Problem i rješenje puno su nam bliži nego sto se čini.

”Kymatica” odlazi puno dalje i dublje od Zeitgeista i sličnih dokumentaraca u potrazi za istinskim korijenom problema nas kao pojedinaca i čovječanstva.

Sjajni – indirektno povezani primjer koji potvrđuje tezu svemira kao jedinstvenog – jednog živućeg, svjesnog, povezanog organizma.

Ako pažljivo provjerimo, shvatit ćemo da naš svijet budnog stanja postoji na sličan način na koji postoji naš svijet iz snova. Kao i svijet sna, naš nam se budni svijet živo pojavljuje i čini se da ima vlastito postojanje, neovisno o našem umu. Baš kao i u snu, mi vjerujemo da je ova pojavnost istinita i reagiramo sa željom, ljutnjom, strahom, i tako dalje…

Već godinama koristim svoje snove kako bih stekla dublje razumijevanje krajnje prirode stvarnosti. Uvježbala sam se da se sjetim svojih snova čim se probudim i da ih usporedim s budnim stanjem kako bih se uvjerila u istinitost Buddhinih učenja da je sve poput sna.

 Izvor: http://www.bc-kailash.hr

Zašto to radim? Zato što je život puno zabavniji kad ne prianjam na njega svom snagom već rastvorim sve pojavnosti pa imam izbora kako ću imputirati i percipirati svoj svijet.

Naši nam snovi pokazuju kako sve ovisi o umu – ako se naš um promijeni, promijenit će se i naš svijet, a ako naš um prestane, objekt nestane. Kao što kaže moj učitelj Geshe Kelsang u knjizi Razumijevanje uma:

Baš kao što su sve stvari koje su doživljene u snovima puke pojavnosti umu, tako su i sva bića, njihova okolina, njihovi užici i svi ostali fenomeni puke pojavnosti umu. Ovo isprva nije lako razumjeti, ali izvjesno se razumijevanje može razviti sljedećim kontempliranjem. Dok smo budni, postoje mnoge različite stvari, ali kada zaspemo one prestanu jer prestaje um kojem se pojavljuju. Za vrijeme snova postajemo sanjač i tada se isključivo pojavljuju objekti sna. Kasnije, kada se probudimo, ti objekti sna prestaju jer prestaje um kojem se pojavljuju. Osim ovoga nema nekog posebnog razloga zašto bi prestali.

Svi se valjda možete sjetiti nekog sna koji ste nedavno sanjali, živopisnog sna? Neki ljudi sanjaju svake noći i sjećaju se svojih snova. Neki ne sanjaju svake noći, ali se svi vjerojatno možete sjetiti barem jednog živopisnog sna. Recimo da ste sinoć sanjali slona. Geshe Kelsang uvijek koristi slonove za primjer, ne znam zašto. On inače ima dobar smisao za humor. Taj slon u vašem snu ima klempave uši, dugu surlu i pojavio vam se detaljno odjednom i potpuno. Mogli ste ga vidjeti, čuti, namirisati, pomaziti, ako vam dopusti – sve vam se to živopisno pojavilo osjetilima u snu.

Ja sam jednom sanjala slona. Čekao je u redu za WC sa mnom. Bio je to ogromni, sivi slon, veoma dobrodušan, ali mi je slučajno ugazio na prste, na što sam uzviknula: „Joj!“ Odmah mi se ispričao na otmjenom engleskom: „Oprostite, žao mi je.“ Malo smo ćaskali i tek kad sam se probudila sam shvatila koliko sam šašava, a tad mi je već moj slon bio prirastao srcu, i napola sam se čak i pitala gdje bi mogao biti, gdje bih ga mogla naći.

Ali, naravno, čim sam se probudila, zapravo sam znala da sam samo sanjala i da nema svrhe čeznuti za mojim novim prijateljem, slonom niti kupiti skupu avionsku kartu za Borneo i tamo ga po džungli tražiti. Shvatila sam da on sa svoje strane nikad nije postojao. Međutim, u vrijeme kad sam srela svog ogromnog sivog prijatelja, mogla sam s njim pričati, uspostaviti odnos s njim, on me mogao rastužiti, mogao me usrećiti. Objekti u našim snovima sve to mogu, zar ne? Ako razmislite, ovo je nevjerojatno s obzirom da sve to zapravo izmišljamo. Kad se probudimo, znamo to zasigurno. „Pa to je bio samo san!“ Kamo je otišao slon? Otkud je došao? Kamo je nestao? Došao je iz našeg uma, zar ne? Otkud bi drugo mogao doći? Da je došao odnekud drugo, kad se probudimo, slon bi i dalje trebao sjediti u podnožju našeg kreveta. Ali, kao što Geshe-la uvijek poentira, veliki slonovi uglavnom ne mogu stati u naše male spavaće sobe. Dakle, nema slona van našeg uma. Ima li? Ili mi je možda neko utovario slona u san, a na kraju sna ga opet iskrcao? Mislim da ne.

Ako je nešto stvarno, kako može nestati? Kako može nestati nešto što je više od pojavnosti? Kako stvari mogu samo nestati? Kamo odlaze naše pojavnosti u snovima? Kako mogu samo nestati ako su postojale same po sebi? Ako je čitav naš svijet sna neovisan o našem umu kao što izgleda, zašto nestane kad prestane um koji ga poima?

Onaj slon je izgledao tako solidan i stvaran, kao da postoji sam po sebi, jednako stvaran kao što izgleda slon kojeg vidite u zološkom vrtu. Ali kad se probudimo, shvatimo da smo sve to izmislili – slon je bio samo projekcija mog uma, samo pojavnost mom umu. Nikad nije bio tamo negdje vani kao što je izgledao, no ipak sam nasjela, sasvim i potpuno povjerovala i „upecala se“. Opet. A koliko smo samo takvih snova sanjali?!

Čovjek se zapita, zar ne? Kako možemo tako „nasjesti“ svojim snovima svake noći? A kad se probudimo, podrazumijevamo da smo puno razumniji i mislimo: „Kad sam budna, sve izgleda stvarno, što znači da mora biti stvarno.“ To dugogodišnje iskustvo sanjanja, iz noći u noć, nije nas uspjelo uvjeriti, jednom kad opet zaspimo, da samo sanjamo. Mislimo da je to stvarno. Pa zašto vjerujemo da su nam percepcije budnog stanja valjanije?

Zanimljiva misao, zar ne? Mislimo da je stvaran, zar ne? Mislimo da je svijet budnog stanja stvaran, za razliku od svijeta u snu. Ali znate što? Nije.

Tri su stvari koje možemo razmotriti vezano uz naše snove. Prva je da slon u našem snu nije naš um jer je um bezoblična jasnoća i funkcionira tako da spoznaje itd. Dok je slon oblik u snu. On je velika, siva, konkretna stvar, pojavnost umu, a ne um sam. Ali, druga stvar je da on nije ni u kom smislu neovisan o umu. Slon kojeg vidimo u snu u potpunosti ovisi o našoj percepciji slona, ne možemo ga odvojiti od naše percepcije slona, možemo li? Da možemo, onda bismo ga mogli naći van svog uma, u svojoj sobi, primjerice. Ali on je neodvojiv od uma koji ga poima. Ne može nikako postojati neodvojeno od uma, sam po sebi – nikako. Nema nekog dijela tog slona koji može postojati na bilo koji način neodvojeno od našeg uma. Pa je treća stvar: kad naš um koji sanja slona prestane, i slon nestane.

Geshe Kelsang kaže u knjizi Novo srce mudrosti:
Ako pažljivo provjerimo, shvatit ćemo da naš svijet budnog stanja postoji na sličan način na koji postoji naš svijet iz snova. Kao i svijet sna, naš nam se budni svijet živo pojavljuje i čini se da ima vlastito postojanje, neovisno o našem umu. Baš kao i u snu, mi vjerujemo da je ova pojavnost istinita i reagiramo sa željom, ljutnjom, strahom, i tako dalje.

Ako želite vrlo koristan i dubok svakodnevan podsjetnik o krajnjoj prirodi stvarnosti, čim se ujutro probudite možete odmah usporediti svoj san sa realnosti budnog stanja, koristeći ove tri točke. Prvo, sjetite se objekta sna prema kojem ste imali snažne osjećaje i primjenite ove tri stavke na njega sve dok ne budete znali zasigurno da, iako je izgledao sasvim stvaran, nije bio ništa više doli projekcija vašeg uma – vi ste njome zapovjedali i mogli ste je kontrolirati. Javit će se osjećaj olakšanja, otpuštanja zato što sad znate da nikad nije postojalo ništa za što biste prianjali. Zatim možete premotati vrpcu misli unaprijed na doručak, primjerice. Moći ćete ga vidjeti, pomirisati, dodirnuti, kušati, osjetiti. Izgledat će stvarno, kao da postoji „vani“, neovisan o vašoj poimaćoj svijesti. Izgledat će kao da ste „nabasali“ na njega u kuhinji, kao da je bio tu prije vas i čekao da ga opazite. Ali doručak ima iste tri točke sličnosti kao i naš objekt iz sna: (1) on nije naš um, (2) nije neovisan o našem umu i (3) postoji samo dok postoji i um koji ga poima. I opet, promislite li duboko o ovome, doći će osjećaj olakšanja, otpuštanja, nema ničeg za što bi se moglo prianjati!

U knjizi Moderni budizam, Geshe Kelsang kaže:
Jedina razlika između njih je to što je svijet sna pojavnost našem suptilnom umu sna dok je svijet jave pojavnost našem grubom umu jave. Svijet sna postoji samo dok postoji svjesnost sna kojoj se on pojavljuje, a svijet jave postoji samo dok postoji svjesnost jave kojoj se on pojavljuje.

Buddha je rekao: „Trebaš znati da su svi fenomeni poput snova.”

Kada umremo, naši grubi umovi budnog stanja se rastvaraju u vrlo suptilni um, a svijet kojeg smo doživljavali dok smo bili živi naprosto nestaje. Svijet kako ga drugi vide će nastaviti postojati, ali naš osobni svijet će potpuno i neopozivo nestati, baš kao i svijet sna prethodne noći.

Izvor: http://www.bc-kailash.hr

 Zdravstveni autoriteti smatraju da je sasvim u redu jesti aluminij, ubrizgavati ga u tijelo putem cjepiva, nanositi na sebe kao antiperspirant, i to bez obzira što istraživanja ukazuju da ima svojstva koja uzrokuju rak, čak i u razinama nižim 100.000 puta od razina nađenih u nekim potrošačkim proizvodima. Također, poznati je neurotoksin te ima štetno djelovanje na imunološki sustav. Postao je sveprisutan metal u našoj svakodnevici, iako našem tijelu biološki uopće nije potreban. Budući da smo pretrpani aluminijem, jedino što možemo je umanjiti njegovo štetno djelovanje.

Izvor: Os Uma
Piše: Irena Dujmušić

Kancerogeni aluminij

Nova studija objavljena u časopisu “Journal of Inorganic Biochemistry” jasno pokazuje da izlaganje aluminiju može povećati migracije i invazivna svojstva ljudskih stanica raka dojke. Ova spoznaja ima iznimno važan utjecaj, jer je smrtnost od raka dojke uzrokovana širenjem tumora, a ne od prisutnosti primarnog tumora na dojci. Ova duboka razlika je i razlog zašto je Nacionalni institut za rak pozvao na potpunu reklasifikaciju nekih vrsta ne-progresivnih raka dojke i prostate, u suštini benignih, što je gorka vijest za milijune koji su već krivo dijagnosticirani i liječeni od raka u posljednjih 30 godina.

Još je jedno nedavno relevantno istraživanje, također objavljeno u istom žurnalu, našlo povišene razine aluminija u neinvazivno prikupljenim tekućinama iz bradavica kod 19 bolesnica s rakom dojke u usporedbi sa 16 zdravih ispitanica.

Istraživači su komentirali svoje nalaze:

“U prilog rastućim dokazima, naši rezultati podupiru mogući angažman iona aluminija u oksidativnim i upalnim stanjima poremećaja mikrookoliša raka dojke, sugerirajući da je nakupljanje aluminija u mikrookolišu dojke mogući faktor rizika za oksidativno – upalni fenotip stanica dojke.”

Ključna implikacija ovog istraživanja je da ukupan unos aluminija, kroz dodatke hrani, putem cjepiva i kao antiperspirant, može pridonjeti rastućoj epidemiji raka. S obzirom na ovu mogućnost, daljnje korištenje aluminija u hrani, kozmetici i lijekovima treba zaustaviti dok se ne provedu adekvatne procjene rizika.

Aluminij u kozmetici

Kad je u pitanju nazočnost aluminija u antiperspirant formulama, istraživanje objavljeno prošle godine u časopisu “Journal of Applied Toxicology” identificiralo je da primarni oblik aluminija, aluminij klorid, koji se koristi u kozmetici, ima sposobnost mijenjanja stanica raka tako da pretvara zdrave stanice u kancerogene. Još je više uznemirujući njihov nalaz da ove promjene, što uključuje “kontaktne inhibicije i učvršćujući neovisan rast” (dva markera malignosti), su uzrokovane koncentracijama “… do 100 000 puta manjim od onih u antiperspirantima i u rasponu onih izmjerenih u ljudskim grudima.”

Ova nova studija usklađena je s nedavnim istraživanjima koja pokazuju da se aluminij veže na stanične receptore estrogena, što znači da može omesti i / ili dovoditi do širenja kod hormonski osjetljivih tkiva. Jedan istraživački tim je skovao novi termin – “metaloestrogeni”, posve novu klasu endokrinih razarača, što uključuje i aluminij, antimon, arsenit, barij, kadmij, krom, kobalt, bakar, olovo, živu, nikal, selenit, kositar i vanadat. Ova reklasifikacija onoga što se nekad smatralo da su hormonski inertne tvari trebala bi upozoriti potrošače na značajan zdravstveni rizik vezan uz uporabu neprirodnih proizvoda koji sadrže ove elemente.

Zbogom plavo nebo V I D E O

Sveprisutan aluminij

Aluminij se prirodno nalazi u rudi boksit, i u tom stanju u kojem se nalazi prirodno nije štetan za ljude. Boksit se pretvara u glinicu, te se elektrolizom dobiva čisti aluminij, koji se koristio primarno u elektronici i nekim drugim dijelovima industrija. Civilizacijskim razvojem i tehnološkim napretkom, počeo se pretjerano koristiti i u druge svrhe, čime je i dospio u ljudski organizam, gdje mu nije mjesto, te smo se tako doveli do toga da se svakodnevnim izlaganjem kontinuirano trujemo.

Aluminij, naravno, je široko distribuiran u našem okruženju (u ovom trenutku, dostiže najvišu razinu u dokumentiranoj povijesti), čak je impliciran u atmosferskim aerosolima (chemtrails), što može biti jedan od razloga zašto naše tlo postaje zasićeno ovim metalom u razinama toksičnim za bilje, te je i razlog zašto biotehnološke korporacije trenutno rade na razvoju aluminij-tolerantnih GM biljaka.

Chemtrails i Monsanto – Stvoren novi gen otporan na aluminij. Slučajnost?

Aluminij u prehrani

Iako ne postoji poznata fiziološka potreba ili pozitivna biološka uloga aluminija u ljudskom tijelu, regulatorne agencije su savršeno zadovoljne što ga stanovništvo unosi kao aditiv u hrani. Osim toga, unosimo ga i putem raznih pakiranja za hranu te posuđa. Zapravo, svijet je njime zaražen jednako kao i plastikom.

Aluminijsko posuđe kao i folija su također od aluminija, na žalost, ne možemo znati koliko se aluminija ispušta u hranu prilikom termičke obrade, ali se to događa kada se kuha hrana ili su pohranjene vrlo lužnate namirnice (soda bikarbona) ili vrlo kisele (kao što je umak od rajčice, sok od limuna, naranče ili ocat). Na primjer, pokazalo se da umak od rajčice sadrži 3-6 mg aluminija (u porciji od 100 g) nakon kuhanja u aluminijskom posuđu. Neko aluminijsko posuđe je anodizirano, odnosno elektro kemijski obrađeno kako se aluminij ne bi ispuštao, no ako ne možemo utvrditi je li to slučaj s folijama ili posuđem koje imamo, najbolje ih je izbjegavati. To vrijedi za svo posuđe, ne samo za ono u kojima se termički obrađuje hrana, već i za razne sokovnike i slično.

Budući da nigdje ni na jednom proizvodu nećete pročitati – opasnost, sadrži kancerogeni aluminij, jedini način da se zaštitite jest da se informirate te da širite ovakve podatke kako bi što više ljudi poboljšalo svoje šanse da ostanu dobrog zdravlja.

Tehnički, postoji 8 oblika aluminija za koje vlada SAD-a smatra da su dovoljno benigni za dobivanje statusa GRAS (Generally Recognized As Safe), odnosno – općenito priznat kao siguran, što je oznaka koja u osnovi oslobađa tvar od odgovarajućeg ispitivanja sigurnosti.

Tih osam oblika su: aluminij amonijev sulfat, aluminij kalcijev silikat, aluminijev hidroksid, aluminij oleat, aluminij palmitat, aluminij kalij sulfat, aluminij natrijev sulfat, aluminij sulfat.

Ako primjerice pogledamo toksikološke podatke s Liste podataka o sigurnosti materije za aluminij sulfat, naći ćemo sljedeće:

“UPOZORENJE! Štetno ako se proguta ili udahne. Uzrokuje iritaciju kožu lica, očiju i dišnih puteva.”
Ovaj materijal hidrolizira u vodi te formira sumpornu kiselinu, koja je odgovorna za iritajuće učinke u nastavku:
Udisanje: Uzrokuje iritaciju dišnih puteva, simptomi mogu uključivati kašalj, otežano disanje…
“Gutanje: Uzrokuje iritaciju probavnog trakta, simptomi mogu uključivati mučninu, povraćanje i proljev. Zabilježeni su slučajevi dvaju fatalnih ljudskih otrovanja gutanjem 30 grama aluminija…”

Suprotno modernom “stručnom” mišljenju, smanjenje doze otrovne tvari ne čini je netoksičnom, već je samo manje akutno otrovna, znači upravo suprotno, ima kronične, suptilne i kumulativne toksičnosti koje se teže utvrđuju i klinički dokazuju, a ipak postoje.

Zastrašujuće je da dječje mliječne formule sadrže iznimno visoke doze aluminija, i to potvrđuje nova studija, koja potvrđuje prethodne nalaze iz 2010. godine. Prof Exley, voditelj istraživanja studije, ponovno je ukazao da vodeće marke hrane za dojenčad i dalje pokazuju visoke razine aluminija, unatoč prethodnim upozorenjima. Ova najnovija studija istražila je 30 najatraktivnijih, široko dostupnih formula koje se često koriste, kao i formule na bazi soje, koje su pokazale da sadrže najveće iznose aluminija.

Proizvođači formula zadržavaju stav da se aluminij u formulama nalazi nehotice, odnosno zbog kontaminacije tla i biljaka. Nedostatak poboljšanja u snižavanju razina aluminija u formulama sugerira da proizvođači ili ne prate uopće prisustvo aluminija ili još gore, nisu zainteresirani za pojavu ovog metala u dječjoj hrani.

Aluminijski adjuvansi u cjepivima

Kao i drugi adjuvansi, aluminij se dodaje u cjepiva kako bi se potaknuo imunološki odgovor na antigen. Antigen je ono na što vaše tijelo reagira te proizvodi antitijela na laboratorijski promijenjene bakterije ili viruse koji se ubrizgavaju. Podizanjem imunološkog odgovora, proizvođači cjepiva mogu koristiti manju količinu antigena, što čini proizvodnju jeftinijom, eto dakle, profit je razlog zašto se adjuvansi dodaju u cjepiva.

Novo izvješće objavljeno u časopisu “Journal of Trace Elements in Medicine and Biology” postavlja uznemirujuću mogućnost da aluminij hidroksid, dominantni adjuvant u cjepivima danas, doprinosi patogenezi bolesti poput sindroma kroničnog umora, macrophagic myofasciitis i potkožnog pseudolimfoma.

U slučaju 45-godišnje žene s cjepivom induciranim potkožnim pseudolimfomom, biopsija kože na mjestu uboda je pronašla depozite aluminija u njezinim makrofagima. Kad je uzorak kože poslan na analizu, utvrđeno je da sadrži 768,1 mikrograma po gramu, suhe mase, u odnosu na 5,61 i 9,13 kod dva kontrolna bolesnika, što je i do 153 puta viša koncentracija.

Izvještaj upozorava:

“S obzirom na patologiju ovog bolesnika i visoku koncentraciju aluminija u koži, autori žele privući pozornost pri korištenju aluminijskih soli za koje se zna da su posebno učinkovite kao adjuvanti za jednokratno ili višekratno cijepljenje. Moguće oslobađanje aluminija može izazivati druge patologije pripisane dobro poznatoj toksičnosti ovog metala.”

Neobična je činjenica u povijesti cijepljenja ta, da je aluminijev hidroksid jedini adjuvans odobren u cijelom svijetu, no njegov mehanizam djelovanja nije u potpunosti shvaćen, istraživanja se vode tek zadnjih 5 godina.

Jedan od načina na koji aluminijev hidroksid uzrokuje pojačani imunološki odgovor je kroz aktiviranje inflamasoma u mijeloičnim stanicama, ključnih imunološko posredovanih aktivatora upalnog odgovora, za koje je poznato da izazivaju smrt stanica. Bez razumijevanja njegovog točnog mehanizma djelovanja, nemoguće je utvrditi u potpunosti njegov rizik za zdravlje.

Izvješće objavljeno u časopisu “Current Medicinal Chemistry” pod nazivom “Aluminijski adjuvansi: jesu li sigurni?” podiže zabrinutost:

“Aluminij se eksperimentalno pokazao kao neurotoksin, a najčešće se koristi kao adjuvant u cjepivima. Unatoč gotovo 90 godina široko rasprostranjenih korištenja aluminijskih adjuvanta, medicinsko znanstveno razumijevanje njegovih mehanizama djelovanja je još uvijek izuzetno loše. Tu je također zabrinjavajući nedostatak podataka o toksikologiji i farmakokinetici tih spojeva. Unatoč tome, ideja da je aluminij u cjepivima siguran je općenito prihvaćena. Eksperimentalna istraživanja, međutim, jasno ukazuju da aluminijski adjuvansi imaju potencijal izazvanja ozbiljnih imunoloških poremećaja kod ljudi. Konkretno, aluminij u obliku adjuvanta nosi rizik za autoimune bolesti, dugoročnu upalu mozga i povezane neurološke komplikacije i tako mogu imati duboke negativne zdravstvene posljedice. Prema našem mišljenju, mogućnosti da koristi cjepiva mogu biti precijenjene kao i rizik od mogućih negativnih učinaka podcijenjen, nisu bile rigorozno evaluirane u medicinskoj i znanstvenoj zajednici.”

Druga studija objavljena 2011. u časopisu “Journal of Inorganic Biochemistry” navodi istraživanja o tabu temi – cjepivom induciranog autizma, s naglaskom na ključne uloge aluminijskih (Al) kemijskih aditiva kao neurotoksičnih agenasa:

“…..Djecu ne treba promatrati kao “male odrasle”, njihova jedinstvena fiziologija ih čini podložnijima toksičnim povredama, i ako izloženost aluminiju od samo nekoliko cjepiva može dovesti do kognitivnih oštećenja i autoimunih bolesti kod odraslih, nerazumno je pitanje hoće li trenutni pedijatrijski raspored cijepljenja, koji često sadrži 18 cjepiva s aluminijskim adjuvansima, biti siguran za djecu? Primjenom Hill kriterije za utvrđivanje uzročnosti između izloženosti i ishoda istraživano je može li izloženost aluminiju iz cjepiva pridonosi porastu učestalosti ASD-a (autistični spektar poremećaja) u zapadnom svijetu. Naši rezultati pokazuju da: djeca iz zemalja s najvećom učestalosti ASD-a imaju najveću izloženost aluminiju iz cjepiva, povećanje izloženosti Al adjuvansu značajno korelira s povećanjem učestalosti ASD-a u SAD-u, promatrano tijekom posljednja dva desetljeća, i postoji značajna korelacija između količine Al koju dobivaju predškolska djeca i tekuće učestalosti ASD-a u sedam zapadnih zemalja, osobito u dobi od tri do četiri mjeseca starosti. Primjena Hill kriterije za ove podatke pokazuje da korelacija između Al u cjepivima i ASD može biti uzročna. Budući da djeca predstavljaju dio stanovništva s najvećim rizikom od komplikacija nakon izlaganja aluminiju, strože ocjenjivanje sigurnosti aluminj adjuvanta se čini opravdano”

ŠTETNOST CIJEPLJENJA DJECE (3) – Što se stvarno nalazi u cjepivima?

Borba protiv aluminija

Izloženost aluminiju je zapravo nemoguće izbjeći, može se samo pokušati smanjiti izloženost, no postoji i nekoliko prirodnih tvari koje su pokazale zaštitni učinak protiv njegove toksičnosti.

