Suočeni smo s najvećim izazovima u ljudskoj povijesti i potrebna nam je evolucija svijesti kao nikada prije. Ljudi su svjesni da do promjena mora doći, moramo se mijenjati i naučiti raditi zajedno kako bismo riješili sve veće izazove. Odgovor ne leži u tehnologiji, ipak smo svjesni da je potrebna puno dublja promjena, ona suštinska, koja će odagnati bol i tugu u srcima, koja će pomoći da prestanu neprekidne podjele i u konačnici donijeti tako prijeko potreban osjećaj mira u svijetu.

Izvor: OsUma

Autor: Irena Dujmušić

Živeći u svijetu koji negira većinu zakona prirode i svemira, pritisak društvenog sna o napretku postaje nepodnošljiv. Iako bi po tehnološkim mjerilima trebali biti bolji ljudi, s više prihoda i postignuća, činjenica je da smo daleko od toga. Što više imamo, to više gubimo…. jer i ako smo postigli neki značajniji napredak, on je isključivo materijalan i uključuje mnoge žrtve, kako osobne tako i ostale. I dok neumoljivo trčimo naprijed, umorni i prazni tražeći odgovore u budućnosti, zanemarujemo one suštinske drevne mudrosti iz prošlosti koji nam itekako mogu pomoći u boljitku našeg življenja i kolektivne evolucije svijesti.

Kanyini načela – odgovorna povezanost s cijelom životnom obitelji

Promjene u našim srcima i svijesti mogu potaknuti brojne drevne mudrosti starih naroda koji po istim principima žive u harmoniji sami sa sobom i svijetom već tisućljećima. Jedna od mudrosti umijeća življenja je i Kanyini – aboridžinska mudrost bezuvjetne ljubavi s odgovornošću, život dubokog osjećaja povezanosti s cijelom “životnom obitelji”.

“Kanyini se najbolje izražava kao kombinacija dviju riječi “Odgovornost” i “Bezuvjetna ljubav”, ali zapravo se radi o odnosu; to je ogromna brižnost bez ograničenja – nema vremenskog okvira, vječna je.” – govorio je sada već pokojni Bob Randall, nekada jedan od starješina Yankunytjatjara naroda i skrbnik Uluru monolita. Bob je najviše poznat kao koproducent i narator dokumentarnog filma “Kanyini”, koji je više puta proglašavan najboljim dokumentarnim filmom u kojem objašnjava Kanyini načela brige za okoliš i brige ljudi jedni druge uz bezuvjetnu ljubav i odgovornost. Njegov je životni poriv bio da ljudi shvate i prihvate ove principe kako bi mogli živjeti u jedinstvu i skladu jedni s drugima kao i svim ostalim. “Naša duhovnost je jedinstvo i povezanost sa svime što živi i diše, čak i sa svime što ne živi ili ne diše. Aboridžinska duhovnost je osjećaj jedinstva, pripadnosti, povezanosti s dubokim najdubljim osjećajima, sve drugo je sekundarno.”, kaže Mudrooroo, aboridžinski pisac.

Kanyini se temelji na četiri načela i poučava o bezuvjetnoj ljubavi. Smatra se da su svi odgovorni jedni za druge, to je princip povezanosti koji uči da se trebamo odmaknuti od sebe i okrenuti prema zajednici. Potrebno je ograničiti način života pod pojmom “moje” i razviti snažan osjećaj pojma “naše”. U tom smislu, aboridžinske starješine prenose znanje i učenje o dvjema energetskim linijama za koje vjeruju da postoje u svemiru. Jedna je energetska svjesnost o životu, a druga je kombinacija duhovne i fizičke svjesnosti. Ove su linije prikazane kao dvije zmije koje idu u suprotnim smjerovima, a kako se povezuju, postaju jače pa pomažu jedna drugoj do sljedeće razine. Gledajući sliku od donjeg dijela ka gornjem, načela su prikazana kao četiri točke u kojima se spajaju svemirske linije:

Ngura – označava osjećaj pripadnosti domu i zemlji.

Walytja – predstavlja obitelj koja se povezuje sa životom.

Kurunpa – predstavlja ljubav, duh ili dušu.

Tjukurpa – označava vjerovanje o stvaranju i pravi način življenja.

Kada promatramo način na koji su ljudi razvili naše moderno društvo, možemo vidjeti koliko smo se daleko odmakli od tih načela. Primjerice Ngura – mnogi više ne osjećaju kao da pripadaju prirodnom svijetu, a izgubili su i povezanost s domom, ne osjećaju se kao da ikamo pripadaju. Upravo zato mnogi boluju od depresije, jedne od suvremenih mentalnih bolesti koja je u stalnom porastu. Aboridžini objašnjavaju kako ta bolest u njihovoj prošlosti nije bila poznata te smatraju da korijeni te bolesti proizlaze iz poremećaja “našeg” i odskakanja iz “životne obitelji”. Aboridžinska duhovnost vidi međusobnu povezanost elemenata Zemlje i svemira, živog i neživog, pri čemu su ljudi, biljke i životinje, zemljišta i nebeska tijela međusobno povezani. Walytja nas podsjeća da ćemo, ako izgubimo osjećaj srodnosti s životom, izgubiti osjećaj povezanosti i više nećemo primati duhovnu hranu izravno iz zemlje. Ili kako kaže Bob Randall: “Za oporavak našeg blagostanja moramo paziti na sve četiri dimenzije našeg bića – um, tijelo, duh i zemlju”. Upravo ta duhovna hrana, Kurunpa, pruža unutarnji mir i održivost za cijelo naše jastvo. Kurunpa se odnosi na psihu, duh i dušu, to je naša duhovnost, naša prava duhovna priroda. Kroz našu duhovnu povezanost sa životom i jedni s drugima možemo učiti iz žive mudrosti prirode koja nas može voditi kroz najmračnije vrijeme. Kada doživljavamo život kao obitelj, bez obzira na to živimo li u prirodi ili u gradu, u naša srce podupire duboka i bezuvjetna ljubav koja je uvijek ovdje za nas. Ako se samo materijalno povezujemo sa životom, bez ikakvog duhovnog povezivanja s domom, zemljom i drugim živim bićima, blokirani smo od primanja ove ljubavi. Naša srca trebaju ovu nutarnju hranu, ona nam pruža osjećaj povezanosti i jedinstva. Bez toga se osjećamo izgubljeno, usamljeno i bez osjećaja svetog cilja.

Cjelovitost života

Prepoznavajući sve aspekte života kao oblike veće duhovnosti koja nas sve povezuje, mi mijenjamo način na koji se povezujemo s prirodnim svijetom čime vraćamo naš osjećaj cjelovitosti. Za mnoge je ljude priroda samo izvor hrane i materijala za stvari koje treba napraviti, posjedovati i konzumirati. No u tom konceptu nema osjećaja za svetost i nema zahvalnosti za žrtve koje podnose drugi oblici života iz prirode, poput životinja, biljaka, drveća i insekata. Kada osjećamo zahvalnost i duboku brižnost za sve žive pojave više nećemo samo konzumirati odnose. Umjesto toga, poštivat ćemo odnose u punini njihove vrijednosti tako što ćemo duboko cijeniti duh života koji se također nalazi u svakom prirodnom obliku života. Ovom ćemo zahvalnošću iscijeliti vlastitu prazninu i vratiti svoju unutarnju cjelovitost.

Ljepota Kanyini načela nas podsjeća da ne postoji ništa što bismo trebali učiniti ili posebno dokazati kako bismo prihvatili ovu bezuvjetnu ljubav. Svaki dan je još jedna prilika da vratimo i cijenimo našu povezanost s cjelovitosti života. Ova ljubav ne nestaje kada izgubimo svoj put, ona bezuvjetno obuhvaća sve i svakoga. Aboridžini poučavaju da ovo dublje razumijevanje psihe, duha i duše dolazi iz Tjukurpe. učenja da je kreacija neprekidan proces u višedimenzionalnom svemiru utemeljenom na svetim načelima prema kojima ostajemo povezani kroz svo vrijeme i prostor dok mijenjamo oblik. Tjukurrpa se odnosi na nevidljivi svijet iza onoga što vidimo i poznajemo. Iz toga dolazi razumijevanje pravog načina življenja u skladu s ovim univerzalnim zakonima i načelima.

U našem suvremenom društvu, pojam “svetih zakona” i pravog načina života se ne poučava i ne prenosi se na potomstvo. U skladu s tim, mnogi ljudi ne znaju što to znači i kako živjeti život prema temeljnim univerzalnim načelima. Posljedice takvog načina života pokazuju da bez obzira vjerujemo li u Tjukurpu, odnosno univerzalne zakone svemira, ili ne, učinci naših djela utječu na mrežu života i naš vlastiti osjećaj sreće i svrhe. Kada postanemo svjesni tih univerzalnih načela naučit ćemo kako povratiti ravnotežu te kako izliječiti i vratiti osjećaj unutarnje vrijednosti i zajedništva sa životom u cjelini. Univerzalna načela ćemo usvojiti kada ćemo početi živjeti zajedno s prirodom, dopuštajući srcu da rukovodi našim znanjem. Ta načela nisu stvorena od strane bilo koga, oni nisu mentalni konstrukt, već postojeći univerzalni zakoni koji će se uvidjeti u bliskom odnosu s cjelovitosti života.

Živjeti u uskoj vezi s cjelovitosti života počinje jednostavno, obraćajući pažnju na svoje jastvo, na svoje osjećaje, misli, snove, želje, tihi unutarnji glas, duhovnu prisutnost unutar samih sebe i oko sebe. Potrebno je da postanemo svjesni da smo mi “sve” i da je drevna mudrost duboko usađena u nama pa ćemo na taj način vratiti svoju životnu cjelovitost i percepciju jedinstva sa svim životom.

Povezivanje sa samim sobom i prihvaćanje drevne mudrosti donijet će toliko potreban osjećaj prihvaćanja i ljubavi, koji je neophodan za smislen opstanak čovječanstva. Rješenja već postoje, odavno, i nalaze se u nama. Lijekovi za dušu će se aktivirati kada se ponovno povežemo s prirodom i cjelovitosti života, kada osjetimo da je sve i da smo svi povezani u jednoj životnoj obitelji.

Izvor: OsUma

Autor: Irena Dujmušić

Pravi užitak, mir i sloboda dostupni su samo na svom obiteljskom imanju. Trajno zdravlje moguće je jedino zdravom i svježom ishranom. Onaj tko ne živi na svom imanju ne može se hraniti svježom hranom a ona je neophodna za fizičko i psihičko zdravlje. Kupovna hrana nije svježa iako tako izgleda.

