našeg vlastitog izbora. Ako izabiremo život u prošlosti, prežvakavanje starih negativnih misli, situacija i događanja, ostajemo zaglavljeni u prošlosti. Donesemo li svjesnu odluku da ne ćemo biti žrtve prošlosti i posvetimo li se stvaranju novog života za sebe, ta nas unutarnja Moć podržava, pa stječemo nova, sretnija iskustva. Ja ne vjerujem u dvije moći. Vjerujem u Jedan Beskonačan Duh. Lako je reći: ‘To je vražje djelo” ili “Drugi su krivi.” Zapravo smo to mi. Ili moć koristimo mudro ili je zlorabimo. Nosimo li vraga u svojim srcima? Osuđujemo li druge jer su drukčiji od nas? Što izabiremo?

Odgovornost nasuprot krivnji

Također vjerujem da svojim modelom mišljenja i osjećanja pridonosimo stvaranju svih uvjeta života, i dobrih i loših. Naše misli stvaraju osjećanja, a mi živimo u skladu s tim osjećanjima i uvjerenjima. To ne ističem da bismo sebe okrivili kad stvari u životu krenu loše, nego da bismo shvatili kako postoji razlika između odgovornosti i okrivljavanja sebe ili drugih. Kad govorim o odgovornosti, zapravo govorim o moći. Okrivljavanje je rasipanje moći. Odgovornost nam daje moć da u svoj život unesemo promjene. Ako igramo ulogu žrtve, koristimo vlastitu snagu da budemo bespomoćni. Ako odlučimo prihvatiti odgovornost, ne gubimo vrijeme okrivljujući nekoga ili nešto tamo negdje vani. Neki se ljudi osjećaju krivi zbog bolesti, ili siromaštva, ili problema. Odabiru shvatiti odgovornost kao krivnju. (Neki mediji govore o tome kao o Krivnji Novoga Doba.) Ti se ljudi osjećaju krivima jer vjeruju da su, nekako, neuspješni. Oni, međutim, obično sve prihvaćaju tako da u sebi izazovu osjećaj krivnje, jer je to samo drugi način da sebe učine lošima. To nije ono o čemu ja govorim.

Uspijemo li iskoristiti bolest ili probleme kao priliku da razmislimo kako možemo izmijeniti svoj život, tada imamo Moć. Mnogi ljudi koji su preživjeli neizlječivu bolest kažu da je to nešto najljepše što im se ikad dogodilo – pružena im je mogućnost drukčijeg poimanja života. Nasuprot tome, mnogi ljudi hodaju naokolo govoreći: “Ja sam žrtva. Jadan ja! Molim vas, doktore, zakrpajte me.” Mislim da će im biti teško ozdraviti ili nositi se s problemima.

Odgovornost je naša sposobnost reagiranja u datoj situaciji.

Uvijek postoji mogućnost izbora. To ne znači da poričemo tko smo ili što u životu imamo, već da smo svjesni da smo doprinijeli situaciji u kojoj jesmo. Preuzimanjem odgovornosti stječemo moć da se mijenjamo. Možemo reći: “Što sada mogu poduzeti da ovo izmijenim?” Trebamo shvatiti da uvijek imamo osobnu moć. Ovisi samo kako je koristimo. Mnogi su od nas dosad uočili da potječu iz problematičnih obitelji. Nosimo u sebi mnogobrojne negativne osjećaje glede toga tko smo i glede života. Moje je djetinjstvo bilo puno nasilja, uključujući i seksualnu zloupotrebu. Gladovala sam za ljubavlju i prihvaćanjem, i uopće nisam imala samopoštovanja. Čak i kad sam u 15. godini napustila dom, zlostavljanje se nastavilo, sve dok nisam shvatila da mi ga donosi model mišljenja i osjećanja naučen u ranim godinama života. Djeca često reagiraju na mentalnu atmosferu odraslih.

Rano sam upoznata strah i zlostavljanje, te nastavila stvarati takva iskustva i kao odrasla osoba. Tada nisam znala da imam moć to izmijeniti. Bila sam nemilosrdna prema sebi jer sam nedostatak ljubavi i prihvaćanja objašnjavala sa: Ja sam loša osoba. Sva dosadašnja iskustva u vašem životu temelje se na mišljenju i vjerovanju iz prošlosti. Hajdemo bez srama pogledati unatrag na svoj život! Pogledajmo svoju prošlost kao dio bogatstva i punoće života. Bez tog bogatstva i punoće danas ne bismo biti ovdje. Nema razloga tući same sebe zato Što niste postigli više. Učinili ste najbolje što ste znali. Napustite prošlost s ljubavlju i budite zahvalni što vas je dovela do ove nove svjesnosti.

Prošlost postoji samo u mislima i na način na koji odaberemo da je se sjetimo. Sada je trenutak kada živimo. Sada je trenutak kada osjećamo. Sada je iskustvo, budimo ga svjesni. Ovo što sada radimo temelj je našeg sutra. Sad je, dakle, trenutak da se odlučimo. Ne sutra, ne jučer – to možemo samo danas. Ono što je važno jest što smo izabrali misliti, osjetiti i reći, baš sada.

Tek kada smo svjesno odgovorni za svoje misli i riječi, tek tada imamo oruđe koje možemo koristiti. Znam da zvuči jednostavno. Zapamtite: bit moći uvijek je u sadašnjem trenutku!

Važno je shvatiti da vaš um nije taj koji upravlja. Vi upravljate svojim umom. Više Ja upravlja vama. Možete prestati misliti na stari način. Kada vam se stari način mišljenja pokuša vratiti i kaže: “Tako je teško mijenjati se” upotrijebite misaonu naredbu: “Ja sada biram vjerovanje da mi je lako mijenjati se.” Možda ćete nekoliko puta voditi takav razgovor s vašim umom prije negoli on prizna da ste vi odgovorni vođa i da uistinu tako mislite.

Zamislite da su vaše misli kapljice vode. Jedna kapljica ili jedna misao ne znači mnogo. No ako misao uvijek iznova ponavljate, najprije ćete na sagu opaziti mrlju, zatim malu baricu, pa jezero i ako tako nastavite, može nastati more, a konačno i ocean. Kakav ocean stvarate? Mutan, zagađen i zabranjen za kupanje ili kristalno bistar i plav koji vas poziva da uživate u njegovojosvježavajućoj vodi?

Ljudi mi često kažu “Ne mogu prestati tako misliti.” Ja uvijek odgovaram: “Da, možete.” Sjetite se kako ste često odbili misliti pozitivno. Morate samo reći umu da je to ono što želite učiniti. Morate odlučiti da prestanete misliti negativno. Ne kažem da se morate boriti s mislima kada želite mijenjati stvari. Kada negativna misao dođe, jednostavno recite: “Hvala što si se pojavila.” Na taj način ne poričete da je tu, ali joj i ne predajete svoju moć. Recite sami sebi da ne ćete više kupovati negativnosti. Vi želite kreirati drukčiji način mišljenja. Još jednom: ne morate se boriti sa svojim mislima. Priznajte ih i nadrastite. Ne utapajte se u moru vlastitih negativnosti kad možete plivati oceanom života.

Vi ste tu da budete izraz života ispunjenog ljubavlju. Život čeka da se otvorite, da se osjetite dostojnim dobra koje vam nudi. Na vama je da upotrijebite mudrost i inteligenciju Svemira. Život je ovdje da vas podrži. Vjerujte moći unutar sebe, ona je tu zbog vas. Kada ste uplašeni, pomaže osviještenost toka disanja – pratite kako zrak udišete i kako ga izdišete. Vaš vam je dah, ta najdragocjenija supstanca vašeg života, dan besplatno. Imate ga dovoljno dok ste god živi. Tu dragocjenu supstancu prihvaćate bez razmišljanja, pa ipak sumnjate da vam život može osigurati i sve ostalo što vam je potrebno. Sada je vrijeme da učite o vlastitoj moći i o svojoj sposobnosti da je koristite. Uđite u sebe i otkrijte tko ste vi!

Svi mi imamo različita shvaćanja. Vi imate pravo na svoja, ja na svoja. Bez obzira na to što se događa u svijetu, jedino na čemu možete raditi jest ono što je dobro za vas. Morate uspostaviti kontakt sa svojom Unutarnjom Moći jer je to mudrost koja zna odgovore za vas. Nije lako slušati sebe kada vam obitelj i prijatelji govore što trebate činiti, a u vama su svi odgovori na sva pitanja koja ćete ikada postaviti.

Svaki put kada kažete: “Ja ne znam”, zatvarate vrata unutarnjoj mudrosti. Poruke koje dobivate od svoga Višeg Ja pozitivne su i podržavajuće za vas. Počnete li dobivati negativne poruke, one potječu iz ega i logičkog razmišljanja, a ponekad čak i iz vaše mašte, iako često dobivamo pozitivne poruke preko mašte ili snova.

Podržite sami sebe time što ćete pravilno odabrati. Kada se pojavi sumnja, upitajte se: “Je li ova odluka dobra za mene sada? Potječe li ova odluka iz ljubavi prema meni?” Drukčiju odluku možete donijeti već sutra, za tjedan ili za mjesec dana, ali uvijek si postavite ova dva pitanja. Dok učimo voljeti sebe i vjerovati svojoj Višoj Moći, postajemo sustvaraoci Beskonačnog DUHA LJUBAVI. Ljubav prema sebi potiče nas da se iz položaja žrtve premjestimo u položaj pobjednika.

Ljubav prema sebi privlači predivna iskustva. Jeste li primijetili da su ljudi koji su zadovoljni sami sobom prirodno privlačni? Obično naprosto zrače nekom čudesnom kvalitetom,

sretni su, a ciljeve ostvaruju lako i bez napora. Davno sam naučila da sam dio Božje nazočnosti i Božje Moći. Kad sam spoznala da je mudrost i razumijevanje Duha unutar mene zaključila sam da me božanska providnost vodi u svim mojim odnosima s ostalima na ovom planetu. Baš kao što su zvijezde i planeti u svojoj orbiti, tako sam i ja na svom božanski savršenome mjestu. Možda svojim ograničenim ljudskim umom ne razumijem sve ali na kozmičkoj razini znam da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme i da činim pravu stvar. Moje je sadašnje iskustvo stepenica naviše k novoj svjesnosti i novim mogućnostima. Tko ste vi? Što ste ovamo došli naučiti? Što ste ovamo došli podučiti? Svi mi imamo jedinstvenu svrhu. Mi smo više od zbira ličnosti, problema, bolesti ili straha. Daleko više od svoga materijalnog tijela. Povezani smo sa svime na ovom planetu, i s cjelinom života. Svi mi duhovna smo bića, svjetlo, energija, vibracija i ljubav. I svi mi nosimo u sebi moć da živimo svrhovito i smisleno.

Ono što ću vam sada reći može zvučati pompozno, ali istinito je. Ovo što sada slijedi mogli bi biti najvažniji trenuci vašeg života. Ako to shvatite, otkrit ćete tajnu buđenja. Bit ćete zauvijek sretni. Nikada više nećete biti nesretni. Ništa vas više neće moći  povrijediti. Zaista ništa. To je kao kada crnu boju bacite u zrak; zrak ostaje nezaprljan. Ostat ćete u miru. Ima ljudi koji su to postigli – ono što ja zovem biti čovjek. To nije onaj besmisao kad ste kao marioneta, kada vas bacaju amo-tamo dopuštajući da događaji i drugi ljudi diktiraju kako ćete se osjećati. Vi se tako i osjećate i kažete da ste ranjivi. Ha! Ja kažem da ste marioneta. Želite li, dakle, biti marioneta? Netko pritisne gumb i vi ste dolje – sviđa li vam se to? Ali ako odbijete poistovjetiti se s bilo kojom od tih etiketa, većina vaših briga će nestati.

Kasnije ćemo govoriti o strahu od bolesti i smrti, ali najčešće se bojite što će se dogoditi s vašom karijerom. Neki sitni poduzetnik, pedesetogodišnjak, pijucka pivo u nekom baru i govori: “Pogledajte moje nekadašnje kolege iz razreda, svi su oni uspjeli.” Idiot! Što misli kada kaže: “Uspjeli su”? Njihova imena pojavljuju se u novinama. Nazivate li to uspjehom? Jedan je generalni direktor korporacije, drugi je postao predsjednik suda, netko drugi postao je ovo ili ono. Majmuni, svi skupa.