Navedene su samo neke, uglavnom zbog znanstveno potvrđene učinkovitosti i dostupnosti, a to su:

Kurkuma – smanjuje neurotoksične učinke aluminija
Propolis – ima značajna zaštitna svojstva protiv aluminij – induciranih oštećenja jetre i reproduktivnog sustava
N – acetil cistein (NAC) – povećava proizvodnju glutationa, endogeno proizvedenog antioksidanta koji je od temeljne važnosti za stanično zdravlje. NAC smanjuje aluminij – inducirane kognitivne disfunkcije i ozljede na srcu
Đumbir – štiti od aluminij kloridom induciranih reproduktivnih oštećenja
Vitamin E – smanjuje aluminij – inducirana oštećenja jetre
Vitamin C – smanjuje aluminij – inducirana oštećenja reproduktivnog sustava, te općenito smanjuje oksidativni stres u tijelu

Prof Exley, koji je proveo navedene studije o prisustvu aluminija u dječjim mliječnim formulama, je svoj život posvetio proučavanju aluminija. On sugerira da se pomoću vode bogate silicijem tijelo može riješiti nagomilanog aluminija. Navodi da ispijanje vode bogate silicijem pomaže u izlučivanju aluminija putem urina.

Osim toga, tijelo se može efikasno očistiti i konzumacijom gline, od kojih najjače i najobuhvatnije djelovanje ima Pirofilit. Tu su i znojenje, sumporne kupke i još neke prirodne tvari.

Kako je navedeno, aluminij je nemoguće izbjeći, no može se smanjiti izloženost, te se može tijelo redovno čistiti. Povedite računa o svom zdravlju!

Izvor: Os Uma
Piše: Irena Dujmušić

Vjerojatno ni jedan pronalazak u povijesti nije stvorio toliku podvojenost mišljenja – kako među znanstvenicama, tako i između javnosti i vlasti – kao što je to pojam GMO.

S jedne strane ga se reklamira ukazujući na veliki potencijal u oplemenjivanju bilja prenošenjem stranih gena. S druge strane stoje neodgovorena pitanja vezana uz nekontrolirano preskakanje gena i posljedice koje to može donijeti za biosferu i zdravlje ljudi. Razni nadnacionalni sporazumi nisu skloni odbijanju ili sprječavanju širenja GMO-a te je institucionalna ekspanzija GMO-a i postavljena upravo kroz trgovačke sporazume i scijentizam, ali i kroz brojne klišeje od kojih je najpoznatiji teza da će GMO biti sredstvo nadvladavanja gladi u svijetu.

Gost emisije je prof. dr. sc. Marijan Jošt.

Nakon Drugog svjetskog rata mnoge je mučilo isto pitanja: kako je Nijemce uopće mogao zaluditi nacizam? Kako su milijuni ljudi – običnih, normalnih, dobrih ljudi – mogli pristati uz tako monstruoznu politiku? Pitanje je postalo još zanimljivije nakon suđenja uhvaćenim nacističkim vođama u Nurnbergu. Ni oni uglavnom nisu ostavljali dojam perverznih sadista, već ljudi koje možemo zamisliti kao svoje susjede ili kolege. Srednjoškolski profesor sociologije u kalifornijskom Palo Altu 1967. je proveo eksperiment u jednom razredu kako bi učenicima na praktičan način pokazao kako lako ljudi padaju pod utjecaj opasnih vođa i ideologija.

Izvor: 100posto.hr

Hrpa pravila i cinkanje

Tada 25-godišnji Ron Jones, jedan od najpopularnijih profesora na školi, učenicima nije rekao u kakvom će eksperimentu sudjelovati. Eksperiment nazvan Treći val (jer treći udar vala je najjači) trajao je pet dana, a Jones je upotrijebio niz pravila i postupaka kako bi povećao disciplinu u grupi. Učenici su se morali naviknuti da sjede vrlo uspravno i mirno, da ustanu kad ih se nešto pita, da odgovaraju s tri riječi ili manje, da prije odgovora uvijek kažu ‘Gospodine Jones’ i slično. Rečeno im je da će dobiti petice ako sudjeluju u eksperimentu i jedinice ako budu ometali provođenje eksperimenta. Ako bi odbili sudjelovati dobili bi zabranu ulaska u knjižnicu. Ključno je bilo postići osjećaj zajedništva u grupi i većina pravila te (brojnih) zadataka bila je usmjerena u tom pravcu. Jones je naglasio da se pravila moraju držati i izvan škole te da one koji ih krše trebaju prijaviti. Prekršitelji će biti izopćeni iz grupe. Do kraja prvog dana učenici su već dobili dojam da je razred postao efikasniji. Neka su pravila bila naporna, ali zapravo im je bilo zabavno što rade nešto novo.

Popravili se na nastavi

Drugog dana razred je postao homogena grupa sa superiornim osjećajem discipline i zajedništva. Jones je uveo pozdrav nalik nacističkom i učenicima rekao da se tako pozdravljaju i izvan učionice. Nisu smjeli stajati u grupama većim od troje. Trećeg dana eksperiment se lagano oteo kontroli: i drugi učenici u školi počeli su se pozdravljati posebnim pozdravom, a na Jonesov sat došlo je 43 učenika umjesto 30. Svi sudionici eksperimenta drastično su se popravili na nastavi i osjećali su se vrlo motivirano. Dobili su članske iskaznice i svatko je dobio neki zadatak (poput izrade zastave Trećeg vala, sprečavanja ne-članova da uđu u učionicu i sl.). Jones ih je instruirao kako da regrutiraju nove članove. Pokret Treći val je narastao na 200 ljudi, a učenici su naveliko prijavljivali kolege koji krše pravila.

„Razvila se atmosfera straha. Stalno smo osluškivali glasine i pitali se tko će nas prijaviti. Nismo više vjerovali ni dobrim prijateljima, sve linije komunikacije među nama su bile prekinute“, ispričao je jedan od učenika kasnije u intervjuu. Četvrtog dana profesor je odlučio prekinuti eksperiment jer je izgubio osjećaj kontrole. U školi se formirao i pokret otpora prema Trećem valu. Članovi Trećeg vala bili su pak suludo disciplinirani, a Jones im je rekao da su dio novog nacionalnog pokreta i da sutra dođu na skup gdje će im se obratiti predsjednički kandidat Trećeg vala.

Kad nezamislivo postane normalno

Umjesto govora predsjedničkog kandidata učenici su čuli kako su bili dio eksperimenta o fašizmu i da su uspjeli stvoriti osjećaj zajedništva i nadmoći kakav su imali Nijemci za vladavine nacista. Roditelji nekih učenika tužili su se na Jonesa tvrdeći da je zloupotrijebio autoritet, no Treći val nedvojbeno je bio uspješan eksperiment. U samo nekoliko dana pokazao je kako postići da ljudi prihvate fašizam kako nešto normalno, kako ih vezati osjećajem zajedništva i pripadnosti grupi te strahom od izopćenja, i kako se ljudi mogu osjećati sretnije kad im se nametnu stroga pravila i disciplina.

Priče o Trećem valu valja se s još većom pažnjom prisjetiti u današnje vrijeme, kad svjedočimo kako su do jučer nezamislive stvari postaju prihvatljive, čak i normalne, a sve više zemalja vode ljudi kojima su puna usta nacionalnog zajedništva. Fašizam je, za one koji nisu učili latinski, nastao od riječi snop ili fascio, kao simbola zajedništva.

Izvor: 100posto.hr

U pravoj epidemiji prijetvornih psihopata na vlasti, José Mujica i njegova supruga Lucia Topolansky predstavljaju jedinstveni primjer da svijetom ne upravljaju samo loši ljudi. U periodu od 2009. do 2015. godine, kada je Mujica bio predsjednik Urugvaja, ljudi su mogli uvidjeti da postoje lideri koji čvrsto stoje na zemlji, koji žive skromno i svojim se primjerom ne uzdižu iznad drugih.

Izvor: Os Uma
Piše: Irena Dujmušić

José Mujica je za vrijeme svog mandata bio nezadovoljan zbog naziva ‘najsiromašniji predsjednik na svijetu’, jer on u tome ne vidi ništa neobično te bi više volio da njegov stil života, koji je sasvim realan i normalan, usvoje i drugi. Istim takvim jednostavnim načinom života živi i njegova supruga, Lucia Topolansky, urugvajska senatorica i također i kao Mujica bivša pripadnica Tupamaros gerilaca kao i ključni član vladajuće koalicije Urugvaja. Kako je moguće da je ovaj par, koji živi skromnim životom, uživao svjetski veću popularnost od svih predsjedničkih parova ikada sa svim svojim glamurom?

José Mujica – primjer jednostavnosti i prizemnosti

Odgovor leži u tome da su ljudi s oduševljenjem konačno dočekali osobu na vlasti koja ne pati od pohlepe. Mujica se odrekao predsjedničke palače u korist života na farmi, te je prepustio kao sklonište za beskućnike, donirao je većinu svoje plaće za rješavanje socijalnih problema te se vozio u svom starom automobilu. Kada je letio avionom, putovao je ekonomskom klasom, kao većina običnih ljudi. Tijekom svog intervjua rekao je da kada bi tražio da ljudi žive poput njega, da bi ga ubili.

U svojoj prošlosti, Mujica je od 1969. bio član Tupamaros gerilske skupine koja je u to doba bila zloglasna zbog pljački i otmica te distribucije hrane i ukradenog novca među siromašnima. Šest puta je ranjen od strane policije, proveo je 14 godina u vojnom zatvoru, većinom u uvjetima poput u tamnice. 1970. je uhićen prvi puta od sveukupno četiri, te bježi iz zatvora. 1972. je ponovno uhvaćen i provodi u zatvoru više od 10 godina, uključujući i dvije godine samice na dnu zdenca gdje je pričao s kukcima i žabama da bi održao svoje mentalno zdravlje. 1985. obnovljena je demokracija u Urugvaju te je prema zakonu o oprostu pomilovan. 1994. izabran je za zamjenika i stiže pred zgradu parlamenta na Vespi. Iznenađeni djelatnik na parkingu ga je upitao hoće li ovdje biti dugo na što je Mujica odgovorio: “Nadam se”.

.

2009. pobjeđuje na predsjedničkim izborima. Jedine njegove riječi tog dana u medijima su bile vrlo iskrene: “Unatoč svoj ovoj neiskrenoj podršci i odobravanju, svijet se neće promijeniti.” Usvaja vladajući stil bliži lijevom centru, poput Lula da Silve iz Brazila i Bacheleta u Čileu, radije nego stil tvrdog ljevičara Huga Cháveza. Od kada je postao vođa Urugvaja, dobivao je same pohvale zbog načina života u okviru svojih sredstava, zbog otvorenog protivljenja prekomjernoj potrošnji, te zbog politike o istospolnim brakovima, pobačaju i legalizaciji kanabisa što je učvrstilo poziciju Urugvaja kao najviše socijalno-liberalnije zemlje u Latinskoj Americi.

Unatoč pohvalama sa svih strana govorio je kako oni koji ga smatraju siromašnim zapravo ne mogu shvatiti smisao bogatstva: “Ja nisam najsiromašniji predsjednik. Najsiromašniji je onaj koji treba puno da bi živio. Moj životni stil je posljedica mojih rana. Ja sam sin svoje povijesti. Bilo je godina kad bih bio sretan samo zato jer sam imao madrac.”

Jedini detalj koji je kuću predsjednika tada izdvajao od ostalih je to što su na prilaznoj cesti bila parkirana dva stražara. Ispred kuće je uvijek i njihov tronogi pas. I sam Mujica se nije razlikovao od ostalih ljudi, baš kao i danas, djelovao je sasvim obično, čak neuglađeno, noseći iznošenu odjeću i obuću.

Na svoju je zemlju uvijek bio ponosan, smatrajući je jednom od najsigurnijih i najmanje korumpiranih zemalja u regiji, odnosno, kako je on naziva “otokom izbjeglica u svijetu ludih ljudi”. Cijela zemlja je ponosna na svoje društvene tradicije, vlada određuje cijene za važnije artikle, poput mlijeka i pruža besplatna računala i obrazovanje za svako dijete. Ključne energetske i telekomunikacijske kompanije su nacionalizirane. Također, Urugvaj je bila prva zemlja u svijetu koja je legalizirala uzgoj, prodaju i konzumaciju kanabisa. Takve akcije su osvojile same pohvale i zajedno s naprednim politikama o pobačaju i istospolnim brakovima, ojačale su urugvajski ugled kao liberalne zemlje. No, Mujica je i tu oznaku gotovo jednako nerado prihvaćao kao i onu za ‘najsiromašnijeg predsjednika’, objašnjavajući to pragmatično: “Moja zemlja nije posebno otvorena. Ove mjere su logične. To s kanabisom, tu nije riječ o liberalnosti. Želimo da se korisnici maknu od tajnih dilera, također ćemo ograničiti njihovo pravo na konzumaciju ako će prelaziti razumne količine potrošnje. To je poput alkohola, ako popijete bocu viskija dnevno, onda vas treba tretirati kao bolesnu osobu.”

Mujica nije naivni utopist, smatrao je da je urugvajska opcija da se poboljša društvo ograničena snagom globalnog kapitala. On objašnjava: “Ljut sam zbog postojećeg stanja stvari. Živimo u doba u kojem ne možemo živjeti bez prihvaćanja logike tržišta. Suvremena politika je sva o kratkoročnom pragmatizmu. Napustili smo religiju i filozofiju … Ono što nam je preostalo je da automatski radimo ono što nam tržište govori.”

No, svoj je mandat ipak iskoristio za opće dobro. Putem vladine politike, poticao je korištenje obnovljivih izvora energije i recikliranje. Na konferenciji Ujedinjenih naroda – Rio +20, o održivom razvoju, on je osudio ‘slijepu opsjednutost’ ostvarivanja rasta kroz veću potrošnju. No, budući da urugvajsko gospodarstvo otkucava zajedno sa stopom rasta od više od 3%, Mujica je, pomalo nevoljko, morao prihvatiti materijalnu ekspanziju. Tako je izjavio: “Ja sam predsjednik. Borim se za više rada i veća ulaganja, jer ljudi traže sve više i više. Pokušavam proširiti potrošnju, ali i smanjiti nepotrebnu potrošnju … Protivim se rasipanju energije, ili izvora, ili vremena. Moramo izgraditi stvari koje traju. To je idealistično, ali to ne može biti realno, jer živimo u dobu akumulacije.”

Kada se sa suprugom prisjećao Che Guevare ili raznih revolucija u svijetu, imao je pomiješane osjećaje. Mujica smatra: “Svijet će uvijek trebati revoluciju. To ne znači pucnjavu i nasilje. Revolucija je kada mijenjate svoje razmišljanje.” No, ciničan je prema demonstracijama u organizaciji društvenih mreža koje se brzo raspadaju prije nego što izgrade išta trajno: “Mislim da će prosvjednici vjerojatno završiti radeći za multinacionalne kompanije i umirući od modernih bolesti. Nadam se da sam u krivu.”

Na upit što će nakon isteka mandata odgovarao je da želi posvojiti što više djece kako bi ih naučio kako se obrađuje zemlja, te da se nada da će se vratiti uzgoju krizantema i drugog cvijeća čime se bavio prije nego li je izabran. Nagađalo se tada i kako bi njegova supruga Lucia bila odličan nasljednik u predsjedničkoj fotelji, no ona se s time nije baš slagala govoreći: “Nema šanse, sada kada sam izbliza vidjela kako izgleda biti predsjednik, ne želim to nikome”. Iako je izjavila da će učiniti sve što njena stranka zatraži od nje, ipak inzistira na tome da je rad na organiziranju zajednice ili kao sindikalni aktivist jednako važno.

Lucia Topolansky – druga polovica para bez premca

Kada priča, gospođa Topolansky još uvijek govori s intenzitetom mlade, plave militantkinje koja je pokušavala promijeniti svoju zemlju kroz oružanu revoluciju od 1966., organizirajući bjegove iz zatvora, pa čak i puzeći kroz kanalizaciju. Ponovno je uhvaćena netom prije urugvajskog vojnog udara iz 1973. i pretrpjela je torturu tijekom svojih gotovo 14 godina zatvora. S povratkom demokracije 1985., ona i Mujica su među bivšim gerilcima kojima je odobrena amnestija. Na kraju su se vjenčali i nastavili raditi na promjenama, postižući putem glasačke kutije ono što meci nisu mogli.

Što se tiče njenog političkog pomaganja svom mužu, on za nju simpatično kaže da je ona njegov ‘hard disk’. Ona je usmjerena na zakonodavstvo i pokazuje vrlo malo strpljenja za ceremonijalne uloge. Njezin mali ured nema nikakve nacionalne simbole ili znakove političke moći. Tamo je hrpa dokumenata, knjiga i nekoliko uokvirenih slika – kultne slike tango pjevača Carlosa Gardela i argentinskog revolucionara Ernesta ‘Che’ Guevare, te izblijedjela crno-bijela fotografija njezina supruga s Tupamaro čelnikom, Raulom Sendic, tijekom njihovih revolucionarnih dana.

Svoj intervju je dala za The Associated Press u vrijeme kada se Senat pripremao dati konačno odobrenje za plan legalizacije kanabisa. Tada je rekla da su postavili dobre temelje za odobravanje ovog prijedloga zakona budući da su se već pobrinuli za više osnovnih problema kao što su povećanje financiranja obrazovanja i stvaranje novih radnih mjesta. S ovime se, naravno, nisu svi slagali, posebno opozicija koja je ovaj prijedlog, kao i one o pobačaju i istospolnim zajednicama smatrala luksuznim izmišljotinama SAD-a i Europe, koje su stvorene kako bi se skrenuo pogled s pravih problema.

O svojoj gerilskoj prošlosti priča kako u obitelji njezin izbor nije prihvaćen, njezin otac to nije odobravao i smatrao je da je prevarena, no ona sama ne žali ni zbog jednog trenutka, čak ni zbog mučenja niti zbog toga što nema djece. Na pitanje postoji li opravdanje što su Tupamarosi ubijali nenaoružane zarobljenike izjavljuje: “Povijest je ono što jest. Nećemo je promijeniti pokušavajući se vratiti i analizirati je.”

Kao mlada žena, revolucionar, zatvorenik i političar, ona je uvijek tražila sreću za narod, a za osobnu sreću kaže da je već pronašla, na trošnoj farmi cvijeća koju dijeli s Joséom, popularno – Pepeom. Za njih dvoje kaže: “Mi ne smatramo da smo toliko siromašni kao što to drugi navode. Skromni smo, jer to nam odgovara. Sretniji smo. Imamo manje briga, manje problema i imamo ovaj cijeloživotni projekt; sviđa nam se i osjećamo se dobro.”

Nakon svojeg mandata, Mujica je izjavio kako svom nasljedniku, Tabare Vazquezu, želi puno uspjeha te da bude bolji od njega, iako je i on postigao jako puno. Uspio je svoju zemlju, poznatu samo po uzgoju stoke, pretvoriti u zemlju koja izvozi energiju, postavivši je visoko na vrh izvoznog tržišta. Smanjio je i stopu siromaštva te trend smanjenja javnog duga.

Ovakvi ljudi bude nadu te nam trebaju služiti kao primjer koji će se često navoditi, jer u ovo ludo doba, lako je podlegnuti propagandi zla i zaboraviti da na svijetu još uvijek postoji dobro. Morat ćemo se za to izboriti, razmišljati svojom glavom, a ne nametnutim, iskrivljenim stavovima. Davati glasove i izabirati predstavnike naroda kojima neće prioritet biti vlastiti interes, već prosperitet naroda.

Izvor: Os Uma
Piše: Irena Dujmušić

Izvori: The Guardian, The Guardian, Yahoo, RT

Nikola Tesla imao je san: htio je osvijetliti cijeli svijet i vratiti čovjeku njegovu svijest o vlastitim krilima. Htio je postići nešto što se smatra nemogućim, da se svaki čovjek rodi kao Krist, Buda, Zaratustra… jer je znao da je to samo stanje svijesti koje svaki čovjek može postići. U Bibliji se spominje drugi dolazak Isusa, u prenesenom značenju mogli bi to interpretirati kao veliko buđenje čovječanstva i svijesti Krista u svakom čovjeku koje nije vezano za iti jednu religiju nego za čistu samospoznaju o tomu tko smo mi kao čovjek, koliko smo međusobno povezani i koja je naša uloga u ovom univerzumu.

Što dublje kao čovječanstvo ulazimo u metafiziku spaja se znanost i spiritualnost, dolazimo sve više do spoznaja da se realnost nalazi u očima promatrača i da u svima nama leži cijeli univerzum. Sve kreće od spoznaje; “There is no spoon.”. Ta spoznaja u sebi sadrži kompleksnost razumijevanja da je svatko od nas beskonačan i vječan, da smo zajedno utopljeni u svijest ovog univerzuma koji je napravljen da bi mi kao vječna i beskonačna bića koja nisu sveznajuća iskusili svjetlost koja je poznata isto kao valni oblik, frekvencija, vibracija, zvuk, Logos… i diplomirali ovu školu kao majstori kreiranja i baratanja svjetlošću. Naša tijela su bio holografske projekcije Božanske muzike koju ne možemo ćuti jer nemamo sluh da čujemo te frekvencije.

U ovom univerzumu fragmentirali smo se do najnižih dimenzija da bi iskusili dualnost i separaciju. U toj separaciji pali smo u zaborav o tome tko smo i ostali smo zarobljeni u Samsari, ali nalazimo se u dobu velikih turbulencija i buđenja svijesti čovječanstva, a u kojem smjeru ćemo krenuti ovisi o probuđenom pojedincu. Tesla je spoznao da je naš mozak prijamnik i da u svemiru postoji jezgra iz koje crpimo znanje, snagu, inspiraciju… Neki tu jezgru nazivaju Izvor/Bog/Bezdan i ako se vratimo nazad u spoznaju da se cijeli univerzum nalazi u nama, da je kraljevstvo nebesko u srcu čovjeka onda se pristup Bogu nalazi u srcu svakog čovjeka nevezano koje je religije. I ako želiš naći Boga, ne trebaš daleko gledati, vidjeti ćes ga u svakom čovjeku, u svakom živom biću, u svom srcu.

Velik si čovječe, ti imaš moć da svojom maštom oblikuješ svijet, ti imaš moć da toj mašti podariš život kroz emociju. Nije te nitko naučio koliko su tvoja mašta, tvoje emocije i tvoja svijest tvoj najveći dar kao ČOVJEK. To je ona tajna koju nas ući mali Princ, galeb Jonathan Livingston, Petar Pan… i bilo tko tko je ušao malo u metafiziku razumije tu tajnu.

Što nam se to desilo? Tko je namjerno sabotirao Teslu da kao čovječanstvo nemamo zero point energiju, kome je u interesu da film Idiocracy postane dokumentarac? Sve je postalo naopako: liječnici uništavaju zdravlje, pravnici uništavaju pravdu, psihijatri uništavaju misli, znanstvenici uništavaju istinu, mediji uništavaju informacije, vlade uništavaju slobodu, kudos iznimkama. Smiješno je kada netko izumi nešto što može biti od velike koristi za čovječanstvo i onda to smatra svojim izumom, kojeg želi patentirati i zaraditi na njemu, ne shvaćajući da svi izumi, budući i prošli stoje u polju informacija kolektivne svijesti i da svatko od nas na svjestan ili nesvjestan način kad kreira kroz svoju dušu pristupa tom polju. Ako ikada dođete do nevjerojatnog izuma, podijelite ga čovječanstvu for free, jer to je ono što je i Nikola Tesla znao i zato ga nije smetalo što su većinu njegovih izuma pokrali.

Ako se sve dešava u našoj unutrašnjosti što se to desilo u našoj kolektivnoj svijesti da je došlo do toga da projektiramo ovakvu realnost. Istina zna biti ćudnija nego fikcija.
Po svojoj prirodi čovjek je empatijsko biće koje želi pomagati i živjeti kroz međusobnu sreću. Može empatijski pristupiti drugim živim bićima te se uživjeti u njihovu situaciju i stanje, potpuno ih razumjeti, ali ako se osvrnemo oko sebe što vidimo?

O stanju u našoj državi ne treba pretjerano crtati, sve se nalazi pred ogromnim kolapsom od masovnih deložacija za min 200kn duga, do masovnog iseljavanja stanovništva, rasprodaje imovine, zemlje, trovanja i zaglupljivanja hranom, vodom, zrakom, uvođenje poreza na nekretnine… Mnogi se boje 3. svjetskog rata, ali rat je odavno već počeo, danas se moderno ratovanje vodi financijskim sustavom kroz dug i monetarna suverenost je važan aspekt jedne države o čemu treba više pričati. Cijela država se dovodi u stanje da ne može vraćati svoje dugove i onda se rasproda sve, bez ispaljenog metka. Prije se uzimao mač u ruke, a danas tvoj glas simbolizira mač. Više nego ikada potrebno je da se čuje tvoj glas. Više nego ikada potrebno je da svi pričamo o ovom ljudskom iskustvu, o svojim osjećajima i da shvatimo koliko smo povezani međusobno. Više nego ikada potrebno je biti čovjek, radeći stvari za koje osjećamo u srcu da su ispravne jer je došlo vrijeme gdje ono što je ispravno nije isto kao i ono što je legalno i ponekad za učiniti pravu stvar morate prekršiti zakon, a ne biti bot i slijepo slušati naredbe i držati se pravila i zakona. Moramo razumjeti da među nama postoje ljudi koji su potpuno isključeni od svog srca, kojima um totalno dominira, koji razmišljaju previše i ništa ne osjećaju, koji žive totalno u iluziji separacije, gledajući na sebe da su odvojeni od “žlice van sebe”, botovi koji ne znaju što čine. I najveći izazov je kako ne poludjeti od te ogromne ljudske gluposti i neznanja i pokazati ljubaznost i ljubav jer to je na kraju jedini način da se i najvećim botovima otvori srce. Uopće nije važno jesi li Hrvat, Srbin, Bosanac, Hercegovac, Nijemac, Rus, Amerikanac… važno je da shvatiš da si čovjek i da svi imamo istu majku, a to je majka Zemlja.