“Životna škola“, na čijem je čelu Natalija Domin, pokrenula je inicijativu za uvođenje zakonske regulative kojom bi svaka obitelj imala pravo na hektar svoje domovine, besplatno i neoporezivo.

“Sva plodna zemlja koja je u vlasništvu države i koja propada jer je nema tko kultivirati treba se raspodijeliti obiteljima. Time će se riješiti problemi kao što su siromaštvo, nezaposlenost, pad stope nataliteta, rast stope razvoda, izljev kapitala zbog uvoza hrane, zagađenje okoliša, kriminal, propadanje ruralnih područja i plodne zemlje te mnogi drugi“.

Prijedlog moderne agrarne reforme, tj. uvođenje jedne jedine zakonske mjere kojom se jednopotezno rješava niz problema i ostvaruje raj na zemlji, a koja državu ništa ne košta, nego dapače popunjava državni proračun, je da svaka punoljetna osoba ima pravo na posjedovanje jednog jutra svoje domovine bez oporezivanja. Što znači da država ima dodijeliti svakoj voljnoj obitelji jedan hektar plodnog zemljišta na trajno posjedovanje.

“Država ima u vlasništvu puno plodne zemlje koja truli i propada, a s druge strane većina ljudi živi skučeno u prenapućenim gradovima i jedva se mogu prehraniti. Stoga je nužno da se zemlja podari obiteljima kako bi se i zemlja i njeni ljudi osnažili“, zaključuje.

Mole se svi ljudi koji se slažu s ovim prijedlogom da podrže ovu inicijativu (agrarnu reformu) time da šire glas o njoj i proslijede je svima koje znaju, pogotovo onima koji su na vlasti.

Ova građanska inicijativa poziva vladu da u sklopu agrarne reforme, dugoročne strategije održivog razvoja i modernizacije sistema uvede sljedeću uredbu i objavi:

Dekret kojim se svakoj obitelji daje na trajno raspolaganje hektar (ili dva jutra=1,15 ha) plodnog zemljišta u državnom vlasništvu, s građevinskom dozvolom i pravom nasljeđivanja, a bez prava prodaje i dugoročnog iznajmljivanja, uz oslobođenje poreza na sve što se od tog zemljišta privredi. Time se postojećim privatnim, obiteljskim zakupcima obustavlja zakup i ustupa vlasništvo. Površine u vlasništvu države oko kojih se vode pravni sporovi povrata zemljišta imaju se time povratiti – hektar po obitelji.

Namjena zemljišta obuhvaćenog ovim dekretom jest u privatne svrhe – za stanovanje, uzgoj povrća, voća i bilja te za djelomično pošumljavanje i vodnu površinu (ribnjak, jezerce ili dr.).

Sve na slici uzgojeno je u mom vlastitom vrtu – organski uzgoj

Odobrava se prodaja viška uroda bez poreza i knjigovodstva.

Glavni cilj uredbe jest proizvodnja hrane za domaće potrebe.
Plodno zemljište ima se dodijeliti u  svrhu  namirivanja obiteljskih potreba, obavljanja  poljoprivredne  proizvodnje  i/ili  prerade  proizvoda; podizanje novih i/ili restrukturiranje postojećih nasada; uređenje i trajnije poboljšanje kvalitete poljoprivrednog zemljišta u svrhu poljoprivredne proizvodnje; građenje i/ili opremanje objekata za prodaju i prezentaciju vlastitih poljoprivrednih proizvoda.

Pozivamo vladu da donese zakonsku uredbu kojom svaki stanovnik ima pravo na jutro zemlje, odnosno svaka obitelj na hektar zemlje (dva jutra=1,15 ha)u svojoj domovini. Ovom uredbom treba se omogućiti svakoj obitelji posjedovanje imanja na kojem može stanovati i uzgajati hranu za svoje potrebe, koje mogu uključivati i potrebu zarađivanja za život prodajom uroda. Obiteljsko imanje ne smije biti predmet oporezivanja niti je obitelj dužna voditi knjigovodstvo za sve što privredi od svoje zemlje. Obitelj nema pravo ustupljeni posjed prodati ni dugoročno iznajmljivati. Ako obitelj promijeni prebivalište ili boravište, dužna je vratiti zemlju državi.

Ovom se uredbom daje direktna odgovornost svakom punoljetnom stanovniku da potpuno skrbi za sebe i da svoj dio domovine oplođuje i od njega napravi mali raj na zemlji, umjesto da to očekuje od drugih, uključujući i od vlade. Kad svaka obitelj napravi od svog hektara zemlje mali raj na zemlji, uz mnogobrojno takvih malih rajeva cijela će se država pretvoriti u raj na zemlji.

Samodostatnost – posjedovanje vlastite plodne zemlje veličine jednog hektara omogućuje obitelji samodostatnost, tj. neovisnost i slobodu. Na vlastitoj zemlji mogu uzgajati svu hranu koja im treba za život, a višak prodavati i time namaknuti sredstva za preostale potrebe. Ako jedna obitelji ne uzgoji sve vrste hrane koju želi jesti, može s okolnim obiteljima razmjenjivati dobra. Za mnogim komercijalnim proizvodima na koje inače čovjek troši novac neće biti potrebe jer se to sve može namiriti prirodnim proizvodima sa svog zemljišta. Recimo, svi kozmetički preparati puno su niže kvalitete od onih koje čovjek može u svojoj radinosti sasvim lako pripraviti. Također, pića se mogu lako spraviti kod kuće kao što su sokovi od voća, bazge, kombucha; kefir, mlijeko itd. Rukotvorine su puno ljepše i kvalitetnije od mašinskih tvorevina pa se sav namještaj, odjeća, stolnjaci, posuđe, tegle, ukrasi i sve ostalo mogu izraditi u vlastitoj radinosti, i to ne samo za svoje svrhe već i za prodaju jer su na cijeni.

Eliminiranje bezukusne, hibridne i GMO hrane – sjeća li se još tko kakav je okus imalo povrće i voće prije 20-tak godina? Jeli smo rajčice kao jabuke i nismo ih trebali začinjavati jer su bile toliko ukusne same po sebi. A što je s jagodama? Današnje jagode uopće nemaju okus po jagodama. Gotovo sve voće i povrće, pogotovo ono kupljeno u supermarketima, izgubilo je pravi okus i aromu, pa i ne čudi da mnogi, pogotovo mladi, radije jedu slatkiše i drugu hranu s aditivima tj. pojačivačima okusa.

Kako će povrće imati okus kad su to uglavnom hibridi koji nisu vidjeli sunca ili koje se uzgaja u umjetno oplođenoj zemlji, praši pesticidima, polijeva kiselim kišama na zagađenom zraku? Većina toga danas se uzgaja u plastenicima, sve se praši, umjetno oplođuje, genetski modificira i da dalje ne nabrajamo sve štetne postupke kojima se danas hrana uzgaja i proizvodi iz kapitalističkih pobuda. Posljedica toga je da hranom ne unosimo dovoljno hranjivih tvari pa zato ljudi obolijevaju i nemaju dovoljno energije.

Osim toga, većina tzv. svježih namirnica uopće nije svježa, nego samo tako izgleda jer su to mutirani hibridi i genetski modificirani plodovi. Kad ljudi jedu bezvrijedne mutante, prirodno je da i sami postaju bezvrijedni mutanti skloni boleštinama.

Usto, od velikog značaja za okus i hranidbenu vrijednost jest i energija kojom se hrana uzgaja i proizvodi. Nije isto ako se to čini s ljubavlju i radošću i ako se to čini radi novca jer se energija prenosi s ljudi na hranu i obrnuto.

Također, nije ista energija i hranidbena vrijednost u hrani ako se čitav proces od sadnje do branja provodi organskim, ljudskim rukama i ako je sve automatizirano i provođeno anorganskim strojevima. Isto tako, nije isto ako proces izvode najamni radnici i sami zemljoposjednici koji tu hranu jedu. Sve što se čini samo zbog novca i s negativnom energijom sadrži u sebi lošu energiju koja se prenosi na hranu, čime se hranidbena vrijednost plodova znatno umanjuje. Mnoga loša hrana nas samo zasiti, a ne i nahrani.

Stoga je više nego nužno da se uzgoj hrane vrati u ruke samih obitelji koja će svoju hranu uzgajati s ljubavlju i radošću, s vlastitim rukama, a ne strojevima, koristeći prirodne, a ne umjetne metode i cjelovito, a ne hibridno sjemenje. To je izvedivo pomoću zakonske uredbe koju predlažemo ovom inicijativom. Svako obiteljsko imanje moći će ne samo prehraniti svoju obitelj i još nekoliko drugih nego će zdravom, svježom i ukusnom ekohranom povoljno utjecati na njihovo zdravlje te uštedjeti na izdacima za dodatke prehrani kao što su vitamini, minerali i ostalo.