Tko određuje što znači biti uspješan? To glupo društvo! Glavni zadatak društva je da društvo ostavlja bolesnim. Čim prije to shvatite, bolje za vas. Svi su oni bolesni. Poremećeni su i ludi. Postanete ravnatelj ludnice i ponosni ste na to iako to ništa ne znači. Biti predsjednik neke korporacije nema nikakve veze s uspjehom u životu. Imati puno novaca nema nikakve veze s uspjehom u životu. Bit ćete uspješni ako se probudite! Tada se nikome nećete morati ispričavati, nikome nećete morati ništa objašnjavati, neće vas biti briga što drugi misle ili govore o vama. Nemate briga, sretni ste. To je ono što ja nazivam uspjehom. Imati dobar posao, ili biti slavan, ili na dobrom glasu nema apsolutno nikakve veze sa srećom ili uspjehom. Nikakve! To je potpuno nevažno. Sve ono što zaista brine našeg poduzetnika je što će njegova djeca misliti o njemu, što će njegova žena misliti o njemu. Trebao je postati slavan. Naše društvo i kultura nam time pune glavu dan i noć. Ljudi koji su uspjeli! Što su uspjeli?! Uspjeli su napraviti budale od sebe zato što su se iscrpili ne bi li stekli nešto što je bezvrijedno. Prestrašeni su i zbunjeni, marionete su kao i drugi. Gledajte ih kako se kočopere po pozornici. Gledajte ih kako se uzrujavaju ako imaju mrlju na košulji. Nazivate li to uspjehom? Podvrgnuti su kontroli i toliko su izmanipulirani. To su nesretni i jadni ljudi. Ne uživaju u životu. Stalno su napeti i tjeskobni. Nazivate li to čovječnim? I znate li zašto se to događa? Postoji samo jedan razlog: poistovjećuju se s nekom etiketom. Poistovjećuju “ja” sa svojim novcem, ili svojim poslom, ili svojim pozivom. U tome je njihova pogreška.

Jeste li čuli o onom odvjetniku koji je dobio račun od vodoinstalatera? Rekao je vodoinstalateru: “Hej, zaračunali ste mi dvjesto dolara po satu. Ja toliko ne zarađujem kao odvjetnik.” Vodoinstalater mu je rekao: “Ni ja nisam toliko zarađivao kao odvjetnik!” Mogli biste biti vodoinstalater, ili odvjetnik, ili poduzetnik, ili svećenik, ali to ne utječe na onaj bitni “ja”. To na vas ne utječe. Ako sutra promijenim svoj poziv, to je isto kao da sam promijenio odjeću. To ne utječe na mene. Jeste li vi vaša odjeća? Jeste li vi vaše ime? Jeste vi vaš poziv? Prestanite se poistovjećivati s time. Te stvari dolaze i odlaze.

Kada to zaista shvatite, nikakva kritika neće utjecati na vas. Ni laskanje, ni pohvale neće utjecati na vas. Kada vam netko kaže: “Velik ste čovjek”, što vam govori? Govori o “pripadajućem”, a ne o “ja”. “Ja” nije ni velik ni mali. “Ja” nije ni uspješan ni neuspješan, nije ni jedna od tih etiketa. Te stvari dolaze i odlaze. Ovise o kriterijima koje postavlja društvo. Ovise o vašoj uvjetovanosti. Ovise o raspoloženju osobe koja upravo priča s vama. To nema nikakve veze s “ja”. “Ja” nije ni jedna od tih etiketa. “Pripadajuće” je obično sebično, glupo, djetinjasto – jako velika budala. I zato, kada kažete: “Ti si jedna budala.” ne govorite mi ništa novo jer mi je to već godinama poznato. Zašto se poistovjećujete s njime? Glupo! To nije “ja”, to je “pripadajuće.”

Želite li biti sretni? Neprekidna sreća je neuzrokovana. Prava sreća je neuzrokovana. Vi me ne možete učiniti sretnim. Vi niste moja sreća. Pitajte probuđenu osobu: “Zašto ste sretni”, i reći će vam: “Zašto ne?”

Sreća je naše prirodno stanje. Sreća je prirodno stanje male djece kojima Kraljevstvo pripada dok nisu zagađena i zatrovana glupošću našeg društva. Ne morate činiti ništa kako biste postigli sreću, jer se sreća ne može postići. Zna li itko zašto? Zato jer je već posjedujemo. Kako možete postići ono što već posjedujete? Zašto je onda ne osjećate? Zato što nešto morate odbaciti. Morate odbaciti svoje iluzije. Ne morate dodati ništa kako biste bili sretni, morate nešto odbaciti. Život je lak, život je radostan. Teške su samo vaše iluzije, težnje, pohlepa, nastojanja. Znate li od kuda dolaze te stvari? Iz poistovjećivanja sa svakakvim etiketama!

Četiri koraka do mudrosti

Prvo što trebate napraviti je da dođete u dodir s negativnim osjećajima kojih čak niste ni svjesni. Mnogi ljudi imaju negativne osjećaje kojih nisu svjesni. Mnogi ljudi su potišteni, ali nisu toga svjesni. Tek kada osjete što je veselje, shvate koliko su bili potišteni. Ne možete liječiti rak ako ga niste otkrili. Ne možete se riješiti pamučnog žiška sa svoje farme ako ga niste otkrili. Prva stvar koja vam je potrebna je da postanete svjesni svojih negativnih osjećaja. Kojih negativnih osjećaja? Na primjer zlovolje. Osjećate zlovolju i smušenost. Osjećate mržnju prema samima sebi, ili krivnju. Osjećate da je život besciljan, da nema smisla; povrijeđeni su vam osjećaji, osjećate se živčanima ili napetima. Dođite prvo u dodir s tim osjećajima.

Drugi korak (u ovom programu od četiri koraka) je da je taj osjećaj u vama, a ne u stvarnosti. To je tako očita stvar, ali mislite li da to ljudi znaju? Ne znaju, vjerujte mi. Imaju doktorate i rektori su raznih sveučilišta, ali nisu to shvatili. U školi me nisu učili kako se živi; učili su me sve drugo. Kao što je jedan čovjek rekao: “Stekao sam prilično dobro obrazovanje. Trebalo mi je dosta godina da to prebolim.” Znate, duhovnost je upravo to: zaboravljanje naučenog. Zaboravljanje svega onoga smeća što su vas naučili.

Negativni osjećaji su u vama, ne u stvarnosti, i zato prestanite pokušavati promijeniti stvarnost. To je ludo! Prestanite pokušavati promijeniti druge ljude. Trošimo sve svoje vrijeme i energiju pokušavajući promijeniti vanjske okolnosti, pokušavajući promijeniti svojeg bračnog druga, svoje šefove, svoje prijatelje, svoje neprijatelje, i sve druge. Ništa ne moramo promijeniti. Negativni osjećaji su u vama. Nijedna osoba na svijetu nema moć učiniti vas nesretnim. Na zemlji ne postoji ni jedan događaj koji ima moć omesti vas ili povrijediti. Nema takvog događaja, uvjeta, situacije, ili osobe. Nitko vam to nije rekao, rekli su vam suprotno. Zato se i nalazite u takvoj zbrci u kakvoj ste sada. Zato spavate. Nikada vam to nisu rekli, ali to je samo po sebi jasno.

Uzmimo, na primjer, da kiša upropasti picnic. Tko ima negativne osjećaje? Kiša? Ili vi? Što uzrokuje negativne osjećaje? Kiša ili vaša reakcija? Kada udarite koljenom o stol, stol je u redu. Bol je u vašem koljenu, a ne u stolu. Mistici nam stalno pokušavaju reći da je sve u redu. Stvarnost nije problematična. Problemi postoje samo u ljudskom umu. Mogli bismo dodati: u glupom, spavajućem ljudskom umu. Stvarnost nije problematična. Da sa ove planete maknete ljude život bi išao dalje, priroda bi i dalje postojala u svoj svojoj draži i nasilju. U čemu bi bio problem? Nema problema. Vi stvarate probleme. Problem je u vama. Poistovjećujete se s “pripadajućim”, i u tome je problem. Osjećaj se nalazi u vama, a ne u stvarnosti.

Treći korak: nikada se nemojte poistovjećivati s tim osjećajem. Taj osjećaj nema nikakve veze s “ja”. Nemojte određivati svoju bit u okvirima tog osjećaja. Nemojte reći: “Depresivan sam.” Ako želite reći: “Depresivno je”, to je u redu. Ako želite reći da je depresija prisutna, to je u redu; ako želite reći da je zlovolja prisutna, i to je u redu. Ali nemojte govoriti: “Zlovoljan sam.” Određujete se u okvirima tih osjećaja. To je vaša iluzija; to je vaša greška. Depresija je prisutna upravo sada, ali, neka bude, pustite je na miru. Proći će. Sve prolazi, sve. Vaša depresija i vaša ushićenja nemaju nikakve veze sa srećom. To je samo njihanje klatna. Ako tražite uzbuđenja i ushićenja spremajte se za depresiju. Želite svoje omamljujuće sredstvo? Spremajte se za mamurluk. Klatno se njiše s jednoga kraja na drugi.

To nema nikakve veze s “ja”; to nema nikakve veze sa srećom. To je “pripadajuće”. Ako to zapamtite, ako si to kažete tisuću puta, ako isprobate ova tri koraka tisuću puta, uspjet ćete. Možda to nećete trebati ponoviti ni tri put. Ne znam; tu nema nekog pravila, ali učinite to tisuću puta i otkrit ćete najveću stvar u svojem životu. K vragu i ti rudnici zlata na Aljasci. Što biste uradili sa zlatom? Ako niste sretni ne možete živjeti. Dobro, pronašli ste zlato. Kakve to veze ima? Postali ste kralj, ili princeza. Slobodni ste, više vas nije briga da li ste prihvaćene ili odbačeni, to više nije važno. Psiholozi nam govore da je vrlo važno imati osjećaj pripadnosti. Gluposti! Zašto biste željeli pripadati bilo kome? To i onako nije važno.

Jedan mi je prijatelj rekao da postoji jedno afričko pleme u kojem se smrtna kazna sastoji u izgonu iz plemena. Da vas protjeraju iz New Yorka, ili iz mjesta u kojem već živite, ne biste umrli. Kako to da Afrički domorodac umre? Zato jer ima osobine koje spadaju u običnu ljudsku glupost. Misli da neće moći živjeti ako nikome ne pripada. Većina ljudi se razlikuju od njega, ili? Uvjeren je da nekome mora pripadati. Ali ne morate nikome pripadati, ni jednoj stvari ili skupini. Ne morate čak biti ni zaljubljeni. Tko vam je rekao da morate biti? Ono što vam je potrebno je da budete slobodni. Ono što vam je potrebno je da volite. To je to; to je vaša narav. Ali vi mi govorite da biste htjeli biti poželjni. Želite da vam se plješće, želite biti privlačni, da svi oni mali majmuni trče za vama. Tratite svoj život. Probudite se! Ne treba vam to. Možete biti blaženo sretni i bez toga.

Vaše društvo neće biti sretno kad to čuje jer će se počet plašiti vaših otvorenih očiju i shvaćanja. Kako kontrolirati takvu osobu? Takva osoba vas ne treba; ne pogađa je vaša kritika: baš ga briga što mislite ili govorite o njoj. Presjekla je sve te veze, i više nije marioneta. To je grozno. “Moramo ga se, dakle, riješiti. Govori istinu, postao je neustrašiv, nije više  čovjek.” Čovjek! Gle! Napokon čovjek! Riješio se svojega sužanjstva, pobjegao je iz zatvora.

Niti jedan događaj ne može opravdati negativne osjećaje. Nema takve situacije na svijetu koja opravdava negativne osjećaje. To je ono što su svi mistici cijelim svojim srcem čeznuli da nam priopće, ali nitko ne sluša. Negativan osjećaj je u vama. U Bhagavat-Giti, hinduističkoj svetoj knjizi, Krishna govori Arjuni: “Baci se u oganj bitke i stavi svoje srce pred Gospodinove lotosove noge.” Divna rečenica.

Ništa ne morate učiniti da postignete sreću. Veliki Majstor Eckhart vrlo je lijepo rekao: “Boga ne dosežete time što duši nešto dodajete, nego time što joj nešto oduzimate.” Ne trebate ništa činiti da biste bili slobodni, trebate nešto odbaciti. Tada ćete biti slobodni.

Ovo me podsjetilo na priču o jednom zatvoreniku koji je iskopao tunel ispod zatvorskih zidova i uspio je pobjeći. Izašao je iz tunel točno na sredini školskog igrališta, gdje su se igrala mala djeca. Naravno, kad je izašao, nije se više mogao suzdržati i počeo je skakati vičući: “Slobodan sam, slobodan, slobodan.” Jedna mala djevojčica prezirno ga je odmjerila i rekla mu: “Nije to ništa, ja sam Mira.”

Četvrti korak: kako promijeniti stvari? Kako promijeniti sebe? Ima puno stvari koje morate razumjeti, ili radije, samo jednu stvar koja se može izreći na više načina. Zamislite nekog čovjeka koji dođe k svom liječniku i kaže mu što ga boli. Doktor kaže: “Dobro. Shvatio sam vaše simptome. Znate li što ću učiniti? Propisat ću jedan lijek za vašeg susjeda.” Čovjek odgovara: “Puno vam hvala, doktore, to će mi puno pomoći.” Zar to nije apsurdno? Ali, svi mi to radimo. Čovjek koji spava uvijek misli da će se osjećati bolje ako se netko drugi promijeni. Patite zato što spavate, ali ipak mislite: “Kako bi život bio divan da se netko drugi promijeni – da se promijeni moj susjed, moja žena, moj šef.”