Moramo shvatiti da smo mi ljudi država, mi ljudi imamo moć, ali smo tu moć predali drugima i danas je više nego ikada važno da taj centar moći vratimo nazad u obliku samoodgovornosti. Kad to napravimo shvatit ćemo da imamo moć rušiti korporacije, imamo moć rusiti zakone, imamo moć izgraditi državu i civilizaciju koja će funkcionirati po principima dubljeg metafizičkog poznavanja realnosti u kojoj se nalazimo i shvaćanja koliko smo svi povezani gdje će priroda, majka Zemlja, čovjek i živa bića biti stavljeni ispred profita. Da li će nam budućnost biti u neznanju, ignorantnosti, separaciji i patnji ili u znanju, zajedništvu, samospoznaji i sreći ovisi o probuđenom pojedincu i njegovom “maču” .

Tko si ti? Čitajući ovaj tekst postaješ svjestan glasa kojeg čuješ u svojoj glavi. Nije li to zanimljivo, kroz dan ti tako prođe oko 50-70. tisuća misli, neke pozitivne, neke neutralne, većinom negativne koje određuju kako ćeš se osjećati i sto ćeš stvarati, ali ti nisi te misli, ti si nešto puno veće, ti si promatrač/svijest/usmjeren snop svjetlosti koje misli za koje se hvatamo usmjeravaju, sa kojima se poistovjećujemo i kad postaneš svjestan te svijesti postaneš svjestan svoje beskonačnosti, postaješ svjestan da TI JESI

Kudos Nikoli Tesli

https://www.youtube.com/watch?v=uPCzjHPS–U
https://www.youtube.com/watch?v=SuV_VI53dbY&t=6s
https://www.youtube.com/watch?v=0xc3XdOiGGI&t=185s
https://www.youtube.com/watch?v=wO0eRFe-xQA
https://www.heartmath.org/

Većina prehrambenih artikala kupljenih u obližnjem supermarketu ili dućanu predstavlja potencijalni zdravstveni rizik. Sve češći slučajevi salmonele i ostalih oblika trovanja hranom su samo vrh sante leda problematike današnje ljudske prehrane koja se temelji na konzverviranim, pesticid-iziranim, pasteriziranim, plastificiranim, GMO-inficiranim i na ostale načine kontaminiranim prehrambenim artiklima. Velike korporacije koje kontroliraju proizvodnju i prodaju hrane uopće ne mare za zdravlje čovjeka niti za fatalne ekološke posljedice tzv. industrijske poljoprivrede već se samo brinu za svoj profit.

Izvor: mandrilo.com

Rafinirani šečer, obična kuhinjska sol, bijelo brašno i rafinirano biljno ulje te u novije vrijeme sve češći umjetni zaslađivači (aspartman) i umjetni pojačivači ukusa (mononatrijev glutaminat) su toksični elementi toliko štetni za ljudsko zdravlje da su odavno trebali biti zabranjeni. Interesantno je da su ovi toksični sastojci i dalje temelj ishrane većine ljudi i to najčešće u obliku kruha, peciva i slatkiša. Stoga nije čudno da se kruh katkad naziva hrana robova jer deblja, zatupljuje i pasivizira čovjeka na radost vlastodržaca, a istovremeno nema nikakvu hranjivu vrijednost već dapače djeluje toksično na organizam. Interesantno kako je većina ljudi i dalje ovisna o ovoj vrsti namirnice, na sličan način kako je alkoholičar ovisan o alkoholu, pušač o cigaretama, narkoman o drogi, jer bez obzira što i znaju da im to šteti i dalje se vračaju po još. Da li se itko zapitao zašto su razne pekare najposjećenije ustanove nakon uvijek popularnih ugostitetljskih objekata iliti kafića? Pitam se zašto se više trude lagati i uvjeravati nas da živimo u demokratskom sustavu gdje navodno imamo slobodu izbora, kad je u pitanju obično robovlasničko društvo s tim da je faraonski bič zamijenjem tupošću i pasivizacijom čovjekava uma koji se onda dobrovoljno javlja na službu svom gospodaru.

Danas je većina ljudi jednostavno neuhranjena ili ima veće ili manje zdravstvene probleme koje se direktno mogu povezati s lošom ishranom. Zbog uništavanja tla raznim kemikalijama u obliku umjetnih gnjojiva, pesticida, herbicida čak i relativno dobro izbalansirana prehrana temeljena na voću i povrću nije adekvatna jer je tlo osiromašeno nutrijentima (mineralima), stoga ni čovjekovo tijelo ne dobiva zadovoljavajuće kvalitetne nutrijente bez obzira na eventualno veliku količinu onoga što se pojede.

Rješenja su nam na dohvat ruke jer je zdravlje prirodno stanje našeg organizma i možda je za početak dovoljno prestati konzumirati otrove kako bi se stvari pomakle u pozitivnom smjeru. Ovdje možemo naučiti nešto i od životinja (divljih) koje će radije uginuti nego pojesti kontaminiranu hranu. Razlog je vrlo jednostavan, njihova osjetila im govore da to ispred njih jednostavno nije hrana, a kako uvijek slušaju svoj zdrav razum i instinkt (za razliku od većine ljudi), onda tu smjesu jednostavno zaobiđu u širokom luku. Svatko tko je probao post pa čak i kratkotrajni od jedan ili dva dana može svjedoćiti da se osjeća bolje jer mu se organizam u biti odmara od procesiranja otrova koje svakodnevno unosi u sebe misleći da se hrani.

Osim ovog svojevrsnog bojkota plastificirane sintetičke hrane iz blještavih supermarketa, rješenje leži u konzumiranju zdravo uzgojene, ekološke i organske hrane. Danas čak i u Hrvatskoj postoje brojni ekološki uzgajivači hrane, broj OPG-ova svaki dan raste, a tu su i grupe lokalne razmjene gdje se hrana može direktno kupiti od uzgajivača, a koje su dostupne u svim većim gradovima. Stoga nije problem preusmjeriti svoju energiju u obliku volje, vremena i novca podržavajući te ljude i lokalnu zajednicu, a ne gubiti energiju šetajući po trgovačkim centrima i kupovati sintetički otpad u obliku hrane, odjeće, obuće i raznih hi-tech gadgeta. Uzgoj vlastite hrane u svom vrtu ili na svom imanju je nešto što bi trebalo biti omogućeno svakom čovjeku, jer vlastiti vrt osim izvora zdrave hrane, zdravlja i obilja pruža i puno više onome tko se brine o njemu. Da država uistinu radi za dobrobit svojih građana, vrlo lako bi riješila egzistencijalno pitanje svakog pojedinca i obitelji na način da aktivira gomilu zapuštenog poljoprivrednog zemljišta te da ista trajno dodjeli ljudima koji bi onda imali način da se mogu prehraniti i zemlju na kojoj mogu živjeti.

Ovaj tekst sam počeo pisati samo radi jednog slučaja kad mi se pred očima otkrio užasni mehanizam koji se koristi kako bi se uvozno voće konzerviralo prilikom transporta. Iako sam to donekle već znao i slutio, a i često sam gledao u te natpise i upozorenja, sve do sada se nisam na to obazirao. Više to neću ignorirati i da parafraziram meštra iz Velog Mista, više neću mučat! Oho!

Ovako priča počinje: potreba za praznim kartonskim kutijama me odvela do obližnjeg trgovačkog centra gdje sam besplatno došao do pristojnih količina kartonskih kutija u kojima je bilo zapakirano voće koje se prodaje u rinfuzi. Međutim, nisam ni slutio da ću osim kartonskih kutija dobiti i precizne informacije (crno na bijelo) čime se sve tretira voće iz uvoza koje se prodaje kao hrana po policama svih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj. Naime na svakoj kutiji jasno piše deklaracija artikla i naziv kemikalije kojom se voće tretiralo da se održi tijekom transporta i skladištenja. Pa idemo tamo gdje nas ove informacije vode…

Otrovi koje sam našao na voću

Banane ‘Bonita’ iz Ekvadora: tretirano s THIABENDAZOL-om i IMAZALIL-om (vrlo interestanta izjava: tretirane su kemikalijama kako bi se očuvao kvalitet)

Naranče ‘Klementina’ iz Grčke: tretirano s ORTHO-PHENYL-PHENOL-om, IMAZALIL-om i voskom

Naranče ‘Navelina’ iz Španjolske: tretirano IMAZALIL-om (malo je morbidan natpis da su naranče u biti liječene s imazalilom):

A sad ponešto o svakom otrovu koji se nanosi na voće kako bi se ili ‘liječio’ ili mu se održala ‘kvaliteta’:

IMAZALIL:

Fungicid koji se koristi od 1983 za tretiranje hrane nakon žetve/branja, najčešće se koristi za tretiranje citrusnog voća. Dokazano je kancerogen, utječe na rast i na reproduktivne organe. Izaziva jaku iritaciju očiju, a i neposredno je toksičan ako se konzumira. EPA (Američka Agencija za zaštitu okoliša) je ovaj kemijski preparat svrstala u potencijalno kancerogene supstance, ali pošto su količine funigicida koje se nađu u tretiranoj hrani (najčešće svim vrstama citrusong voća: naračne, limuni) daleko ispod koncentracija koje se mogu povezati s rizikom za dobivanje raka, EPA je procijenila da rizik od raka usljed upotrebe ovog preparata zanemariv. (Izvor: Wikipedia).

U EU je dozvoljena upotreba IMAZALIL-a, pa tako i u Hrvatskoj gdje se koristi već dugi niz godina pod nazivom CITROSOL A IMAD 2. Prema informacijama iz Ministarstva poljoprivrede Hrvatske maksimalno dopuštena količina imazalila u plodovima agruma je 5 mg/kg. Nakon provedenih studija izloženosti ostacima ovog fungicida, a vezano za akutni i kronični rizik za zdravlje ljudi i djece uoči konzumacije tretiranih agruma, zaključeno je da je rizik za zdravlje prihvatljiv nakon uklanjanja kore agruma i to za limun, mandarinu i limetu.
Stoga svi tretirani plodovi moraju imati na deklaraciji upozorenje „Kora agruma nije za jelo. Tretirano imazalilom“. Ako su agrumi kao takvi stavljeni na tržište, to je potpuno legalno, a potrošač je informiran. (Izvor: Večernji)

Važno je istaći da je skoro svo citrusno voće iz uvoza koje se prodaje u bilo kojem dućanu u Hrvatskoj najvjerovatnije tretirano ovim fungicidom, stoga je ciklička pojava afera s povlačenjem voća ili povrća predoziranog nekim otrovom sasvim normalna pojava. Ovo je standardna procedura, znači pravilo, a ne iznimka. Imazalil se prodaje u poljopotekama kao legalno sredstvo za tretiranje voća, stoga je dostupno i domaćim proizvođačima, pa je stoga upitna i kvaliteta domaćih proizvoda. Na kraju valja istaći da je poznata praksa da se u velikim skladištima većih trgovačkih centara zalihe voća dodatno prskaju s ovim i sličnim kemijskim preparatima kako bi im se produžio rok trajanja.

THIABENDAZOL:

Fungicid i paraziticid koji se koristi i kao konzervans označen s E233 oznakom u upotrebi od 60-tih godina prošlog stoljeća. Koristi se i kao lijek jer djeluje kao inhibitor staničnih enzimskih procesa što se pokazalo uspješnim u tretiranju nekih oboljenja. Najčešće se koristi za očuvanje svježine banana i kao dodatak vosku za tretiranje cistrusnog voća za suzbijanje pojave plijesni. Toksičan u visokim dozama, ali se relativno brzo izlučuje iz organizma. Djeluje na jetru, probavne i reproduktivne organe.  Efekti na čovjeka uključuju: mučninu, povraćanje, gubitak apetita, proljev, vrtoglavica, dezorijentiranost, glavobolja, zvonjava u ušima, promjene u vidu, bolovi u trbuhu, žutilo kože i očiju, tamni urin, gorznica, umor. Karcinogeni efekti su isto zamijećeni kod visokih doza. (Izvor: Wikipedia).

ORTHO-PHENYL-PHENOL:

Biocid i konzervans koji se koristi kao fungicid u poljoprivredi, najčešće u vosku za tretiranje i konzerviranje citrusnog voća. U upotrebi od 1962. Korišten je i kao dodatak hrani. Zabranjen u EU kao dodatak hrani, ali i dalje se dopušta primjena u za vanjsko tretiranje hrane. Koristi se kao dezifenkcijsko sredstvo u bolnicama, za dezinfekciju kutija s sjemenom, te u produkicji drugih fungicida, otapala i industriji gume. Koristi se i u sprejevima za kućnu upotrebu ili osobnu higijenu (dezodoransi). Može izazvati jaku iritaciju očiju i oštećenje vida, te iritaciju kože. (Izvor: Wikipedia).

Ovaj kemijski spoj se naširoko koristi kao fungicid i antibakterijsko sredstvo za razne industrijske i potrošačke namjene. Dokazano je kancerogen. Studije su pokazale da izaziva rak mokraćnog mjehura. (Izvor: NCBI).

Je li to mi svjesno sebi radimo?

Korištenje kancerogenih i toksičnih sredstava za konzerviranje voća je samo vrh sante leda ili dijelić velikog problema prodaje sirovine koja se danas etiketira kao hrana i nažalost služi za ljudsku ishranu te se može bez problema kupiti po raznim trgovačkim lancima i dućanima ne samo u Hrvatskoj nego i svugdje u svijetu. Vrlo je fascinantno da za prodaju i rukovanje toksičnim i opasnim kemikalijama morate imate posebne dozvole i posebno obučeno osoblje, a za tvornički prerađenu hranu koja isto spada u tu kategoriju, ne trebaju takve dozvole. Seljaci koje koriste pesticide na svojim oranicama moraju imati posebna zaštitna odijela, gas maske i rukavice (vojni termin za ovakvu opremu ABK oprema: atomsko-biološko-kemijska zaštita), kao da u pravom smislu kreću u atomsko-biološko-kemijski rat i to protiv prirode, ali i protiv svakog živog bića na ovoj planeti. I to samo zato što je netko tom jadnom seljaku rekao da će mu ta sredstva donijeti povećani prinos. Ali nitko mu nije rekao koja će pustoš na njegovoj njivi nastupiti nakon višegodišnjeg korištenja tih otrova te koliko će štete nanijeti okolišu i svima onima koji su konzumirali njegove proizvode.

Zavaravanje da postoje sigurne doze toksičnih elemenata koje čovjek može konzumirati je najobičnija laž i obmana koju po službenoj dužnosti propagiraju razne institucije današnjeg represivnog državno-fašističko-kapitalističko-robovlasničkog sistema u obliku raznih državnih ministarstava i agencija (američka EPA, FDA, hrvatsko ministarstvo poljoprivrede, hrvatska agencija za bilje, UN-ov FAO).., . Čak i kratkoročne studije tzv. službene medicine pokazuju izrazitu toksičnost i kancerogenost ovih pesticida i fungicida kojima se tretira voće, povrće i žitarice. Nitko se ne osvrće na dugotrajnu i višegodišnju izloženost i akumuliranje ovih toksina u čovjećem tijelu i okolišu, te njihovu međusobnu interakciju. Obmana je i da je opasnost izbjegnuta skidanjem i ne-jedenjem kore limuna, mandarine ili naranče. Kora je propusni i vrlo hranjivi element voća. Svaki otrov na površini bez problema dospijeva i u unutrašnjost voća. Šteta da danas svi automatski bacamo i gulimo koru s limuna, jabuke i ostalog voća s obzirom na njenu potencijalnu hranjivost.

Nadalje, kako živimo u vibracijskom svijetu, unošenje i male doze negativne vibracije/mutacije u obliku otrova na površinu voća kojeg jedemo je fatalno za nas, jer nakon konzumiranja takve hrane naš organizam biva disfunkcionalan, svijest i um poremećeni, dok god unosimo takve iskrivljene i neprirodne informacije u naš vibratorni prostor, naše tijelo, naš duh. Sve je to plodno tlo za razne fizičke i psihičke bolesti. Nije ni čudo da razni postovi daju uspješne rezultate u liječenju raznih bolesti, jer se tijelo, um i duh napokon mogu odmoriti od svakodnevnog bombardiranja otrovima i iskrivljenim informacijama koje unosimo kroz usta.

Korištenje pesticida, fungicida i biocida i ostalih toksičnih sredstava u proizvodnji ‘hrane’ koji imaju sufix ‘cid’ (cid je latinski za ubojstvo/uništenje) nije samo pogubno za nas ljude nego i za sav bioživot, našu planetu Zemlju, za sva mala bića, dobre bakterije, gliste u tlu i ostale organizme koje su inače namijenjene da nama ljudima pomognu u očuvanju života i zdravlja. Sama filozofija uništavanja i borbe protiv prirode, a zbog profita, zarade, kapitalizma, globalizma, imperijalizma je samodestruktivna i fatalna za cijelo čovječanstvo, pa čak i za one malobrojne koji misle da profitiraju iz svega ovoga. Dokaz tomu je da bolesti modernog društva ne biraju samo po rodoslovlju i veličini računa u banci (npr. smrt Steve Jobsa). Problem ishrane ljudi je puno dublji, posljedice svi mi osjećamo i vidimo u obliku raznih pošasti modernog doba: nove vrste bolesti, alergija, porast smrtonosnih ili teško izlječivih bolesti, klimatske promjene, suše, tornada, uništavanje šuma. Problemi industrijske proizvodnje hrane, monokulturnih nasada, uništavanje tla ‘modernim’ tehnikama obrade tla, štetne GMO tehnologije, razorna stočarska/mesna industrija koja pustoši ogromne količine tla i troši enormne količine dragocjene pitke vode, zajedno s već opisanim problemima pesticida, funcigida i ostalih opasnih aditiva (aspartman, mononatrijev glutaminat, itd) koja se koriste u proizvodnji i konzerviranju hrane je jedan od ključnih problema ljudske civilizacije.

Nitko pri zdravoj pameti ne želi jesti otrov, te nauditi sebi, pa posljedično i drugima. Nažalost skoro svaki prehrambeni artikal koji se danas može kupiti u trgovini je otrov ili je proizveden izazivajući ogromnu štetu bio okolišu. Životinja će radije umrijeti od gladi nego pojesti nešto otrovno. Čovjek je dugotrajnim izbivanjem iz svog prirodnog okoliša postao neosjetljiv na otrove koji mu se svakodnevno podmeću. Živeći besmislenim (non-sense) načinom života u tzv. civiliziranom društvu u betoniziranim gradovima, jureći za zaradom, preživljavajući u nametnutom surovom ekonomskom sistemu, jednostavno je izgubio osjet (sense), smisao, ali i možda i najgore, izgubio je i moć prosuđivanja i donošenja samostalnih odluka. Jednostavno rečeno, čovjek je doveden u stanje u kojem slijepo vjeruje drugima, a ne sebi kad je u pitanju prehrana, zdavlje, pa i sve ostalo. Ovo jadno stanje ljudskog uma i duha je posljedica propagande i lažne slike o društvu i pravoj stvarnosti koju nemilosrdno nameću poluge sistema u obliku raznih medija (TV, radio, internet), korporacija, religija, znanstvenih krugova, zdravstveno-farmaceutskog establishmenta, državnih službi i agencija. Ukratko rečeno gospodari žele svoje ovce držati zatupljenima, sporomislećima, lobotomiziranima, ovisnim, zabavljenim svojim egzistencijalnim problemima, bolestima, nesposobnim za vlastito prosuđivanje i samostalno djelovanje, pobunu, ali opet dovoljno izdržljivim da odrađuju besmislene poslove za svoje ‘nevidljive’ gospodare.

Činjenica je da sve više ljudi preferira organsku i ekološki uzgojenu hranu. Sve više proizvođaća hrane uviđa ovaj trend i orijentira se na ekološku proizvodnju, ali i postaje svjesno štete koje uzrokuju s primjenom klasičnih agrokulturnih tehnika (monokultura, toksčina kemijska sredstva, mineralna gnjojiva, itd.) Ove tzv. moderne agrokulturne tehnike su usput budi rečeno osmišljene i dizajnirne od strane petrokemijske industrije, a kroz suptilni sustav financiranja obrazovnih i znanstvenih ustanova, danas su postale kao jedina važeća znanstvena ‘istina’ koju uporno propagiraju ljudi isprana mozga tzv. stručnjaci koji prođu kroz ove odgojno-obrazovne praonice mozga, a sve u cilju što bolje prodaje kemijskih proizvoda iste te industrije koja stoji iza cijele ove operacije.

Međutim, ekološka proizvodnja hrane je i dalje vrlo malo zastupljena u odnosu na ukupnu proizvodnju hrane te svojom visokom cijenom postaje luksuzna roba kojoj imaju pristup samo malobrojni. S druge strane i veliki proizvođaći hrane su uvidjeli popularnost eko-proizvodnje pa se događa da veliki konglomerati koji su inače poznati (ozloglašeni) po svojim ‘junk’ prehrambenim proizvodima, ulaze u sustav ekološke proizvodnje hrane pod drugim etiketama, a istovremeno lobiraju kod raznih regulatornih agencija da uvedu razne eko-certifikate koje u principu opet na mala vrata omogućavaju upotrebu kemijskih sredstava i u eko-proizvodnji. Stoga iako na prvi pogled djeluje optimistično da ima sve veći broj eko-uzgajivaća i ljudi koji paze i biraju što jedu, činjenica je da je većina hrane koja se konzumira i dalje dobivena standardnim destruktivnim tehnikama obrade tla i primjenom raznih otrovnih kemijskih agensa, a u novije vrijeme i pogubnih GMO tehnika uzgoja, a ono što se deklarira kao eko-hrana po višestruko skupljoj cijeni je isto upitne kvalitete.

Monsanto i druge velike agro kompanije užurbano rade na suzbijanju slobodnog korištenja sjemena, raznolikosti sorti te na slobodnoj razmjeni i očuvanju vlastitog sjemena za potrebe vlastitog uzgoja što je temelj za bilo kakvo samostalno uzgajanje hrane. Sve značajnije sjemenare u svakoj državi na svijetu ili uništavaju ili otkupljuju. Njihov primarni cilj je učiniti proizvođaće hrane ovisnim o sjemenu koje te kompanije prodaju, a koje je najčešće genetski modifcirano (GMO) sjeme na koje polažu posebna vlasnička prava. GMO sjeme i GMO biljke nastale iz tog sjemena su otrovne za ljude i okoliš same po sebi, to je više puta dokazano u raznim pokusima, ali to očigledno ne brine EU, UN, državne strukture i ostale expoziture profašističkog ‘vladajućeg’ sistema koje smatraju da imaju pravo donositi zakone i pravila koje bi mi ljudi kao morali poštovati, a koje nisu u interesu nikoga osim u interesu profita velikih kompanija.

Iako sam profit nije jedini cilj velikih kemijskih, agro i prehrambenih kompanija koje stoje iza svega ovoga. Njihov cilj je kontrolirati ljude pomoću hrane kao osnovnog sredstva za život. Stoga zakljućujem da ‘oni’ hranu koriste kao oružje usmjereno protiv slobode i zdravlja čovjeka, ali i svekolikog bio-života na ovoj našoj prekrasnoj planeti.

Ovim tekstom sam samo malo zagrebao po površini problematike ljudske ishrane u današnjem ljudskom društvu. Činjenica je da je problematika puno dublja. Bitno je shvatiti da hrana i piće kupljeni u obližnjem supermarketu najvjerovatnije nisu pogodni za konzumiranje tj.  otrovni su, a posljedice neće biti vidljive odmah (osim u slučajevima kad stvarno stvari eskaliraju kao u nedavnoj epidemiji salmonele u Hrvatskoj krajem 2016.g.) već se mogu osjetiti nakon više godina. Na isti način kako je većina informacija s TV ekrana i dnevnih novina obična laž, na isti način kako se najgori biokemijski otrovi reklamiraju kao farmaceutski lijekovi, tako je i većina hrane u biti lažno etiketirana kao takva, a u biti je obično smeće, a ponekad i ozbiljan otrov.

Činjenica je da živimo u društvu u kojem je sve naopako i iskrivljeno, gdje se propagira i veliča laž umjesto istine, gdje je zdravi razum odavno postao rijetka pojava. Da parafraziram Viktora Schaubergera: kad hoćete saznati istinu, samo uzmite neku tvrdnju ili informaciju koju propagira moderno društvo i okrenite je naopako i onda ste na tragu prave istine. Primjer su razne direktive i regulacije EU-a kojom se neki kemijski elementi kao npr. borax stavljaju na listu tosksičnih elemenata nepogodnih za ljudsku konzumaciju, iako imaju dokazanu veliku medicinsku učinkovitost. Slično je i s apsurdnom zakonskom zabranom uzgoja konoplje, jedne od naljekovitijih i najkorisnijih biljaka u ljudskoj povijesti u zadnjih 5000.g.

 

Moj susret s maginjama

Šetajući brdima iznad Splita i Kaštela često sam nailazio na ovu veličanstvenu biljku. Plodove ove biljke sam kušao davno kao dijete i znam da mi je u sjećanju ostala kao izuzetno slatka i fina. Jedva sam čekao kraj godine da plodovi dozriju iz žutih u narančasto-crvene. Slatke i meke, kao najfiniji kolači se rastapaju u ustima. Osjećaj je fantastičan, a naročito kad se nađete u društvu s bumbarom i leptirom koji obraduju njene cvijetove, a meni prepuštaju sve plodove. Iako sam gramziv što se tiće slatkih plodova, nisam mogao pojesti više od 5-6 malih crvenih maginjica jer jer okus i doživljaj tako intezivan da mi stvarno više ne treba i jednostavno ne mogu više pojesti od te količine u jednom danu. To je moje osobno iskustvo kako su plodovi prirode, a naročito oni divlji, puni životodajne energije i visoke vibracije da ti je dovoljno vrlo malo da se najedeš i budeš sretan i visoko-energiziran. Sad kad sam ih ponovno upoznao, nikad više ne prolazim kraj njih tek tako, nehajno, sad ih uvijek malo okrznem svojim pogledom, očekujući idući stađun, iduću sezonu berbe. Mmm, njam, njam, žvak, žvak…

Što je ljudima hrana?