• Porast zdravlja i smanjenje troškova za zdravstvene usluge
  Kad se obitelji počnu hraniti plodovima svoje zemlje, dakle zdravom hranom, koja je prilikom sađenja impregnirana pozitivnim mislima ljubavi i radosti, njihovo će fizičko i psihičko zdravlje biti osigurano i pod vlastitim utjecajem. Bolesti ne padaju s neba. One su plod nezdrave ishrane i nezdravog stila života. Životom u prirodi, prehranom svježim, visokohranjivim namirnicama, reduciranjem stresa odmakom od gradske vreve, kultiviranjem ljubavi, radosti i unutarnjeg mira, svaka osoba osobno preuzima odgovornost za svoje zdravlje i liječenje.
• Značajno reduciranje ili čak eliminiranje kriminala – zašto ljudi postaju kriminalci? Razloga je bezbroj, a svi se svode na nezadovoljstvo i egzistencijalne probleme. Predloženom uredbom rješavaju se egzistencijalni problemi i pružaju uvjeti za zadovoljstvo što će sasjeći u korijenu pojavu većine oblika kriminala. Boravkom u prirodi, na svom imanju, okupiranost kreiranjem svog raja na zemlji, hraneći se zdravo i ostalim nuspojavama ovakvog zdravog života eliminirat će se potreba u mnogim ljudima da ogreznu u kriminal, da se bave prostitucijom i posežu za drogama i ostalim opijatima. Usto, pomoću predložene uredbe postići će se značajno snižavanje društvenih napetosti, posebno u takozvanim ‘kriznim područjima’, kao i potpuni prestanak sukoba.Kada se narod sastoji od mnoštva obitelji, koje rađaju svoju djece u prirodnom okruženju ljubavi, neće patiti od bezakonja ili inflacije. Takav narod neće imati potrebu boriti se protiv kriminalnih tendencija jer će one jednostavno nestati iz društva.
• Rehabilitacija postojećih zatvorenika – ovom će se uredbom ispuniti glavni cilj zatvaranja zatvorenika u zatvore: rehabilitacija. Glavni cilj nije kažnjavanje, nego rehabilitacija. Većina zatvorenika vraća se kriminalu po izlasku iz zatvora jer nije rehabilitirana, već dapače stigmatizirana, što joj otežava integraciju u društvo, a da ne govorimo o utjecajima udruživanja s ostalim kriminalcima za vrijeme zatvora. Kada se svim zatvorenicima po izlasku iz zatvora ponudi imanje za njihovu obitelj, oni će još za vrijeme zatvora planirati svoj život na imanju, umjesto da provode vrijeme u brigama i iznalaženju načina za preživljavanje po izlasku. Dobit će priliku da privređuju za sebe i svoju obitelj što će ih rehabilitirati. Jedan od glavnih uzroka kriminala i vraćanja kriminalu jest nezaposlenost i činjenica da su ljudi pušteni iz zatvora bez ikakve mogućnosti za obnovu života u našem društvu. To se ovom uredbom rješava, a time i problem kriminala i rehabilitacija kriminalaca.

• Značajno reduciranje ili čak eliminiranje nezaposlenosti – predloženom uredbom riješit će se problem nezaposlenosti i dovesti na nulu. Ako samo desetak posto članova obitelji nakon što dobiju svoj hektar zemlje odluči samostalno privređivati za svoj život prodajući urode sa svog obiteljskog imanja i/ili se baveći samostalnim zanatom, već se samim time dovodi stopa nezaposlenosti na nulu. Mnogi ljudi koji posjeduju svoj hektar zemlje neće imati potrebu za zapošljavanjem jer će sve svoje egzistencijalne potrebe moći namiriti sami. Kad se izuzmu visoki troškovi stanovanja i prehrane, koji će biti eliminirani ovom uredbom, obitelji će trebati puno manje novca da preživi i uživa u životu. To što ne može namiriti u svojoj radinosti, može pribaviti od drugih obitelji s kojima može obaviti razmjenu dobara.

  Zatim, mnogi članovi obitelji koji će posjedovati imanje, a koji su trenutačno zaposleni odlučit će se na poluradno vrijeme, što će otvoriti radna mjesta trenutačno nezaposlenima. Stoga je u interesu svih nezaposlenih da podupru ovu uredbu. Kad se životom na svom imanju životni troškovi srežu više nego pola i još se k tomu ostvaruju prihodi od prodaje uroda na obiteljskom imanju, nema potrebe za radom s punim radnim vremenom. Za poslodavce je povoljnije imati dvoje ljudi za jedan posao jer tako uvijek imaju rezervu u slučaju da jedan ne može doći na posao, a usto je poznato da ljudi kvalitetnije odrađuju svoj posao kad rade kraće radno vrijeme nego duže. Osim toga, ljudi koji rade poluradno vrijeme puno manje obolijevaju pa je manje bolovanja, puno su zadovoljniji pa je manje konflikata u uredu itd.

  Kad bi samo 20% ljudi u zemlji počelo raditi poluradno vrijeme, odnosno kad bi se jedno radno vrijeme podijelilo na dvije osobe, već samim time bi nezaposlenost bila ukinuta. Prihodi od pola radnog vremena dostajat će obiteljima koje imaju svoje imanje i nemaju troškove stanovanja i prehrane.

  Osim toga, ovom će se uredbom mnogi ljudi početi baviti zanatima na svom imanju pa će umjesto da traže posao, privređivati od vlastitog zanata kao što su izrada rukotvorina, umjetnina i suvenira, tkalje, kolari, mlinari, travari, krojači, postolari, kovači, lončari, grnčari, korpari, licitari, pčelari, izrađivači glazbenih instrumenata, umjetnici, glazbenici, kao i od ruralnog turizma itd. Time će mnogi nezaposleni imati veće šanse za zapošljavanjem.
  140 Types of Activities in an Kin’s Settlement »

• Značajno reduciranje ili čak eliminiranje troškova burze rada (zavoda za zapošljavanje) na novčane naknade
  U prijašnjoj točki objašnjeno je kako će se ovom uredbom ukinuti nezaposlenost. Usto, svatko tko je trenutačno na burzi rada odriče se prava na novčane naknade ako primi potporu države u obliku zemljišta koje može oplođivati i tako namiriti egzistencijalne potrebe. Novčane naknade na burzi ionako su premale da bi pokrile životne troškove, što je logično, jer mnogi onda ne bi ni radili ako ne moraju, stoga je dobivanje plodnog zemljišta puno bolja varijanta pa će je gotovo svi prihvatiti, što će znatno popuniti državni proračun. Treba uzeti u obzir i to da će se ovom uredbom znatno smanjiti potreba za velikim brojem zaposlenika Zavoda za zapošljavanje pa uz uštedu kod isplata novčanih naknada treba uračunati i uštedu na isplati velikog broja plaća.

• Rast raznih gospodarskih grana kao što su poljoprivreda, šumarstvo, građevinarstvo, trgovina ekohranom, (ruralni) turizam, proizvodno obrtništvo i druge.

Ovdje su nanizane samo neke od prednosti ruralnog života u odnosu na gradski:

Čovjek koji živi na svojem obiteljskom imanju kad želi jesti, na primjer, jabuku, on treba samo izaći u svoj voćnjak i ubrati svježu voćku s drveta.

Čovjek koji živi u gradskom stanu tzv. civiliziranoga društva, kad želi jesti jabuku, između njega i te jabuke cijeli je niz radnji i ljudi. On treba uzeti nešto novca, otići u trgovinu i kupiti jabuku, koja više nije svježa.

Opširnije o inicijativi “Hektar zemlje svakoj obitelji” možete pročitati OVDJE

Peticiju možete potpisati OVDJE

Pomozite u širenju ove iznimno važne inicijative, podijelite članak sa prijateljima, to je najmanje što možete učiniti.

.

U ovom trenutku mogli bi biti bilo gdje, raditi bilo što.

Umjesto toga sjedite sami pred ekranom.

Dakle što nam brani da radimo ono što želimo? Da budemo gdje želimo biti?

Svaki dan probudimo se u istoj sobi i slijedimo istu rutinu, preživjeti dan isto kao i jučerašnji.

Ipak nekad je svaki dan bio nova avantura.

Usput se nešto promijenilo. Prije su naši dani bili bezvremenski, danas su naši dani planirani.

Je li to ono što znači biti odrastao? Biti slobodan?

No, jesmo li uistinu slobodni?

Hrana, voda, zemlja.

Važni elementi koje trebamo da preživimo, u vlasništvu su korporacija.

Nema hrane za nas na drveću, nema svježe vode u potocima, nema zemljišta za izgradnju doma.

Ako ste probali i uzeli ono što Zemlja nudi, zatvoriti će vas.

Tako slušamo njihova pravila.

Svijet otkrivamo kroz udžbenike.

Godinama sjedimo i podrigivamo ono što su nam rekli. Testirani i ocjenjivani smo kao subjekti u laboratoriju.

Uzgojeni smo da ne mijenjamo ovaj svijet, uzgojeni da se ne mijenjamo.

Dovoljno pametni da radimo svoj posao, ali ne i da se pitamo zašto to radimo.

Tako radimo i radimo, a da nam ne ostane vremena da živimo život za koji radimo.

Do dana kada smo prestari da bi radili svoj posao.

Onda je na redu da umremo.

Naša djeca preuzima naše mjesto u igri. Za nas je naš put jedinstven, ali zajedno nismo ništa više od goriva. Gorivo koje pokreće elitu.

Elita koja se skriva iza logotipa korporacija.

To je njihov svijet. I njihov najvrjedniji resurs nije u zemlji.

On je u nas.

Gradimo njihove gradove, upravljamo njihove strojeve, ratujemo njihove ratove.

Uostalom, novac nije ono što ih pokreće. To je moć.

Novac je jednostavno alat koji koriste za našu kontrolu.

Bezvrijedni komadi papira od kojih ovisimo da se hranimo, krećemo, zabavljamo.

Dali su nam novac, a zauzvrat dali smo im svijet.

Tamo gdje je bilo drveće koje je čistilo naš zrak, sada su tvornice koje ga truju.

Tamo gdje je bila voda za piće je otrovni otpad koji smrdi.

Tamo gdje su životinje slobodno trčale su tvorničke farme gdje su rođene i zaklane po tekućoj traci za naše zadovoljstvo.

Više od milijarde ljudi gladuje, unatoč tome da ima dovoljno hrane za sve. Gdje sve to vodi?

70% zrna koje je posijano poraste kao hrana za udebljavanje životinja koje jedemo za objed.

Zašto bi se pomoglo gladnima? Nema profita od njih.

Mi smo kao kuga koja hara zemljom, uništavamo onu okolinu koja nam omogućuje da živimo.

Sve vidimo kao nešto što se može prodati, kao stvar koje se može imati.

Ali što će se dogoditi kada će biti zagađena posljednja rijeka? Otrovan posljednji dah zraka?

Kad neće biti goriva za kamione koji nam dovoze hranu?

Kada ćemo shvatiti da novac ne možemo jesti, da nema vrijednosti?

Mi ne uništavamo planet. Uništavamo sav život na njemu.

Svake godine na tisuće životinjskih vrsta izumire.

A vrijeme istječe i mi smo sljedeći.

Ako živite u Americi postoji 41% šanse da ćete dobiti rak.

Bolesti srca će ubiti jednog od tri Amerikanaca.

Uzimamo lijekove na recepte za rješavanje tih problema, ali medicinska skrb je treći najveći uzrok smrti, nakon raka i srčanih bolesti.

Pričaju nam da se sve može riješiti bacanje novca na znanstvenike kako bi mogli otkriti tabletu da bi naši problemi nestali.

Ali farmaceutske tvrtke i udruge raka računaju na našu patnju da ostvare profit.

Mislimo da radimo za zdravlje, ali u stvari bježimo od uzroka. Naše tijelo je proizvod onoga što smo konzumirali i hrana koju jedemo je namijenjena isključivo postizanju profita. Sami sebe punimo otrovnim kemikalijama.