Uvijek želimo da se netko drugi promijeni da bismo se dobro osjećali. Ali, jeste li se ikad zapitali od kakve bi to koristi bilo za vas čak i kad bi se vaš(a) suprug(a) promijenio(la)? Bili biste isto tako ranjivi kao i prije, isto biste tako spavali kao i prije. Vi ste taj(ta) kome je potrebna promjena, vi ste taj(ta) koji(koja) mora uzeti lijek. Ali vi i dalje ustrajno mislite: “Osjećam se dobro jer je svijet u redu.” Krivo! Svijet je u redu jer se ja osjećam dobro. Svi mistici nam to govore.

U izvorniku je riječ o irskom zatvoreniku, i igri riječi: na engleskom se “Slobodan sam”, kaže: “I’m free”, što zvuči kao “I’m three.” (Imam tri godine.) Djevojčica je rekla: “That’s nothing. I’m four.” (Nije to ništa. Ja imam četiri godine.)

POLICIJA. Ta riječ danas u mnogih ljudi izaziva nelagodu, ali istovremeno isto to mnoštvo ljudi smatra, posebice oni koji su se odlučili na službu unutar policijskih organizacija – kako je njihov posao održavanje reda i mira u društvu, i stoga od velike važnosti, koji sa sobom nosi i veliku odgovornost i nužnost da se obavlja. Mnogi mladi ljudi, tek iskoračili iz dječaštva, kreću u policijsku školu tek s maglovitom predodžbom o tome što će raditi u životu – a to je pomagati ljudima, i održavati red i mir u društvu. Naravno – njihova je predodžba daleko od stvarnosti. Ona je tek idealiziranje profesije o kojoj vrlo malo znaju, što u kombinaciji s nezrelom dobi u kojoj kreće njihovo školovanje – ili bolje rečeno, indoktrinacija – ima vrlo predvidiv ishod.

Izvor: zvono-istine

Taj ishod je stvaranje poslušnog izvršioca naredbi, koji ne propitkuje moralnost svojeg djelovanja. Toliko je duboko to programiranje da čak niti u zreloj dobi, oni koji su prošli kroz taj proces, ne uviđaju kako je nešto s njihovim uvjerenjima ne samo pogrešno, već i strahovito razorno za ljudsko društvo kao cjelinu. Oni sami sebe isključuju iz bilo kakve dvojbe o tome postupaju li ispravno ili krivo, jer su naučeni misliti kako je ispravno sve ono što je u skladu sa zakonom, a krivo sve ono što nije u skladu sa zakonom. Oni gotovo da nisu sposobni donijeti vlastitu odluku o tome što je ispravno, a što krivo činiti.

Jer um čovjeka je programabilan i djeluje kao računalo.

Ako ga hranimo lažima, za posljedicu ćemo imati djelovanje koje je krivo.

Ako ga hranimo istinom, za posljedicu ćemo imati djelovanje koje je ispravno.

U serijalu o kreaciji stvarnosti, naučili smo da se naša pojedinačna i kolektivna stvarnost manifestira kroz DJELOVANJE čovjeka. Stoga je iznimno važno, posebice za one koji rade za “državu” na bilo kojoj razini, da se suoče s istinom koja im sigurno neće biti ugodna, i koja će im sigurno aktivirati prirodni psihološki obrambeni mehanizam koji se naziva kognitivna disonanca (vidi LINK). Ta istina je da su upravo oni ti, koji svojim djelovanjem iz neznanja i svijesti koja je zatvorena – aktivno pridonose patnji, nepravdi, nesreći, pa čak i masovnim ubojstvima civila kojih je samo u 20. stoljeću bilo preko 260 000 000 pod kapom “države” i zakona koje su provodili. Jer misaoni obrazac i načela pobijenih, nisu bili u skladu s onime što je vladajuća klika smatrala poželjnim. A nisu smatrali poželjnim, jer bi to ugrozilo njihovu poziciju moći koje su se dočepali.

Važno je da se kognitivnoj disonanci ljudi odupru, da stisnu zube i hrabro je prebrode. Jer istina neće nestati zato što su odabrali da ne prihvate istinu, koliko god neugodna bila, već i dalje odabiru vjerovati u laži. Ako to uspiju uraditi – počet će na ISPRAVAN način djelovati, što će za posljedicu imati RED u našem društvu. Ako to uspiju uraditi, patnja, nepravda, nesreća i masovna ubojstva nevinih dramatično će se početi smanjivati – proporcionalno rastu broja onih koji su prebrodili kognitivnu disonancu i donijeli svjesnu odluku o djelovanju na ispravan način.

Prirodan razvoj čovjeka i usvajanje moralnih načela koja u nas u velikoj mjeri ugrađuje obitelj i okolina u kojoj smo se rodili i odrasli, u policijskih je službenika grubo prekinuta onog trenutka kada im se na izlasku iz dječaštva, u njihov odgoj umiješala “država” kako bi stvorila poslušne izvršioce naredbi koji će upravo tu “državu” braniti.

Kako smo do sada to naučili – “država” nije ništa više od instrumenta kojim se nasilje na mala vrata uvodi u društveno tkivo. To nasilje, na koje su se ljudi kroz tisućljeća povijesti toliko navikli da ga smatraju nužnim, svakodnevnim dijelom našeg života – toliko je prodrlo u svaku poru društva do mjere da ga većina ljudi uopće više niti ne prepoznaje kao nasilje.

POSTOJI LI DOBAR POLICAJAC?

Često čitamo kako je neki policajac napravio nešto loše. Standardan, programiran odgovor također temeljito programiranih ljudi nad kojima policajci prakticiraju svoje nepostojeće ovlasti (a nepostojeće su jer ih nisu imali od koga dobiti – budući da nitko od nas te ovlasti nema pa im ih nije mogao ni na koji način prenijeti – čak niti preko mitskog božanstva naziva “država” – vidi LINK) je da se radi o iznimkama, kako je riječ o “lošim jabukama” te da policajci u velikoj većini slučajeva zaista postupaju na dobrobit ljudi.

I da su stoga policajci nužni, zbog dobrobit svih.

Ta je ideja onoliko daleko od istine, koliko to uopće može biti.

To je vrlo jednostavno dokazati, bez piskaranja doktorske dizertacije na stotinama stranica. Da bismo dokazali kako je riječ o najobičnijoj laži, dovoljno je znati i razumijeti slijedeće:

• svaki se policajac obvezao, da kao dio svoje službe, provodi zakone – i to SVAKI od tih zakona

• mnogi od zakona su nepravedni, zli, pa čak i okrutni

• posljedično – svaki se policajac obvezao da će djelovati kao provoditelj zakona koji su nepravedni, zli, pa čak i okrutni.

STOGA JE POTPUNO JASNO – NE POSTOJI DOBAR POLICAJAC.

Citirao bih nakon ove izjave Marka Passia.

UVRIJEDITE SE KOLIKO GOD VAS JE VOLJA. NE ZANIMA ME SVIĐA LI VAM SE OVO ILI NE. JA NISAM OVDJE DA VAM SE DOPADNEM ILI DA VAM BUDEM PRIJATELJ NITI DA VAS TETOŠIM. OVDJE SAM DA VAM KAŽEM ISTINU.

U slijedećem nastavku vratit ćemo se u povijest i naučit ćemo kako je i iz čega nastala policija. I vidjet ćemo da se policija vraća svojim korijenima i time iz sna budi svakim danom sve više ljudi – koji napokon počinju uviđati što je Istina.

Izvor: zvono-istine

.

POLICIJA je u početku, kao i svaka ideja, svoj put prema manifestaciji u stvarnosti započela kao san jednog jedinog čovjeka.

Taj čovjek nije bio običan Pero ili Đuro kojeg biste susreli na ulici. Nikako ne. Toga ste čovjeka mogli susresti ako ste imali nekog posla na adresi 10 Downing Street u Londonu – što je adresa koju već dugo vremena kao sjedište rabe premijeri Velike Britanije, ili pak u britanskom parlamentu gdje je također često bio viđen. Smatra ga se jednim od osnivača moderne konzervativne stranke. Rado je taj tip pisao i zakone – jer naravno – bio je i pravnik koji je prije ulaska u britanski parlament 1812. godine dobio vrhunsko školovanje na Oxfordu, gdje je pravo završio na jednom od svjetski najpriznatijih i najprestižnijih odjela Oxforda za odvjetnike i suce – Lincoln’s Inn-u.

Izvor: zvono-istine

Sir Robert Peel kroz čitavu je svoju karijeru bio blizu vlasti, ili u samom njezinom središtu. Služio je kao ministar u Home Office-u (recimo, nešto slično Ministarstvu unutarnjih poslova) a bio je i britanski premijer. Ne jednom, već dva puta. Prvi puta 1834. i 1835. godine, a drugi puta između 1841. i 1846. godine.

Nadimak mu je kao i mnogim Robertima ovoga svijeta s engleskog govornog područja – bio Bobby.

To je bitno znati ako nešto o povijesti policije želimo naučiti. Naime, od tih davnih dana do danas, britanske policajce ljudi od milja nazivaju “bobby”…

A također treba znati da i dan danas u Irskoj njihove tamošnje policajce u slengu nazivaju “peelers”…

Zašto?

Zato što je Sir Robert Peel otac moderne policije.

Što nam to govori?

To nam govori da policija uopće nije nešto što je oduvijek bilo prisutno u ljudskim zajednicama, da nije, onako, ničim izazvana, nekako sama od sebe nastala, i da nije “evoluirala” iz potrebe ljudi da nad njima bdije “produžena ruka zakona”…

Nastala je policija iz ŽELJE vladajuće kaste da konsolidira i ojača svoju moć, vlast i kontrolu nad svima ostalima.

Nastala je iz POTREBE vladajuće kaste da na neki način zaštite to što su opljačkali svima ostalima – i što smatraju svojim vlasništvom.

Nastala je iz STRAHA vladajuće kaste da ne ostanu bez toga što su opljačkali svima ostalima.

U drugim krajevima svijeta, moderna policija je nastajala iz istih razloga, s manje ili više varijacija prateći osjećaje želje, potreba i straha vladajuće kaste.

Idemo se malo pozabaviti povijesnim pregledom nastanka policije, koji se onima koji danas jesu policajci, zasigurno neće dopasti (što neće promijeniti činjenicu kako je riječ o Istini) a kladim se u njihovu značku da o ovome što slijedi, golema većina njih ama baš ništa ne zna – jer o tome ih u njihovim školama (ili bolje rečeno, kampovima za indoktrinaciju) sigurno ne uče. Jer da ih to u njihovim školama uče, polovina regruta digla bi se iz klupa i otišla potržiti neku drugu profesiju koja je, recimo to tako, primjerenija moralu čovjeka, za kojeg većina ljudi i dan danas drži da je bitan u njihovom životu.

Na prvu nam se istinita činjenica da policije nije oduvijek bilo među zajednicama ljudi, može činiti kao obična besmislica.

Ali, to nam više neće biti besmislica ukoliko uložimo malo vremena u istraživanje povijesti i stavljanje povijesnih događaja u ispravan kontekst, kojeg su posljedica današnje moderne policijske organizacije.

Danas većina ljudi smatra da bi se društvo u kojem živimo kaotično urušilo i nestalo kada ne bi bilo policije. Međutim – policija nije toliko dugo vremena među nama, i mnogi uopće ne znaju kako je do pojave policijskih organizacija došlo.

Danas ćemo nešto o tome naučiti, što će tezu o kaotičnom urušavanju civilizacije bez policije učiniti u najmanju ruku – upitnom.

Kroz školovanje od najranijih dana, danas se djeci usađuje u um misao da je policija nešto bez čega se ne može. U Hrvatskoj, djeca koja pohađaju 4. razred osnovne škole, organizirano posjećuju policijske postaje gdje im policajci bezočno lažu o tome što moraju napraviti kada dođu u kontakt s policajcem koji od njih nešto traži – što mogu potvrditi bez ikakve dvojbe, jer sam otac čiji je potomak završio četvrti razred osnovne škole i potrudio sam se saznati što mu je točno bilo rečeno u policijskoj postaji.

Propaganda se tu ne zaustavlja. Filmovi i TV serije, gotovo u pravilu prikazuju policijske službenike kao ultimativne borce za pravdu, a one među njima koji su naklonjeniji korištenju značke, pištolja i položaja u kriminalne svrhe, prikazuju kao rijetke, sporadične “loše jabuke” unutar njihovih redova, koje ostali policajci, kao utjelovljenje pravednosti i morala – prije ili poslije uspiju spriječiti u njihovim rabotama koje su apsolutno neprihvatljive za sliku o policiji koja se pokušava usaditi ljudima u um.