Hrana i piće koje konzumiramo predstavlja jednu finu vrste energije ili vibracije koju mi svjesno unosimo u naš organizam kako bi poboljšali svoju vlastitu vibraciju i svoju razinu energije. Slično kao što drevni čuvari svetih hramova pozorno čuvaju da svatko ne uđe u svete prostorije i naruši mir i harmoniju u hramu, slično kao što svi mi pazimo koga puštamo u svoj vlastiti dom, na isti način se treba odnositi i prema svemu onome što stavljamo u usta, pa i na vlastitu kožu jer naša koža upija sve u organizam i ono što nije jestivo ne bi trebalo biti nanešeno ni na kožu.

Činjenica je da 99% onoga što stavimo u usta naše tijelo jednostavno izbaci kroz mokraću i stolicu. Stoga je sasvim jasno da se mi u biti hranimo od fine i suptilne žive energije pohranjene u hrani i piću. Svi pojmovi o raznim mineralima, vitaminima, enzimima, masnoćama, dnevnom unosu kalorija koja je današnja znanstvena zajednica skovala kako bi predočila proces ishrane daju samo polovičnu i iskrivljenu sliku onoga što se uistinu zbiva u tom veličanstvenom procesu hranjenja. Činjenica je da par običnih bobica ubranih u šumi ili s divljeg grma vrijedi više nego kilogrami sintetičke hrane iz supermarketa (npr. banane), da čaša čiste izvorske vode vrijedi više nego litra flaširane, plastificirane, lobotomizirane mrtve vode iz obližnjeg supermarketa (vidi dokumentarac ‘Voda misterij života’).  Razumno je stoga zaključiti da je bitnija kvaliteta nego kvantiteta, kao što je razumno u svoj sveti hram, svoju kuću (svoje tijelo) pustiti samo dobre prijatelje i ugodno inspirirajuće društvo, a ne svaku šušu koja prolazi ulicom.

Ako prihvatimo da je hrana koju u sebe unosimo određena vrsta vibracije ili informacija onda je jasno da želimo da ta informacija bude što kvalitetnija, odnosno prirodnija u svom izvornom obliku u kojem je prvobitno i namijenjena nama ljudima. Ne želimo da ta suptilna informacija bude kontaminirana s negativnom informacijom kemijskih otrova koje se često koriste u uzgoju i skladištenju hrane. S ove točke gledišta GMO hrana je najopasnija jer nudi najgori kaos informacija i vibracija koje izazivaju pomutnju u našem organizmu. Često se u genetičkom inženjeringu hrane koriste geni životinja, kukaca ili ostalih vrsta kako bi doprinijeli otpornosti GMO ploda što je pravi horor i proizvod suludih znanstvenih umova koji su očigledno previše boravili u nekom mračnom podrumu i udisali neka toksična isparavanja koja su im nanijela očiglednu mentalnu štetu. Pa nitko nije lud da jede muhu, ako je kupio npr. rajčicu. Pa nismo mi žabe da jedemo kukce. Bez obzira na veliki trud da se zataškavaju pogubni rezultati istraživanja negativnog utjecaja GMO hrane na ljudsko zdravlje, danas večina ljudi na spomen GMO modificirane hrane ima negativnu reakciju što je ohrabrujući podatak (vidi epizodu serijala Na Rubu Znanosti o GMO-u iz 2006).

Prirodno uzgojeni plodovi imaju sposobnost da nam nesmetano prenesu sve informacije i visoke vibracije koje su primile od zvijezda, sunca te od svog okoliša ako su uzgojene s pažnjom i ljubavlju. Znanstveno je dokazana činjenica da biljke reagiraju na čovjeka. Vesele se ako im se u blizini nađe čovjek koji se briga o njima (vidi ‘Tajni život biljaka’ od Peter Tompkinsa i Christopher Birda). Jednostavno rečeno biljke, odnosno sav živi svijet i cijela priroda ima način da komunicira s čovjekom u smislu razmjene informacija, ljubavi i ostalih vibracija. Dokaz za to je postojanje ogromnog broja ljekovitih biljaka u nastojanju prirode da pomogne čovjeku. Osim ljekovitih biljaka, sve biljke su na neki način i učiteljice odnosno duhovni vodiči (primjer je amazonska ayahuasca, te konoplja).

Vrhunac spoznaje o ljudskoj ishrani je mogućnost da čovjek sam uzgoji biljke koje će mu vibracijski i energetski najviše odgovarati i čiji će plodovi biti i hrana i lijek upravo za njega. Biljke mogu detektirati što čovjeku treba, ako se on briga o njima i to će mu bez oklijevanja dobaviti i za njega uzgojiti slastan plod koji možda drugome neće biti toliko ukusan kao onome tko me je namijenjen!

Ovo nije znanstvena fanstastika već dokazana tvrdnja i informacija koja je sada dostupna svima zahvaljujući velikodušnosti mudre sibirske pustinjakinje Anastazije (vidi Dodatak A), potomka ljudi prvobitne civilizacije. Ovo samo dokazuje neograničenu ljubav naše majke Zemlje prema nama ljudima. Stoga naša Zemlja i zaslužuje naziv naša Majka, naša hraniteljica, naša liječnica i naša učiteljica. Od nas se samo očekuje da to shvatimo i napokon napravimo nešto korisno kako za sebe tako i za cijelu planetu. Jednom kad većina ljudi ove informacije shvati i primjeni u svom životu, nitko više neće biti nerazuman i bacati kemijske otrove na ono što jede, odnosno nećemo više svjesno zagađivati našu planetu te u tom procesu uništavati i sebe i svoje zdravlje.

Razvijajući svoju misao još jedan korak dalje, tvrdim da smo mi ljudi svjetlosna kristalna bića, jer 70% našeg tijela čini voda, a voda je tekuća kristalna forma koja može primati i apsorbirati informacije ili vibracije. Osim vibracije koju primamo kroz konzumiranje fizičke hrane mi smo u stanju primati svjetlosnu energiju sunca, zvijezda, zraka te vibracije naše okoline, npr. ljubav i pažnju naših voljenih. Ove fine svjetlosne energije su esencijalne za naše biće te predstavljaju jedan čisti izvor naše energije i snage. Primamo ih kroz naše oči, kroz našu kosu koje su male kozmičke antene, kroz kožu, kroz naše žlijezde (epifiza), kroz naš antenski sustav DNK-a te kroz našu kristalinsku vodenastu strukturu cijelog tijela, odnosno primamo ih svakom stanicom našeg bića. Ova tvrdnja je sasvim prihvatljiva i kroz osobno iskustvo. Nitko ne može osporiti da se čovjek bolje osjeća kad boravi na suncu i svježem zraku nego u mračnoj i zagušljivoj prostoriji ili kad je u ugodnom društvu okružen pozitivnim i poticajnim vibracijama dragih ljudi. Življenje samo od sunca (sungazing) ili zraka (breatharianism) je sasvim moguć način življenja. Brojni pojednici to i dokazuju svojim primjerom (Hara Rata Manek, Victor Truviano i ostali. Za detallje preporučam moj članak o gledanju u sunce).

Odličan domaći dokumentarac o pravoj prirodi vode

Ishrana

S obzirom na sve rečeno sasvim je jasno da je vrlo bitna vibracijska ili životodajna komponenta onoga što propuštamo u naše tijelo, naš sveti hram. Mislim da bi svatko od nas trebao imati svoj mali poseban kutak na Zemlji, svoj maleni vrt u kojem može pronaći mir, sklad, zdravlje, hranu, nove spoznaje i nove informacije, u kojem se može na dubokom nivou povezati s prirodom, a na taj način i s cijelim svemirom i s svojim višim Ja i to kroz jednostavan proces uzgoja, sadnje i brige za svoje male biljčice. Sve drugo je manje kvalitetno iskustvo i jedan korak dalje od naše prave ljudske prirode.

Vrsta hrane i njena priprema je naš osobni izbor, međutim, činjenica je da svako podneblje i regija imaju razne biljke koje mogu pružiti sve nutrijente čovjeku i zbog toga je nepotrebno dobavljati hranu iz dalekih i egzotičnih krajeva svijeta (npr. banane) već isključivo koristiti biljke koje najbolje uspijevaju u lokalnom podneblju. Proces kuhanja ili termičke obrade hrane mijenja vibracijske odlike hrane, a neke nutrijente jednostavno uništi. Stoga je s moje točke gledišta najbolja ishrana koja se temelji na sirovoj hrani (za uvod u raw-food preporučam knjigu  ‘Zeleno za zdravlje’ Victorie Boutenko) odnosno na svježem voću i povrću. Ja osobno nisam nikad išao 100% na raw-food već kombiniram kuhana jela, a katkad cijeli dan samo jedem sirovo uz par smoothija. Kako volim domaći mladi sir i kefir za sebe ne mogu reći da sam veganac, već običan vegetarijanac.

Ovdje vrijedi istaći da je način termičke obrade hrane vrlo važan. Nije čudno da je hrana skuhana ili pečena na vatri drveta (gradele) najukusnija, jer se svjetlosne kozmičke vibracije pohranjene u drvetu transformiraju u vatru i na neki način čiste i oplemenjuju odnosno daju poseban ‘štih’ hrani. Plinsko kuhalo je najbliže vatri s drveta. Lošiji izbor je strujno kuhalo koje emitira kaotične vibracije elektromreže (ne samo nazivnih 50Hz) u hranu koja se kuha/peče. Dva najlošija izbora za termičku pripremu hrane su indukcijsko kuhalo i mikrovalna pečica. Mikrovalna pečica uništava i izobličuje svaku životodajnu energiju u hrani s jakim mikrovalovima koji u biti uzbuđuju molekule vode u hrani čineći pravi kaos u njoj i onome tko to jede (na isti princip mobitel kuha i ljudski mozak, vidi članak Elektromagnetsko zagađenje). Indukcijsko kuhalo s visoko fkrekventnom zavojnicom djeluje na sličan način kao i mikrovalna pečica, samo što u biti inducira visoku toplinu u metalnom posuđu.

Jedenje mesa je za mene potpuno neprihvatljivo, prvenstveno iz etičkih razloga jer jednostavno rečeno ne volim jesti nešto što je imalo oči. Međutim, konzumiranje mesa je za mene totalno pogrešno upravo gledano s ove vibracijske točke gledišta jer sve životinje osjete intezivan strah prije klanja. Životinje imaju izražen instinkt i znaju što im se sprema. Vibracije straha ostavljaju snažnu negativnu vibraciju u mesu. Ovo je upravo razlog zašto je meso divljači možda najcijenjenije jer divljač za razliku od industrijski uzgojene životinje živi u svom prirodnom okolišu i ne sluti da će biti ustrijeljena, pa i nema vremena za strah. S druge strane tzv. industrijska proizvodnja mesa je možda najveći masovni zločin ljudi nad životinjama s obzirom na neprirodne i teške uvjete u kojima se životinje drže. Usljed ovih teških uvjeta, životinje se često razbole pa se kljukaju antibioticima, a kako bi im se pospješio rast često im se daju hormoni rasta. Sav taj otrov na kraju završi u mesu koje se nađe na nečijem stolu. Velike farme se moraju boriti s ogromnom količinom životinjskog otpada (katkad melju uginule životinje i hrane druge s njima, otuda i pojava kravljeg ludila), a za uzgoj životinja troše ogromne količine pitke vode što je ogroman ekološki pritisak na već i onako poremećeni eko sustav Zemlje. Ja sam odavno odlučio da u tome ne želim sudjelovati niti podupirati takve aktivnosti koje samo donose štetu i nama ljudima i životinjama i cijeloj planeti.

Način ishrane

Vrlo je bitan način na koji u sebe unosimo hranu. Ako smo u stanju stresa ili žurbe te mislimo na sto drugih stvari, a ono što stavljamo u usta automatski gutamo onda i nemamo baš neku korist od toga što stavljamo u usta. Japanci imaju cijelu ceremoniju ispijanja i pripreme čaja koja ima korijene iz budizma (The way of tea), što doživljaju kao sveti čin. Neke vjere nalažu molitvu prije jela. Iako možda većini ovo izgleda naporno ili možda kao izraz religijskog fanatizma, činjenica je da molitva stvara mir i harmoniju i djeluje blagotvorno kako na ljude za stolom tako i na samu hranu. Ako hrani pristupamo s pažnjom, jedemo s zahvalnošću i punom sviješću, ako sam čin uzimanja hrane doživljavamo kao sveti čin ili nešto ugodno onda višestruko podižemo vibracije onoga što stavljamo u usta kao i sopstvene, a hrana postaje ukusnija. Čak i ako npr. pijemo tekučinu koja nije vibracijski na najvišem nivou (npr. voda iz slavine) i ako joj uputimo pozitivne misli i vibracije prije samog ispijanja, mi joj dižemo vibracijsku razinu i poboljšavamo ukus (vidi rad Masaru Emota u dokumentarcu ‘Voda misterij života’). Mi koji se bavimo orgonitima ovo vrlo dobro znamo i koristimo naše orgonitne podloške kako bi vibracijski pročistili vodu i hranu prije konzumacije (vidi orgonite).

Svatko je ovo mogao osjetiti na vlastitoj koži, samo kako skoro sve automatski radimo rijetko se obaziremo na ove fine nijanse svakodnevnog života. Primjer koji smo možda svi iskusili je ispijanje čaše hladne vode kad ste žedni nakon boravka na suncu ili napornog rada. Tada ta čaša vode znači više nego kilo zlata. A kad je pijete ne cijelom svijetu postoji samo ta čaša. Moj osobni je doživljaj kad ovako ispijam vodu je osjet blagotvornih vibracija vode u cijelom tijelu, čak možda i prije nego što voda uopće dođe do želuca, čim je osjetim u ustima, senzacija je tu. Slično je iskustvo i s jedenjem svježih netom ubranih plodova s stabla. Ako ste svjesni što taj plod predstavlja (dar prirode) i ako ste zahvalni svom stablu na tom daru, onda plod postaje slađi i ukusniji.

Bitno je i kako se priprema hrana, jer hrana upija emocije kuhara, ako netko ljutit i nervozan kuha hranu, takvo će biti i jelo. Zaključujem da je bitno svjesno pristupati hrani, kako kod branja plodova, pripreme hrane pa i kod samog čina konzumacije. Vi ste meštar i gospodar svog tijela, možda je vrijeme da se tako i počnete ponašati. Na isti način kako ne biste voljeli da vam neki nervozni, blesirani i užurbani meštar postavlja pločice u kuhinji, nemojte tolerirati svoje negativne emocije, malo stanite, razmislite što radite, što osjećate, preokrenite stanje svog organizma u stanje dobrih vibri. Hrana će vam biti ukusnija, količina vam neće biti bitna, jer od onoga što stavljate u usta ćete imati punu korist.

Postani vrtlar

Paul Gautschi, glavni junak dokumenatarca Back To Eden je za mene najveći svjetski vrtlar i filozof modernog doba. Paul je invalid, jedva se kreće, a još teže se saginje, ali bez obzira na to, u američkoj saveznoj državi Washington održava imanje veće od jednog hektara punog raznovrsnih biljaka i stabala. Ima nevjerovatne prinose tako da hranu dijeli šakom i kapom svakom tko dođe, a sam kaže da nema problema ni s bolestima biljaka, ni s korovom, ni s raznim nametnicima, već ima jedini problem kako zaustaviti ogroman rast i prinose svojih malih biljaka. Kaže da je zasadio mini jabuke (posebna sorta stabla koja se dobija cijepljenjem, a predviđena je da naraste možda svega jedan metar i skoro se može držati u većoj lončanici), ali kako mu je zemlja plodna, ta mini jabuka se razvila u gorostasa. Tajna Paula je što doslovno razgovara s svojim biljkama i s bogom, a zemlju tretira kao sveto tlo, znači ne koristi nikakve pripravke niti kemiju. Ono što Paul masovno koristi je malč i to od večih komada drveta (wood-chip). Ova metoda nakon nekog vremena stvara ogroman sloj humusa na tlu. Zbog malča biljke zadržavaju vodu, pa ih čak i sušnim sezonama ne mora puno zalivati. Kako je zemlja meka i rahla, biljke se bez po muke probijaju i rastu, stoga je većina plodova vrlo slatka i ukusna. Jasno Paul rijetko koristi i motiku, odnosno uopće ne okopava svoj vrt. Ono što me fascinira kod Paula je duboka mudrost i jasnoća i to ne samo u pitanjima oko zemljoradnje nego i daleko šire.

Ovo je dokaz da održavanje vlastitog vrtla donosi novu razinu svijesti i mudrosti čovjeku, mogućnost neposredne veze s prirodom, povratak svojim korijenima i pravoj svrhi, a da je uzgoj same hrane tek možda sporedni cilj u svemu tome. Tako stečenu mudrost i jasnoću misli čovjek može primjeniti na bilo koje područje svog života i na isti način kako je uspješan u svom vrtlu, čovjek može biti uspješan i u bilo ćemu drugome (ako ga uopće netko uspije natjerati da se makne iz svog raja na zemlji). Zbog toga mislim da je važno da svatko od nas iskusi samostalno obrađivanje svog komadička zemlje. Isto tako važno je uoćiti da zemljoradnja nije mučan i težak posao kao što većina pogrešno misli. Ako se pravilno krene u smjeru brige za zemlju i razvoju humusa, plodnog sloja tla, onda je sve manje i manje potrebno truda i vremena za održavanje vrtla jer korov i nametnici rijetko onda svraćaju, a biljke su zdrave i prinosi obilni.

Kako bi Paul rekao, ne plašite se malih početaka. Ako nemate mogućnosti za svoj vlastiti vrt, probajte bar si nabaviti kućne biljke za koje ćete se brinuti i koje će brinuti o vama (npr. biljke pročistači zraka kao sabljarke, fikusi i slične. Vidi kućne biljke). Korak dalje je uzgoj začinskog bilja u svojim ‘pitarima’, a ako imate veliki prostor u kutijama s više zemlje možete uzgojiti i puno više. Još jedan korak dalje je sudjelovanje u urbanim vrtovima, koji se uređuju u skoro svim većim gradovima u Hrvatskoj. Temelje se na principu da neka zelena eko udruga dobije od grada nekorišteno zemljište te ga kasnije parcelizira na manje parcele i dodijeli zainteresiranim ljudima da ih obrađuju. Primjer su Čudesni vrtovi udruge Gredica u Varaždinu.

Bavljenje eko uzgojem hrane nužno vodi u permakulturne vode. Permakultura je pokret ili bolje rečeno filozofija života koja propagira održivi stil života u skladu s prirodom. Osim samog uzgoja eko-hrane ova filozofija obrađuje teme obrade kućnog bio otpada i pravljanje komposta, izgradnje kuće za stanovanje s najmanjim utjecajem na okoliš, te ostale aspekte kvalitetnog života koji ne zagađuje prirodu niti zahtijeva puno energije i resursa da se održava. Hrvatska ima brojne permakulturne udruge i nekolicinu permakulturnih imanja koji su poznati široj javnosti. ZMAG je po meni najpoznatija i najveća permakulturna udruga koja izvodi svoje radionice na svom imanju u Vukomeriću. Austrijski Sepp Holzer je možda najpoznatiji ‘permakulturist’ u svijetu. Na svom imanju u Alpama, zahvaljujući svojem bogatom znanju, uspio je uzgojiti čak i agrume koje nikako ne bi uspjele u konvecionalnom uzgoju u toj planiskoj klimi. Meni osobno je fascinantan projekt Šuma hrane, poznatog australskog permakulturaša Geoffa Lawtona. Šume hrane je projekt u kojem je cilj doslovno uzgojiti pravu malu šumu hranjivih biljaka niskog, srednjeg, visokog raslinja koje se međusobno potpomažu i koje nakon početnog vremena brige i uzgoja, se same brinu o sebi te ne zahtijevaju nikakvo održavanje. Čovjekov jedini zadatak je ići u tu čarobnu šumu i ubrati plod. Zvuči fantastično, ali ne samo da je moguće već je to i napravljeno.

Svakome vrtlaru preporučam čitanje bar prve knjige serijala ‘Zvonki cedar ruski’ od Vladimira Megrea, gdje sibirska pustinjakinja Anastazija navodi kako se treba tretirati sjeme prije sadnje kako bi biljka i njeni plodovi bili ujedno i lijek za onoga tko ih je posadio, a ne samo hrana (vidi Dodatak A).

Osim proučavanja radova Paul Gautschija, poruka Anastazije i permakulture, prije bilo kakvog početka bavljenja zemljoradnjom preporučam čitanje ‘Revolucija jedne slamke’ od legendarnog japanskog vrtlara i također filozofa Masanbou Fukuoke i ‘Vrt bez motike’ od Ruth Stout. Oni promoviraju ekološki pristup zemljoradnji (bez upotrebe mineralnih gnjojiva, pesticida, herbicida i ostalih otrova koji uništavaju tlo i truju biljke), ali s najvažnijim fokusom na brigu o kvaliteti zemlje, tj. izgradnji humusa, plodnog sloja zemlje. U ovu svrhu se uglavnom koristi tehnika malčiranja tj. prekrivanja zemlje s slojem slame ili u slučaju Paul Gautschija s komadićima drveta (wood-chips). Cilj svakog vrtlara bi trebao izgraditi ovaj plodni sloj zemlje i štititi ga, tj. ne narušavati ga okopavanjem, prevrtanjem ili na bilo koji drugi način koji je uobičajen u konvecionalnim tehnikama poljoprivrede. Ovaj proces može trajati godinama. Nakon što se stvori humus, problemi s korovom, s nametnicima, s prinosom, s nepotrebnim okopavanjem više ne postoje. Biljke su zdrave i imune na sve napasnike, a plodovi su puni nutrijenata jer je tlo brižno održavano.

Sjeme za svoje biljke probajte nabaviti od permakulturnih udruga, od ljudi sa sela, poznanika, samo ih nemojte kupovati u dućanu, ako baš ne morate. Današnje kupovno sjeme, ako nije GMO, onda je ili hibridno ili je tretirano već nekim otrovom u startu. Ja osobno preporučam udrugu BioVrt koju vodi sjajna Silvija Kolar-Fodor koja po mom mišljenju ima ogroman doprinos za osviještavanje i promicanje ekološkog i biološkog uzgoja hrane.

Upotreba mjesečeveg sjetvenog kalendara po mom osobnom iskustvu puno pomaže kod odabira pravog termina za sjetvu. Biljke posađene u skladu s ovim kalendarom su bujnije, veće i imaju veći prinos, što dokazuje ogromnu moć mjeseca na razvoj biljaka. Inače ovaj kalendar je samo jedan dio tzv. biodinamičke poljoprivrede čiji je glavni utemeljitelj filozof Rudolf Steiner. Steiner je isto razvio cijelu filozofiju kako pristupiti zemljoradnji, a osim mjesečevog kalendara, Steinerova biodinamična poljoprivreda je poznata po upotrebi raznih prirodnih pripravaka u zaštiti i pospješivanju rasta biljaka. Govoreći o biodinamičkoj poljoprivredi u Hrvatskoj, svakako treba izdvojiti dvoje posebnih pojedinaca. Prva je Bernarda Orehovec iz Čakovca koja već dvadesetak godina podiže imanje temeljeno na biodinamičkoj filozofiji, dok većina ljudi nije ni znala što je ekološki uzgoj hrane. Drugi junak biodinamike je Hrvoje Novosel, učitelj, teolog, filozof, a nadasve vrtlar, poznat možda široj javnosti po hrt-ovom dokumentarcu Idiot. Za mene fascinantna ličnost i još jedan dokaz da je vrtlarstvo put izgradnje vlastitog karaktera, ličnosti odnosno drugo ime za duhovni put samospoznaje.

Priča o najneobičnijem vrtlaru u Hrvata. Svakako pogledati ako već niste.

Viktor Schauberger, poznati austrijski čarobnjak vode (inače po zanimanju šumar) je analizirao utjecaj željeznog alata na kvalitetu zemlje i ustanovio da željezni alat koji se koristi u poljoprivredi remeti fini elektromagnetski balans zemlje te da su prinosi ostvareni na tako obrađenoj zemlji puno manji nego kad se zemlja obrađuje bakrenim ili mesinganim alatom. Izumio je poseban plug koji na poseban način prevrće zemlju kako bi se očuvala njena plodnost. Njegova je poruka da se koristi bakreni/mesingani alat za obradu zemlje kako se ne bi narušavala fina ravnoteža zemlje. Ovaj alat je iznimno skup, a i cilj svakog vrtlara je da ne intervenira puno s motikom u svoj vrt, tako da ova informacija ostaje čisto da se i ovaj faktor ima na umu zašto konvecionalna poljoprivreda još više uništava zemlju koristeći tešku mehanizaciju i ogromne željezne plugove i ostale alate za obradu zemlje.