Tijela životinja puna su lijekova i bolesti.

Ali to ne vidimo. Mala skupina korporacija koje posjeduju medije to ne žele.

Okružuju nas sa fantazijom za koju nam je rečeno da je realnost.

Smiješno je pomisliti da su ljudi nekad mislili da je zemlja središte svemira.

Baš kako se mi sada vidimo kao središte planeta.

Pokazujemo na našu tehnologiju i kažemo da smo najpametniji.

Ali zar računala, automobili i tvornice doista pokazuju koliko smo inteligentni?

Ili pokazuju koliko smo postali lijeni.

Stavili smo si tu “civiliziranu” masku.

Ali kada je skinete, što smo mi?

Kako brzo zaboravljamo da smo samo u posljednjih stotinu godina dopustili ženama da glasaju; omogućili crncima živjeti ravnopravno.

Djelovali smo kao da smo sveznajuća bića, no postoji mnogo ne viđenog.

Hodamo ulicom zanemarujući sve male stvari.

Oči koje bulje. Priče koje one dijele.

Vidjevši sve kao pozadinu na ‘mene’.

Možda se bojimo da nismo sami. Da smo dio mnogo veće slike.

Ali nismo uspjeli uspostaviti vezu.

Ne smeta nam ubijanje svinji, krava, kokoši, stranaca iz stranih zemalja.

Ali ne i naših susjeda, ne naših pseta, naših mačaka, onih koje smo zavoljeli i razumijemo ih.

Druga stvorenja nazivamo glupima, unatoč tome pokazujemo na njih kako bi opravdali svoje postupke.

Pa zar ubijati samo zato što možemo, jer smo tako uvijek radili, to opravdava? Ili to pokazuje koliko malo smo naučili.

Da i dalje radije djelujemo po prvobitnoj agresiji, nego da mislimo i suosjećamo.

Jednog dana ovo čudo što ga zovemo život napustiti će nas.

Naša tijela će istrunuti, naše dragocjenosti biti će samo uspomene.

Jučerašnja dijela biti će sve što je ostalo.

Smrt nas stalno okružuje, ipak se čini tako daleko od naše svakodnevne stvarnosti.

Živimo u svijetu na rubu kolapsa.

Ratovi sutrašnjice neće imati pobjednika.

Za nasilje nikada neće biti odgovora; ono će uništiti svaku moguće rješenje.

Ako svi pogledamo naše najdublje želje, vidjet ćemo da naši snovi nisu toliko različiti.

Dijelimo zajednički cilj. Sreća.

Uništavamo svijet u potrazi za uživanjem, a da nikad ne pogledamo u sebe.

Mnogi od najsretnijih ljudi su oni koji posjeduju najmanje.

Da li smo doista tako sretni s našim iPhonima, našim velikim kućama, našim luksuznim automobilima?

Postali smo nepovezani. Idoliziramo ljudi koje nikad nismo sreli.

Svjedoci smo posebnostima na ekranima a ne onim običnim svugdje drugdje.

Čekamo da netko donese promjene a da pri tome ne razmišljanja da mijenjamo sebe.

Predsjednički izbori bi mogli biti i kao bacanje novčića. To su dvije strane iste medalje.

Biramo koje lice želimo i iluziju izbora, promjena je stvorena.

Ali svijet ostaje isti.

Ne shvaćamo da političari ne služe nama; oni služe onima koji ih financiraju da dođu na vlast.

Trebamo vođe, a ne političare. Ali na ovom svijetu sljedbenika zaboravili smo da vodimo sebe.

Prestanite čekati promjenu i budite promjena koju želite vidjeti.

Do ove točke nismo stigli sjedeći na našim guzicama.

Ljudska rasa nije preživjela jer smo najbrži ili najsnažniji, nego zato što smo radili zajedno.

Savladali smo radnju ubijanja. Ali sada svladajmo i radost življenja.

Ne radi se o spašavanju planeta. Planet će biti ovdje pa ako nas ima ili nema.

Zemlja je tu oko milijardu godina, svatko od nas će biti sretan da ih preživi osamdeset.

Mi smo bljesak u vremenu ali naš utjecaj je zauvijek.

Često sam poželio da sam živio u doba prije računala, kada nije bilo ekrana da nas odvraćaju.

Ali sam shvatio da postoji jedan razlog zašto je ovo jedine vrijeme u kome želim biti živ.

Zato što baš danas imamo priliku kao nikada prije.

Internet nam daje snagu za izmjenjivanje poruka i ujedinjenje milijuna diljem svijeta.

Dok još možemo moramo koristiti naše ekrane da nas okupe a ne da nas udalje.

Na kraju krajeva naša generacija će odrediti budućnost života na ovom planetu.

Ili ćemo i dalje služiti ovom sustavu razaranja dok neće nestati i posljednje siječnje na naše postojanje.

Ili ćemo se probuditi. Shvatite da naš razvoj ne ide prema gore, već dole … kao da imamo ekrane u našim licima, tako da ne vidimo kuda nas vodi.

Ovaj sadašnji trenutak je ono do kuda su nas doveli svaki korak, svaki dah i svaka smrt.

Mi smo lica svih onih koji su došli prije nas.

A sada je na nama red. Možete odabrati da izaberete svoj vlastiti put ili slijediti cestu po kojoj je pošlo već bezbroj drugih.

Život nije film. Scenarij nije već napisan.

Mi smo pisci. Ovo je vaša priča, naša priča.

By Spencer Cathcart

Za gotovo dvije trećine svjetskog stanovništva život je borba. Polovica njih bori se za opstanak. Je li ikome stalo?

U današnjem svijetu u kojem se 95% ljudi izjašnjava kao vjernicima, svakoga sata od gladi umire 400 djece. SVAKOGA SATA. Pa ipak, bilo bi moguće nahraniti svu tu pregladnjelu djecu na planeti, bilo bi ih moguće zaštititi od svih tih smrtonosnih bolesti, kada bi se izdvojilo ne više od tri posto sveukupne svote koja se u svijetu godišnje troši na prodaju oružja (ratove), iako u svim svetim spisima jasno stoji “Ne ubij”.

Tri posto! Devedeset i pet posto vjernika!

Zar je to moguće? Da, moguće je.

Kakav je to dokaz neuspjeha religija i teologija?

Zanemarivanje vlastitog potomstva do te mjere da ono umire od gladi, može se dogoditi samo u onom društvu čiji pripadnici sebe smatraju odvojenima od Boga i odvojenima od drugih ljudi, koji smatraju da među njima ne postoji gotovo nikakva povezanost – a tome ih uče njihove religije. Samo bi takva kulturološka priča mogla opravdati svijet u kojemu od gladi umiru djeca i njihovi roditelji, ne zato što nema dovoljno hrane, već zato što ti ljudi nemaju novca.

Ako dopustimo da neki ljudi gladuju, to je oblik nasilja.

Ako dopustimo da lijekovi koji spašavaju živote i najbolja medicinska njega budu izvan dohvata milijuna ljudi zbog komada papira, to je oblik nasilja.

Održavanje svjetskog društva u kojem su izrabljivanje, ugnjetavanje i nepravda svakodnevna pojava također je oblik nasilja. Nasilje nije samo fizičko. Što je sa mentalnim, emocionalnim i psihičkim nasiljem?

Je li ikome stalo?

Kada bi teologija bila znanost, primjerice biologija ili fizika, njezine bismo podatke odavno označili nepouzdane i nesposobne za stvaranje dosljednih rezultata, makar je stara već nekoliko tisuća godina. Ako ništa drugo, počeli bismo propitivati njezine podatke.

Ima li čovječanstvo hrabrosti propitivati vlastite podatke o životu i o Bogu – religijama? Jesu li ljudi dovoljno hrabri za razmatranje pitanja koja je nemoguće postaviti, Što ako?

Što ako je nešto jako važno što ljudi misle da znaju o Bogu jednostavno netočno? Bi li to išta promijenilo?

Koliko bi tada ljudi pristali patiti prije nego što bi počeli tragati za temeljnim razlogom zbog kojega je ovaj svijet takav kakav jest? Neki tvrde da je vjera u Boga dovoljno snažna da postane lijek za sve svjetske probleme – koliko je takvih u stanju uvidjeti da bi netočno uvjerenje moglo biti dovoljno snažno da bude uzrokom tih problema?

Promatrajući život i promatrajući svijet koji vas okružuje, mislite li da su to odrazi onoga Što Bog Želi?

Zapitajte se, stvaramo li pakao ili raj?

Jednog dana, jedan je sveti čovjek dobio priliku popričati s Bogom, pa ga je upitao: “Gospode, želio bih znati kako izgledaju Raj i Pakao”.
Bog je odveo svetog čovjeka do dvoje vrata. Bog je zatim otvorio jedna i dozvolio svetom čovjeku da pogleda unutra. Tamo se nalazio ogromni okrugli stol. Na sredini stola je stajala velika posuda puna hrane ukusnog mirisa. Svetom čovjeku su navrle sline na usta.
Ljudi koji su sjedili za stolom, bili su mršavi, blijedi i bolesnog izgleda. Svi su izgledali jako gladni. Svi su imali žlice s dugačkim drškama koje su im bile privezane oko ruku.
Svako od njih je mogao zagrabiti hranu iz posude i staviti je na tanjur ispred sebe, ali kako su drške žlica bile duže od njihovih ruku, zalogaj nisu nikako mogli unijeti u usta.
Sveti čovjek se naježio od pogleda na njihovu mizeriju i patnje. Bog je rekao: “Upravo si vidio Pakao”.
Bog i sveti čovjek su se zatim uputili prema drugim vratima. Bog je i njih otvorio. Scena koja se ukazala pred svetim čovjekom, bila je identična prijašnjoj. I tu se također nalazio golemi stol s velikom posudom hrane dobrog mirisa na sredini, od čega su svetom čovjeku opet došle sline na usta. I ovdje je svim ljudima koji su sjedili oko stola, oko ruke bila privezana žlica s dugačkom drškom.
No ovdje, u Raju, za razliku od Pakla, svi su ljudi izgledali dobro uhranjeni i sretni. S osmijehom na licu, ljudi oko stola su razgovarali jedni s drugima.
Sveti čovjek je uzdahnuo: “Ne razumijem”.
“Stvar je jednostavna”, odgovori mu Bog, “ovi ljudi koje vidiš tu u Raju su za razliku od onih u Paklu koji misle samo na sebe; naučili zajedno jesti i jedni druge hraniti”.