Svi smo toj propagandi izloženi.

I stoga, mnogi među nama vjeruju u nužnost postojanja policije oko nas. To nas je pak dovelo do toga da vjerujemo kako je naše društvo izgrađeno na provođenju i uvođenju “zakona i reda”, čega je policija značajan čimbenik, i koja proaktivno djeluje na prevenciji zločina obavljanjem “policijskih poslova” u ljudskim zajednicama.

Ali to je samo idealizirana strana daleko mračnije medalje “policijskih poslova”.

Sama ta ideja o nužnosti uvođenja “policijskih poslova” u ljudske zajednice, doveo je kroz model “provođenja zakona” do, za tu ideju i model, logične posljedice: pojave “policijskih službenika” – ali taj model nije nastao u srednjem vijeku, antičkom dobu ili još ranije…

U praksu ga je uveo upravo Sir Robert Peel, koji je o policiji teoretizirao još 1812. godine i pisao brojne radove na tu temu – ali nije svoje ideje ostvario sve do 29. rujna 1829. godine, kada je u Londonu osnovana prva profesionalna policijska organizacija na svijetu, naziva Metropolitan Police Service.

A nakon nekog vremena, taj model je našao svoj put i preko Atlantika.

Svakako treba napomenuti da je kroz povijest postojalo nešto što bismo uz mnogo mašte i mentalnih akrobacija nazvati “policijom”. Uvijek je bilo vojnika i naoružanih čuvara – plaćenika, ali oni nikada nisu imali nikakve veze s funkcijom koju obavlja moderna policija kakvu je osmislio Sir Robert Peel.

Postojala su čak i u privatnom aranžmanu organizirana “bratstva” ili “hermandeades” primjerice u srednjevjekovnoj Španjolskoj, ali oni su nastali zato jer NIJE postojala zaštita vladara (osim deklarativne), jer NIJE bilo agenata vladara koji su se bavili “policijskim poslovima” u ljudskim zajednicama – već su nastali iz prirodne potrebe ljudi da se sami pobrinu za svoju sigurnost.

Model Sir Roberta Peela nakon nekog je vremena došao, malo drugačijim putem ali s istom posljedicom i preko Atlantika, u dom hrabrih i zemlju slobodnih gdje su neki od tih ljudi smatrali normalnim da drže druge ljude u sužanjstvu kao robove – što su naravno bile tada još vrlo mlade Sjedinjene Američke Države.

Umjesto izvornog modela, Amerikanci su započeli na malo drugačiji način. Usvojili su koncept provođenja “policijskih poslova” kroz stvaranje “Robovskih Patrola” (Slave Patrols) – ali niti on nije nastao sve dok dana kada su robovi počeli dizati bune i preuzimati rizik bijega prema slobodi u sjevernim državama gdje robovlasništvo nije bilo ozakonjeno.

Stoga se danas u SAD rado krivotvori povijest policijskih organizacija.

Mnoge policijske organizacije u SAD danas navode da svoje korijene imaju mnogo dalje u povijesti.

Primjerice, U.S. Parks Police navode kako su osnovani 1791. a U.S. Mint Police 1792. godine. Međutim – oni nisu bili profesionalni policijski službenici koji obavljaju “policijske poslove” – već tek naoružani čuvari.

Policija u ono vrijeme naprosto nije postojala. Nije bilo nikakvih uniformiranih zaposlenika “države” koji bi obavljali “policijske poslove” u to vrijeme.

Philadelphia Police Department danas tvrdi kako su osnovani 1751. godine. Ali opet – tih godina nije bilo nikakvih policijskih službenika koji bi patrolirali ulicama, već je bilo nečega što bi se moglo usporediti s današnjim “detektivima”.

Unatoč tome, ljudi danas olako odbacuju ove vrlo jednostavno dokazive i dobro dokumentirane povijesne činjenice i trpaju ih pod “teorije zavjere”.

Zašto?

Zato što je važno u što ljudi vjeruju. Jer će u skladu sa svojim vjerovanjima i misliti. A ako misle na željeni način, neće propitkivati postojeći status quo u ljudskom društvu. Posljedično – neće moći razumjeti što je to sloboda, i mislit će da je sloboda ono što im je rečeno da je sloboda.

“Sloboda je ropstvo” – George Orwell, 1984.

U ono vrijeme prije policije, razne institucije zapošljavale su čuvare, a mnogo prije negoli je model Sir Roberta Peel-a uhvatio korijenje u SAD, postojala je privatna detektivska služba Pinkerton, koja je u jednom trenutku imala više zaposlenika od Američke vojske. Čak niti tada, Pinkertonovi agenti nisu patrolirali ulicama i provodili “policijske poslove” u potrazi za zločinima u tijeku ili zločinima koji bi se teoretski mogli dogoditi u budućnosti.

Ali – nakon što je u Velikoj Britaniji novotarija Sir Roberta Peel-a uhvatila zamah, proširila se i u Americi poput šumskog požara – ovaj puta u obliku “Robovskih Patrola”.

“Začetak i kasniji razvoj američke policije može se pronaći u mnoštvu povijesnih, pravnih i političko-ekonomskih okolnosti. Institut ropstva i kontrola manjina su ipak dva najvažnija povijesna čimbenika američkog društva koje su oblikovala rane policijske organizacije. Robovske Petrole i Noćne Straže, iz kojih su kasnije nastale moderne policijske organizacije, imale su za svrhu kontrolirati ponašanje manjina. Na primjer, naseljenici u Novoj Engleskoj postavili su indijanske Pozornike da obavljaju “policijske poslove” među Indijancima, a policija St. Louisa je osnovana s namjerom da štiti stanovnike od Indijanaca u gradovima na granicama indijanskog teritorija, dok su mnoge policijske organizacije u južnjačkim državama izrasle izravno iz Robovskih Patrola. 1704. godine, kolonija Carolina osnovala je prvu Robovsku Patrolu na teritoriju SAD. Robovske Patrole pomagale su da se održi ekonomski poredak (robovlasništvo) te su pomagale bogatim zemljoposjednicima u vraćanju i kažnjavanju odbjeglih robova koje su oni smatrali svojim vlasništvom.” – Victor E. Kappeler, A Brief History of Slavery and the Origins of American Policing

Keppeler ističe da su učenjaci poput Turnera, Giacopassija i Vandivera redom podupirali tu tezu, da je američka policija izrasla iz Robovskih Patrola, pojašnjavajući kako “literatura jasno ustanovljava činjenicu da je legalan sustav provedbe zakona postojao u Americi i prije Građanskog rata zbog točno određene svrhe: kontrole robovske populacije i zaštite interesa robovlasnika. Sličnost između Robovskih Patrola i modernih američkih policijskih organizacija su prevelike da bi ih se odbacilo ili ignoriralo. Stoga, Robovske Patrole trebale bi se označiti kao preteča modernih snaga koje su zadužene za provedbu zakona.”

Ono što danas vidimo u ljudskim zajednicama posvuda na svijetu je vrlo slično neospornoj činjenici da je američka policija nastala izravno iz Robovskih Patrola.

Da ljudi onoga vremena nisu umišljali da postoji potreba za hvatanjem odbjeglih robova i suzbijanja robovskih pobuna, nije vjerojatno da bi policijske organizacije financirane od strane poreznih obveznika ikada uspijele nametnuti se i odnijeti prevagu nad velikim detektivskim agencijama i postojećim institucijama za provedbu zakona koje nisu proaktivno obavljale “policijske poslove” unutar naših zajednica.

Možemo li iz navedenog zaključiti kako je današnja policija ovdje iz jednog jedinog osnovnog razloga – provođenja i utjerivanja “zakona” nad svima, koje su napisali oni koje zakon rijetko dotiče, a žive kao paraziti na svima nama, i nasiljem nam otimaju plodove našeg rada?

Svatko neka sud o tome donese sam za sebe.

Ipak, ja bih se usudio reći da je današnja policija tek moderna varijanta Robovskih Patrola, koja pod kontrolom drži čitave nacije – upravo onakvom kontrolom koja odgovara onima, koji su taj robovlasnički sustav kontrole i osmislili za svoju vlastitu korist.

A to je onaj sustav, u kojem moderni robovi misle da su slobodni…

Izvor: zvono-istine
.

Jeste li ikada postavili sebi najvažnije pitanje: Radim li ovo što radim iz ljubavi ili iz straha? Da li iz straha za egzistenciju radim ovaj posao, živim ovdje, trpim šta trpim?

Kada sam prije godinu dana čitala nevjerojatnu ispovijest Anite Moorjani koja je napisala knjigu o tome kako je bila u kliničkoj smrti od karcinoma i tamo doživjela stvari zbog kojih je potpuno promijenila svoj odnos prema svijetu da bi joj se potom čudesno povukle sve metastaze – shvatila sam da je strah centralni problem naše egzistencije.

Govoreći o iskustvu bliske smrti u kojoj je osjetila bezuvjetnu ljubav, Anita je rekla da je otkrila da je uzrok njezine opake bolesti strah. Dakle, skoro sve što je radila radila je iz straha, čak i kad je jela zdravu hranu – jela je iz straha od karcinoma i prije nego što će ga dobiti. Kada nas strah pokreće stvari jednostavno idu naopako. S jedne strane imamo toplo, s druge hladno, s jedne gore, s druge dolje, s jedne ljubav – s druge strah…

Nije stvar u tome da negiramo i odbijamo strah nego da ga osvijestimo, jer većina nas nije ni svjesna kada nas on pokreće, bilo što da je u pitanju: posao, ljubav, religija, zdravlje, prijateljstvo, želje…

Današnje terapije straha razlikuju se od onih prije. Društvo nas tjera da strah potiskujemo, a to je zapravo najopasnije. Stvar je da svoj strah, pa i onaj najgori, osvuhestimo. Onda da ga prihvatimo i promatramo. Jer, dok god ga odbijamo i borimo se protiv njega, on postaje jači i jači, da bi na kraju postao naš gospodar i tako nas odvukao potpuno suprotnom polu od ljubavi.

Danas se vezujemo za ljude iz straha da ćemo ostati sami, ne razvodimo se ili razvodimo iz straha za egzistenciju, decenijama radimo poslove iz straha da ćemo biti bez novaca, jedemo hranu koju mrzimo iz straha za zdravlje, neki se čak okreću Bogu iz straha od smrti i tako u krug…

A strah je najveći protivnik svih naših bioloških procesa, on čisto uništava naše organe i zapravo ništa dobro ne može donijeti. Kada smo kao racionalni i iz straha donosimo kvazi razumne odluke stvari jednostavno, po zakonima kozmosa, bivaju sve gore i gore.

Prva stepenica je svijest o tome kada djelujemo iz straha, a kada iz ljubavi. Druga stepenica poslije osveštenja o svom strahu je da ga prihvatimo i da se ne borimo protiv njega, već da postanemo svjesni da mi nismo ni naš strah ni naše misli. Treća stepenica, ono što je najveći tabu, da jednostavno što više toga u svom životu počnemo raditi iz ljubavi i to bezuvjetne…

Sve što se bazira na principu straha je samo način manipulacije. Pa čak i kada smo “dobri” da bismo zaslužili bolju eshatološku poziciju, i to je strah. Bezuvjetna ljubav ne poznaje kod straha, ne poznaje kazne i nagrade. Imati svijest o svojim strahovima znači imati svijest i o tome kako da što više bezuvjetne ljubavi pustimo u svoj život, a sve počinje onom jednostavnom rečenicom: Radim li ovo iz straha ili iz ljubavi?

-Isidora Bjelica

Prenosi: http://alternativainformacije.com
.

Političke debate, suluda obećanja o tome što će uraditi ako se njih izabere, upiranja prstom, prikrivene prijetnje i uvrede konkurenciji te ostali predizborni folklor sve više preuzimaju medijski prostor kako se bliže za ovu napaćenu naciju još jedni “presudni” izbori, na kojima će biti određeno tko će upasti kao zastupnik u korporaciju HRVATSKI SABOR gdje će zastupati tko-zna-što i tko-zna-koga.

Izvor: zvono-istine.org

Njihovi dugački, ljepljivi prstići, imaju važnu zadaću – a to je pljačkanje produktivnih ljudi i trošenje tog novca za ono što ONI žele, i rado nazivaju “općim dobrom”. I naravno, ne treba zaboraviti da od tog otetog novca i oni dobivaju plaću… koliko čujem – 46% otetoga završava u njihovim džepovima kao plaća, a ono što ostane nakon toga, ide za to famozno “opće dobro”.

Može li se “opće dobro” uopće definirati? Naravno da može.

To je ono što je dobro za svakoga.