Svakako je dobro u svom vrtu ili na svom imanju imati i svoje pčele, svoje male oprašivače. Osim oprašivanja pčele vam mogu dati i med i ostale kvalitetne nutrijente, ali ako se ne želite opterećivati brigom oko košnica, postoje tzv. nemedonosne pčele kojima ne trebaju velike košnice (dovoljne su male rupe u komadu drveta ili cijevčice), a koje isto oprašuju biljke, a katkad to rade i bolje nego ‘obične’ medonosne pčele.

To je to, svatko tko ima interesa, mislim da ima dovoljno tragova i kvalitetnih informacija kako oplemeniti sebe i svoj životni prostor s svojim malim vrtlom. Neka vaš mali vrt bude vaša mala kreacija, vaš mali kutak u kojem možete slobodno kombinirati, eksperimentirati, koji će biti neobičan, lijep, unikatan jer je on izraz vaše duše i vaše originalne misli. Umjesto da svoju energiju i novac dajete beskrupoloznim trgovačkim lancima i prehrambenim kongolomeratima, jednostavno okrenite svoj fokus u drugom smjeru, a od tog zaokreta ćete vi prvo imati neposredne koristi u obliku zdrave, svježe i ekološke hrane, a naposljetku i vaša obitelj, te cijela lokalna zajednica, a u nekoj široj slici i cijelo ljudsko društvo kad ogromni supermarketi i trgovački shopping centri postanu relikti prošlosti, a naša polja i vrtovi puni zdravih i veselih ljudi koji tamo borave većinu dana. Da citiram omiljenu poslovicu Silvije Kolar-Fodor:

Ako želiš biti sretan jedan dan – napij se

Ako želiš biti sretan godinu dana – oženi se

Ako želiš biti sretan do kraja života – postani vrtlar.

(kineska poslovica)

Biovrt – predavanje, kako (i zašto) imati vlastiti biovrt

Vrt moj maleni

Imao sam priliku obrađivati svoj vrt na iznajmljenoj površini (u sklopu najma stana u prizemlju zgrade) od nekih 30-ak m2. Zapuštena zemlja obrasla korovom na kojoj je jedino rastao stari zapušteni limun, male ljubičice, jedan koromač i par prekrasnih grmova ruže me jednostavno privukla. Nabavivši svoju prvu motiku i ostali alat preorao sam korov, sačuvao većinu ljubičica, napravio mali komposter za bio otpad, od okruglih stijena s Žnjanja nekako ogradio puteljke i gredice, nabavio sjeme, sadnice i krenuo u novu avanturu. Vrt u Dalmaciji ne mogu zamisliti bez ružmarina, lavande i kadulje, stoga sam prvo to aromatično i ljekovito bilje zasadio. Preko nekih ljudi i od same Silvije Fodor iz udruge BioVrta nabavio sam autohtono domaće sjemenje i sadnice te krenuo u sadnju. Zasadio sam razno cvijeće, ivančice, nevene. metvicu i kamilicu. Negdje sam pročitao da neven pomaže povrću u borbi protiv nametnika i daje bolji okus povrću. Sadio sam blitvu, pome, paprike, artičoke, raštiku, razne salate, ravenele, petrusimul, steviu, šumske jagode. Svako proljeće sam uzgajao pomice i paprike i još raznih biljičica u čašice pa potom presađivao. Ugodno sam se iznenadio već prve godine, jer sve što sam stavio u zemlju, niklo je bez problema. Stari limun koji se dotada nekako ‘kaputavao’ i rijetko davao polodove je počeo rasti ko mahnit, a davao je svake godine kile i kile zdravih limuna. Susjedina mačka je isto osjetila neku aktivnost u vrtu, pa se često izležavala ispod limuna glumeći drijemež i totalnu nezainteresiranost.

Kako sam se već tada bavio orgonitima, vrt mi je bio pun orgonita, a kruna svega je moj prvi orgonski chembuster top koji je dosta dugo isijavao orgonsku energiju iznad i uokolo sebe, potičući sve na rast, na maksimum. Tek sad kad vidim sliku topa u vrtu, primjećujem koliko se ružmarin iza njega razmahao od te silne energije. U vrtu i kraj njega sam proveo sate i sate radeći orgonite, namatajući razne zavojnice za orgonite, a najveći je bio gušt kad sam mogao izmisliti neki razlog da sjednem na zemlju i nešto raduckam, a u biti više meditiram, odmaram i uživam u mirisima koje lagani vjetrić nosi okolo.

U najugodnijem sjećanju mi je ostao stari limun kojega smatram svojim duhovnim vođom, jer je cijeli vrt gravitirao oko njega, pa i ja, a on je to osjetio i rastao svake godine sve više i više te sve više limuna davao. Šumske jagode su mi bile vrlo simpatične, iako nikad nisu puno rodile, ono malo plodova je bilo slađe od najslađeg, a u sjećanju su mi ostale zbog vrlo smiješnog načina širenja. Šire se kao korov i to neobičnim nadzemaljskim putem. Raštika je po meni najjača i najotpornija biljka, a i ujedno i najzdravije povrće. Nikad neću zaboraviti 2012. godinu kad je pao snijeg u Splitu. Cijeli vrt je bio bijel. Nisam očekivao da će išta preživiti, kad ono plop, eto ti listovi raštike, veselo se probijaju kroz snijeg, kao da im snijeg upravo paše. Strašna biljka.

Radi selidbe sam morao napustiti svoj mali vrt, ali on nikad nije napustio srce moje. Već sam nabavio novi komad zemlje i to baš svoj i namjeravam nastaviti tamo gdje sam stao. Ohoo!!

Slike mog vrta:

“>	“>	“>	“>	“>	“>
“>	“>	“>	“>	“>	“>
“>	“>	“>	“>	“>	“>
“>	“>	“>	“>	“>	“>
“>	“>	“>	“>	“>	“>
“>	“>	“>	“>	“>	“>
“>	“>	“>	“>	“>	“>
“>	“>	“>	“>	“>	“>

 Izvor: mandrilo.com

Reference:

• Grupe solidarne razmjene i ekološke tržnice u Hrvatskoj
• Popis grupa solidarne razmjene grupa
• Bioniri – jedina grupa solidarne razmjene iz Splita pod okriljem Kadulje
• Udruga BioVrt Silvije Kolar-Fodor
• Lovac na bilje interesantna emisija o samoniklom bilju u produkciji HRT-a
• Vrtlarica već legendardna emisija o vrtlarenju, svakako vrijedi pogledati
• Bernarda Orehovec – priča o njoj s HRT-a
• VrtIzobilja – blog Hrvoje Novosela
• Šume hrane dokumenatarac Geoffa Lawtona o uzgoju šume hrane
• Back To Eden dokumenatarac o načinu uspješnog eko uzgoja vrta Paul Gautschija
• Hrana d.o.o. (Food Inc.) dokumentarac o pravoj prirodi današnje prehrambene industrije
• GMO mitovi i istine dokumentarac o otrovu koji se danas zove GMO hrana
• Earthlings dokumentarac ili bolje rečeno horror o mučenju životinja koje se etiketiraju kao industrijski uzgojena hrana
• Zvonki cedar ruski I – Anastazija – prva knjiga serije od 9 knjiga Vladmira Megrea o sibirskoj pustinjakinji Anastaziji. Obavezno štivo
• Tajni život biljaka – knjiga Peter Tompkinsa i Christopher Birda o tome kako biljke osjećaju i komuniciraju
• Revolucija jedne slamke – knjiga legendarnog japanskog vrtlara i također filozofa Masanbou Fukuoke
• Zeleno za zdravlje – knjiga Victorie Boutenko u kojoj objašnjava prednosti sirove ishrane

Nazivate se kršćanima ili židovima ili tvrdite da pripadate nekoj drugoj religiji, ali istina je, to što nazivate svojom religijom je isprazna priča. Ono što stvarno obožavate, bog kojemu se istinski klanjate, u što stvarno vjerujete je država!

.

´Vlada ni izdaleka nije stvaralac energije, već trati, paralizira i svojim metodama djelovanja uništava goleme snage´ – Eriko Malatesta (1853 -1932),

Ne možete niti zamisliti na koliko je načina svijet suprotan od onoga što ste naučeni vjerovati. Čovjeka koji prodaje marihuanu voljnim kupcima, vidite kao ološ svijeta, dok licemjera, koji u ime vlade dijeli ukradeni novac, vidite kao sveca.

Larken Rose

.

Na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće u Kini je živio zen majstor Pu-tai (jap. Hotei), među buddhistima poznatiji kao “Buddha Koji Se Smije”. Taj veseli debeljko, čiji trbuh Kinezi i Japanci stoljećima trljaju za prosperitet i sreću, običavao je pješačiti od grada do grada, sve svoje noseći sa sobom u velikoj platnenoj vreći. Djeca bi ga opkolila čim bi ga ugledala. Privučena znatiželjom, nestrpljivo su čekala vidjeti što se ovoga puta krije u Majstorevoj vreći.

Pu-tai bi ih zadirkivao, pravio smiješne izraze lica, beljio im se, a kad bi se svi zajedno razgalamili, naglo bi se uozbiljio, stavivši prst na usta upozorio na tišinu te, ne skidajući pogled s mališana, polako spustio vreću na pod. Iščekujući sljedeći Majstorev pokret, djeca gotovo da nisu disala. On bi oprezno razvezao konopac s vrha vreće i jednom rukom posegnuo unutra. Djeca su od napetosti gutala knedle. Zatim bi posegnuo i drugom rukom te hrpom slatkiša obasuo mališane, smijući se glasno i bez prestanka.

Odrasli koji su, s uvijek jednakim oduševljenjem, promatrali dobro poznatu scenu, također bi se počeli smijati. Majstorev smijeh bio je tako glasan i tako zarazan da nitko u krugu od dvjesto metara nije mogao ostati ozbiljan. Salve smijeha preplavljivale su trg. Mještani su se okupljali oko Majstora ne bi li primili svoju porciju zdravlja. I kad u blizini više ne bi bilo niti jednog ozbiljnog lica, Majstor bi nabacio svoju vreću na leđa i krenuo dalje.

Pu-tai nikada nije poučavao buddhizam. Kad bi ga pitali o smislu života, o spoznaji, o karmi ili prosvjetljenju, on bi se pukao smijati.

Iako buddhizam strogo nalaže vegetarijansku prehranu, ako bi mu tko pri prosjačenju ponudio meso ili ribu, spremno je prihvaćao svoju milostinju, uživajući u odrescima.

Kažu da bi legao spavati kad god je bio umoran, neovisno o tome gdje bi se u tom trenutku nalazio. Kažu da je mogao spavati i na snijegu, mirno i bez posljedica.

Jednom ga je prilikom pratio neki svećenik. Nakon poduže tišine napokon se odvaži zaustaviti ga rekavši: “Govori mi o Istini!”, na što mu Pu-tai uzvrati: “Daj pare!” Svećenik spremno odgovori: “Dat ću ti, ali prvo mi govori o Istini!”, a Pu-tai spusti svoju vreću na pod i prekriži ruke. “Ako je to sve - odvrati svećenik – nemaš li onda pametnijeg posla?” Čuvši to, Pu-tai uzme svoju vreću i ode.

U jednoj pjesmi zapisao je:

Čudno je

kako onaj koji pred sobom ima

Veliki Put Istine,

jer sve je praznina,

niti vlas ne zamjećuje!

Mnogostruki putevi Zakona

po čemu se razlikuju?

Um je posvuda isti.

Razumiješ li ovo,

zašto bi se mučio

tražeći značenje sutri?

Kada Sebstvo,

tog kralja uma,

prirodno napuste vezanosti,

tada je sve u skladu.

Mudrac koji ovo razumije

nema što učiti.

Stvarnost ne poznaje

ni zajednicu stada ni svece.

Što onda jest?

Nepotrebno je izdvajati

onoga kojemu ne treba

ništa izvan njega samog.

Biser uma je neprocjenjiv,

po prirodi svojoj okrugao i čist.

Obični ljudi su drugačiji.

Nisu li krivo razumjeli

praznost svih stvari?

Uzeti svoj štap

i krenuti starom stazom

ka vlastitom izvoru,

bez imalo zlobe

prema onima

koji ne slušaju Zvuk.

Na samrti je izrekao sljedeće riječi:

                “Maitreya, pravi Maitreya, razdjeljuje svoje tijelo na deset tisuća milijuna dijelova. S vremena na vrijeme, pojavljujući se među ljudima, objavljuje Istinu svojim suvremenicima, ali oni ga, naravno, ne prepoznaju.”

Maitreya je ime buddhe koji tek treba doći. Prema doslovnom tumačenju, njegov dolazak se očekuje u vremenu kada ljudi više ne budu prakticirali buddhizam, kako bi obnovio učenje. No s obzirom da riječ maitreya na sanskrtu uz ostalo znači i prijatelj, postoji tumačenje prema kojem dolazak Maitreye ne znači dolazak određene osobe, već preobrazbu odnosa učitelj-učenik u prijateljski odnos.

Potom je prijateljima naredio da ga nakon što izdahne odmah spale, ne čekajući ni trena. Iako spaljivanje nije bilo dio tradicije zen buddhizma, prijatelji su Majstoru ispunili želju. Nakon što su cvijećem ukrašeno tijelo položili na lomaču i zapalili vatru, čuli su čudno pucketanje. Počeli su se pogledavati i mrmljati među sobom, kad se najednom iz Majstoreva tijela rasplamsao vatromet! Sve je oko njega praskalo! Nakon prvobitnog šoka, okupljeni se nisu mogli suzdržati od smijeha. Smijali su se do kasno u noć. Stari lakrdijaš pred samu je smrt svoje džepove napunio petardama.

Zašto je na naizgled bitna životna pitanja Pu-tai odgovarao smijehom? Je li bio lud? Ili mu nije bilo stalo do onih koji su žeđali za istinom?

Ovakav pristup duhovnim stvarima dijametralno je suprotan uobičajenom načinu na koji se duhovnost predstavlja u različitim religijama i duhovnim praksama. Gotovo su sve religije duhovni život učinile krajnje ozbiljnim, punim pravila, strogo ceremonijalnim i udaljenim od svakodnevnog života, nerijetko i u stalnom sukobu s njime. Istinu i Boga postavile su visoko na pijedestal kako bi bili nedohvatljivi.

Osim toga, duhovni nauci prepuni su gotovih odgovora, tumačenja o ispravnom i neispravnom načinu života, prepuni su uputa, tehnika, metoda, molitvi i meditacija koje bi čovjeka trebale privesti bliže Istini, bliže Bogu. Religije su od duhovnosti napravile ogroman i težak posao u kojemu malo tko, ako uopće itko, ikada stiže do cilja.

Ako sam vjernik, kako mogu znati je li moja vjera uistinu efektivna, uistinu živa? Princip je vrlo jednostavan. Ako sam poslije mise, poslije duhovnog druženja, poslije molitve, poslije meditacije lakši, sretniji, mirniji, opušteniji, bezbrižniji, tada mogu biti siguran da moja vjera “radi”, tada mogu biti siguran da sam prišao korak bliže Bogu, bliže Istini.

Drugim riječima, možemo li zamisliti Istinu koja bi nas činila mizernima, depresivnima, plašljivima, Istinu koja bi nam zadavala glavobolje? Možemo li zamisliti Boga koji bi želio da ostanemo u strahu, u strepnji, uznemireni, nesretni i puni briga? Za sve to nije nam potreban Bog, svijet nas time opskrbljuje u izobilju. Možemo li zamisliti Boga koji nas ne bi ispunjavao mirom i radošću? Ako možemo, tada je slika koju imamo o Bogu i Istini izopačena.

Vjernik kojemu je svakodnevica ispunjena brigama, strahovima, nemirom i smicalicama nije vjernik. Onaj tko se brine, taj ne vjeruje. On ne vjeruje da Bog jest, on ne vjeruje da je Bog prisutan, on ne vjeruje da ga Bog ljubi i brine se o njemu. Njegova vjera je prepuna riječi, ali duhom prazna. On naizgled puno toga zna o Bogu, može nam puno toga reći o Njemu, ali kući će otići nemirna srca.

Onaj koji uistinu vjeruje, taj ništa ne zna. On ne zna ni koje je ime njegova Boga, on ne zna koje su riječi njegove Istine, jer zna da je Bog bezimen, jer zna da je Istina neizreciva. On ne zna ni što je život ni što je smrt. Za njega život nije problem koji treba riješiti, nije teorija koju treba objasniti i potkrijepiti argumentima. Za njega je život čudo kojemu se divi, tajna u kojoj uživa. On ne vidi razliku između sebe i života. Život je za njega Bog i Bog je za njega život.

Sva naša “velika” i “bitna” pitanja zapravo su budalasta i zbog toga smiješna. U Bogu, u Istini nema nikakvih pitanja. Upravo nas pitanja i njihovi odgovori udaljavaju od Boga. I upravo je Istina ta koja nam se smije kroz Pu-taijev smijeh.

Način na koji je Pu-tai ispratio samoga sebe govori više o životu i smrti nego sva moguća tumačenja umiranja i zagrobnog života zajedno. Sumornost, sivilo, žalovanje, briga i strah opsjedaju naš doživljaj smrti iz razloga što je veći dio našeg života obojan istim bojama. No isto vrijedi i za Pu-taia. Onako kako je shvaćao život, tako se odnosio i prema smrti, a njegovi bližnji nisu imali izbora nego jednostavno prepustiti se Majstorevoj struji smijeha.

Je li smijati se životu i smrti u brk neozbiljno, djetinjasto, glupavo? Ili su pak ozbiljnost, briga i strah posljedice nezrele, djetinjaste i skučene svijesti? Pu-tai bi, bez sumnje, i ova pitanja progutao plamenom smijeha. A mi?

Vedran Rutnik

Izvori:

1) https://terebess.hu/zen/putaj.html

2) http://www.enjoythemomentrituals.com/the-history-of-laughing-buddha/

 Svjedoci smo različitih situacija s istovjetnom poveznicom – obitelj sjedi za stolom pri objedu, a barem polovica članova bulji u mobitele. Ista scena na ulici, svaki drugi prolaznik je zadubljen u neki ekran, a slična se priča odvija prilikom vožnje bilo kojim prijevoznim sredstvom, u kino dvorani, kazalištu, na klizalištu, kod liječnika, u parku prirode. Bilo gdje, pod bilo kojim uvjetima, hoda ili sjedi horda pravih zombija opčinjenih svojim mobitelima ili tabletima.

Ako ste jedan od onih koji nisu podlegli ovoj ovisnosti, onda vas ove scene sigurno užasno nerviraju. I to s pravom. Ne samo da nije pristojno u društvu prčkati po mobitelu dok vam sugovornici nešto pričaju, kao i u kinu ili kazalištu, to također predstavlja i veliku opasnost u prometu, bez obzira radi li se o prometu pješaka, biciklista ili vozača automobila. Sjetite se samo koliko se puta netko s mobitelom pod nosom zabubao u vas na ulici, ili, koliko je prometnih nesreća počinjeno zbog nedostatka koncentracije na promet zbog okupiranosti mobitelom.

Izvor: portalosuma.com

Piše: Irena Dujmušić

Nekada su ljudi ograničavali vrijeme koje se provodi uz televizor, pogotovo djeci, no ipak, statistike koje su navodile koliko se prosječno provodi pred televizorom su bile zastrašujuće. Sada još tome možemo pribrojati pametne telefone i tablete, a statistike užasavaju. Na primjer, istraživanje koje je provelo Sveučilište Nottingham Trent je ukazalo na činjenicu da prosječna osoba provjerava svoj pametni telefon čak 85 puta na dan. Mnogi toga nisu ni svjesni, ne uviđaju da je prva stvar koju naprave nakon buđenja upravo to – uzimanje mobitela u ruku, isto to će biti i posljednja stvar koju će napraviti prije spavanja, a u međuvremenu mobitele imaju u rukama čak pet sati, dva puta više od onoga što su mislili. Istraživanje se provodilo kroz dva tjedna, na ispitanicima u dobi od 18 do 33 godine, uz pomoć aplikacije instalirane na pametne telefone koja je pratila aktivnosti poput provjere vremena, obavijesti na društvenim mrežama, poruka i telefonskih poziva te slušanja glazbe. Drugo istraživanje navodi brojku od čak 221 puta na dan, a provedena je na uzorku od 2000 osoba. Brojna su istraživanja na ovu temu, brojke se razlikuju, ali kod svake rezultati navode na zaključak kako ljudi mogu biti ovisni o korištenju mobilne tehnologije i više nego što to shvaćaju ili priznaju sami sebi. To potvrđuje i studija koja otkriva da što se više koriste mobilni uređaji, to je ovisnost veća, što dovodi do negativnih emocija poput ne raspoloženja, usamljenosti i ljubomore. Također, psiholozi objašnjavaju kako se definicija narcisoidnosti – definirane kao pretjerani interes ili divljenje prema samom sebi, očituje i u prekomjernom postavljanju fotografija samih sebe, popularnih selfija, kao i brojnom postavljanju statusa na društvenim mrežama u vrlo kratkom vremenskom razdoblju.

Želite li provjeriti koliko ste ovisni, i jeste li uopće ovisni o mobitelima, razmislite – budi li vas budilica ili mobitel, što prvo i posljednje činite kod spavanja, znate li u svakom trenutku gdje vam je mobitel, a također možete probati izbrojati koliko ste ga puta na dan koristili za bilo koju aktivnost. Odgovor će vas možda iznenaditi, a tada ćete i saznati – jeste li ili niste pripadnik moderne zombi generacije buljitelja u mobitele.

Izvor: portalosuma.com

Piše: Irena Dujmušić
.

Đavo je kažu u detaljima. Slažem se sa time. Jer, zaista, kad počnem nekome obrazlagati svoj pogled i logiku, većina kaže: “Pa, da to smo već znali, nisi ništa novog rekao, jedino što se nismo možda nikada usudili povezati te neke evidentne stvari.”

Dražen Kasalo

Nexus-Svjetlsot

Da, stvarno je tako. Neka, nevjerojatna ogromna istina, tajna, koju svi očekuju da im bude otkrivena zapravo ne postoji. Istina je toliko vidljiva i jasna, stoji nam praktički ispred nosa, samo ju je potrebno vidjeti. Ali ne okom već sviješću, umom.

Krenimo od početka.

Čovjek je biće koje obitava na zemlji. On je živ zato jer ima svijest o samom sebi, diše, inteligentan je, može ga se vidjeti, čuti, dotaknuti, okusiti, pomirisati, ali i osjetiti. Čovjek je usko povezan sa   drugim živim bićem koje nazivamo zemlja. Osim čovjeka i zemlje ima i drugih živih bića u ovom realitetu koje nazivamo biljke i životinje. Zajedničko svima njima jest da su živi, stvarni i kroz njihove vene teče život, životna sila. Različitih su oblika i izraza života i svijesti, ali stvoriteljeva (izvan religioznih konotocija) iskra života, tinja u njima svima. Jednom riječju taj skup bismo mogli nazvati postojanje. Jer, ako je stvoritelj sve što jest, život, i nalazi se u svemu živom, tada on jedini postoji – on je postojanje. Nema postojanja van njega niti bez njega, što god ili tko god on bio.

Stoga sve što je živo, ima svijest, duh – postoji. Tesla je to nazivao riječju energija. On je tvrdio da je sve energija koja preuzima različite oblike i transformira se, ali je neuništiva. Stoga svaki oblik koji posjeduje energiju života jest od stvoritelja. Čovjek je u toj priči najviši izraz svijesti jer je njegov potencijal za razliku od biljaka i životinja, mnogo veći, rekao bih neograničen, ali se zapravo ne usuđujem to kazati.

Stoga voljeti stvoritelja i poštovati ga zapravo znači poštovati cijeli život i sve njegove izraze ma kakvi oni bili, jer svi dolaze iz istog mjesta.

Sa druge strane ima nešto što često koristimo u svojem govoru kao nešto što zaista postoji, ali ga zapravo nema, je riječ svijet. Zemlja je nešto opipljivo i vidljivo za razliku od svijeta. Svijet je misao o zemlji i subjektivne je prirode. Svaki čovjek u svojem umu ima nekakvu sliku kojom mapira zemlju, ljude, događanja i ostale stvari čime kroji jednu sliku ukupnosti života u prirodno-društveno-političkom smislu koju naziva svijet. Svijet tako kreiran konstantno se mijenja u umu pojedinca, jer je baziran na mišljenju i vjerovanjima pa kad se promjeni mišljenje, što se događa jako često, mijenja se i svijet. Obilježje svijeta jest da nema vlastitu energiju i život, već isključivo počiva na energiji domaćina koji svojom vjerom potpiruje vatru svijeta. Kad um domaćina navečer ode na spavanje i svjetlo se ugasi, nestaje i svijet u tom umu kreiran. Ide u sleep mode, dok se um ponovo ne probudi.

Inače često se za ljude koji nemaju mnogo dodira sa stvarnošću govorili da oni žive u nekom svom svijetu, jasno označavajući svijet kao individualnu iluziju koja nije od stvoritelja, jer nema života, nije vidljiva, nema okusa, ne postoji…. Mada je deluzija svijeta jedan individualno-psihološki fenomen koji se liječi u psihijatrijskim ustanovama, onaj detalj koji vam je možda promakao (zapamtite, đavo je u detaljima), govori da zapravo deluzija nije individualno dijagnosticiran problem, već je ona zapravo kolektivno – masovni problem. Svi, apsolutno svi živimo u jebenom deluzionalnom matrix-svijetu, a da je toga jako mali broj ljudi svjestan.

Kako?