Raj i Pakao su potpuno isti po strukturi, razliku između njih nosimo u sebi!

.

Objava Potreba za novim (eko)nomskim sustavom pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

Tajne amiškog zdravlja su svima dostupne, ali ostatak svijeta ih uopće ne prepoznaje

Amiši su najzdraviji ljudi na svijetu. Oni uopće ne obolijevaju od raka i drugih bolesti koje na zapadu odnose milijuna života.

Također, ne obolijevaju ni od kardiovaskularnih bolesti dok je autizam u amiškim zajednicama apsolutna nepoznanica.

Tko su Amiši?

O Amišima, protestantskoj zajednici razasutoj u 28 američkih država s oko 250 tisuća članova, poznato je gotovo sve, pa ipak svako toliko osvanu u nekom novinskom članku ili TV prilogu zbog života koji neprestano intrigira svijet umoran od materijalističke paradigme. Razlog za njihovo zdravlje nije ništa mistično, već naprotiv, tajne njihova zdravlja su jednostavne i dostupne, ali ih ljudi iz zapadnog svijeta rijetko prakticiraju, stoga je svijet sve bolesniji dok su Amiši sve zdraviji.

A ovo su tajne njihova zdravlja:

1. Amiši se uopće ne cijepe

Za početak, Amiši se nikada ne cijepe unatoč ogromnim pritiscima iz Vlade. Mnogi smatraju da je upravo nepostojanje cjepiva razlog zašto je autizam, alergije, boležljivost  u tim zajednicama nepoznata pojava.

2. Amiši jedu organsku hranu

Jedno važno obilježje amiške zajednice je poljodjelstvo. Amiška zajednica je samodostatna i slobodna od genetski modificiranih organizama. Jedu sezonsku hranu koju sami uzgajaju, a umjetne šećer koji je prepoznat kao jedan od uzročnika raka, skoro da i ne poznaju.

3. Jednu mnogo zdravih masti

Amiši konzumiraju mnogo masti, međutim jedu samo one zdrave. Hrane se mnogim mliječnim proizvodima prepunim vitaminima A, E i K2. Meso i mliječne proizvode dobivaju od životinja koje također jedu organsku hranu, a hormoni, antibiotici, umjetna bojila, pojačivači okusa koji su postali svakodnevni dio prehrane ostatka svijeta, oni ne poznaju.

4. Amiši su fizički aktivni ljudi

Amiška zajednica ima izrazito malu stopu pretilosti, svega 3%. Amiši u prosjeku naprave 18 tisuća koraka dnevno.  Prema riječima profesora Davida R. Basseta sa Sveučilištu u Tennesseeju, Amiši svojim načinom života pokazuju ljudima modernog doba koliko su zaostali u pogledu fizičke aktivnosti.

5. Amiši koriste fizičke oblike prijevoza

Ova zajednica oslanja se na fizičke oblike prijevoza. Mnogi od njih su stručni konjanici i ne oslanjaju se na traktore na svojim farmama, nego sve rade uz veliki napor, potpuno suprotno od ostatka svijeta koji čini baš sve da čovjek više ne čini nikakav napor. Napor ih drži u sustavnoj fizičkoj formi.

6. Amiši imaju malo stresa

Amiši žive život bez stresa. Među njima ćete naći svega nekoliko dijagnoza umora,  dok depresija koja uništava brojne živote u svijetu danas tamo ne postoji. Oni sve čine u harmoniji, ne natječu se s nikim i njihovi su životi relativno bez stresa. To objašnjava zašto ne poznaju srčane bolesti jer stres povećava kortizol koji ako je učestalo povišen uzrokuje srčane i kardiovaskularne bolesti.

7. Naglasak na mirnoći

Ono što pomaže smanjiti razinu stresa u ovoj zajednici je mir. Amiši su ljudi usredotočeni na strpljenje, toleranciju i čekanje. Ovo razmišljanje potiče smirenost i život bez ikakvih pritisaka.

8. Bez tehnologije

Amiške zajednice kompletno odbacuju tehnologiju što objašnjava zašto su mnogi ljudi u zajednici savršeno zdravi. Nema smanjenja koncentracije, nema zračenja televizora, mobitela, rutera, koji dugoročno u ostatku svijeta izazivaju rak. Odbacivanje tehnologije ovim zajednicama pomaže u njihovu miru i harmoniji ali i u međuljudskim odnosima, koji su upravo zbog tehnologije u ostatku svijeta postali veliki problem i uzročnik mnogih psiholoških i duhovnih poremećaja te otuđenosti.

9.  Izloženost prirodi

Osim poljoprivrede, Amiši održavaju  stalan kontakt s prirodom. Oni imaju izravan pristup poljima i drugim prirodnim sredinama. Amiši su manje izloženi dimu i drugim zagađivačima povezanim s urbanim životom, a jako su izloženi suncu, čistoj vodi, čistom zraku….

10. Osjećaj zajednice

Amiši brinu o sebi. Mnogi od njih posvećuju se brizi za starije i ostale članove zajednice kojima je pomoć potrebna. Obitelj im je jako važna, i rastava gotovo da i nema. Nema promiskuiteta, prevara, pornografije. Jedni drugima pomažu, a zavist, natjecanje, ogovoranje pokušavaju odbaciti te zbog toga osim tjelesnog zdravlja Amiši imaju i veliko duhovno zdravlje koje im pomaže živjeti sa svima u miru.

Amiši se za gotovo sve tegobe liječe prirodno, a većina njih nikada u životu ne ode liječniku. Naravno, postoje pojedinci koji od svega ovog odudaraju, međutim činjenica je da su Amiši najzdraviji ljudi na svijetu upravo zbog ovog načina života. Života kojeg je ostatak svijeta napredno – odbacio.

Objava 10 razloga zašto su Amiši jedini ljudi na svijetu koji ne obolijevaju od raka i drugih bolesti! pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

Objava Živjeti jednostavno pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

Objava Razlika između organski i konvencionalno uzgojenih namirnica pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

Okej, dakle živimo u hologramu, odnosno igri virtualne stvarnosti.

Ovo znaju mnoge duhovne prakse, a to je potvrdila i kvantna fizika, koja je skužila da su atomi zapravo 99% prazni, odnosno da nisu ‘materija’ nego energija. Nema ‘čvrstoće’. Postoji samo iluzija ‘čvrstoće’ u našem umu. Međutim, ovo je iznimno apstraktno mnogim umovima, što je razumljivo jer se ova igra fakat čini nevjerojatno ‘stvarnom’ i ‘opipljivom’. No ona to ipak nije.

Piše: Maja sačer

Photo by: Mateja Vrčković

Izvor: Maja Sačer o istinama i lažima

Kad im kažeš, čuj, ali ništa ti od ovog nije stvarno, oni pokušavaju naći ‘dokaz’ za navodnu stvarnost u klasičnom kvazi-argumentu: Probaj se baciti s 10. kata pa mi onda reci jel stvarno ili nije. Ha-ha-ha, kako si ti glupa. Sori, dragi moji sumnjičavci, ovo vam nije argument i ne dokazuje ništa. Vječni smo i igra se nastavlja. Smrt je isto iluzija. I šta onda?

Ima jedan zgodan primjer iz prakse kako je lako zavarati um da nešto ‘vidi’ ili ‘opipa’. Jedan je hipnotizer hipnotizirao čovjeka na sljedeći način. Pred čovjekom je stajala njegova kći, a hipnotizer je iza leđa klinke držao sat. I gle čuda, čovjek je u hipnotičkom stanju uma ‘vidio’ sat iza leđa svoje ‘materijalne’ kćeri. Kako je to moguće? Ako postoji čvrsta materija, onda nema šanse da bi vidio kroz tijelo svoje kćeri. Ali ako znamo da je prava priroda ove igre energija, odnosno da ne postoji čvrsta materija, onda znamo da su i tijelo kćeri i sat energija. Hipnotizer je bio u stanju reprogramirati čovjekov um da umjesto energije svoje kćeri dekodira u mozgu energiju sata i ‘vidi’ sat umjesto kćeri. Kao kad prebacite stanicu na radiju. Obje frekvencije su i dalje tu, ali vi sad čujete samo jednu stanicu, a drugu ne.

E, sad ajmo se vratiti onom kvazi-argumentu, ako se zabiješ autom u drvo, onda umireš, i to je ‘dokaz’ stvarnosti i čvrstoće. Ali vidite, ne postoji ni drvo, ni naše tijelo, ni auto, ni smrt. Sve je to iluzija. Ako mi ne vjerujete da je smrt iluzija, možda će vam ovaj primjer iz prakse biti zanimljiv. Poznajem jednu gospođu koja je imala kontakt sa svojim mužem i nakon njegove smrti. Muž, dok je bio živ, imao je u sobi upaljene neke lampice na određeni način. Nakon smrti, te su lampice gorjele isključivo kako ih je držao tijekom života i nisu se dale drugačije upaliti. Onda je jednom prilikom gospođa bila sama u kući, nestalo je struje i rasplakala se jer ju je sve to pogodilo. Rekla je naglas kako sad nema ni svjetlo da bi se svjetlo nakon toga ‘samo od sebe’ upalilo. Naravno, budući da je sve energija, odnosno električni impulsi, to je duh/esencija njenog muža jedino pomoću elektriciteta bio u mogućnosti intervenirati u ovu našu dimenziju jer više nije imao ‘materijalno’ tijelo, no i dalje je postojao, samo na drugačijoj frekvenciji.

Ali ni to nije sve. Gospođa se jednom vraćala iz crkve kad ju je zaustavila žena koju nikad prije nije vidjela. Žena joj je rekla da ga mora pustiti. Očigledno je bila u stanju vidjeti njenog pokojnog muža pored nje, odnosno širi spektar frekvencija od onih koje vidi većina ljudi. Budući da je gospođa jako patila za mužem, on je nije napuštao. Nakon susreta s ovom ženom gospođa se dobro isplakala, rekla mužu sve što mu je htjela reći, oprostila se s njim i nakon toga je on otišao u neku novu igru, a svi navedeni fenomeni su prestali.

Treba vam znanstveni dokaz postojanja života nakon smrti, odnosno nastavka igre? Okej, imamo i to. Konstantin Korotkov, ruski znanstvenik, razvio je posebnu tehniku snimanja energije oko tijela (GDV – Gas Discharge Visualization). Pa je onda snimao energiju oko mrtvih tijela, kao i na grobljima. Njegov je zaključak da je smrt prelazak iz jedne dimenzije u drugu dimenziju. Upravo tako. Smrt nije prestanak nego promjena. Smrt, kao i život tek su imaginacije Svijesti. A imaginacija nije ‘čvrsta’, samo se takvom čini.