Pljačkanje ljudi i otimanje njihovog novca postaje moralan i opravdan čin jer je kroz političu verbalnu dijareju pljačka i otimačina nazvana “općim dobrom” i ljudi puše te spike bez da se uopće zapitaju – a što je to “opće dobro”?

Zato i nije nimalo čudno da pljačkaši to što čine ne zovu pljačkom već porezom. Jer pljačkaše nitko ne doživljava kao autoritet koji ima pravo na njihov novac – ali ako se pljačkaš nazove političarem koji sjedi u HRVATSKOM SABORU i donosi zakone – e onda je to već sasvim druga priča i ljudi su skloni misliti da on takav autoritet ima.

Nije pljačka, kažu oni, jer je na papir napisano da je porez nešto što svatko treba platiti u skladu sa papirima koje su ONI napisali i nazvali ih zakonima. A svatko zdrave pameti zna da se zakone mora poštovati, zar ne?

Volio bih da mi barem netko pokuša DOKAZATI da postoji pravo donositi zakone za druge ljude.

Znači li to da je nekakvom magijom, uz pomoć mlataranja jezikom i riječima – porez prestao biti pljačka?

Volio bih da mi netko barem pokuša DOKAZATI da postoji pravo oporezivati druge ljude.

Drugačija riječ kojom se moralno relativizira pljačka, i dalje ne znači kako nije riječ o nemoralnom činu pljačke.

A tek demokratski izbori i glasanje… ajme. I o tome valja nekoliko riječi napisati.

Idem vam za početak jednu heretičku izjavu nabiti pred oči, s nadom da ćete se uvrijediti, vi koji glasate.

Životinje se glasaju, a ne ljudi.

Uvrijedite se koliko god vas je volja, dragi glasači. Nemate POJMA što na biralištima radite.

Glasanje je čin NASILJA. Ako to ne razumijete, ne budite lijeni, suočite se s kognitivnom disonancom, ugrijte stolac i spoznat ćete vrlo brzo da je to ISTINA. Na ovoj edukativnoj platformi nebrojeno puta je dokazano da je to tako  a to što vam se moguće ISTINA ne sviđa, ne znači da će ona nestati snagom vaše vjere da ste dobri, moralni i pošteni ljudi.

Niste niti dobri, niti pošteni, niti moralni – jer nasilnici to nikada nisu bili, niti će ikada biti – koliko god političkih floskula kroz svoj život popuše.

Znate li tko ste vi?

Ne znam tko je umjetnik zaslužan za ovu sliku, ali hvala mu velika.

Vi ste, dragi glasači, ekipa u pozadini ove slike, koja se ili čudi frajeru koji pokušava prepiliti svoje lance, ili ga uopće ne vidi jer ste previše zaposleni obožavanjem još jednog od svojih brojnih bogova.

Vi ste ti koji kreirate lance svaki puta kada se krenete glasati.

I ponosite se time.

Ljuti ste na one koji ne žele biti okovani.

Tražite da ih se kazni.

Zagovarate čak da se zakonski propiše obveza biranja vaših političkih gospodara.

Govorite im da se isele iz svoje domovine ako im se ne dopada biti okovanima.

Kažete, odseli se u Somaliju.

Na Mars.

U drugu galaksiju.

Kažete – ako ti se ne sviđa biti rob, naprosto se odseli – tko ti brani?

Ja kažem – odselite se vi – ili se probudite, pronađite pilu i krenite piliti lance. Jer dolazi vrijeme, brzinom zahuktalog vlaka, kada će se na vaše nasilje početi odgovarati primjenom adekvatne količine sile.

Ako ne razumijete da postoji razlika između sile i nasilja – i o tome podosta možete naučiti na Zvonu Istine. Možete naučiti kako prepoznati što je to nasilje, a što je to sila. Možete naučiti da nasilje nitko nema pravo inicirati, te da silu ima pravo primijeniti svatko da se od nasilnika obrani.

O sili i nasilju može se ponešto, zapravo podosta, naučiti OVDJE i OVDJE i OVDJE.

Fascinira me koliko je ljudi danas ponosno time što su robovi.

“Nitko ne može staviti lance na noge drugog čovjeka, a da naposlijetku ne otkrije kako je drugi kraj lanca pričvršćen za njegov vlastiti vrat.” – Frederick Douglas

Znate li, dragi glasači, tko je bio Frederick Douglas?

Ne znate? Vrijedilo bi da saznate. Taj frajer bio je ekspert za lance.

Anarhija – i sa tom riječi vas političari plaše. Kažu, bez njih nastala bi anarhija, a onda lažu o tome što anarhija uistinu jest, i lagali su stoljećima, sve dok im ljudi nisu povjerovali da anarhija znači kraj civilizacije koja će biti ugušena u krvi nevinih.

Idemo malo o toj strašnoj riječi utvrditi gradivo.

Anarhija znači – bez vladara.

I to je sve što ta riječ znači.

Dakle – ako kažete da niste anarhist – kažete da želite imati vladara. Ako želite imati vladara, po definiciji niste ništa više od običnog roba. Izlaskom na izbore – između brojnih drugih stvari – potvrđujete svoj robovski status – kako u materijalnoj, tako i u duhovnoj ravni postojanja. Broj ljudi koji se javno deklariraju kao robovi zapanjujuće je velik.

Jeste li i vi među njima?

Ako 11. rujna iziđete na birališta makar da poništite svoj listić – jeste, među njima ste i vi.

Naime, što će se dogoditi kao posljedica tog čina glasanja?

151 guzica, u najmanju ruku sumnjivih namjera i još sumnjivijeg morala, zasjest će u meke saborske fotelje. Sjedeći u njima, imat će mogućnost činiti ono što ne mogu činiti ako u njima ne sjede. Jer su prije sjedanja u fotelju, bili isti kao i vi. Nisu imali pravo donositi “zakone” za druge ljude.

Zašto nisu imali to pravo?

Zato što to pravo uopće NE POSTOJI. Nitko ga od nas nema. Jer smo svi jednaki.

A ono što nemamo – ne možemo dati drugome. Nije li to očito svakome?

Ako nemamo pravo pisati zakone za druge ljude, kako se to pravo, i odakle, najednom stvorilo u onih čija su se dupeta našla u saborskim foteljama? Kako smo im dali pravo da čine nešto što nitko od nas nema pravo činiti? Mislimo li da im to pravo možemo dati (iako ga sami nemamo pa ga ne možemo dati) time što smo zaokružili njihovo ime ili stranku na komadu papira, u mističnom ritualu naziva glasanje na demokratskim izborima?

Teško pitanje, zar ne?

Odgovor na njega je samo jedan jedini, ali neće se dopasti svakome. Neće se dopasti niti jednom jedinom zagriženom glasaču i zagovorniku tiranije koja se skriva iza riječi “demokracija”…

Odgovor je zaista jednostavan.

NE POSTOJI u stvarnosti proces niti ritual (kako god ga nazvali) kojim se nepostojeće pravo transformira u postojeće.

Oni koji to unatoč tome pokušavaju uraditi, zapravo pate od psihičkog poremećaja.

Naime – iz tih tipova koji će zasjesti u saborske fotelje, formirat će se nova ekipa ljudi koja će raditi pod korporacijom naziva VLADA REPUBLIKE HRVATSKE.

A “vlada” je zapravo vrlo slična psihičkom poremećaju.

Zašto?

Zato što se teorija da “vlada” kao izvršni entitet uopće postoji ne može dokazati primjenom nečega što se zove znanstvena metoda. Dakle – ne može se nikako dokazati da “vlada” postoji.

Što nam onda preostaje? Preostaje nam samo VJEROVANJE da “vlada” postoji, i stoga se vjera u vlast uopće ne razlikuje od religije. Ta se religija naziva DRŽAVIZAM i rekao bih da je riječ o najdestruktivnijoj i najopasnojoj religiji fundamentalističkog tipa koja je nastala od zore čovječanstva do danas. Riječ je o religiji s najbrojnijim članstvom na ovoj planeti, a ono što bi u tome bilo smiješno da nije žalosno, je to što većina od njih uopće ne znaju da su pripadnici te religije čija je razorna moć planetarnog karaktera.

Ta religija postoji jer ih je društveno programiranje uvjetovalo da VJERUJU kako postoji autoritet – i da je “vlast” jedan od mnogih autoriteta čije se osporavanje smatra herezom najgore vrste.

Dakle – budući ne postoji niti jedan jedini empirijski dokaz koji bi podržao ispravnost teorije da postoji “vlada” – ali postoji GOMILA empirijskih dokaza koji izvan svake sumnje pokazuju počinjenu ŠTETU zbog VJEROVANJA da “vlada” postoji, jasno je da prvo što pojedinac treba uraditi da bi krenuo sanirati počinjenu štetu, jest krenuti izbacivati ničim utemeljene bedastoće uprogramirane u njegov vlastiti um – poput one da postoji pravo da se nad ljudima vlada.

Oni koji će glasati – opet će imati priliku odabrati lažove da im kroje živote.

Znajte da su lažovi bespomoćni bez onih koji u njihove laži vjeruju. Bez vjernika, lažovi su nemoćni NIŠTA ne mogu uraditi i stoga je državizam osuđen na propast, zahvaljujući mnogim ljudima koji su odabrali zagrijati stolicu, pogledati u svoje srce i dušu, suočiti se sa vlastitim demonima i kontradikcijama unutar vlastitog uma, riješiti ih, i koji su potom odlučili prestati surađivati s robovlasničkim sustavom kontrole na bezbrojne načine.

Spoznaja o tome što čin glasanja jest – i odbijanje da se u tom ritualu sudjeluje – samo je jedan od koraka na putu otvaranja svijesti.

Jedino to će nam osigurati bolje sutra. Svijest o tome tko mi jesmo.

Političari to neće uraditi. Oni žele ljude dovoljno pametne da pritiskaju gumbe i dovoljno glupe da izvršavaju naređenja te da ne postavljaju ovakva pitanja kakva možete čitati na ovim stranicama.

Povijest je dokazala da je razmjer štete zbog čovjekove vjere da postoji autoritet nevjerojatnog obima, gotovo nepojmljivog ljudskome umu. Ali dovoljno je pogledati oko sebe, i vidjet ćete kako je riječ o Istini.

Izvor: zvono-istine.org

.

Psiholog David L. Rosenhan, profesor na slavnom Stanford sveučilištu u Kaliforniji, izveo je neobičan eksperiment. Poslao je svoje savršeno zdrave suradnike kod psihijatra, rekao im da slažu kako čuju nejasne glasove, a da na sve ostalo odgovaraju iskreno i – svi su zadržani kao psihotični bolesnici. Da ironija bude veća – jedino su pravi bolesnici prepoznali, i to vrlo brzo, lažne pacijente kao potpuno zdrave uljeze

Probudite se ujutro, a glava vam je već puna obaveza i briga. Krenete na posao, a niste sigurni jeste li isključili štednjak. Na pola puta, pomislite kako ste ostavili otključana vrata. Poznato? Događa vam se da ne možete od tjeskobe ustati iz kreveta? Tresete se svaki put kad treba govoriti pred više ljudi? Ponekad ne možete zaspati do kasno u noć? Ne brinite – ovo su savršeno normalne reakcije na situacije, uspone i padove modernog života. Ipak, budite oprezni, naročito ako razgovarate s psihijatrom: one mogu biti rastumačene i kao simptomi mentalne bolesti. Da je tako, potvrđuju i brojne studije samih psihologa i psihijatara.

Lažni pacijenti

Psiholog David L. Rosenhan, profesor na slavnom Stanford sveučilištu u Kaliforniji, izveo je neobičan eksperiment. Rosenhan je uvjerio osmero svojih suradnika i prijatelja, savršeno zdravih ljudi, da se prijave u najcjenjenije psihijatrijske ustanove u pet različitih američkih država i kažu da čuju glasove. Rosenhan je ovim “lažnim pacijentima” rekao da izjave kako povremeno čuju sasvim nejasne glasove u glavi, ali da im se čini da čuju riječi “prazno”, “šuplje” i “tup”. Lažni pacijenti nisu prijavljivali nikakav drugi znak bolesti, a osim imena i podataka o zaposlenju, ništa više nisu lagali. Ako budu stavljeni u bolnicu, Rosenhan im je rekao da kažu kako više ne čuju glasove, a da se inače ponašaju potpuno opušteno i normalno.

Lažni pacijenti su bili: student završne godine psihologije, tri iskusna psihologa, pedijatar, psihijatar, slikar i domaćica. Nitko od njih nije imao ikakvu povijest mentalnih oboljenja. Ako ih prime, trebalo je da ostanu u ustanovama dok ne budu uredno otpušteni. Nitko od osoblja ni u jednoj od klinika nije znao za eksperiment.

Jedini shvatili

Rezultat je bio poražavajući: svih osam lažnih bolesnika je zadržano u ustanovama, sedam s dijagnozom “šizofrenija” i jedan kao manični depresivac. Čak i tijekom boravka u klinikama, nitko nije “provaljen” od strane medicinskog osoblja. Da ironija bude još veća, mnogi stvarni bolesnici brzo su prepoznali lažne pacijente kao uljeze koji su potpuno zdravi.