Neporecivom logikom možemo zaključiti slijedeće:

• da svi živimo u državi Hrvatskoj (ili nekoj drugoj državi)

• da smo svi podložni zakonima (pravilima pravnog sistema kao nositelja te države)

• da smo svi građani ili državljani bilo ove ili neke druge države (imamo pravnu osobnost)

Obzirom da Republika Hrvatska nije stvorena stvoriteljevom intervencijom i kreativnošću, jer u bibliji ili bilo kojoj drugoj tzv. svetoj knjizi nigdje ne piše ništa o stvaranju Republike Hrvatske jasno je da ona nije stvoriteljeva tvorevina. Ako nije stvoriteljeva tvorevina, onda znači da ona nema život, nema tijelo, nema lice, nema intelekt, nema svijest, ukratko rečeno ona ne postoji. Ne postoji, jer nema energiju samo-održanja već je siše i koristi iz drugih izvora, uglavnom vjernika koji je svojom vjerom i strahom energiziraju. Stoga je jasno da na zemlji ne postoji Republika Hrvatska, jer zemlja ne prepoznaje neživot, već postoji samo kao mentalni entitet, umotvorina, koncept koji pripada svijetu kolektivno – deluzionalnog karaktera koji se naziva PRAVNI SVIJET.

Zemlja postoji neuvjetovano od toga da li mi u nju vjerujemo ili ne, za razliku od svijeta, u čijoj je domeni i država, koja ne postoji nikako drugačije nego kroz isprane umove građana-podanika. Stvarnost nam tome svjedoči. Kad vidite more, otoke, planine, rijeke, polja, šume, da li ćete reći: “Joj što je lijepa ova Hrvatska.” Možda, ali da vas probudim iz sna, to što ste vidjeli da je lijepo je točno to: more, otok, šuma, rijeka, ali kakve veze ima Hrvatska s time. Jedino mjesto na kojem bismo mogli reći da Hrvatska postoji je ono na kojem se temelji ovaj pravni svijet, a to je papir. Ovaj svijet je svijet sagrađen od slova utisnutih na papir, pa se mnogi vjerski fanatici u fanatičnoj borbi za održanje lika i djela nepostojećeg svijeta hvataju za papire i mašući njima po zraku ushićeno dokazujući da ovaj svijet i te kako stvaran. Ah, koja deluzija! Riječ na papiru simboličkog je karaktera i stoga mrtvo slovo na papiru dok ga netko ne pročita i povjeruje u njega i udahne mu život. Problem sa slovima na papiru jest taj što papir trpi sve, kako kažu, pa se na njega mogu ispisati stvari koja čak niti sa zdravim razumom nemaju veze. Ali preskočimo sad to.

Promislite o konceptualnom svijetu kao o digitalnoj pjesmi u mp3 formatu. Da bi se ona mogla očitovati potreban je stvarni nositelj u obliku CD, playera, mobitela, kartice, hard diska. Kad ne bilo tih nositelja pjesma se ne bi mogla očitovati niti manifestirati, pa je logično zaključiti da ona kao zaseban entitet ne postoji, niti može biti prepoznata. Tako pjesma koja je neživa u svojoj biti kroz nosače zapravo stiče privid života. Taj život je posuđen život koji nestaje onog trenutka kad nestane njegov nosač, domaćin. Tako država bez ljudi nema niti privid postojanja, isto kao i nogometni klub bez nogometaša.

Stvoritelj realnosti u kojoj živimo udahnio je život svemu što postoji i njegova je izvornog porijekla. Sve ostalo nije od istog izvora jer ne sadrži princip života, svijesti i energije, te bi ga na dualističko-relativističkim principima opozita stvoritelju mogli nazvati sotonskim (što nije potpuno točno, o čemu ću nekom drugom prilikom). Sotonizam je princip koji u stvarnosti ne postoji, a manifestira se kao vjera ili misaoni koncept bez svoje vlastite energije, već je parazitske naravi. Nadalje, sotonski princip je princip neživota, smrti, devijantne svijesti okrenute iznutra prema vani. Taj princip koji u biti nije princip, već odsutstvo stvoriteljeva principa, postavljen je na temelju štovanja, strahopoštovanja, poslušnosti, pokornosti.

Sotonska svijest traži da joj se podredite, da je štujete, molite, obožavate i prinostie joj žrtve. Ona odbija čovjeka priznati slobodnim bićem koje je samodostatno i ima svoju volju. Obzirom da takav svijet ne postoji on se može manifestirati u realitetu samo kroz simbole ( razne znakove, logoe, slova, riječi, imena). Tako i Republika Hrvatska ne postoji već samo kao zastava, grb, himna, ili karta administrativnih (ne prirodnih) granica. Ako štujete te simbole i klanjete im se ili im prinosite žrtve vi ste 100% sotonist. Stvoritelj je nebrojeno puta iskazao da se na klanjamo nikome i ničemu osim njemu. Nikakvim ikonama, slikama, kipovima, grbu ili zastavi. Klanjamo se njemu kao životu ili životnom principu koji nas održava u postojanju na zemlji. Ako to i neradimo stvoritelj nas neće kazniti jer kažnjavanje ili osuda nije dio životnog principa.

S druge strane Pravni svijet je prepun sankcija čisto sotonističke prirode koji izravno i jasno kažu “Ili mi se pokloni, pokori ili…!” Država (naravno ne kaže, jer ne postoji, već njeni tzv. predstavnici) kažu: “Tko ne plati porez, ide u zatvor. Tko se ne pokloni simbolu države, smatra se izdajnikom te stoga ide u zatvor.” Klanjanje nepostojećim entitetima simboličkog karaktera koji postoje u obliku slike, kipa, lika, idola naziva se idolopoklonstvo i najprepoznatljiviji je oblik sotonizma. Vjerovanje u državu, pravni sistem, njegovo štovanje je odmak čovjeka od stvoritelja u smjeru devijacije i degradacija svijesti  i životnog principa čije se nevjerojatne posljedice danas manifestiraju u obliku izopačenog egocenričnog uma spremnog na sve oblike horora da utaži svoju glad za moći, slavom, bogatstvom, energijom.

Pravni sistem je nositelj sveg devijantnog u svijetu današnjice i njegov kamen je temeljac jer on ne prepoznaje stvoritelja, život, svijest, dah, već samo mrtve konceptualne osobe koji postoje samo kao papirnato/simolički izraz koji se očituje u tom svijetu, kroz ime i prezime, adresu i OIB.

Tako zapravo biti ponosni građanin, državljanin, fizička osoba i sudjelovati u državističkim ritualima poput izbora znači biti osvjedočeni sotonista koji negira svoje božansko porijeklo, svojeg oca stvoritelja i njegov princip poistovjećujući se sa bezživotnim parazitskim principom pokornosti i štovanja iluzorne države i njenog pravnog sistema.

Zaključujem, stoga, da je čovjek uronjen u mentalno-konceptualni svijet pravnog sistema izgubljeni sin koji je prokockao imetak, kojeg su opljačkali i uzeli mu sve. Njegov otac ga uporno s ljubavlju čeka da se probudi i vrati kući na zemlju gdje obitavaju živi.

Interesantno je za kraj napomenuti da katolička, svima nama poznata, crkva potiče vjernike/laike/ovce da štuju državu ističući bitnosti i vrline religiozno-patriotskog mentalnog sklopa, ne spominjući pri tom da je to izvorišno sotonistička doktrina. Možda su to previdjeli? Ne, nisu, oni su zapravo i nositelji tog svijeta o čemu ću više pisati u jednoj od slijedećih kolumni.

Dražen Kasalo

www.kontrolauma.org

Preneseno sa: nexus-svjetlost

Duhovna nas znanost uči da je jedan tvorac sveg živog. Ja ga nazivam stvoriteljem da izbjegnem religiozne konotacije i ideološka ograničenja, jer religiozni bogovi nisu taj univerzalni aspekt o kojem pričam.

Dražen Kasalo

Izvor: Nexus-Svjetlost

Stvoritelj je “gospodar” nad svim životom i bazna iskra svake manifestacije postojanja.

Smrt kao opozicija životu ne postoji, jer samo život jest. Čovjek kao svjesno slobodno biće ima svoju volju i um te može misliti što god želi i hoće. Takvim načinom može se kreirati misao o smrti (neživotu). To je luciferov princip odvojenosti od stvoritelja/života. Taj tzv. princip postoji samo u obliku misli, koncepta. Jasno je da čovjek bez iskre stvoritelja nebi mogao postojati. Obzirom da je isti izdanak stvoritelja te samim time ima kreativni princip ako čovjek njeguje misao o odvojenosti i smrti ona se može manifestirati u kolektivnu i individualnu stvarnost. Tako gledajući svijet oko sebe mnogi će skočiti na ove riječi tvrdeći da je odvojenost i smrt stvarna i da ne znam što govorim. Sve je u redu, jer svatko ima slobodnu volju misliti što hoće i govoriti što hoće.

Obzirom da je počelo svega u duhu (unutra/ezoterično) svijet je posljedica našeg promišljanja i vjerovanja. Društvo je posljedica čovjeka, dok je čovjek samo djelomično posljedica društva. Iz tog razloga nemoguće je promjeniti svijet bez unutarnje/ezoterične preobrazbe. Takve uzaludne pokušaje David Icke naziva “češljanjem ogledala”.

Ako se oko nas manifestiraju iluzorni svjetovi poput država i pravno-religioznih sistema onda znači da unutar nas postoji misao ili vjera, ideja iz koje se je manifestirala ta iluzija koja se sada čini tako stvarnom. Problem određene misli, vjere, ideologije jest u tome da može biti potpuno nesvjesnog karaktera, a što većina njih i zapravo jesu. Takvim neznanjem čovjek biva nesvjesna mašina za kreaciju, konstantno kreirajući sebe i svijet bez ikakvog znanja ili svijesti o tome što i kako kreira. Takvo neznanje i nemoć u čovjeku stvara bijes i očaj, jer svaki njegov pokušaj da promjeni okolnosti egzoterično propadaju u neuspjehu ili kratkoročnom uspjehu (ogledalo se ne da češljati). Ovo je najbitniji razlog zašto je participiranje u političko – pravnim ritualima, poput izbora, potpuno kontraproduktivno. Čovjek misli da će izvanjskom akcijom (glasanjem) napraviti promjenu, dok zapravo njegova unutarnja akcija participiranja i sudjelovanja zapravo podržava sistem ezoterično, dajući suglasnost za postojanje istog čime se može zaključiti da glasač ne želi nikakve promjene, osim one kozmetičke poput istaknutog lica koje će voditi sistem ili kako bi se u uličnom jeziku reklo: “tko će te guziti slijedeće četiri godine!”

Nesvijest koja je zapravo sinonim za neznanje je najbitnije oružje, alat kojeg se koristi za kontrolu čovjeka kao kreativne mašine. Većina naših životno/psiholoških poriva nalazi se na autopilotu (u nesvijesti) te tako čovjek u stvari živi mehanički život polubudnog stanja gotovo nikad se ne dotičući inspiracije, neuvjetovane radosti i ljubavi koja obitava unutar njega.

Ovo je najbolje mjesto za ubaciti Isusove (van religioznih konotacija) riječi:  ‘Upitaju Ga farizeji: “Kad će doći kraljevstvo Božje?” Odgovori im: “Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje UNUTRA U vama!’ Luka 17:20, 21

Tonući tako u san i hipnozu čovjek zaboravlja svoje porijeklo, svoju moć, snagu, kreativne sposobnosti i postaje lutka na koncu nesvjesnih programa koji se odvijaju autonomno. Takav čovjek koji je izgubio dodir sa duhom/stvoriteljem i postao čista mašina vođena mentalnim programima i ideološkim, političkim, tjelesnim i egzistencijalnim instinktima u duhovnom smislu se može smatrati mrtvim. Njegove akcije nisu spontane, fluidne, neuvjetovane, inspirativne, već ritualne, rutinirane, mehanične te se takvim djelovanjem ne razlikuje od obične električne mašine koja je unaprijed pretprogramirana kako će djelovati. Mašina nije živa, ali izgleda kao da jest. Ista je stvar sa čovjekom, osim što on uvijek ima mogućnost i potencijal da odbaci programiranje i rutinu te udahne zrak slobode u svoja pluća.

Dakle, ako imate mogućnost kreirati tuđa mišljenja i stajališta stvoriti doktrine i ideologije u koje će naivni individualac pa čak i mase povjerovati može se razumno kazati da postajete gospodar stvarnosti koja će se manifestirati. Druge ljude vidite samo kao neznalice koji nesvjesno rade u vašu korist misleći, budale, da rade na svoju korist ili korist društva. Stvari funkcioniraju vrlo, vrlo jednostavno. Mnogi se možda pitaju. Ako država ili ti moćnici imaju oružje i svu moć zašto nas jednostavno ne zarobe i tako radimo kao robovi, nego izvode ovakve skrivene manipulacije?

Odgovor je jednostavan. Ako bi mi kao kolektivni um znali da smo robovi koji nemamo slobodu u našim umovima bi se istog momenta javila ideja o slobodi. Ta ideja je izuzetno opasna za elitu jer kako je čovjek kreator samo je pitanje dana i trena kad će se ta misao manifestirati u kolektivnoj svijesti. Takvim porobljavanjem sva robovlasnička društva su bila vrlo kratkog daha i eventualno su propala. Umjetnost je imati robove koji ne znaju da su robovi i misle da su slobodni te se samim time nikakva čežnja za slobodom u njihovim umovima ne pojavljuje.

Čim se prije dohvati um čovjeka time je programiranje olakšano. Djete se počima programirati od samih roditelja koji su također isprogramirani i djetetu samo prenose programski kod kojeg su sami naučili i prihvatili. Tu se još u mladim danima javlja i država koja se djetetom sklapa ugovor upisom u matične knjige, zatim religija krštenjem ili nekim drugim ritualom, a djelomično i farmaceuti vakcinacijom stvarajući psihološke traume koje omogućuju olakšanu umnu kontrolu i razdvajanje psihe (šizoizdnost/šizofrenost). Nakon toga na red dolazi sistematska indoktrinacija zvana edukacija koju ja nazivam “zločinom protiv dječje duše”.

Već tada od ranog djetinstva pa dalje kroz pubertet i mladost čovjek polako postaje u potpunosti usisan u program kojeg ja nazivam “rodi se, školuj se, zaposli se, oženi se, umri”

Najveći program koji u potpunosti ravna drugim potprogramima naziva se država ili opširnije rečeno političko – pravna – socijalna – religiozno – patriotska indoktrinacija. Kako sam u prethodnom članku objasnio država je ideološki fenomen koji u prirodi ne postoji te je kao takva deluzionalnog karaktera. Istom analogijom stanovnik deluzionalne države tzv. građanin ne može biti ništa drugo nego deluzija. Svaki čovjek koji misli za sebe da je građanin zapravo je u potpunosti umno kontroliran jer izjavljuje gluposti i neistine, što kao posljedicu ima još veće odvajanje o istine koja je postojanje.

Deluzionalni građanin kroz svojeg tutora državu, u potpunosti je upravljano biće. Država upravlja njegovom edukacijom, zdravljem, imovinom, kretanjem, poslovima, tijelom.  U takvoj umnoj manipulaciji čovjek počinje vjerovati da je on subrogat državi iako ju je on stvorio. Potpuno normalno mu je plaćati sve sile nameta i harača koje često sa razumom nemaju veze. Potpuno mu je normalno da se plaši državnih institucija i pravosuđa i policije iako je njihova jedina svrha službe građaninu. Ova podložnost nepostojećem autoritetu ima vrlo duboku psihološke pozadinu o čemu sam opširno pisao u svojoj knjizi, a evo ovdje jedan isječak:

Najopasnija dogma koju gaji i zalijeva osoba u svojem umu je dogma o autoritetu.

Kad se dijete rodi u svijet, ono je nemoćno i zavisno te je stoga tendencija njegove psihe prvenstveno vezana za ideju o preživljavanju. Iz tog razloga djetetu je potreban netko tko će osigurati njegovu sigurnost i preživljavanje, jer ono to ne može. Na taj način se dijete veže za svoje roditelje i u njima vidi autoritet. Svjesno je, donekle, da ne može preživjeti bez roditelja. Takvo vezanje je u psihološkom smislu potpuno zdravo i normalno, štoviše i poželjno. Tako se stvara dogma o autoritetu. Dijete koje normalno raste, i kojem roditelji ne priječe razvoj, izrasti će postepeno u samostalnog čovjeka kome više neće trebati roditelji, već će sam sebi biti autoritet. To ne znači da se on ne može osloniti na roditelje ili bilo kog drugog kad treba, već to znači da se njegova psihološka struktura neće urušiti kad podrške nema.

 

To u teoriji izgleda tako, ali u praksi je dosta drugačije. Roditelji koji na silu zahtijevaju od djeteta poslušnost i pokornost samo iz razloga jer su oni tako rekli, nisu niti sami sebi autoriteti, već su psihološki i dogmatski kompromitirani, pa dijete ne može usvojiti zdravu separaciju od roditelja, jer ni on sam nije još separiran od autoriteta. Čovjek koji zahtjeva pokornost drugih u psihološkom smislu je kompromitiran, jer njegova veličina i snaga ne ovisi o njemu samom, već o količini i kvaliteti njegovih poslušnika. Čisti ego-trip. Bog koji zahtjeva pokornost i poslušnost i prijeti ubojstvima, osvetom do sedmog koljena kompromitiran je u psihološkom smislu, vjerojatno i u nekim drugim smislovima, čisti ego manijak. Vjerojatno ga majka nije dovoljno voljela i grlila, a možda ni dojila.  Nije normalna niti prirodna ikakva pokornost jednog živog bića prema drugom.

 

„Samo je socijalna psihologija mogla odgovoriti, primjerice, na kontradikcije između ekonomskih teškoća radništva i nedostatka bunta protiv takvog stanja. Reichovo objašnjenje proizlazilo je iz odnosa obitelji i društva. Ljudi se odgajaju da budu pokorni roditeljima i autoritarnim figurama kao takvima. Također, obitelj i potiskuje seksualne impulse. Zato se kod odraslog čovjeka buntovništvo i seksualni impulsi vežu uz tjeskobu. Strah od pobune, strah od seksualnosti, ukorijenjeni su u karakternoj strukturi masa. Značajan utjecaj u pervertiranju seksualnosti ima i religija. I tu leže odgovori za psihičke probleme masa, iracionalnost koju pokazuju.“ – Wlihelm Reich

 

Takva ne prorađena psiha nije do kraja odbacila dogmu o autoritetu, jer nije sigurna u sebe, pa traži od drugih da joj govore što i kako da radi, ili psihološki gledano, uđe u drugu krajnost psihopatskog karaktera i traži pokornost i moć nad drugim ljudima. Ili se sklanja iza sigurnosti autoriteta, ili sigurnost traži u moći nad drugima.

 

U tom trenutku, po meni, je došlo do pada svijesti ili mitskog pada anđela. Ako želiš da te netko čuva, bude tvoj zaštitnik, moraš mu vjerovati (opet ta riječ) i pokoriti se njegovom autoritetu.  Čovjek, veličanstveno biće, odrekao se svoje božanske volje i života darovanog od Stvoritelja u zamjenu za sigurnost. Nije uspio prevladati dječje bolesti i ostao je vezan za nižu svijest, svijest preživljavanja, sigurnosti, borbe za opstanak. Sada znate i zašto se teorija evolucije Charlesa Darwina i doktrina „Survival of the fitest“, iako nema podlogu u razumu i ljubavi gura na pijedestal znanosti. To je samo sidro kontrole uma, ništa drugo.

 

Ljudi koji traže sigurnost, pa im je preživljavanje i produženje vrste najbitnija životna smjernica, djeluju iz centra poznatijeg kao reptilski mozak. Ne trebate se zamarati reptilima i shape – shifterima, jer ako čovjek djeluje iz reptilske svijesti preživljavanja i borbe za opstanak, on u biti jest reptil.

 

Sigurnost je iluzija koju je stvorilo dijete u dječjem umu i kojeg nikada više nije preraslo. Napisao sam o ovome jedan lijepi članak na kontroli uma.

 

Autoriteti su nam stoga nužno potrebni kako bi nam osigurali sigurnost, ili bolje rečeno iluziju sigurnosti. Da bi netko bio autoritet (gazda) moraju postojati neki koji ga slušaju. Eto ga, opet upadamo u dualistički sistem relacija. Autoritet bez poslušnika nema smisla. Jedan drugome daju značenje. Zamislite nekoga koji za sebe govori da je autoritet, ali ga nitko ne doživljava niti sluša. Kakav je to autoritet?

 

Iz knjige “Kontrola uma u pravnom sistemu”

Svaki članak ili kolumna koju pišem govori uvijek o istome. Da, postoje neke sile koje su iskoristile čovjekovo neznanje da ga zarobe, ali to zarobljavanje je dobrovoljne ili nesvijesne prirode stoga se zarobljivači ne mogu ultimativno prikazivati “lošim momcima.” Ako bi ovisilo o njima onda to ne bi imalo smisla, jer je čovjek zaista jest jedini gospodar svoje sudbine o čemu ću još pisati. Rješenje se nalazi jednu stepenicu iznad one na kojoj je nastao problem, a sad znate da je problem ezoterične prirode i da je potrebno uronuti u sebe i promjeniti program ili ga izbrisati jednom za svagda. Dokle god smo nesvjesni istinskog sebe i posljedica takvog stanja uvijek ćemo okrivljavati druge za to.

Stoga svi oni koji traže brzo rješenje za izlazak iz sistema, a da se pritome ne okrznu niti malo svojih problema, ideologija i strahova, moram malo razočarati. Put izlazka je put unutra, ali iako je to teža solucija ona je ujedno i oslobađajuća jer se javlja dodatna snaga i moć u otrkivanjima svojih slabosti.

Postanite svjesni toga da vas država i ideologija zapravo zamajava i odvlači u potpuno suprotnom smjeru te se prestanite baviti istom. Da bi smo bolje razumjeli dubinu zarobljavanje u slijedećoj kolumni ću govoriti o glavnom liku svake iluzije naziva – osoba.

Dražen Kasalo

Izvor: Nexus-Svjetlost

Kaže se da je stvoritelj (veliki duh) kad je stvarao iz sebe čovjeku dao poseban dar. Taj dar je poznat kao slobodna volja. Meni je to logično i vjerujem u to. Jer zašto stvarati poslušnike, pokorne robote koji nemaju slobodnu volju i ponašaju se po predviđenom obrazcu.

Dražen Kasalo

Izvor: Nexus-Svjetlost

Takva kreacija je sintetička i nema gušta u ovoj igri. To u ezoteričnim krugovima još nazivaju misterija stvaranja u kojoj igrači (ljudi) mogu istraživati individualno, a opet ne mogu izbjeći neizbježno, a to je da se vrate izvoru. Tako da sam siguran da slobodna volja postoji, mada možda nije toliko širokog opsega koliko mi mislimo ili bismo željeli da jest.

Takvo individualno postojanje kojeg zovemo čovjek može se identificirati sa čime god želi, ali tako veže i ograničava svoj izraz postojanja. Ne postoje prepreke u takvom vezivanju ili identifikaciji. Svijest ili postojanje može za sebe tvrditi što god hoće da jest i biti potpuno uvjerena da ona to jest.

Vezivanje ili identifikacija se ipak u većini slučajeva događa ne svojevoljnom odlukom već nesvjesno. Svijest o postojanju kao neodvojiv dio istog u ovoj dimenziji dolazi u dvije varijante. To su svijesnost o samom sebi (postojanju) i nesvijesnost o samom sebi (postojanju). Ta nesvijesnost je dominantna odlika postojanja kad se čovjek utjelovi u ovoj dimentziji i prvih nekoliko godina života postoji, a da toga nije u potpunosti svjestan. U tom stanju svijest se veže za jako mnogo stvari i stvori ogroman broj zaključaka koji su često potpuno krivi.

Prevladavajuća identifikacija prisutna u gotovo 100% ljudi jest: “Ja sam tijelo i svoje ime i prezime.” “Naravno da sam ja tijelo, da nema tijela ne bi bilo niti mene”, je izjava koju ćete jako često kao prilično dobar argument čuti, ali ja vas izazivam da promislite dublje i dalje. Ako pogledate i promislite fokusiranije spoznat će te da tijelo možete promatrati i kao vozilo (auto) koje se kreće onako kako vozač auta zamisli.

“Da, ali ako se auto vozaču neće biti ništa, uglavnom, a ako se tijelo slupa….!” Ima i to smisla, ali ako se čovjek jako poistovjeti sa svojim autom udarac u auto može biti i udarac u njega. Ja znam čovjeka koji se onesvjestio kad je čuo da mu je kamion isfrižao auto. Ali o tome neki drugi put….

Promatrajmo život kao rijeku, a životnu energiju kao vodu u koritu ili kao tok rijeke. Tom rijekom plove mnoge misli i ideje. Većina njih jednostavno samo pluta ili prolazi pokraj nas, a da ih nismo niti primijetili. Međutim, neke misli i ideje su nam jako privlačne i postoji intencija ili energetski potencijal da se takve misli zadrže. Takvim energetskim potencijalom postavlja se brana u korito rijeke koja se veže za misao ili ideju i ne dozvoljava joj da je rijeka odnese. Energetski potencijal uložen u misao jednostavnije ćemo zvati vjera/vjerovanje.

Energija vjere zarobljava se u kalup predefinirane misli i poprima oblik i karakter misli. Stvara se jaka veza i prije bezoblična energija poprima oblik. Pogledajte npr. vodu koja je bezoblična. Ako je ulijete u čašu poprimi oblik čaše. (slika) Ako je ulijete u bokal poprimi oblik bokala. Čaša je ideja, misao. Voda je životna sila, svijest. Vjera je namjera/ruka koja je ulila vodu u čašu. Voda koja je poprimila oblik ideje u koju je povjerovala kaže: „Ja sam čaša!“

Svijest ulivena u staklenu posudu može postati jako mnogo toga i biti čaša, krigla, bokal, vinska čaša, bićerin, šalica ovisno o obliku i namjeni staklene posude.