No, čini se da se nekim ljudima ne sviđa istina da se igra nastavlja. Jedini razlog koji mi pada na pamet je da im se ne sviđa život i da bi nakon smrti radije potonuli u ništavilo nego nastavili. Ali, ne treba se bojati smrti, odnosno nastavka igre. Stanje našeg uma dok smo živi, način na koji percipiramo životne poteškoće nema veze sa stanjem našeg uma nakon smrti. Percepcija se radikalno mijenja. Drugim riječima, nakon smrti igru doživljavamo drugačije, bez opterećenja i briga ovog zemaljskog uma. Dapače, obuzima nas radost i želja za novim igrama. Stoga, opustimo se. Samo se igramo.

Maja sačer

Izvor: Maja Sačer o istinama i lažima

Objava Maja Sačer: I smrt je iluzija pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

U ČETIRI SPORAZUMA sa SAMIM SOBOM don Miguel Ruiz otkriva izvor uvjerenja koja nas ograničavaju, koja nam oduzimaju radost i uzrokuju nepotrebnu patnju. Utemeljena na drevnoj toltečkoj mudrosti, četiri sporazuma sa samim sobom nude moćan obrazac ponašanja koji vrlo brzo može preobraziti naše živote i dovesti do novog iskustva slobode, prave sreće i ljubavi.

B E S P R I J E K O R N O   K O R I S T I T E   S V O J U  R I J E Č

Prvi sporazum je najvažniji, a također i najzahtjevniji. On je veoma važan jer ćete već samo uz pomoć tog prvog sporazuma biti u stanju da se uzdignete na onaj nivo egzistencije koji ja nazivam rajem na zemlji.
Prvi sporazum glasi – besprijekorno koristite svoju riječ. On zvuči vrlo jednostavno, ali je veoma, veoma moćan. Zašto baš riječ? Vaša riječ predstavlja vašu kreativnu moć. Vaša riječ je dar koji potječe direktno od Boga. Uz pomoć riječi vi izražavate svoju kreativnu snagu. Sve iskazujete riječima. O čemu sanjate, što osjećate, i kakvi ste vi zapravo, sve se to manifestira riječima. Riječ je sila, to je vaša sposobnost izražavanja i komuniciranja, mišljenja, a samim tim i stvaranja događaja u vašem životu. Vi imate moć govora. Koja još životinja na ovoj planeti ima moć govora?
Riječ je najmoćnije oruđe koje kao ljudsko biće posjedujete; ona je čarobno oruđe. Ali kao i mač sa dvije oštrice, vaša riječ može stvoriti najljepši san, ili uništiti sve oko vas. Jednu oštricu predstavlja zloupotreba riječi, koja oko sebe stvara pakao.
Druga oštrica je besprijekorna upotreba riječi, pomoću koje možemo stvoriti samo ljepotu, ljubav i raj na zemlji. Zavisno od toga kako je upotrijebite, riječ vas može osloboditi, ili vas baciti u najstrašnije ropstvo.
Riječ je toliko moćna da jedna riječ može ukrasiti život ili uništiti milijune ljudi.
Besprijekorno koristiti riječ znači ne koristiti riječ protiv sebe. Ako vas sretnem na ulici i kažem vam da ste glupi, to izgleda kao da koristim tu riječ protiv vas. Ali zapravo ja svoju riječ koristim protiv sebe, jer ćete me vi mrziti, a to što ćete me mrziti nije dobro za mene. Dakle, ako se naljutim i svojom riječju pošaljem vama sav taj emocionalni otrov, ja koristim riječ protiv sebe. Ako volim sebe, ja ću tu ljubav izražavati u komunikaciji s vama, i to znači da besprijekorno koristim riječ, jer će taj čin proizvesti slične reakcije. Ako ja volim vas, onda i vi volite mene. Ako ja vas uvredim, i vi ćete uvrijediti mene. Ukoliko sam vam zahvalan, i vi ćete biti zahvalni meni. Ako sam sebičan prema vama, i vi ćete biti sebični prema meni.
Besprijekorno koristite svoju riječ. To je prvi sporazum koji trebate sklopiti ako želite biti slobodni, ako želite biti sretni, On je veoma moćan. Koristite riječ na pravi način. Koristite riječ da biste prenijeli svoju ljubav. Besprijekorna upotreba riječi vodi ka osobnoj slobodi, velikom uspjehu i izobilju, ona može odagnati svaki strah i preobraziti ga u radost i ljubav.

N I Š T A   N E M O J T E   S H V A Ć A T I   O S O B N O

Slijedeća tri sporazuma zapravo proizlaze iz prvog sporazuma. Drugi sporazum glasi: Ništa nemojte shvaćati osobno. Što god da se desi u vašoj okolini nemojte to shvaćati osobno. Ništa od onoga što drugi ljudi rade nije zbog vas. Oni to rade zbog sebe. Svi ljudi žive u vlastitom snu, u vlastitom umu; oni se nalaze u potpuno drugačijem svijetu od onoga u kojem mi živimo. Kada nešto shvatimo osobno, mi stvaramo pretpostavku da oni znaju kako je u našem svijetu, i mi pokušavamo da njima nametnemo svoj svijet.
Što god da drugi ljudi rade, osjećaju, misle, ili kažu, nemojte to shvaćati osobno. Ako vam oni kažu da ste divni, oni to ne govore zbog vas. Vi znate da ste divni. Nije potrebno da vjerujete drugima koji vam kažu da ste divni.
Kada zaista vidimo druge ljude onakve kakvi jesu a da pri tome ništa ne shvaćamo osobno, nikada nećemo biti povrijeđeni onim što oni govore ili rade. Čak i ako vas drugi lažu, u redu je. Oni vas lažu zbog toga što se plaše. Oni se plaše da ćete vi otkriti da oni nisu savršeni…..
Ako vam netko ne pruža ljubav i poštovanje, pravi je blagoslov ako vas ta osoba napusti. Ako vas ta osoba ne napusti, svakako ćete s njim ili s njom doživjeti mnogo godina patnje. Kada navika da stvari ne shvaćate osobno postane kod vas duboko ukorijenjena, možete izbjeći mnoge stresove u životu. Vaš bijes, ljubomora i zavist će nestati, pa čak i tuga će jednostavno nestati ako stvari ne budete shvaćali osobno.
Kada steknete naviku da ništa ne shvaćate osobno, nećete imati potrebu da vjerujete u ono što drugi rade ili govore. Bit će potrebno da vjerujete samo sebi da biste odgovorno donosili odluke. Vi nikada niste odgovorni za ponašanje drugih; vi ste odgovorni samo za sebe.
Ako se držite ovog sporazuma, možete putovati širom svijeta potpuno otvorena srca i nitko vas ne može povrijediti. Možete reći: Volim te, bez straha da će vas netko ismijati ili odbaciti. Bit ćete sposobni da tražite ono što želite. Možete reći da, ili možete reći ne – a da pri tome nemate nikakvog osjećaja krivnje i da nemate što sebi predbaciti. Možete uvijek činiti ono što vam je na srcu. I ako se nalazite usred pakla osjećati ćete unutrašnji mir i sreću. Vi ćete ostati u tom stanju blaženstva, a pakao oko vas vas uopće neće dotaći.

N E M O J T E   S T V A R A T I   P R E T P O S T A V K E

Skloni smo tome da o svemu stvaramo pretpostavke. Problem u stvaranju pretpostavki je taj što mi vjerujemo da su one istinite. Mi stvaramo pretpostavke o onome što drugi rade i misle – mi ih shvaćamo osobno – a zatim krivimo njih i reagiramo tako što šaljemo emocionalni otrov preko svojih riječi. Stvaramo pretpostavke, pogrešno shvaćajući stvari, shvaćajući ih osobno, i završimo tako što ni iz čega napravimo strašnu dramu
Uvijek je bolje postaviti pitanje nego stvoriti pretpostavku, zato što pretpostavke predstavljaju preduvjet patnje….
Često pretpostavljamo da naši partneri znaju što mi mislimo i da im mi ne moramo reći što želimo. Mi pretpostavljamo da će oni učiniti što mi želimo, jer nas tako dobro poznaju. Ako ne učine ono što pretpostavljamo da trebaju učiniti, osjećamo se poniženim. U bilo kojoj vrsti veze možemo pretpostaviti da drugi znaju što mi mislimo i da im ne moramo reći što želimo. Stvaramo pogrešnu pretpostavku da druga osoba zna što stvarno želimo. Čitava drama nastaje kada na toj pretpostavci stvaramo i druge pretpostavke. Stvaramo pretpostavke da svi vide život onako kako ga mi vidimo. pretpostavljamo da drugi misle onako kako mi mislimo, osjećaju onako kako mi osjećamo…..
Za ljubav nisu potrebni razlozi; ona postoji ili ne postoji. prava ljubav znači prihvaćanje drugih ljudi onakvih kakvi jesu bez nastojanja da ih promijenimo. Ako pokušavamo da ih promijenimo, to znači da nam se oni zapravo ne sviđaju. Naravno, ako odlučite da živite s nekim, ako sklopite taj sporazum, uvijek je bolje sklopiti takav sporazum s nekim tko je upravo onakav kakav biste vi željeli da bude. Pronađite nekoga koga uopće ne morate mijenjati. Mnogo je lakše pronaći nekoga tko je već onakav kakav bismo željeli da on ili ona bude, umjesto da pokušavamo promijeniti tu osobu. Također, ta osoba vas mora voljeti upravo onakve kakvi ste, tako da on ili ona neće morati da vas mijenjaju. Ako drugi osjećaju da vas trebaju mijenjati , to znači da vas u stvari ne vole onakve kakvi jeste. Zašto biste bili s nekim ako niste onakvi kakvi bi on ili ona željeli da budete.
Najbolji način da sebe spriječimo u stvaranju pretpostavke jeste da postavljamo pitanja. Osigurajte sebi jasnu komunikaciju. Ako nešto ne razumijete, pitajte. Nađite u sebi dovoljno hrabrosti da postavljate pitanja sve dok ne osigurate da vam je sve onoliko jasno koliko može biti. Kada jednom čujete odgovore, nećete morati stvarati pretpostavke jer ćete znati istinu.
Također, pronađite u sebi dovoljno hrabrosti da tražite ono što želite. Svatko ima pravo da vam odgovori da ili ne, ali ćete uvijek imati pravo da pitate. Na isti način, svatko ima pravo da pita vas, i vi imate pravo reći da, ili ne.
Ukoliko nešto ne razumijete, bolje je da pitate i da to razjasnite, umjesto da stvarate pretpostavke.
Uz pomoć i ovog sporazuma lako ćete dobivati što želite jer će se vaš duh slobodno kretati kroz vas. Ovladati ćete vještinom namjera, vještinom duha, vještinom ljubavi, vještinom zahvalnosti i vještinom života. To je cilj Tolteka. To je put ka osobnoj slobodi.