Rosenhanovi suradnici su na kraju pušteni kućama s dijagnozom “šizofrenija u remisiji” (prolazno popuštanje simptoma). U ustanovama su proveli od sedam do pedeset i dva (!) dana, u prosjeku devetnaest dana.

Kad je eksperiment razotkriven, bolnički dosjei otkrili su šokantne detalje. Zaposlenici su i najobičnije aktivnosti tumačili kao “bolesne”. Kad jedan od lažnih bolesnika zapisivao nešto u svoju bilježnicu, to ponašanje je okarakterizirano kao “napad pisanja” i označeno kao patološko. U isto vrijeme, to isto ponašanje (pisanje u bilježnicu) je kod ostalih bolesnika izazvalo sumnju da je lažni pacijent u stvari novinar ili istraživač na zadatku.

Nema kući dok ne priznaš

Kad su se jednom našli u klinici, nitko od lažnih bolesnika nije mogao ići kući dok nije “priznao” da je bolestan i pristao da pije lijekove. Jedan od njih je tu situaciju kasnije opisao na sljedeći način: “Rekao sam prijateljima i obitelji: izaći ću kad izađem. Bit ću tamo par dana i doći ću kući. Nitko nije ni sanjao da ću ostati skoro dva mjeseca. Jedini način da izađeš je da im kažeš da su u pravu. Rekao sam da sam lud. ‘Lud sam, ali mi je bolje’, rekao sam.

Profesor Rosenhan je svo vrijeme znao da će njegov eksperiment naići na žestoke kritike. Na kraju krajeva, njegovi suradnici su lagali da čuju glasove, a liječnici se oslanjaju baš na izjave pacijenata. Iako je nesposobnost osoblja prepoznati zdravog čovjeka jasno pokazana, te bi kritike imale svoju težinu … da ovaj hrabri test nije imao i svoju drugu fazu.

Drugi dio eksperimenta

Pošto je u stručnim krugovima objelodanio svoju “prijevaru”, Rosenhan je kontaktirao vrlo uglednu kliničko-istraživačku ustanovu i zamolio ih da sudjeluju u drugom dijelu ogleda. Zaposlenici ove bolnice su čuli za rezultate prvog eksperimenta, ali su bili uvjereni da se takvi propusti njima ne mogu dogoditi.

Dogovor je glasio ovako: Rosenhan će im tijekom tri mjeseca poslati jednog ili više lažnih bolesnika, a njihov zadatak je da ih prepoznaju. Također, za svakog tko im se prijavi, liječnici bolnice će davati i procjenu kolika je vjerojatnost da je “prevarant”.

Kao rezultat, stručnjaci ugledne klinike su među 193 pacijenta prepoznali četrdeset i jednog lažnog (poslanog od Rosenhana), a za četrdeset dvoje su našli da su “sumnjivi”.

Laki na dijagnozi

Rezultat je svakako sjajan, s jednim malim problemom: Rosenhan im nije poslao nijednog “prevaranta”!

Dakle, stručnjaci ugledne klinike su skoro polovicu pacijenata, građana koji su došli da traže pomoć, proglasili zdravim ili sumnjivim. Ovaj dio studije postao je kamen temeljac svim kritikama moderne psihijatrije, a ima ih sve više.

Osim osnovnih pitanja, postavlja se i sljedeće: kako su u takvoj jednoj klinici mogli povjerovati da im je Rosenhan mogao poslati četrdeset, pa i osamdeset ljudi? Koliko pacijenata oni obično prime na pregled tijekom uobičajena tri mjeseca, kad su sada pomislili da im je osamdeset “smješteno”? Da se nisu natjecali – tko će ih više “uhvatiti”? To što su bili tako revnosni prepoznati “uljeze”, govori koliko su inače revnosni otkriti “šizofreničare”, “depresivce” i “neurotičare” … Točnije: koliko su “laki” na dijagnozi, glasila ona “luđak” ili “prevarant” .

Etiketiranje

Zaključak profesora Rosenhana, objavljen zajedno sa cijelim eksperimentom u časopisu “Science”, glasio je: “Svaki proces postavljanja dijagnoze koji dozvoljava sebi ovako masivne greške ne može se nazvati pouzdanim. Očito u psihijatrijskim bolnicama nismo sposobni razlikovati zdravog od bolesnog “.

Rosenhan je dalje zaključivao da je problem u dijagnozama i “etiketiranju”, i predložio reformu koja bi podrazumijevala da se bolnice usmjeravaju na konkretne probleme ljudi, a ne “etikete”, dijagnoze kojima pacijente jednostavno “trpaju u ladice” bez mnogo udubljivanja u njihovo realno stanje i osobenosti pojedinačnog slučaja.

Rosenhan je kritiziran jer su njegovi suradnici lagali. Tako su, navodno, mogli lagati bilo kojeg doktora da ih nešto boli. Ipak, kritike padaju u vodu zbog drugog dijela studije, s nepostojećim lažnim pacijentima. S druge strane, kako su onda mentalno oboljeli pacijenti uspijevali prepoznati uljeze? Oni bi trebali imati poremećeno viđenje stvarnosti, jer su “ludi”, zar ne?

Uz to, njegove zaključke su potvrdile i druge slične studije.

Bolesna želja?

U eksperimentu iz 1995., psiholog Maurice Temerlin je podijelio skupinu od dvadeset i pet psihijatara na dva dijela i dao im da slušaju glas glumca koji je imao zadatak da glumi potpuno normalnu osobu. Jednoj od skupina Temerlin je “onako usput” rekao da je u pitanju “interesantan mladi čovjek koji djeluje kao neurotičar, a u stvari je potpuni psihotičar”. Drugoj skupini nije rekao ništa. Šezdeset posto prve grupe je kod glumca “prepoznalo” psihozu (većinom šizofreniju), dok je kod druge grupe (kojoj Temerlin ništa nije rekao), glumac ostao bez dijagnoze.

1988. godine, istraživači Lorring i Powell dali su pisani intervju jedne osobe skupini od 290 psihijatara. Polovici su rekli da je u pitanju crnac, a drugoj polovici da je bijelac. Zaključak: psihijatri pripisuju nasilnost, sumnjivost, opasnost po sebe i okolinu pacijentima crne boje kože čak i kad potpuno identičan dosje za bijelca ne izaziva takve procjene.

Ovo podsjeća na jednu surovu povijesnu zanimljivost: do izbijanja građanskog rata, psihijatri su u SAD (kao, primjerice, Samuel Cartwright) robove često označavali kao “mentalno oboljele”, koristeći dijagnozu “drapetomanija” – iracionalna želja za slobodom i težnja za bijegom.

DOKUMENTARAC Psihijatrija: Industrija smrti

Ugrožena ljudska vrsta

U bihevioralnim znanostima, “normalno” obično znači “ono što ne odstupa od prosječnog”. Takva definicija svrstava Einsteina, Teslu i Picassa (da ne navodimo dalje) među potpuno – nenormalne.

Oksfordski rječnik definira normalno kao “sukladno standardu”. Normalan je dakle onaj koji se ponaša kao većina. Dakle, ako većina laže i krade, lagati i krasti je normalno. Ako većina sluša jednu vrstu glazbe, ostali su nenormalni. Ako većina glasa za jednu stranku … i tako dalje.

Druga vrsta “normalnosti” bi se odnosila na zamišljeno “idealno” – ono što svi mislimo da je dobro i poželjno, to je normalno. Ta drukčija definicija nam pravi drugi problem – tko bi onda, od svih nas, mogao sebe nazvati savršeno normalnim?

Događa vam se da jednostavno ne možete ustati iz kreveta? Ponekad razgovarate sami sa sobom? Ima dana kad vam dođe da lupite glavom o zid?

Michelle Foucault, jedan od najvećih kritičara suvremene psihijatrije, naglasio je da je težnja za samopovređivanjem jedan od osnovnih simptoma mentalnog oboljenja. Ako je tako, nastavlja Foucault, onda je ljudska vrsta u cjelini teško mentalno oboljela, jer kroz cijelu svoju povijest uništava svoje okruženje i sama sebe.

Dimitrije Manojlović

treceoko.com

Preneseno sa: atma.hr

Mnogo vremena zaista upozoravamo da je Hrvatska malim koracima pretvorena u kolonijalnu državu za koju se odluke uopće ne donose u Hrvatskoj. Ali, mnogi kažu – to je teorija urote. A sada, Vladimir Šeks u izbornoj noći preko nacionalne televizije kaže:

‘Nije moć u Hrvatskom saboru ni parlamentu! To je jedna velika iluzija. Politička moć se u cijeloj Europi skriva u neformalnim grupama političkih gremija koji donose stvarne političke odluke koje se samo TEHNIČKI PROVODE preko izvršne vlasti i Vlade u svakoj državi. Na tu šokantnu rečenicu voditeljica Hrga pita: ‘Čemu sve ovo onda? (misli na izbore), a Šeks  odgovara: ‘Već dugo vremena u cijeloj Europi vlada sumrak demokracije!’ (dnevno.hr)

Pogledajte video
.

Prije negu su naša bijela braća došla da nas učine civiliziranima, mi nismo imali zatvore.  Nismo imali brave ni ključeve pa među nama nije bilo ni lopova. Kad bi netko bio toliko siromašan da si nije mogao priuštiti konja, šator ili pokrivač, on bi u tom slučaju primio sve to na dar.

Bili smo previše necivilizirani da pridajemo veliku važnost privatnom vlasništvu. Nismo poznavali novac, tako da se vrijednost čovjeka nije mjerila prema njegovom bogatstvu. Nismo imali utvrđene pisane zakone, nije bilo odvjednika i političara pa nismo bili u stanju varati jedni druge. Bili smo u stvarno lošem stanju prije nego su bijeli ljudi stigli i neznam kako smo uopće bili u stanju upravljati našim životima bez tih stvari koje su (tako nam kažu) presudne za civilizirani život.

“Naša Majka Zemlja nije naša zemlja, nije ni vaša zemlja. Ona ne pripada nikome i pripada svakome. Postoji mnogo ljeta prije nas, i postojat će još puno ljeta poslije nas. U svakoj riječi vidjet ćete sebe, vjetar se nalazi u vašoj kosi, Sunce vam dodiruje kožu. Od prinosa Zemlje živimo, toliko toga nam daruje, zato trebamo biti zahvalni dok hodamo po njoj. Došli ste s namjerom da uzmete Majku Zemlju, želite moj narod otjerati, prije vremena na Veliko Plavetnilo poslati. Prije nego što to uradite poslušajte dobro moje riječi. Ne možete oteti nešto što ne pripada nikome, i pripada svakome. Jednoga dana, kada se najmanje budete nadali tome, i vama će se desiti isto. Životni ciklusi završavaju svoj savršeni krug, i opet se sve vraća na isto. Vaš Životni krug počinje otimanjem, znajte da će se tako i završiti. Ako moj narod pošaljete na Veliko Plavetnilo prije vremena, sa Velikog Plavetnila doči će neka čudna Ptica velika, i toga dana, nažalost, puno vašeg naroda otiči će na Veliko Plavetnilo. JEDNO nam ne možete oduzeti, ono što nosimo u nama – Duhove naše. I dalje će se šetati po Majci Zemlji, i dalje će ploviti po Velikom Plavetnilu. Uvijek će biti uz vas. Nijemi svjedoci vaših nedjela.

Sama Majka Priroda pokazat će svoje drugo lice. Poslat će vam puno jakih vjetrova, rijeke i oceani pustit će bujice, nestat će vaša nova velika sela, od kamena napravljena. Ne prijetim vam, niti vas pokušavam plašiti. Samo govorim što vidi srce moje, ono što predstoji u ljetima koja dolaze poslije nas. I znajte da će moj narod živjeti i dalje. Jer, Veliki Duhovi nikada ne umiru, ne mogu nestati. I oni će biti nijemi svjedok vašeg samouništenja! Za kraj dat ću vam ipak jedan savjet: čuvajte se od samih sebe. Mnogima ćete se zamjeriti, međusobno ćete se uništavati, Duhovi vaši zauvijek će nemirno lutati Majkom Zemljom, koju ćete nažalost, polako uništiti. Mogli smo postati braća, mogli smo zajedno živjeti pod istim Nebom. Ne zaboravite – izbor je samo vaš! Mom narodu niste ni dozvolili slobodu izbora, ali moj narod zadržava svoju slobodu Duhova.”

Prije negu su naša bijela braća došla da nas učine civiliziranima, mi nismo imali zatvore. Nismo imali brave ni ključeve pa među nama nije bilo ni lopova. Kad bi netko bio toliko siromašan da si nije mogao priuštiti konja, šator ili pokrivač, on bi u tom slučaju primio sve to na dar.