Promotrimo sebe na trenutak, i probajmo uočiti sva naša vjerovanja, misli i ideje koje kroje naš karakter i u koje smo investirali izuzetno mnogo energije i vremena. Promotrimo naše intencije, želje i ciljeve, odakle oni dolaze i kako smo povjerovali  njih. Jesu li one doista naše, ili smo ih u jednom momentu iz nekog razloga od nekog preuzeli?

Što se tad događa? Tamo gdje je, figurativno rečeno, voda poprimila oblik iluzorne ideje, stvara se privid stvarnog oblika. Taj prividni oblik je um. On ne postoji van misli i ideja, jer potpuno ovisi o njihovu sadržaju. Usporedno sa  umom stvara se i onaj koji ima um, tj. onaj koji se poistovjećuje sa sadržajem uma, a to je OSOBA. Osoba je ukalupljena u misao, ideju i vjerovanje u tu ideju.

Zaboravila je da je voda već je pomislila da je čaša i identificirala se sa tom idejom. Osobu tako možemo zvati i vjernik (onaj koji vjeruje u određeni mentalni sadržaj, informaciju). Obzirom na to da upravlja određenim energetskim potencijalom, kroz identifikaciju, osoba je ona koja uvodi ideju u stvarnost. Zastupajući ideju osoba tako izgleda  stvarna, ali je zapravo privid, iluzija isto kao i ideja.

Iz knjige “Kontrola uma u pravnom sistemu”

Fluidna životna sila, postojanje, svijest tako se veže za nežive pojmove i identitete, tvoreći  privid neživota ili smrti. Život je bezvremen, sveprisutan, svemoguć, a ukalupljen u identitet postaje ograničen vremenom i prostorom i bilo kojom drugom idejom u koju je povjerovao. Sve što je rođeno, po zakonu mora i umrijeti, pa tako i ovo tijelo, osim ako…. Stoga smrt postoji samo kao suprotnost rođenju, nikako kao suprotnost životu. Osoba je stoga smrtno biće jer njeno postojanje ovisi o neživom ograničenju i identitetu koji kako je rođen može i umrijeti. Neki identiteti, istina, traju jako dugo, a neki samo nekoliko trenutaka. Hrvati će trajati dok postoji Hrvatska, neki možda i nakon toga, ali neizbežno je da jednog dana nakon nestanka Hrvatske svi Hrvati izumru.

Većina živih ljudi nije niti svjesna ovog već se konstantno predstavljaju kao osobe i identiviciraju se njome. Interesantno je da kad vam netko kaže da se identificirate, to zapravo znači da se poistovjetite sa nekom idejom, sadržajem, imenom. Znate i sami kako odgovarate kad vas netko pita tko ste ili da opišete sami sebe. Niste obraćali pažnju? Mogu vam malo pomoći. Možda vam je sad teško pronaći neke sadržaje sa kojima se identificirate pa probajte možda sa ovima. Ja sam:

ime i prezime,

bračni status,

starost,

mjesto prebivanja,

roditeljski status,

školski status,

poslovni status,

nacionalni status,

politički status,

rasni status,

fizički status,

sportski status,

religiozni status,

glazbeni status,

kulturno-umjetnički status…

ideološki status,

pogledi na svijet,

emocionalni status,

duhovni status,

ostali intimni samo čovjeku znani statusi………..

U Pravnom sistemu koji je fikcija, mogu postojati samo osobe i to i jest tako. Ako pogledate u zakone vidjet ćete da u njima ne postoji riječ čovjek, već se svi zakoni odnose na fizičke i pravne osobe. To je samo jedan od dokaza da čovjek kao živo biće i sveprisutni duh nemože podlijegati zakonima koje je napisao čovjek, već samo univerzalnim, kozmičkim zakonima. Da bi čovjek mogao biti subjekt vladavine prava mora se uniziti na poziciju nepostojanja tj. na poziciju osobe.

Najbitniji razlog zbog čega vas je u policijskom i drugim pravnim postupcima nužno identificirati jest u tome da tako automatizmom postajete osoba i time podložan sistemu. U sistemu postoje dvije vrste osoba znane i kao fizička osoba i pravna osoba. One su prepoznate i razlikuju se u tri kategorije, a to su: ime i prezime, adresa, OIB. Ako nemaš dokumente kojima potvrđuješ svoj status osobe i pravnu osobnost ne možeš sudjelovati u trgovini, prodavati niti trgovati, stoga se ovaj znak IME I PREZIME i pravna osobnost može smatrati žigom zvijeri prema biblijskom objašnjenju

Inače riječ “osoba” se veže za riječ “persona” što je u biti maska koju su glumci nosili u rimskim i grčkim predstavama. Jedan čovjek bi glumio više uloga i zbog toga je koristio razliličite maske, jer je to predstava. Iz tog istog razloga na sudu vas traže da se predstavite iako ne postoje dvojica vas pa nema tko koga predstaviti. Ako se pak ipak predstavite priznajete da nosite masku i da ste glumac u ovoj igri pa ste tako podložni sudu. Stvari su vrlo elegantno postavljene, jedini je problem što većina ljudi to uopće ne shvaća.

Nadalje, učiniti nešto osobom ili personificirati je, korespondira sa gramatičko-pravopisnim terminom “personifikacija” koja kaže da je to stilska figura u kojoj se neživome daju osobine živoga. To je još jedan dokaz da je persona neživa, ali izgleda ko fol živa i da je pravni sistem dolina smrti.

Izvorni stvoriteljev kod u sistemu ne može biti prepoznat. U sistemu ne možeš biti ono što jesi (ono što jest) već moraš biti ono što misliš da jesi (ono što nije), stoga je sistem doista sotonistički.

Put natrag (ne baš natrag) k velikom duhu je odustajanje i odvezivanje od svojih identiteta i identi-fikcija, ne samo u mentalnom već i u emocionalnom, psihološkom i svim drugim poznatim i nepoznatim smislovima. U sistemu je to nemoguće jer će vam sistem na silu dodijeliti identifikaciju i reći vam tko ste vi  kao vi to ne znate najbolje. (ima jedan slučaj kad je čovjek na sudu rekao da nje osoba pa ga je sudac proglasio mentalno neuračunljivim i poslao na vještačenje).

Čovjek je čovjek stvoren na sliku velikog duha stvoritelja i to je jedina istina i jedino to on može biti i jest. Sve druge identifikacije su prevara uma, fikcija i nesvijest koje imaju svoju posljedicu. Posljedica je pakao u kojem je čovjek prividno odvojen od svojeg stvoritelja, zaboravio na život i klanja se nepostojećim osobama bilo pravnim bilo fizičkim. Što je u svojoj biti idolatrija. Da zaključimo: Osoba je nepostojeće biće koje nema svoju bit već je kao parazit uzima od svoje domaćina živog bića koje iz neznanja, nesvijesti ili hipnoze preuzima masku, personu i tako nesvijesno glavinja kroz život opijen vinom identiteta.

Dražen Kasalo

Izvor: Nexus-Svjetlost

Vrijeme je da se sa riječi prijeđe na djela.

U prilogu se nalazi 6 primjeraka plakata na crnoj i na bijeloj podlozi koje možete preuzeti, isprintati te polijepiti po zidovima, stupovima, panoima… svojih ulica, opcina, gradova…

Osoba je temeljna gradivna jedinica sistema zvanog vladavina prava, jer prepoznaje samo osobe u raznim kapacitetima koje su određene zakonima i propisima. Tako u sistemu, ko fol, postoje privatne osobe i javne ili službene osobe. Postoje i fizičke i pravne osobe. Zajedničko svim osobama je to da moraju imati identitet i certifikat kojim potvrđuju da su oni ta osoba. Privatne ili fizičke osobe se identificiraju osobnom iskaznicom. Službene osobe se identificiraju službenom iskaznicom. Pravne osobe se identificiraju rješenjem o osnivanju kojeg je izdalo nadležno tijelo (osoba).

Dražen Kasalo

Izvor: Nexus-Svjetlost

Obzirom da je pravni sistem fikcija poput Ivice i Marice, ništa u njemu nije evidentno, već sve mora biti dokazano. Ako netko tvrdi da je nekakva osoba unutar hijerarhije sistema to mora i dokazati određenim komadom papira ili plastike. Taj svijet je svijet papira i plastike te postojanje osoba ovisi o tim sirovinama. Ako nisi ubilježen olovkom, tintom, ili magnetnom vrpcom ti za sistem ne postojiš.

Npr. Ako ja kažem za sebe da sam Hrvat ta izjava donekle može vrijediti među privatnim osobama, ali i one mi mogu vjerovati ili ne. U službenoj domeni moja izjava ne vrijedi ništa dok ne dostavim dokaz na papiru ili plastici koji potvrđuje moju izjavu, jer to da sam ja hrvat ne može biti iščitano na mojem licu, držanju, govoru ili imenu. Hrvatstvo postoji samo na papiru. U fiktivnom svijetu, prema tome, ova izjava može biti točna ili netočna dok je u stvarnosti ona potpuna neistina jer Hrvatska ne postoji, a posljedično tome niti Hrvati.

Ono što svi znamo za sebe i što je evidentno pa se ne mora dokazivati je to da smo ljudi. Znam da sam čovjek, bez obzira bio žena ili muškarac. Čovjek je materijalan, mentalan, duhovan. Kreće se, govori, kontemplira, diše, živ je pa mu tako nije potreban nikakav papir ili plastika kojim se utvrđuje njegovo postojanje. Ono je samo-evidentno.

Život je evidentan i samo-dokaziv, ali on nije niti može biti dio sistema jer u sistemu život ne stoluje. Iz tog razloga često sistem nazivam dolina smrti ili had (podzemlje).

U zakonima ne postoji riječ „čovjek“. Ne samo u hrvatskim već i u zakonima i pravilima drugih pravnih sistema riječ „čovjek“ (kao živo postojeće biće) se praktički niti ne spominje osim u par slučajeva. To dokazuje uniformnost cjelokupnog svjetskog pravnog sistema i potvrđuje činjenicu da je stvoren na jednom mjestu (Vatikan).

U hrvatskim zakonima čovjek se uopće ne spominje, osim u ustavu gdje postoji na par mjesta. U zakonima postoje samo osobe u raznim kapacitetima tipa: građanin, državljanin, fizička osoba, direktor, vlasnik, vozač motornog vozila, porezni obveznik i sl. Mada će vam pravnici i odvjetnici reći da je svaki čovjek koji stanuje u hrvatskoj građanin RH, to zapravo nije točno. Većina pravnika o ovome zna vrlo malo, jer ne gledaju na stvari iz duhovne ili spiritualne pozicije već iz rigidnog, pravnog okruženja (kutije) nemajući tako više-dimenzionalni uvid šire perspektive.

Kako je RH osoba koja kao takva postoji samo na papiru kao mrtvo slovo njena egzistencija nije samo-evidentna. RH postoji samo u simboličkom smislu kao logo, zastava, grb, himna. Živi čovjek ne može stoga obitavati na komadu papira jer živo postojanje ne može obitavati na mrtvom ne-postojanju. Jel’ jasno!
Da bi čovjek mogao biti građanin mora umrijeti. Mora napraviti metamorfozu, proći kroz transupstancijaciju i natrag te magično postao neživi entitet – stanovnik nežive države. Taj se čin simbolički radi registracijom života u matičnim knjigama neživog/fiktivnog entiteta. Registracijom se živi odriče života i postaje entitet koji se magično rađa (matica/maternica/matrix) u svijet mrtvih (pravni svijet). Da je preobrazba uspješno izvršena rodnica sistema izdaje potvrdu o učinjenoj preobrazbi naziva RODNI LIST. Rodni list tako postaje temeljni dokument na osnovu kojeg se izdaju svi ostali dokumenti i tko ga nema ne može obitavati unutar sistema.

Takva osoba (demon) kreiran rodnim listom prima prava i dužnosti, dobija pravnu osobnost i može sudjelovati u trgovini, baviti se biznisom i mešetariti novcem. Iako se ova potvrda u sistemu naziva rodnim listom njen stvarni učinak bi se trebao nazvati imenom SMRTNI LIST, jer takva osoba gubi suverenitet, stvoriteljem dana prava, prestaje biti živ (iluzija), te postaje podložna zakonima i normama fiktivnog stvoritelja RH. Takva osoba može biti u potpunosti kontrolirana, jer ona je u stvari rob(a).

„Biti IMENOVAN znači biti nadziran, pregledavan, uhođen, usmjeravan, vođen zakonom, izbrojavan, reguliran, upisan, indoktriniran, propovijedan, kontroliran, provjeravan, procjenjivan, vrednovan, zabranjivan, zapovjeđivan, od stvorenja koja nemaju ni pravo ni mudrost, ni vrline da to rade.

Biti IMENOVAN znači biti pri svakoj operaciji, pri svakoj transakciji zabilježen, registriran, brojen, oporezivan, žigosan, izmjeren, numeriran, ocjenjivan, licenciran, ovlašten, ukoren, spriječen, zabranjen, reformiran, ispravljan, kažnjen.

To je sve, pod izlikom da ste dali SVOJ PRISTANAK, da u ime općeg interesa, budete stavljen podložni doprinosima, treninzima, muzenju, izrabljivanju, monopolu, iznuđivanju, stiskanju, obmani, pljački;

a zatim, na najmanji otpor, prvu riječ prigovora, biti ograničavani, novčano kažnjeni, ocrnjeni, maltretirani, lovljeni, zlostavljani, zatrti, razoružani, vezani, gušeni, zatvoreni, osuđivani, osuđeni, upucani, deportirani, žrtvovani, prodani, izdani; izrugani, ismijavani, prezreni, ogorčeni, osramoćeni. To je SVJETSKI SUSTAV; to je njegova pravda; TO je njegov moral.“

–Pierre-Joseph Proudhon – Francuski filozof, ekonomist i sociolog (1809-1865)

Ovo je prevara koja može biti suptilna pa tako zbunjuje mnoge ljude jer se nikad nisu pitali ovakva pitanja. Jedna od mnogih nedoumica je dokument naziva „Opća deklaracija o ljudskim pravima“ (Universal declaration of human rights) koja se na prvu čini dokumentom koji jamči prava čovjeka, pretpostavljajući svoju dominaciju kao tijelo (UN) koje je iznad čovjeka te mu može dati neka prava. Prevara može trajati dotle dok niste svjesni svojeg porijekla, snage i potencijala ili dok barem ne znate neke skrivene informacije. Jedna od tih je i ta da u pravnom smislu čovjek (man) nije isto što i ljudsko biće (human).

Prema australskom istraživaču Franku O’Collinsu riječ human znači slijedeće:

Ljudsko biće (Human being), također poznato kao „čovjek (human)“ je termin namjerno stvoren u 16. stoljeću kako bi se ažurirao naziv potpunog roba gospodara zemlje iz 13.  stoljeća poznatije  kao „sluga/kmet“. Ljudsko biće (human) izveden iz dvije latinske riječi „humi“ koja znači zemljište, tlo, zemlja, na terenu“ i riječi „anus“, što znači „rektum, (brak/zalog) prsten, star“. Dakle riječ Human doslovno znači„ u braku/vezani za zemljište/zemlju/tlo“ i human/ljudsko biće doslovno znači „zemaljsko stvorenje“, također poznato kao pokretna imovina/rob –ili stoka i jednostavno „zemlja“.

Frank O’Collins je ekspert za pravno-povijesna pitanja te je tvrdio da su kompletan sistem kroz magiju riječi izveli Jezuiti (isusovci) te da su oni pravi arhitekti ovog magičnog sistema (gramatičar: “student ili pisac (Latinskog) gramatike, filologist, etimologist; ” u generalnom smislu “učen čovjek” kasno 14.st., od starofrancuskog gramirien “mudar čovjek, osoba koja zna latinski; magičar” – dictionary.com )

Ova magija je primjenjivana prvenstveno u religiozna svrhe, ali je naknadno primjenjivana i mnogo šire. Mogu stoga reći da se arhitekti ovog sistema nalaze u Vatikanu. Pandan upisu u matične knjige i izdavanju rodnog lista kod državnih sistema u katoličkoj crkvi je krštenje i upis u crkvene knjige, te izdavanje krsnog lista. Ako mislite da je ovdje situacija drugačija i da crkva respektira duh čovjeka i njegov život – varate se.

Krunski dokaz tome je Kanonski zakonik i u njemu kanon 96 koji kaže;

„Kan. 96 – Čovjek se krštenjem pritjelovljuje Kristovoj Crkvi i postaje u njoj osoba, s dužnostima i pravima koja su kršćanima, uzimajući dakako u obzir njihov položaj, vlastita, ako su u crkvenom zajedništvu i ako to ne priječi zakonito donesena kaznena mjera.“

Vidite i u slučaju crkve da je čovjek koji je živ, krštenjem postao mrtav, osoba, ovisan o dužnostima i pravima kršćanske dogme, jednog od najvećih programa za ograničavanje svijesti u povijesti. I sama crkva kaže da je krštenje ponovno rođenje, ali ono što ne kaže da je to rođenje u svijet mrtvih osoba, svijet sotone i podzemlja kojim upravljaju oni. Tako i krštenje treba promatrati kao jedan ritual smrti, jer sve religije svijeta koje se bave magijom i vradžbinama zapravo su kultovi smrti i žele što je moguće duže zadržati čovjeka u neznanju, ograničenoj svijesti kako bi oni mogli vječno vladati.

Postoji mnogo indicija i indikacija koje potvrđuju ovakvo gledanje na stvari, a jedna od najupečatljivijih je ime osobe napisano na osobnoj iskaznici. To ime je napisano svim velikim slovima (verzalom), koje prema hrvatskom pravopisu ne pripada živom čovjeku jer se imena ljudi pišu sa velikim početnim slovom. Mnogo istraživača diljem svijet muku muči da otkrije što ime napisano verzalom znači jer službene institucije ne odgovaraju nikada i nigdje na to pitanje. Najdalje su u istrazi došla dvojica opet australskih istraživača Rohan Lorian i Romley Stewart o čemu sam detaljno pisao na svojoj stranici u seriji članaka „Justinijanska obmana (http://kontrolauma.org/justinijanska-obmana-1dio/)

Ako pak s lakoćom hodate putevima otvorenih očiju i zdravog razuma možete vidjeti da se na nadgrobnim spomenicima imena umrlih uvijek pišu VERZALOM. Tako sam i sam zaključio da se svako ime napisano verzalom odnosi na mrtvog/pokojnog/neživog.

Možda je ovaj tekst pomalo zastrašujući onome tko se po prvi put susreće sa ovom temom i ovim informacijama, ali neka se odmah fokusira na njihovu pozitivnu stranu. Ona otkriva da živi čovjek (jedini koji postoji) nije dužan nikome ništa i ne mora se pridržavati nikakvih korumpiranih zakona i pravila jer se ona ne odnose na njega. Za čovjeka vrijede samo univerzalni zakoni bilo fizičke, mentalne ili spiritualne naravi. Takvi se zakoni ne mogu prekršiti, zaobići ili krivo protumačiti za razliku od ovih zakona niže robovlasničke kategorije.

Stoga, ovo znanje je jedan od prvih koraka k slobodi. Ta je sloboda osobi nedostižan san dok je čovjek oslobođen od identiteta živi svaki dan. Sloboda je tu i sada i jedino što trebate je vjerovati u to.

Dražen Kasalo

Izvor: Nexus-Svjetlost

Jeste li kad razmišljali o tome? Kako bi funkcionirao i izgledao svijet bez novca?
Kako bi izgledao svijet kada bi svi radili besplatno ono što vole i kada bi sve bilo besplatno?

Da li bi ljudi i dalje proizvodili sve ove bespotrebne stvari ili bi to vrijeme radije iskoristili za druženje, istraživanje, igru i odmor?  Da li bi se i dalje proizvodili strojevi, automobili, razni alati i uređaji kratkog roka trajanja ili bi sve bilo proizvedeno sa svrhom da traje i da nam služi što duže? Da li bi umjetnost prožela čovječanstvo?
Što biste radili da novac nije bitan, da ne postoji? Posao koji i danas radite? Da li bi i dalje postojao kriminal? Siromaštvo? Beskućnici? Bolesti?
Siromaštvo, glad i sve ostale strahote današnje civilizacije ne postoje zato što živimo na siromašnoj planeti, vec iskljucivo zbog novca.  Resursi se ne iskorištavaju pametno i svrhovito zahvaljujuci novcu, već suprotno, resursi se ne troše sa svrhom već sa ciljem i iskljucivo zbog gomilanja novca (moći).

Neki bi rekli da je civilizacija “napredovala” zahvaljujuci novcu, ja bi rekao da je napredovala unatoč novcu. Koliko je besplatnih ili jeftinih lijekova zataškano zbog novca? Koliko je prirodnih biorazgradivih materijala gurnuto pod tepih zbog ovca? Dal stvarno vjerujete da su nafta, plin i elektricna energija proizvedena današnjim tehnologijama jedini i najčišći izvori energije?

Prije negu su naša bijela braća došla da nas učine civiliziranima, mi nismo imali zatvore.  Nismo imali brave ni ključeve pa među nama nije bilo ni lopova. Kad bi netko bio toliko siromašan da si nije mogao priuštiti konja, šator ili pokrivač, on bi u tom slučaju primio sve to na dar.

Bili smo previše necivilizirani da pridajemo veliku važnost privatnom vlasništvu. Nismo poznavali novac, tako da se vrijednost čovjeka nije mjerila prema njegovom bogatstvu. Nismo imali utvrđene pisane zakone, nije bilo odvjednika i političara pa nismo bili u stanju varati jedni druge. Bili smo u stvarno lošem stanju prije nego su bijeli ljudi stigli i neznam kako smo uopće bili u stanju upravljati našim životima bez tih stvari koje su (tako nam kažu) presudne za civilizirani život.

Kako bi svijet izgledao kada bi nas pokretala empatija, dobrobit svakog živog bića kao i same planet, kako bi svijet izgledao kada bi nas pokretala ljubav(duša), a ne novac(ego)? Kako bi civilizacija izgledala kada bi nas pokretao iskreni, čisti entuzijazam i kada bi bili motivirani dobrotom a ne prestižom i položajem u društvu, novcem.

Ukradeni raj: Mit o prenapučenosti i zašto nas trpaju u mega gradove

Kako bi bilo raditi iskljucivo ono što volite, što vas ispunjava i što je na dobrobit sviju a ne tek nekolicine željne moći koju dobivaju kroz novac.
Dugovi?
Svjedoci smo svaki dan sve težeg života običnih ljudi, sve većeg utega državnog duga nad glavama, ne samo nama… svima. Kad bi se bankari svijeta u nekom utopijskom scenariju dogovorili i jednostavno izjavili da se otpisuju svi dugovi i da se ukida monetarni sustav… kakve bi to posljedice imalo, kakav bi svijet postao? Kakvo bi bilo školstvo, zdravstvo, pravni sustav, bi li bilo policije, zatvora, vojske, oružja? Bi li bilo ljudi  voljnih raditi sve te stvari? Kako bi se razvijala znanost?

Bi li ljudi bili sretniji?

Na planeti koja obiluje resursima, svi smo uvučeni u dugove koji nas opterećuju i kad više ne bi morali o tome brinuti, osjećali bi se sasvim sigurno slobodniji. Novac je uzročnik mnogih zala, on daje moć i tko ga više ima, moćniji je… Na taj nacin ne postaju “mocniji” pošteni i mudri, vec korumpirani, lažljivi i zli. Zbog novca se pokreću ratovi i ljudi porobljavaju, čak i prodaju. U zemljama trećeg svijeta čak se i djecu tjera na prisilan rad za crkavicu… Uništavamo prirodu. Prostitucija, droga… sve zbog novca. Spremni smo uništiti i sebe i druge, zbog novca, zato da bi ga imali više.

Kakvo bi bilo društveno uređenje? Bi li uopće postojale više države u današnjem smislu te riječi? Da li bi nestao rasizam?

Nema slobode sve dok postoji novca, nema stvarnog napretka sve dok postoji novca, a kako izgleda, ako to ne shvatimo, uskoro nece biti niti nas.

.

Pregledajući dostupnu literaturu koja razmatra ishranu kroz evolutivnu prizmu, neumitno nam se nameće zaključak da su ljudska bića, kada je prehrana u pitanju, još prije tisuće godina ušla u slijepu ulicu. Čak i kada bismo nekim čudom uspjeli preko noći promjeniti našu ishranu, još uvjek nam preostaje važno pitanje – jesmo li, mjenjajući našu okolinu, premašili točku bez povratka?

Izvor: Sott.net

Zoran Janković, DVM
Većina antropologa još uvjek smatra agrikulturu za jedno od najvećih ljudskih dostignuća. No da li je to baš tako? Možemo li zanemariti sve veći broj dokaza da je prelaskom na agrarno društvo ljudska rasa u stvari počela strugati granu na kojoj sjedi?

Kako vrijeme prolazi dostupno nam je sve više informacija koje ukazuju na to da je prijelaz od lovca-sakupljača u poljoprivrednika nastupio naglo te da je bio praćen strmim padom očekivane životne dobi. Kosti pronađene u arheološkim slojevima datiranim na vrijeme nakon usvajanja poljoprivrede svjedoče o većoj učestalosti raznih bolesti kao i o manjem broju ljudi koji su dočekali poznije doba. Stoljećima nakon pronalaska poljoprivrede, ove kosti također svjedoče o znatno većem broju nasilnih smrti u usporedbi sa kostima lovaca-skupljača iz pred-agrarnog društva. U ovome svakako možemo prepoznati odjeke edenske legende o izgonu iz raja. To je ujedno i jedna od najvećih zagonetki prethistorije: Kako se poljoprivreda proširila svijetom tako nevjerovatnom brzinom?