U V I J E K   U Č I N I T E   S V E   Š T O   M O Ž E T E

Postoji još samo jedan sporazum, ali taj sporazum nam omogućava da ostala tri postanu naše duboko ukorijenjene navike. On govori o provođenju prva tri sporazuma. Uvijek učinite sve što možete.
Pod bilo kojim okolnostima, uvijek učinite sve što možete. Ništa manje i ništa više.
Imajte na umu da ono što možete uraditi neće biti isto u svakom trenutku. Kada se ujutro probudite osvježeni i puni snage, najbolje što možete uraditi više je od onoga što možete noću kada ste umorni. Najbolje što možete uraditi razlikovat će se kada ste zdravi i kada ste bolesni, ili trijezni, odnosno pijani. Najbolje što možete učiniti zavisit će od toga da li se osjećate divno i sretno, ili ste uznemireni, ljuti, ili ljubomorni.
Ukoliko se trudite učiniti više od onoga što možete, utrošit ćete više energije nego što je neophodno i na kraju ono najbolje što možete učiniti neće biti dovoljno dobro. Kada se previše naprežete, slabite svoje tijelo i radite protiv sebe, i tada će vam trebati više vremena da postignete svoj cilj. Ali ako činite manje od onoga što vi možete, izlažete sebe frustracijama, samoosuđivanju,osjećaju krivice i kajanju.
Ako uvijek dajete sve od sebe nikada nećete morati sebe kriviti. a ako sebe ne krivite nikada nećete morati patiti zbog osjećaja krivice, stida, i nećete kažnjavati sami sebe.
Ako budete činili sve što možete, živjet ćete punim plućima. Bit ćete produktivni, bit ćete dobri prema sebi, zbog toga što ćete davati sve od sebe svojoj obitelji, svome društvu, svima. Aktivnost je ono što će vas učiniti neizmjerno sretnim. Kada uvijek činite sve što možete, vi ste u akciji. Činiti sve što možete znači da to činite zato što to želite, a ne zato što očekujete nagradu. Kada nešto radite ne očekujući nikakvu nagradu, otkrit ćete da uživate u onome što radite. Nagrada će doći, ali vi se ne vezujete za nagradu. Dobit ćete i više nego što ste se mogli nadati ako ne očekujete nagradu. Ako volimo to što radimo, ako uvijek činimo sve što možemo, onda zaista uživamo u životu. Dobro se zabavljamo, nije nam dosadno i ne doživljavamo stresove.
Činite sve što možete zbog toga što tako želite, a ne zbog toga što tako morate i ne zbog toga što pokušavate zadovoljiti druge.
Ukoliko nešto radite zbog toga što ste na to prinuđeni, nikada nećete biti u stanju dati sve od sebe. Tada je bolje da to uopće ne radite. Umjesto toga vi ćete činiti sve što možete. To što uvijek činite sve što možete čini vas tako sretnim. Biti aktivan znači živjeti punim životom. Pokazati svoje pravo lice znači stupiti u akciju. Možete imati mnogo ideja u svojoj glavi, ali ono što mijenja stvari jeste akcija. Bez provođenja ideja u djelo ne može biti ni manifestacije, ni rezultata, ni nagrade.
Činiti sve što možete sjajna je navika. Ja uvijek činim sve što mogu u svemu što radim i osjećam. Činim sve što mogu da bih svome tijelu pružio sve i da bih primio ono što moje tijelo može da mi da.

Najbolji način da kažete: ˝Volim te, Bože˝, jeste da u svom životu činite sve što možete˝. Bog je život. Bog je život u akciji. Najbolji način da kažete: ˝Hvala ti, Bože˝, to je da se okanite prošlosti i da živite u ovom trenutku, upravo ovdje i upravo sada.

Što god da vam život uzme, dignite ruke od toga. Kada se prepustite i oknete se prošlosti, omogućit ćete sebi da živite punim plućima u ovom trenutku.
Pravo da budete sretni je pravo koje ste stekli rođenjem. Rođenjem ste stekli i pravo da volite, da uživate i dijelite s nekim svoju ljubav. Živi ste, samo živite svoj život i uživajte u njemu. Nemojte se opirati tome da vas život prožme, jer vas tako prožima Bog. Jednostavno živjeti, riskirati i uživati u životu, to je sve što je potrebno. Recite ne kada želite reći ne, i recite da kada želite reći da. Imate pravo biti ono što jeste.
Vi izražavate svoju božansku prirodu samim tim što živite i volite sebe i druge. Božanski je reći: ˝Hej, volim te˝.
Prva tri sporazuma djelovat će samo ako budete činili sve što možete. Nemojte očekivati da ćete uvijek biti u stanju besprijekorno koristiti svoju riječ. Ali možete dati sve od sebe. Nemojte očekivati niti da više nikada ništa nećete shvaćati osobno, samo učinite sve što možete. Nemojte očekivati da više nikada nećete stvoriti niti jednu pretpostavku, ali svakako možete i u tome dati sve od sebe.

Kada budete poštovali ova četiri sporazuma, više nikada nećete živjeti u paklu. Nikada više. Imati ćete potpunu kontrolu nad svojim životom. Četiri sporazuma su tu; vi samo trebate usvojiti te sporazume i poštovati njihovo značenje i snagu. Živite dan za danom. Vaša ljubav i samopoštovanje bit će sve veći i veći. Vi to možete. Ako sam ja to mogao, možete i vi.

Objava Don Miguel Ruiz – Četiri sporazuma sa samim sobom pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

U permakulturi čovjek više nije na prvom mjestu, nego Zemlja, a blagostanje se ne postiže eksploatacijom nego obogaćivanjem resursa od kojih živimo 

Miroslav Kiš, dipl. permakulturni dizajner

Objava Permakultura: Neka vaš vrt bude u skladu s prirodom pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

Rat i veliki vojni objekti su najveći izvori nasilja u svijetu. Bilo da im je svrha obrana ili napad, ove ogromne moćne organizacije postoje samo iz razloga ubijanja ljudi. Pažljivo bismo trebali razmišljati o stvarnosti rata.

Prijevod i izvor: atma.hr

Većina nas smo uvjetovani smatrati vojnu borbu uzbudljivom i glamuroznom – prilikom da ljudi pokažu svoju sposobnost i hrabrost. Budući da su vojske legalne, smatramo da je rat prihvatljiv; općenito, nitko ne osjeća da je rat zločin, ili da je njegovo prihvaćanje kazneno ponašanje.

Ali zapravo, mi smo ispranog mozga. Rat nije glamurozan, ni privlačan. Rat je monstruozan. Njegova priroda je tragedija i patnja.”

Ova je izjava zaista na mjestu. Ako razmislite o tim moćnim organizacijama i vojsci u cjelini one “samo postoje da bi ubili ljude.” Kao što je Dalaj Lama rekao, mi smo uvjetovani da vjerujemo kako je vojna služba nešto na što treba biti ponosan.

Naravno, ti muškarci i žene mogu ući u službu kako bi služili svoju zemlju, uz ogromnu količinu hrabrosti i dobre namjere srca, ali ono što oni ne znaju je da je ovaj globalni rat protiv terorizma potpuna izmišljotina. Izgleda da je neprijatelj od kojeg brane svoju zemlju zapravo produkt njihove vlastite zemlje.

Kao što je dr Michel Choissudovsky, sa Sveučilišta u Ottawi (University of Ottawa’s Emeritus Professor of Economics) rekao, da je globalni rat protiv terorizma potpuno lažan i temelji se na lažnim pretpostavkama. Vojnicima su isprali mozak da razmišljaju kako će obraniti svoju zemlju od neprijatelja, a neprijatelja zapravo u potpunosti podržava i financira zapadni vojni savez, što Dalaj Lama i komentira.

To je upravo razlog zašto “mi smatramo da je rat prihvatljiv”, jer su nas uvjerili da je to neophodna akcija.

“Mi smo tako uvjetovani da rat smatramo uzbudljivim ili govorimo o ovom ili onom prekrasnom oružju kao izvanrednom komadu tehnologije bez da se sjetimo, ako se to oružje upotrijebi, ono će spaliti žive ljude.

Rat je poput vatre u smislu širenja. Ako je neko područje slabo, zapovjednik šalje pojačanje. To je bacanje živih ljudi u vatru. No, budući da smo ispranog mozga ako razmišljamo na ovaj način, nas ne pogađa patnja pojedinih vojnika.

Nema vojnika koji želi biti ranjen ili umrijeti. Nitko od njegovih najmilijih ne želi da ga sustigne nikakva patnja ili smrt. Ako je jedan vojnik poginuo, ili je ostao osakaćen dok kraja života, barem još pet ili deset ljudi – rođaci i prijatelji – također, pate. Trebamo svi biti užasnuti opsegom ove tragedije, ali smo previše zbunjeni.”

Opseg ovog ispiranja mozga je masivan, a ako ćemo zaustaviti ubojstva drugih ljudi i rat općenito, potrebno je da se vojnik “ispranog mozga” probudi. To je ljudsko biće koje povlači okidač, daje naloge i misli da radi nešto dobro.

Mi smo razlog zašto postoji rat u prvom redu, mi ga stvaramo, mi u njemu sudjelujemo i mi ga produžujemo.

Zamislite što bi se dogodilo kad bi svako ljudsko biće na planeti odbilo sudjelovati u ratu?

To je razlog zašto kažemo da promjena mora doći iznutra, a što se više vojnika probudi u pogledu onoga što se stvarno tu događa, biti će više onih koji odbijaju ići u rat.

“Bez obzira koliko su zlonamjerni ili zli mnogi ubojiti diktatori koji trenutno možda tlače svoje narode i uzrokuju međunarodne probleme, očito je da oni ne mogu nauditi drugima ili uništiti bezbroj ljudskih života, ako nemaju vojnu organizaciju koju prihvaća i odobrava društvo.”