Bili smo previše necivilizirani da pridajemo veliku važnost privatnom vlasništvu. Nismo poznavali novac, tako da se vrijednost čovjeka nije mjerila prema njegovom bogatstvu. Nismo imali utvrđene pisane zakone, nije bilo odvjednika i političara pa nismo bili u stanju varati jedni druge. Bili smo u stvarno lošem stanju prije nego su bijeli ljudi stigli i neznam kako smo uopće bili u stanju upravljati našim životima bez tih stvari koje su (tako nam kažu) presudne za civilizirani život.

-john Fire Lama Deer, Native Indian Chief

.

Izvor: http://www.znakovi-vremena.net

U javnom mnijenju mnogih zemalja, pogotovo u Europi, smatra se da oni koji govore ili djeluju protiv američkih interesa, ili kulture, ili svjetonazora, u stvari djeluju protiv dobrobiti i sigurnosti cijeloga svijeta. Zapravo, takvo odsustvo kritičke svijesti prema politici SAD-a najveća je opasnost za dobrobit i sigurnost istoga svijeta.

Preneseno sa: duh-vremena

Konstantna potreba imperije (carstva) za kolonijama u kojima su ljudi prisiljeni da budu podanici dovodi do Imperijalizma. Ono je  dominacija metropola koje pokušavaju osvojiti tržište i nametnuti svoju vlast nekoj udaljenoj zemlji. Tako je kompletan današnji svijet preslika, iliti produžetak američkog društva. U takvom svijetu su, uglavnom, pojedinci i zajednice voljni prigrliti američku kulturu i vrijednosti, smatrajući to kao nešto poželjno, što se podrazumijeva kao dobrohotnost. Zanimljivo je što je ta ista Amerika zapravo nasilna hiper-sila. Doista, Amerika je vojno intervenirala u drugim zemljama, slali su svoje postrojbe u daleke zemlje kao što su Kina, Koreja, Vijetnam i Indonezija, i u one bliže kući, kao što su Kostarika, Gvatemala i Grenada. Kada bi ljudi uistinu shvatili stvarnu moć ovog imperija, te načina na koji je isti došao do te moći, daleko od toga da bi isti uživao toliko strahopoštovanje. Ovakav stav o Americi u javnom mnijenju je produkt ne znanja, dezinformacija i manipulacije putem medija i školstva koje filtrira i iskrivljuje povijesne činjenice umatajući sjećanja na krvave američke pohode u svjetlucavi celofan na bijelo crvene prugice. Ovo je vladavina globalne hiper-sile – Amerike.

Nasilne intervencije

Pred nama je mnoštvo primjera gdje imperij političkim malverzacijama svrgava vlade drugih zemalja namećući nedemokratske diktatore. To je način funkcioniranja nasilne ekspanzije američke politike na zemlje koje isključivo američka vlada smatra ‘nepodobnima’ i ‘divljima’. Tako je u Čileu 1973. SAD svrgnuo demokratski izabranu vladu Salvadorea Allendrea i postavio desničarskog vojnog diktatora generala Augusta Pinochera. Allende nije bio neki novonastali borac: on je već dugo sudjelovao u čileanskom političkom životu. Ne samo što je Alende bio ubijen, nego su tisuće njegovih pristaša ljevičara zarobljene, mučene i ubijene – među njima i američki građani – uz prešutni pristanak i potvrdu američke vlade.

Bila je zatim tu i Nikaragva, u kojoj je 1980-tih SAD vodio ogorčeni rat protiv ljevičarskih sindikalista. U razdoblju kraćem od tri četvrtine stoljeća, pokrenuto je dvanaest vojnih intervencija u Nikaragvi da bi se svrgnula Liberalna stranka. Jedan od vođa bio je Augusto Cesar Sandino. Sandinovi liberali bili su prema SAD-u, ‘zadojeni boljševičkim idejama’. Kao što se to kasnije ustvrdilo, vlada SAD-a je nastavila financirati i podupirati kontraše

usprkos rezolucijama Kongresa, i to kanalima narko-mafije. Podržavali su i ojačavali kontraše (poznate po zastrašivanju, ubijanju i mučenju nedužnih Nikaragvanaca), zato što su, kažu, sandinisit kao ‘boljševici’ bili protivnici demokracije. Ipak u veljači 1990. ‘nedemokratski’ sandinisti bili poraženi na nacionalnim izborima u Nikaragvi i sišli s vlasti.

U listopadu 1983. SAD je izveo invaziju na mali otok Grenadu: i tako redom. Sjedinjene su Države nekoliko puta zaredom, vojno i tajnim akcijama, intervenirale u gotovo svim zemljama Južne Amerike: Boliviji, Brazilu, Kolumbiji, Kubi, Dominiki, Ekvadoru, El Salvadoru, Gvatemali, Haitiju, Hondurasu, Jamajci, Meksiku, Panami, Peruu, Surinamu i Urugvaju. Te su intervencije, navodno, bile obrana ‘demokracije’, ljudskih prava i slobode. Ali, nekako je, eto, uvijek završilo tako da bi Amerika dobila tržišta tih zemalja. Tim intervencijama potporu su dobili ili su na vlast došli neki najpoznatiji kršitelji upravo te iste demokracije, ljudskih prava i slobode. Jamstvo za životne interese SAD-a plaćali su obični, nedužni građani tih zemalja koje su ubijali, zatvarali, mučili i zatim ih ostavili da i dalje žive u ne-liberalnim ekonomskim odnosima naslijeđenima od španjolskog kolonijalizma, koji održavaju neopisivu bijedu i sva zla što potječu iz nepostojanja jednakih šansi za sve.

Odmah nakon 11.9. Zoltan Grossman, američki mirovni aktivist i redovni suradnik radikalnog magazina Counterpunch, objavio je popis ‘Stoljeće vojnih intervencija SAD-a, od Ranjenog Koljena do Afganistana’, koji je sastavljen na temelju Kongresnog arhiva i Istraživačkog odsjela Kongresne knjižnice. Grossman navodi 134 intervencije, velike i male, globalne i domaće, u razdoblju od 111 godina, od 1980. do 2001. Iz ovog popisa se vidi da je do kraja 2. svjetskog rata SAD izvodio prosječno 1,15 intervencija na godinu. To se povećalo na 1,29 u doba Hladnog rata. Nakon pada Berlinskog zida intervencije su se povećale na dvije na godinu. Kako se širi američki hiperimperijalizam, tako se povećava i broj intervencija koje štite američke ‘interese’.

Meta američkih intervencija bila je prvo istočna Azija (Koreja, Vijetnam, Indonezija, ali i Iran). Bile su to krajnje nasilne intervencije. Druga je intervencija bila istočna Europa (uključujući i Sovjetski Savez), ali zbog prisutnosti suparničke supersile, nije bilo otvorenog nasilja. Treća faza je bila u Južnoj Americi, a počela je u Kubi i zahvatila gotovo cijeli kontinent. Nasilje je imalo i mikrodimenzije i makrodimenzije, ali ipak nije bilo žestoko kao u istočnoj Aziji. U četvrtoj se fazi na meti našla zapadna Azija, od Palestine i Irana, preko Libije i Libanona/Sirije, pa Iraka 1990-tih, a početkom 21. stoljeća i Afganistana. Tako su se intervencije kretale od konfucijsko budističkih društava do kršćansko-pravoslavnih i kršćansko-katoličkih kultura, naposljetku, do islamske civilizacije.

popis Zoltana Grossmana ‘Sto godina vojnih intervencija SAD-a, od Ranjenog koljena do Afganistana’:

1. Južna Dakota, 1890 (-?) – Trupe: masakrirano 300 indijanaca plemena Lakota kod Wounded Knee (Ranjenog koljena).
2. Argentina, 1890. trupe: zaštita interesa Buenos Airesa.
3. Čile, 1891., trupe: sukob marinaca s nacionalističkim pobunjenicima.
4. Haiti, 1891., trupe: ugušen ustanak crnačkih radnika protiv američkog uzimanja otoka Navassa.
5. Idaho, 1892., trupe: vojska guši štrajk u rudniku srebra.
6. Havaji, 1893., mornarica, trupe: zbačeno nezavisno kraljevstvo, aneksija.
7. Chicago, 1894., trupe: slomljen štrajk željezničara, 34 ubijena.
8. Nikaragva, 1894., trope: jednomjesečna okupacija Buefieldsa.
9. Kina, 1894. – 1895., trupe, mornarica: marinci sudjeluju u Kinesko – japanskom ratu.
10. Koreja, 1894. -  1896., trupe: marinci u Seulu za vrijeme rata.
11. Panama, 1895., trupe: mornarica, marinci se iskrcavaju na kolumbijsko područje.
12. Nikaragva, 1896., trupe: marinci se iskrcavaju na luci Corinto.
13. Kina, 1898. – 1900., trupe: strane vojske slomile bokserski ustanak.
14. Filipini, 1989. – 1910.? mornarica, trupe: preoteli španjolskoj, ubijeno 600 000 Filipinaca.
15. Kuba, 1898. – 1902. ? mornarica, trupe: preoteli je španjolskoj, SAD na Kubi još ima mornaričku bazu.
16. Puerto Rico, 1898., mornarica, trupe: oteli ga španjolskoj, okupacija još traje.
17. Guam, 1898., mornarica, trupe: oteli ga Španjolskoj, još uvijek služi kao baza.
18. Minnesota, 1898., trupe: vojska porazila Indijance plemena Chippewa kod jezera Leech.
19. Nikaragva, 1898., trupe: marinci se iskrcali u luku San Juan del Sur.
20. Samoa, 1899 ? trupe: bitka za prijestolje.
21. Nikaragva, 1899., trupe: marinci se iskrcali u luci Bluefields.
22. Idaho 1899. – 1901., trupe: vojska zauzela rudarsko područje Coeur d’Alene.
23. Oklahoma, 1901., trupe: vojska porazila indijance plemena Creek.
24. Panama, 1901. – 1914., mornarica, trupe: odcjepljenje od Kolumbije 1903., aneksija zone Panamskog kanala.
25. Honduras, 1903. trupe: marinci interveniraju u revoluciji.
26. Dominikanska republika, 1903. – 1904., trupe: zaštita američkih interesa u revoluciji.
27. Koreja, 1904. – 1905., trupe: marinci sudjeluju u rusko-japanskom ratu.
28. Kuba, 1906. – 1909., trupe: marinci se iskrcali tijekom demokratskih izbora.
29. Nikaragva, 1907., trupe: uspostavljen protektorat ‘dolarske diplomacije’.
30. Honduras, 1907., trupe: marinci se iskrcali u vrijeme rata s Nikaragvom.
31. Panama, 1908., trupe: marinci intervenirali u izbornoj utrci.
32. Nikaragva, 1910., trupe: marinci se iskrcali u Bluefieldsu i Corintu.
33. Hundras, 1911., trupe: zaštita američkih interesa u građanskome ratu.
34. Kina, 1911. – 1941., mornarica, trupe: neprekidna okupacija s povremenim pobunama.
35. Kuba, 1912., trupe: zaštita američkih interesa u Havani.
36. Panama, 1912., trupe: marinci se iskrcali tijekom žestokih izbora.
37. Honduras, 1912., trupe: marinci štite američke ekonomske interese.
38. Nikaragva, 1912. – 1933., trupe: bombardiranje, 20-godišnja okupacija, borba s gerilcima.
39. Meksiko, 1913., mornarica: amerikanci evakuirali za vrijeme revolucije.
40. Dominikanska republika, 1914., mornarica: borba s pobunjenicima za Santo Domingo.
41. Colorado, 1914., trupe: vojska slomila štrajk rudara.
42. Meksiko, 1914. – 1918., mornarica, trupe: niz intervencija protiv nacionalista.
43. Haiti, 1914. – 1934., trupe, bombardiranje: 19-godišnja okupacija nakon pobuna.
44. Dominikanska republika, 1916. – 1924., trupe: pod okupacijom marinaca osam godina.
45. Kuba, 1917. – 1933., trupe: vojna okupacija, ekonomski protektorat.
46. Prvi svjetski rat, 1917., 18 mornarica, trupe: potapanje brodova, borba protiv Njemačke.
47. Rusija, 1918. – 1922., mornarica, trupe: pet iskrcavanja za borbu protiv boljševika.
48. Panama, 1918. – 1920., trupe: ‘policia u službi’ za vrijeme nemira nakon izbora.
49. Jugoslavija, 1919., trupe: marinci intervenirali na strani italije protiv Srba u Dalmaciji.
50. Honduras, 1919., trupe: marinci se iskrcali za vrijeme izborne kampanje.
51. Gvatemala, 1920., trupe: dvotjedna intervencija protiv unionista.
52. Zapadna Virginia, 1920. – 1921., trupe: bombardiranje, vojska intervenirala protiv sindikata.
53. Turska, 1922.,  trupe: borba s nacionalistima u Samirni.
54. Kina, 1922., – 1927., mornarica, trupe: intervenirali za vrijeme nacionalističke pobune.
55. Honduras, 1924., – 1925., trupe: iskrcavanja za vrijeme izbornog sukobljavanja.
56. Panama, 1925., trupe: marinci ugušili opći štrajk.
57. Kina, 1927. – 1934., trupe: marinci razmješteni po cijeloj zemlji.
58. El Salvador, 1932., mornarica: poslani ratni brodovi za vrijeme ustanka Faribunda Martija.
59. Washington DC, 1932., trupe: vojska zaustavila prosvjed za prava veterana Prvog svjetskog rata.
60. Drugi svjetski rat, 1941. – 1945., mornarica, trupe: bombardiranje, nuklearno oružje, trogodišnja borba protiv Sila osovine,
61. Hiroshima i Nagasaki, 1945., masovna uporaba nuklearnog oružja protiv civila.
62. Detroit, 1943., trupe: vojska ugušila ustanak crnaca.
63. Iran, 1946., nuklearna prijetnja: sovjetskim trupama naređeno da napuste sjever.
64. Jugoslavija, 1946., mornarica: odgovorila na rušenje američkog zrakoplova.
65. Urugvaj, 1947., nuklearna prijetnja: upotrjebljeni bombarderi za demonstraciju sile.
66. Grčka, 1947. – 1949., zapovijedanje operacijom: SAD daje upute krajnjoj desnici u građanskome ratu.
67. Kina, 1948. – 49., trupe: marinci evakuirali Amerikance uoči pobjede komunista.
68. Njemačka, 1948., nuklearna prijetnja: zrakoplovi s nuklearnim oružjem čuvaju berlinski zračni prostor.
69. Filipini, 1948. – 1954., zapovjedanje operacijom: CIA rukovodi ratom protiv Huk ustanka
70. Poerto Rico, 1950., zapovijedanje operacijom, ugušen ustanak nezavisnost u Ponceu.
71. Koreja, 1950. – 1954., trupe, mornarica: bombardiranje, nuklearna prijetnja: borba SAD-a i Južne Koreje protiv Kine i Sjeverne Koreje došla u pat-poziciju; prijetnja atomskom bombom 1950., a protiv Kine 1953. SAD još ima ondje baze.
72. Iran, 1953., zapovijedanje operacijom: CIA izbacila demokraciju
73. Vijetnam, 1954., nuklearna prijetnja: Francuskoj ponuđeno uporabi A-bombe
74. Gvatemala, 1954., – zapovijedanje operacijom, bombardiranje, nuklearna prijetnja: CIA rukovodi napadom izgnanika nakon što je nova vlast nacionalizirala zemljište američke kompanije, bombarderi stacionirani u Nikaragvi
75. Egipat, 1956., nuklearna prijetnja, trupe: sovjetima rečeno da se ne miješaju u Suesku krizu; marinci evakuirali strance
76. Libanon, 1958., trupe, marinci okupirali protiv pobunjenika
77. Irak, 1958., nuklearna prijetnja: upozorenja Iraku zbog invazije na Kuvajt
78. Kina, 1958., nuklearna prijetnja: Kina upozorena da se ne kreće na Tajvan
79. Panama, 1958., trupe: prosvjedi zbog zastave prerastaju u sukob
80. Vijetnam, 1960. – 1975., – trupe, marinci, bombardiranje, nuklearna prijetnja: borba protiv ustanka u Južnom Vijetnamu i protiv Sjevernog Vijetnama; milijuni civila ubijenih u najdužem američkom ratu, prijetnje atomskom bombom 1968. – 1969.
81. Kuba, 1961., zapovjedanje operacijiom, CIA rukovodi neuspjelim napadom izgnanika
82. Njemačka, 1961., nuklearna prijetnja: uzbuna u doba krize zbog berlinskog zida
83. Kuba, 1962., nuklearna prijetnja: pomorska blokada za vrijeme krize zbog projektila; prijetilo je izbijanje rata sa SSSR-om
84. Laos, 1962., zapovijedanje operacijom: gomilanje vojske u vrijeme gerilskog rata
85. Panama, 1964., trupe: ubijeni panamci koji su tražili da Kanal bude panamski
86. Indonezija, 1965., zapovijedanje operacijom: milijun ubijenih u državnom udaru koji je pomogla CIA
87. Dominikanska republika, 1965. – 1966., trupe, bombardiranje: marinci se iskrcali za vrijeme izborne kampanje
88. Gvatemala, 1966. – 1967., – zapovijedanje operacijom: zelene beretke intervenirale protiv pobunjenika
89. Detroit, 1967., trupe: vojska se bori protiv crnaca, 43 ubijena
90. Sjedinjene Američke Države, 1968., trupe: nakon ubojstva M.K.Kinga 21 000 vojnika raspoređeno po gradovima
91. Kambodža, 1969. -1975., bombardiranje, trupe, mornarica: više od 2 milijuna poginulih u deset godina bombardiranja, gladi i političkog kaosa
92. Oman, 1970., zapovijedanje operacijom: SAD rukovodi napadom iranske mornarice
93. Laos, 1971. – 1973., zapovijedanje operacijom, bombardiranje: SAD rukovodi napadom Južnog Vijetnama, ‘tepih bombardiranje’ unutrašnjosti
94. Južna dakota, 1973., zapovijedanje operacijom, vojska rukovodi operacijom kod ‘Ranjenog koljena’, koje su zauzeli indijanci plemena Lakota
95. Bliski istok, 1973., nuklearna prijetnja: stanje pripravnosti u cijelom svijetu zbog rata na Bliskom istoku
96. Čile, 1973., zapovijedanje operacijom: CIA podupire državni udar kojim je zbačen izabrani predsjednik, marksist
97. Kambodža, 1975.,  trupe, bombardiranje, plin: zarobljen brod, 28 poginulih u padu helikoptera
98. Angola, 1976.,  zapovijedanje operacijom: CIA pomaže pobunjenicima koje podupire južnoafrička republika
99. Iran, 1980., trupe, nuklearna prijetnja, neuspjelo bombardiranje: diverzantski upad radi spašavanja talaca u američkoj ambasadi; 8 vojnika poginulo u padu helikoptera; Sovjeti upozoreni da se ne miješaju u revoluciju
100. Libija, 1981., mornaričko zrakoplovstvo: dva libijska mlažnjaka oborena u manevrima
101. El Salvador, 1981., – 1992., zapovijedanje operacijom, trupe: savjetnici kao pomoć u ratu protiv pobunjenika, vojnici nakratko angažirani u borbi za taoce
102. Nikaragva, 1981. – 1990., zapovijedanje operacijom, mornarica: CIa rukovodi kontraškim napadom, u zaljevu postavlja mine protiv revolucionara
103. Libanon, 1982. – 1984., mornarica, bombardiranje, trupe: marinci istjerali PLO i podupiru falagistre, mornarica bombardira i granatira muslimanske i sitijske položaje
104. Honduras, 1983. – 1989., trupe: manevri da se pomogne pri podizanju baza blizu granice
105. Grenada, 1983. – 1984., trupe, bombardiranje: invazija četiri godine nakon revolucije
106. Iran, 1984., mlazni zrakoplovi: dva iranska mlažnjaka oborena nad Perzijskim zaljevom
107. Libija, 1986.,  bombardiranje, mornarica: zračni napadi radi rušenja nacionalističke vladavine
108. Bolivija, 1986., trupe: vojska sudjeluje u napadu na kokainsko područje
109. Iran, 1987. – 1988., mornarica, bombardiranje: SAD u ratu intervenira na strani Iraka
110. Libija, 1989., mornaričko zrakoplovstvo: oborena dva libijska mlažnjaka
111. Djevičanski otoci, 1989., trupe: nakon orkana Huga, crnački nemiti u St. Croixu
112. Filipini, 1989., mlazni zrakoplovi: zračna potpora vladi protiv državnog udara
113. Panama, 1989. – 1990., trupe, bombardiranje: nacionalistička vlada svrgnuta uz pomoć 27 000 vojnika, vođe uhićeni, više od 2000 poginulih
114. Liberija, 1990., trupe: stranci evakuirani tijekom građanskog rata
115. Saudijska Arabija, 1990. – 1991., trupe, mlazni zrakoplovi: protu udar na Irak nakon invazije na Kuvajt, 540 000 vojnika razmješteno u Omamu, Kataru, Bahrainu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Izraelu
116. Irak, 1990., bombardiranje, trupe, mornarica: blokada iračkih i jordanskih luka, zračni udari, više od 200 000 poginulih u invaziji na Irak i Kuvajt, zona zabrane leta nad kuvajtskim teritorijem na sjeveru i šijitkiom na jugu, iračka vojska pretrpjela velike gubitke,
117. Kuvajt, 1991.,  mornarica, bombardiranje, trupe: kuvajtska kraljevska obitelj vraćena na prijestolje
118. Los Angeles, 1992., trupe, vojska: mornarica angažirana za smirivanje pobune protiv policije
119. Somalija, 1992. – 1994., trupe, mornarice, bombaridarnje: UN predvođen SAD-om okupirao zemlju za vrijeme građanskog rata, borba protiv jedne frakcije u Mogadishu
120. Jugoslavija, 1992. – 1994., mornarica, pomorska blokada Srbije i Crne gore
121. Bosna, 1993. – 1995., mlazni zrakoplovi, bombardiranje: nadzor zone zabrane leta u građanskome ratu, oboreni mlazni zrakoplovi, bombardirani Srbi
122. Haiti, 1994. – 1996., trupe mornarica blokada protiv vojne vlade, vojska vraća predsjednika Aristidea na vlast tri godine nakon državnog udara
123. Hrvatska, 1995., bombardiranje: napadnuta uzletišta krajiških Srba uoči hrvatske ofenzive
124. Zair (Kongo) 1996. – 1997., trupe: marinci u izbjegličkim logorima ruandskih hutua, području gdje je počela kongoanska revolucija
125. Liberija, 1997., trupe: vojnici pod paljbom evakuiraju strance
126. Albanija, 1997., trupe: vojnici pod paljbom evakuirali strance
127. Sudan, 1998., projektili: napad na farmaceutske pogone s izlikom da proizvodi teroristički nervni plin
128. Afganistan, 1998., projektili: napad na bivše logore za obuku CIA-e kojima su se koristile islamističke fundamentalističke skupine optužene za napad na ambasade
129. Irak, 1998., bombardiranje, projektili: četiri intenzivna zračna napada nakon što su inspektori za naoružanje optužili Irak da ne surađuju
130. Jugoslavija, 1999., bombardiranje, projektili: teški zračni napadi NATO-a nakon što je Srbija odbila povući se s Kosova
131. Jemen, 2000., mornarica: bombaški napad
132. Makedonija, 2001., trupe: vojnici NATO-a smiruju i djelomično razoružavaju albanske pobunjenike
133. SAD, 2001., mlazni zrakoplovi, mornarica, pripravnost zbog napada otetim zrakoplovom
134. Afganistan, 2001., velika mobilizacija SAD-a uz napad na talibane i Bin Ladena

Ove nasilne intervencije nemaju cilj uspostavu mira i stabilnosti, već nametanje lažne demokracije, političkih diktatora, te divljeg neo-liberalizma nasuprot sustavima koje SAD smatra zastarjelima u divljim zemljama koje su iz njegove perspektive ‘nepodobne i opasne’. Problem američkih nasilnih interakcije jest što svaka američka interakcija u sebi sadrži goleme nejednakosti u moći, bogatstvu, slobodama i mogućnostima. To je moguće pod krinkom nacionalizma, oblikovanog u nacionalnom karakteru Amerike koji određuje što je dobro a što loše, kako kod kuće, tako i u ostatku svijeta. Tako dolazimo do apsurda da su oni najgori učinci američke moći posljedica najdobronamjernijih akcija. Upravo zato SAD često ne smatra sebe odgovornim za neprijateljstvo drugih dijelova svijeta naspram njega. To još više otežava dobronamjernim Amerikancima da zamisle učinkovitu promjenu politike u svojoj zemlji.

Tome možemo zahvaliti i dubokoj američkoj opčinjenost samom sobom. Posredovanje medija i filma također određuje američku politiku, pa i ratove koje ona vodi jer, oni oblikuju javno mnijenje i uspijevaju regrutirati podčiniti umove tom ‘globalnom nacionalnom interesu’. Amerika se nalazi u zatvorenom svijetu, oklopljena kulturom i ideologijom propagande i moći medija koji joj uskraćuju iskustva i ideje ostatka svijeta. Tako se povećava izoliranost, zaokupljenost samima sobom i neznanje, što je i jedan od najvećih problema kojeg svijet ima s Amerikom.

Sljedeći post: Svijet kao Amerika

izvori i preporuke:

Knjiga: Zašto ljudi mrze Ameriku? (link)

Preneseno sa: duh-vremena