Arheološki nalazi ukazuju da je poljoprivreda prihvaćena odjednom i neovisno, u većem broju međusobno udaljenih žarišta diljem cijelog planeta. Ovo uključuje Bliski istok, Afriku ispod Sahare, Kinu i Meksiko. Odavde se velikom brzinom proširila na ostatak planeta. Danas u svijetu opstaje tek nekolicina izoliranih i nevažnih populacijskih grupa lovaca skupljača, uglavnom na južnoj hemisferi.

Brzina kojom se poljoprivreda širila iz centara u kojima je prvobitno prihvaćena može se današnjem modernom putniku učiniti neznatnom. Ali, ako je usporedimo sa ranijim inovacijama iz prethistorije, primjetit ćemo da se poljoprivreda u stvari širila zapanjujućom brzinom. Do danas nemamo odgovarajuće objašnjenje za ovu činjenicu. Većina antropologa zadovoljava se teorijom da je nova tehnika donjela neviđenu produktivnost i kao takva je jedonstavno bila neodoljiva za naše pretke. Međutim, ova teorija se ne čini previše vjerovatnom ako uzmemo u obzir zbunjujuća svjedočanstva koja nam pružaju kosturi prvih poljoprivrednika. Studije kostiju i zubi najranijih poljoprivrednih zajednica sa Bliskog istoka pokazuju da su poljoprivrednici imali daleko slabije zdravlje (uslijed neadekvatne ishrane) od lovaca-skupljača koji su im prethodili.

© Peter Rubens
Lovci-skupljači su intimno poznavali svoju okolinu, ovo znanje je za današnjeg čovjeka uglavnom izgubljeno. (Slika: Peter Rubens (1577-1640), Dijana se vraća iz lova)

Po drugoj teoriji, brzo širenje poljoprivrede se objašnjava populacijskom eksplozijom. Ova teorija smatra da su drevni ljudi dobrovoljno odbacili relativno miran i slobodan život lovaca i umjesto njega usvojili život stalnog napora, stresa i bolesti kako bi se mogli nositi sa porastom stanovništva. Ni ova teorija nema baš puno smisla. Brojni dokazi sugeriraju da su zajednice lovaca-skupljača bile stabilne korz duži vremnski period i navode na zaključak da su tadašnji ljudi prije izuma poljoprivrede živjeli u relativno harmoničnoj ravnoteži sa svojom okolinom. Ova teorija podsjeća na dilemu ”što je starije-kokoš ili jaje?” Je li proizvodnja velikih količina hrane koje se mogu skladištiti dovela do uvećavanja populacije ili je nagli porast populacije naveo ljude da se okrenu novim načinima za osiguravanje odgovarajućih količina hrane. Postoje neke indikacije da ishrana bogata ugljikohidratima utječe na povećanje učestalosti ovulacije kod žena, tj. plodnosti tako da se čini vjerovatnije da je prelaz na ovaj tip ishrane koji je bio rezlutat kultivacije žitarica doveo do populacijske eksplozije.

Vjerovatno će proći još puno vremena prije nego što riješimo ovu misteriju. U međuvremenu, možemo se pozabaviti posljedicama koje je ovaj nagli i nadasve čudan preokret u prethistrijskom društvu ostavio na današnjeg čovjeka. Jer upravo na ovom raskršću, usvajanjem agrikulture, pojavile su se bolesti koje muče današnjeg čovjeka zajedno sa uništavanjem okoline. Možemo li reći da je ovo bila točka bez povratka, na kojoj smo se iz evolucije prestrojili u degradaciju?

Adamov klas pšenice

Prema staroj Sufističkoj priči, Eva Adamu nije ponudila jabuku, nego klas žita. Ovo naručito ima smisla ako uzmemo u obzir sve promjene koje je kultiviranje žitarica nametnulo ljudskom društvu. Ljudi su dugo vremena skupljali divlju pšenicu, a sa razvojem poljoprivrede počeli su se uplitati i u njenu genetiku. Počeli su je mjenjati, povećavati joj produktivnost, i činiti je otpornijom na surovije klimatske uslove kako se populacija poljoprivrednika širila ka sjeverozapadu iz svoje prvobitne domovine, takozvanog Plodnog polumjeseca na današnjem Bliskom istoku.

Činjenica je da je današnja pšenica koja se koristi za ishranu ljudi – smrtonosna. Ona ubija brzo u slučaju preosjetljivosti na gluten, ili sporo ako ste nešto otporniji. Zasigurno bi i dan danas znali vrlo malo o ovim negativnim efektima glutena na ljudsko zdravlje, da nije preosjetljivih pojedinaca koji na gluten reagiraju burnim alergijskim reakcijama, a krivica bi se i dalje svaljivala na uobičajene sumnjivce – duhan ili povećan unos životinjske masti.

Iz dostupnih arheoloških dokaza teško je zaključiti da li je ova divlja pšenica zaista bila u tolikoj mjeri zastupljena u u jelovniku lovaca skupljača, kao što nas u to pobornici agrikulture nastoje uvjeriti. Čak i da je ova pretpostavka točna, prvobitna divlja pšenica sadržala je svega 4-5% glutena u svom proteinskom djelu, a možda i manje. Nadalje, nije bila osnovna hrana lovaca skupljača nego najvjerovatnije povremeni izvor energije kada bi lov bio neuspješan i nije bilo ničeg drugog za jelo. U usporedbi sa prvobitnom divljom pšenicom, današnja pšenica je monstruozni mutant nastao križanjem različitih biljki a čak 55% od njenog proteinskog sastava čini gluten.

Uz ove takozvane glijadine koji čine familiju glutenskih proteina, današnja pšenica također sadrži lektine, najpoznatiji je takozvani WGA (wheat germ agglutinin), koji čine prirodni obrambeni mehanizam biljke. U prirodi sve teži ka ravnoteži: baš kao i životinje ni biljke ne žele biti pojedene. Glijadini i WGA ne mogu se uništiti kuhanjem i danas znamo da uzrokoju brojne autoimune bolesti te degenerativne procese u ljudskom organizmu.

Što su Adamovi sinovi više nastojali iskoristiti pšenicu to je ona postajala smrtonosnija. Drugim riječima ”kruh naš svagdašnji” postao je naš ”otrov svagdašnji”.

© Stanza della Segnatura
Iako zabranjeno voće nije nigdje u Bibliji točno opisano, krišćani smatraju da je Eva Adamu ponudila jabuku. Bezimeno Edensko voće vjerovatno je postalo jabuka pod utjecajem grčkog mita o zlatnim jabukama. (Freska: Raphael – ‘Adam i Eva’ )

Ako ovome dodamo činjenicu da gluten izaziva upalne procese u nervnom tkivu mozga, do te mjere da ima utjecaja na ponašanje i rasuđivanje, možemo razumjeti koliko ovaj otrov uništava ne samo naša tjela nego i naše odnose sa drugim ljudima.

Uz ove zdravstvene efekte svakako moramo uočiti i vrlo interesantan socijalni aspekt cijele priče o pšenici. Naime, po svemu sudeći, kultivacija pšenice izazvala je početak, dotad neviđene ”Ere nasilja” u ljudskom društvu.

Jako je interesantna korelacija između širenja agrikulture (uglavnom kultivacije pšenice) od Bliskog istoka ka raznim djelovima Europe od otprilike 9,500 do 5,000 godina unazad, sa uzorkom genetskih varijacija po Europskom kontinentu. Ova korelacija sugerira da su se poljoprivrednici mješali sa lokalnim populacijama lovaca-skupljača kako su osvajali Europu brzinom od 1 kilometra na godinu dana u periodu od 4 tisuće godina. Primjerice Baskijci imaju znatno drukčiju genetsku sliku od ostatka Europljana što vjerovatno ukazuje na to da su se duže odupirali miješanju sa migrirajućim grupama poljoprivrednika sa istoka (iako je ipak došlo do znatnog miješanja dviju grupa).

Izgleda da ovo opovrgava teoriju da se poljoprivrednički način života širio poglavito ”kulturološkom imitacijom” gdje su lovci-skupljači jednostavno imitirali ”bolje” načine svojih uspješnih susjeda. Sasvim suprotno, poljoprivredni načini širili su se migracijom – ljudi su migrirali zajedno sa svojom tehnologijom. Ovo nije isključivo Europski fenomen i može se primjetiti i u drugim slučajevima širenja poljoprivrede koji su dosad proučavani, kao na primjer širenje od Meksika prema jugu ka Andima, ili Bantu ekspanzija ka jugu i istoku Afrike koja je započela prije otprilike 3,000 godina.

Iako iz ovih podataka možemo zaključiti da migrirajući poljoprivrednici nisu jednostavno masakrirali sve zajednice lovaca-skupljača koje su im se našle na putu, niti su ih samo izbacili sa njihove zemlje, oni su se jednostavno mješali sa zatečenim ženama dok su muškarce upregli kao robovsku radnu snagu.

Lovci-skupljači koji su dotad živjeli u harmoniji sa svojom okolinom nikad nisu imali potrebu da uspostavljaju velike utvrđene zajednice. Međutim onog momenta kad je pšenica prisilila ljude na znatno statičniji život, više se nisu mogli osloniti na uobičajenu taktiku skrivanja i traženja kada bi bili suočeni sa neprijateljima. Velike grupe pružaju svojim članovima daleko veću sigurnost nego male razbacane grupe. A ako uložite vrijeme, napor i resurse u svoju obranu, uz to što ćete se osjećati sigurno, neumitno ćete učiniti svoje susjede da se osjećaju manje sigurno. Možda se baš u ovome krije objašnjenje glavnih pokretačkih sila modernog društva i njegove tendencije ka brutalnom ekspanzionizmu masivnih razmjera?

Konačno, kada uzmemo u obzir štetu koja je nanijeta okolini kroz uništavanje šuma i osiromašivanje tla kroz period od nekoliko tisuća godina, jasno možemo vidjeti da je uzgajanje pšenice jednako kušanju zabranjenog voća sa drveta (ne)znanja.

Biljka koja nikad nije postojala

Većina antropologa slaže se da je kultivacija kukuruza odgovorna za transformaciju američkih domordačkih plemena od nomadskih u agrarna društva. Danas je kukuruz vjerovatno jedina hrana koja simbolizira obje Amerike. Međutim, kukuruz, barem onakav kakvog ga znamo danas, je ljudski izum. Ne postoji u divljoj formi u prirodi i jedino je zrno koje nema mogućnost samoodržanja. Pšenica na primjer, rađa sjemenke koje će ako padnu na tlo isklijati u novo žito. Kukurz to nije u stanju i da bi preživio potreban mu je čovjek kako bi mu pomogao da isklija prije nego što može rasti iz zemlje. U suprotnom prestao bi postojati. Sa metafizičke točke gledišta, moćemo reći da kukuruz predstavlja entropiju, ćorsokak. Ipak, uz našu pomoć, ova ”nepostojeća biljka” tiho je osvojila cijelu planetu.

Brojni istraživači smatraju da biljka teosinte ne može biti predak kukuruza ako se uzmu u obzir razlike u strukturalnoj organizaciji ove dvije biljke.

Među naučnicima je uvriježeno mišljenje da su ljudi iz središnjeg Meksika usavršili kukuruz prije otprilike 7 tisuća godina. Obično se smatra da su ovo postigli genetskom modifikacijom divlje trave pod imenom Teosinte, koja nije ni nalik današnjem kukuruzu. Ova teorija je široko prihvaćena iako ju je teško dokazati.

Prema mitologiji drevnih Asteka, kukuruz je u naš svijet donio Quetzalcoatl iz sazviježđa koje je danas poznato kao Plejade. U Americi prije Kolumba uzgoj kukuruza često je bio isprepleten sa okrutnim ljudskim žrtvama kako bi se zadovoljio Centeotl – bog kukuruza. Stoljećima nakon što su Srednje Američke civilizacije propale, bog kukuruza i dalje uzima danak u ljudskim životima, samo ovaj put na suptilniji način.

Od samog početka kultivacije kukuruza, gdje god je ova biljka usvojena pojavila bi se i pelagra. Ovo je oboljenje izazvano nedostatkom vitamina B3. Medicinski izvori tvrde da do ovoga dolazi jer je je ovaj vitamin koji se još naziva i nijacin, zatvoren u kukuruznom zrnu i nedostupan za absorpciju. To je sigurno istina, ali jesu li ovi ljudi usitinu jeli samo kukuruz i ništa drugo?

Kada uzmemo u obizir ono što danas znamo o glutenu, kazeinu, soji i proteinima iz kukuruza, jasno nam je da su ovakvi nutritivni deficiti u stvari rezultat oštećenja crijevnog zida koje onemogućujue apsorpciju kalcija, željeza, joda, vitamina B kompleksa (uključujući nijacin), vitamina C, kao i brojnih mikroelemenata (npr. cinka, magnezija, mangana itd.) Kao i u slučaju pšenice, ovakva oštećenja koja prouzrokuje konzumiranje kukuruza postanu očevidna u mladoj dobi kod preosjetljivih pojedinaca. U slučaju manje osjetljivih osoba, proces se odvija sporije a degenerativni procesi i bolesti uzrokovani pogrešnom ishranom objašnjavaju se starenjem organizma.

Uzgoj kukuruza brzo je promjenio američke pejzaže a odatle se proširio na Afriku i Aziju. U Europu je kukuruz ušao preko Balkana zahvaljujući Turcima krajem 19. stoljeća.

Kukuruz i danas osvaja nove teritorije i ovaj trend će se sigurno nastaviti u budućim godinama kako razne zemlje budu pratile Obaminu politiku koja daje subvencije za proizvodnju etanol alkoholnog goriva koje se dobija od kukuruza. Da i ne spominjemo Monsantova osvajanja novog teritorija njihovim genetski modificiranim kukuruzom.

Leguminozni kradljivac djetinjstva

Smatra se da se soja prvi put počela kultivirati u Kini i da se tek u 7. stoljeću N.E. počela širiti u ostale Azijske zemlje. Na ostatak svijeta proširila se puno kasnije.

Predak domaćeg goveda Tur (Bos primigenius)

Ovaj leguminozni pljačkaš zdravlja bio je u stvari donedavno nepoznat većem dijelu svijeta i uzgajan je u jednom izoliranom području kao nejestiva biljka. Koristio se za rotaciju usjeva jer soja dodaje tlu dušik. A onda je jednog dana netko u Kini odlučio eksperimentirati i probati može li se soja jesti. Brzo su zatim naučili da se soja bolje tolerira kad je fermentirana, baš kao što su naši preci isto ustanovili za mlijeko praveći jogurt ili kefir. Interesanto je da su riža i vina od riže postali lijek za štetne efekte soje kao najnovije kulinarske kreacije, baš kao što su Talijani naučili da konzumacija vina, masnog mesa, maslinovog ulja te octa štiti od nihove strasti prema tjesteninama. U stvari ove masti i ulja koje Talijani konzumiraju kao predjelo, štite crijevne resice od prijanjanja glutena ( koji obično stiže u obliku tjestenine u glavnom jelu) dok zatim ocat i vino speru ono što nije prionulo uz crijevni zid.

SAD su danas najveći proizvođač sojinog zrna, a slijede Južno američke zemlje. Mediji i New Age prodavaonice zdrave hrane propagiraju soju kao čudotvornu hranu koja će nas učiniti zdravijim i mlađim. Na žalost, istina je sasvim suprotna. Soja je puna takozvanih anti-nutrijenata uključujući lektine i visok nivo izoflavona. Azijski narodi kojima je soja glavna namirnica u prehrani mozda zaista imaju manji postotak srčanih oboljenja vjerovatno zbog toga što ne konzumiraju pšenicu i mliječne proizvode, ali zato vode kada je u pitanju učestalost raka želuca. K tome, soja je vjerovatno kriva i za skraćivanje djetinstva kod ženskog dijela populacije. Ona sadrži biljne estrogene (fito-estrogene) koji oponašaju estrogen vezujući se za receptore koji su namjenjeni ljudskom estrogenu i tako mjenja izgled i hormonsku ravnotežu naše djece.

Na žalost još uvijek veliki broj kako doktora tako i potrošača uopće nije svjestan koliko je danas nauka na prodaju. Objavljene studije često iskrivljavaju činjenice a većina akademskih medicinskih publikacija je korumpirana novcem iz farmaceutske industrije. Vlade svojim zakonima najčešće štite indiustriju a ne potrošače. Medicinski istraživači su ovih dana sve više na prodaju, a israživački rad za koji je nekad osnovna motivacija vila radoznalost, danas je oruđe za promociju proizvoda. Da li je to i dalje evolucija? Više se čini kao degeneracija u punom zamahu.

Mit o zdravom mlijeku

Ljudi iz paleolitskog doba nikad nisu pili mlijeko. Tur (Bos primigenius) – divlji predak domaćeg goveda, nekad je obitavao na velikom prostoru od Azije do Europe i sjeverne Afrike. Uglavnom se smatra da je Tur prvi put pripitomljen prije desetak tisuća godina negdje na području Plodnog polumjeseca na Bliskom istoku. Od Tura su nastala dva osnovna tipa domaćeg goveda: grbavo Zebu govedo (Bos indicus) i Europsko domaće govedo (Bos taurus). Neki naučnici smatraju da se domaće govedo proširilo iz Plodnog polumjeseca u Europu i Aziju dok drugi misle da je Azijska stoka nastala zasebnim pripitomljavanjem koje se dogodilo na području Indije i Pakistana.

Genetički izmanipulirana mašina za proizvodnju mlijeka

Bilo kako bilo, moćni Tur danas je reduciran na genetskog mutanta za sekreciju mlijeka koji se svakodnevno zlostavlja.

Analizom ostataka masti na iskopinama keramike, naučnici su otkrili da su neolitički farmeri u Britaniji i sjevernoj Europi vjerovatno bili prvi ljudi koji su počeli musti krave još prije 6 tisuća godina. Ako je vjerovati naučnicima, sposobnost za probavu mlijeka kod ljudi se postupno razvila između 5,000. i 4,000. godine p.n.e. i to širenjem mutacije koja je uvjetovala nastavak proizvodnje enzima laktaze kod ljudi i nakon što prestanu sisati majčino mlijeko. Ukoliko je ovo datiranje točno ovo se dogodilo puno prije uspona ostalih civilizacija koje konzumiraju mlijeko – na Bliskom istoku, u Indiji i sjevernoj Africi.

Ne možemo sa sigurnošću tvrditi što je nagnalo ljude da počnu piti kravlje mlijeko. To je svakako veoma čudan običaj sa biološke točke gledišta. Pomisao o kunzumaciji mlijeka od bilo koje druge životinje osim domaće stoke još uvjek izaziva gađenje kod većine današnjih ljudi. Ovo bi moglo indicirati da se ukus za kravlje mlijeko razvio naglo u jednom povjesnom trenutku, zbog neke nužnosti kao npr. oskudica u okolini, a onda su ljudi kondicionirani tijekom milenija.

Kao i kad su u pitanju druge štetne namirnice, zvanične preporuke za ishranu ignoriraju neke vrlo zabrinjavajuće činjenice o mlijeku. Kravlje mlijeko sadrži 80-86% glikoproteina koji se zove kazein (od kojeg je 39% takozvana alfa S-1 varijanta). Ova varijanta kazeina je takoreći zli brat blizanac gore spomenutog glutena iz pšenice i već je odavno dokazana njegova uloga u brojnim auto imunim bolestima. Uz to, dokazana je veza između hormona koji se mogu naći u mlijeku i preranog puberteta kod djevojčica. Većina toksina koji uđu u tijelo ženskih sisavaca izlučuje se putem mlliječne žlijezde. Mliječne krave su u pravilu na neoodgovarajućoj prehrani koja je puna pesticida i drugih toksina i sve ovo završi u mlijeku. Većina mliječnih krava ne doživi više od 4 godine iako je njihov normalni životni vijek u prosijeku 25 godina. Zašto bi onda bilo tko želio piti mlijeko od takvih životinja?!

Unatoč svemu ovome mlijeko nam se i dalje prodaje kao ” prirodni eliksir snage” a jedna čaša mlijeka dnevno preporučuje se kao jedini zadovoljavajući izvor kalcija dostupan modernom čovjeku. Odakle su onda lovci-skupljači dobijali svoj kalcij kad nije bilo mliječnih farmi i propagandnih akcija za prodaju mlijeka.

© Google Images
Super govedo: Genetski inžinjering na djelu. Super mišićavi bik dobijen supresijom miostatina. Trenutno se radi na supresiji ovog gena kod ljudi.

Imamo dosta direktnih i indirektnih dokaza koji podržavaju hipotezu da je rani čovjek unosio u organizam zadovoljavajuću količinu kalcija. Arheološki nalazi potvrđuju da su lovci-skupljači koji su živjeli prije odomaćivanja poljoprivrede, imali jake kosture i da nisu u konstituciji ništa zaostajali za modernim čovjekom, ako nisu bili i superiorniji. Pažljivom analizom hrane koja je bila dostupna ovim ranim lovcima-skupljačima može se zaključiti da su dnevno unosili u organizam i više od 1,800 mg kalcija. U fiziologiji današnjih ljudi može se nači i indirektni dokaz da je ishrana naših dalekih predaka bila bogata u kalciju a siromašna u natriju (soli): apsorpcija i skladištenje kalcija je vrlo nefikasno za razliku od soli, tj. natrija koja naša crijeva apsorbiraju u potpunosti.

Jeli povratak u raj moguć? Kako se vratiti istinskoj paleolitskoj prehrani?

Nažalost, čini se da je ovo danas prilično nemoguće. Naše prirodno okruženje je u tolikoj mjeri izmjenjeno da nas ne bi bilo u stanju izdržavati onako kako je izdržavalo naše pretke. A učestali porast ekoloških i prirodnih katastrofa svakako ne ide u našu korist.

Sa evolucione točke gledišta, čini se da je naš planet zreo za uništenje. Izgleda da smo dostigli kritičnu masu koja je prevagnula ka entropiji već odavno. Pa ipak, ovakva sumorna realnost ne bi nas trebala obeshrabriti da pokušamo reorganizirati naš način prehrane i osloboditi svoja tijela od raznih toksina koliko god je to moguće. Za one koji žive u urbanim centrima, ili jedva sastavljaju kraj sa krajem ovo može biti jako težak zadatak.

Većina životinjskih proteina i masti u ishrani prosječnog zapadnjaka danas potječe od stoke, peradi ili ribe koje se hrane koncentratima. Nema baš previše smisla izbjegavati žitarice u našoj hrani ukoliko jedemo velike količine mesa od životinja na takvoj ishrani.

Veterinar John B. Symes skovao je frazu ”sekundarna osjetljivost na određenu hranu” kako bi opisao situaciju u kojoj osoba koja je osjetljiva na određene namirnice i dalje pokazuje iste simptome iako izbjegava takve namirnice ali jede meso životinja koje se hrane glutenskim žitaricama (pšenica, ječam, raž), sojom, kukuruzom, te mliječnim proizvodima.

Pored svega ovoga tu je i problem sa masnim kiselinama. Meso životinja koje jedu isključivo zelene biljke sadrži visoke količine omega-3 masnih kiselina. Suprotno tome životinje na ishrani koncentratima, što je danas uglavnom svo meso osim janjetine, imaju visoke nivoe omega-6 masnih kiselina. U pravilu bismo morali unositi kroz ishranu otrpilike jednake količine omega-3 i omega-6 masti ili u najgorem slučaju nikad više od duplo omega-6 masnih kiselina u odnosu na omega-3 masne kiseline. Međutim kod većine ljudi na zapadu unos omega-6 masti danas je 20 puta veći od unosa omega-3 masti. Ovo vodi ka raznim degenerativnim oboljenjima.

U prošlosti, sva govedina dobijala se od stoke na paši. Danas međutim, bilo u razvijenim ili siromašnim zemljama, sva govedina dolazi iz intenzivnog uzgoja. Prije 75 godina, stoka se klala sa 4 do 5 godina starosti. Danas je uobičajeno doba za klanje od 14 do 16 mjeseci. Ukoliko ćemo tele hraniti samo travom, nemoguće je dostići masu od 550 kg za samo godinu dana. Zato se moderna telad tovi nevjerovatnim količinama kukuruza i drugih koncentrata, proteinskih hraniva, antibiotika te drugih supstanci uključujući i hormone za rast.

Dakle možemo vidjeti da je nabavka namirnica životinjskog porijekla koje sadrže masti odgovarajućeg kavaliteta, kao što je meso stoke sa paše ili peradi iz domaćeg uzgoja, iako sve teža danas, od neprocjenjive važnosti ako želimo izbjeći omču koju nam je poljoprivreda stavila oko vrata.

Jedina nada koja preostaje je da ćemo u godinama koje dolaze vidjeti sve više inicijativa za udaljavanje od industrijalizacije i za uspostavljanje zajednica koje su zasnovane na istinskim ljudskim vrijednostima. Ovakve zajednice ne samo da bi mogle iscijeliti degeneriranog modernog čovjeka već bi uz to mogle iscijeliti njegovu okolinu. Pitanje je međutim, jeli nam ostalo dovoljno vremena da pokušamo povratiti raj iz kojeg smo sami sebe nekad izgnali.

Izvor: Zoran Janković, DVM
Sott.net