Dalaj Lama zatim nastavlja govoriti o tome koliko je rat skup.

Činjenica je da novac uložen u vojske može u potpunosti iskorijeniti siromaštvo i glad na našem planetu. Novac je, također, napravljen ni iz čega, upisana brojka zaslonu računala i tiskana po volji od elite koja ima kontrolu.

Ako koristimo novac kao alat, zašto ga ne koristimo da osiguramo hranu, skloništa i odjeću za svakoga na planeti? Rashodi za obranu svega nekoliko zemalja to mogu napraviti bez problema.

“Trebamo se osjećati zasićenim od nasilja i ubijanja koje se odvija oko nas. Ako čovjeka ubije životinja (ili obratno), to je tužno, ali ako čovjek ubije drugo ljudsko biće to je nezamislivo.

Moramo napraviti poseban napor da ljudi razmišljaju jedni o drugima kao o ljudskim bića, kao o braćama i sestrama. “- Dalaj Lama

Prijevod i izvor: atma.hr

collective-evolution.com / 

Objava Dalai Lama: “Zamislite što bi se dogodilo kad bi svako ljudsko biće na planeti odbilo sudjelovati u ratu?” pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

Danska želi do 2020. pretvoriti svoju poljoprivredu u 100 posto organsku. Država daje poticaje za pretvaranje zemljišta u organsko, a stimulira se i povećanje potražnje za organskim proizvodima.

Izvor: agroklub.com

Danska je postavila cilj da do 2020. cijelu poljoprivrednu proizvodnju pretvori u 100% organsku i biodinamičku. Država tako daje poticaje za pretvaranje zemljišta u organsko, a stimulira se i povećanje potražnje za organskim proizvodima, prenosi časopis LifeGate.

Više od 53 milijuna eura uložila je Danska samo u prošloj godini kako bi svoju poljoprivredu preusmjerila s konvencionalnih na organske metode i tako postala prva država u svijetu koja proizvodi 100% organsku hranu.

Izvoz danskih organskih proizvoda napreduje

Danska je već daleko odmakla kada je u pitanju proizvodnja organske hrane. Njihov nacionalni organski brand slavi već četvrt stoljeća, 97% građana upoznato je s njegovim značenjem, a izvoz danskih organskih proizvoda od 2007. godine povećan je za 200%.

Tamošnja vlada donijela je Akcijski organski plan za Dansku i u njemu u 67 točaka propisala što im je činiti za ostvarenje cilja da do 2020. godine cijela zemlja proizvodi isključivo organsku hranu.

Daju se poticaji za pretvaranje tradicionalnog zemljišta u organsko, država podržava i financira sve one koji rade i ulaže u ovaj sektor, stimulira se povećanje potražnje za organskim proizvodima, ulaže u razvoj novih ideja i tehnologija koje će pomoći promovirati rast organske proizvodnje.

Institucije preusmjeriti na organsko razmišljanje

Inicijativu predvodi Ministarstvo hrane, pojoprivrede i ribarstva, ali u njoj sudjeluju i regije i gradovi i sve državne javne institucije. Jedan od prvih ciljeva je da hrana u javnim ustanovama poput škola i bolnica bude 60% organska, a na organsku prehranu prelazi i danska vojska.

Ministarstvo zaštite okoliša se zalaže za preusmjeravanje zemljišta u područja organskog uzgoja i traže organske proizvođače kojima će iznajmiti zemlju, dok Ministarstvo obrazovanja sprema reformu u okviru koje će se u školama učiti o važnosti ekološke poljoprivrede i nutricionizmu, a bit će i praktičnog dijela bavljenja organskim uzgojem.

agroklub.com

Objava Danska postaje 100 posto organska zemlja pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

Sunce se proziva za brojne probleme s kojima se danas suočava čovječanstvo. Na primjer, kako solarna aktivnost značajno utječe na varijacije klime.

Uloga Sunca po pitanju raka kože je prenapuhana, ali ne može se poreći da opekline mogu pokvariti odmor. Način na koji sunčan dan može utjecati na vašu kožu pa čak i na vaše raspoloženje, je samo dio priče.

Izvor: naturalnews.com

Većina ljudi je svjesna da Mjesec može utjecati na morske mijene i vrijeme, ali, što je sa suncem? Uostalom, daleko je veće i svjetlije, pa stoga ima smisla da i ono može imati veliki utjecaj. Ako Mjesec može učiniti da se ljudi ponašaju kao luđaci, kao što neki vjeruju, može li sunce ljude učiniti čak i luđima?

Kao što je Therese Wade izvijestila u”Waking Times-u”, šamanska i autohtona uvjerenja ne samo da podrazumijevaju povećanja ekstremnih vremenskih prilika, nego povezuju i socijalne nemire i masovne tragedije sa aktivnostima sunca. Usmene predaje prenošene kroz generacije u plemenima poput Hopi tvrde da je trenutni period nestabilnosti kroz koji svijet prolazi dio ciklusa koji je povezan s prirodnim ritmovima sunca dok se kreče kroz galaksiju. Uvjeti u kojima se sunce nalazi, vjeruju, odražava se na vrijeme na našoj planeti, kao i na društvene i socijalne strukture, te na aktivnosti našeg mozga na individualnoj razini.

Upravo sada, kako kažu, sunce je u periodu opadanja, privlačeći još više energije u sebe, također energiju i sa površine zemlje. To, oni vjeruju, oslobađa napetosti na površini Zemlje. Zemljini vodeni tokovi i vrijeme reagira na to.

Hopi to vide kao razbijanje ograničavajućih društvenih struktura te izlazak skrivenih informacija na površinu, što uvelike odgovara onome što se danas događa u svijetu. Svjedoci smo rastućih društvenih nemira i novih otkrića nedoličnih ponašanja onih na položajima vlasti.

To također utječe na naše raspoloženje i naš mozak, iz razloga što mozak radi pomoću elektromagnetskih impulsa. Kod nekih ljudi to može potaknuti kreativnost i inspiraciju, dok se drugi mogu osjećati bespomoćno. Također, čini se da se oni sa mentalnim problemima ponašaju sve više nepredvidljivije, što možda objašnjava mnoge masovne pucnjave i druge slučajeve nasilja koji se događaju u zadnje vrijeme.

Što je rješenje? Prema plemenu Hopi i brojnim šamanima najbolji pristup tijekom ovog vremena je kretanje i promjena zajedno sa planetom. Umjesto da pokušavamo raditi protiv nje, moramo se uskladiti sa njom. Ako neka mjesta postanu previše suha, vruća ili pak hladna, zajednice bi se trebale preseliti baš kao što su to činile i u prošlosti.

Moć Sunca je nesporna

Čak i ako ne prihvaćate ova vjerovanja, teško je ignorirati znanost. Na primjer, sunčeve zrake su legitimna prijetnja ljudskoj civilizaciji, i one mogu udariti uz jako malo upozorenja. Vjerojatno ste već svjesni da solarne oluje mogu utjecati na Zemljino električno polje i radiokomunikacije, a to je scenarij na koji bi svi trebali biti spremni.

Sunce također utječe na nas na manje očigledne načine. Na primjer, Norveško istraživanje je otkrilo da ljudi koji su rođeni tijekom razdoblja sunčeve oluje i povećane aktivnosti sunca imaju životni vijek u prosjeku pet godina kraći. Istraživači su došli do ovog zaključka nakon proučavanja demografskih podataka o 8.600 ljudi rođenih između 1676. i 1878. godine i uspoređujući ih sa solarnom aktivnošću na datum rođenja. Istraživači su također povezali solarnu aktivnost s višim ultraljubičastim zračenjem, što je uzrokovalo oštećenja stanica, reproduktivna pitanja i oštećenja DNA.

Sa druge strane, sunce povećava proizvodnju vitamina D u našem tijelu, smanjujući rizik od niza zdrastvenih problema i bolesti te podiže raspoloženje. Tu je i činjenica da je sunce neophodno za život na našem planetu. Iako je solarna aktivnost povezana s mnogo problema, ostaje činjenica da nismo u mogućnosti živjeti bez njega.

Izvor: naturalnews.com

Objava Da li sunce poput mjeseca utječe na vremenske prilike i ljudske emocije? pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

U ovom trenutku mogli bi biti bilo gdje, raditi bilo što.

Umjesto toga sjedite sami pred ekranom.

Dakle što nam brani da radimo ono što želimo? Da budemo gdje želimo biti?

Svaki dan probudimo se u istoj sobi i slijedimo istu rutinu, preživjeti dan isto kao i jučerašnji.

Ipak nekad je svaki dan bio nova avantura.

Usput se nešto promijenilo. Prije su naši dani bili bezvremenski, danas su naši dani planirani.

Je li to ono što znači biti odrastao? Biti slobodan?

No, jesmo li uistinu slobodni?

Hrana, voda, zemlja.

Važni elementi koje trebamo da preživimo, u vlasništvu su korporacija.

Nema hrane za nas na drveću, nema svježe vode u potocima, nema zemljišta za izgradnju doma.

Ako ste probali i uzeli ono što Zemlja nudi, zatvoriti će vas.

Tako slušamo njihova pravila.

Svijet otkrivamo kroz udžbenike.

Godinama sjedimo i podrigivamo ono što su nam rekli. Testirani i ocjenjivani smo kao subjekti u laboratoriju.

Uzgojeni smo da ne mijenjamo ovaj svijet, uzgojeni da se ne mijenjamo.

Dovoljno pametni da radimo svoj posao, ali ne i da se pitamo zašto to radimo.

Tako radimo i radimo, a da nam ne ostane vremena da živimo život za koji radimo.

Do dana kada smo prestari da bi radili svoj posao.

Onda je na redu da umremo.

Naša djeca preuzima naše mjesto u igri. Za nas je naš put jedinstven, ali zajedno nismo ništa više od goriva. Gorivo koje pokreće elitu.

Elita koja se skriva iza logotipa korporacija.

To je njihov svijet. I njihov najvrjedniji resurs nije u zemlji.

On je u nas.

Gradimo njihove gradove, upravljamo njihove strojeve, ratujemo njihove ratove.

Uostalom, novac nije ono što ih pokreće. To je moć.

Novac je jednostavno alat koji koriste za našu kontrolu.

Bezvrijedni komadi papira od kojih ovisimo da se hranimo, krećemo, zabavljamo.

Dali su nam novac, a zauzvrat dali smo im svijet.

Tamo gdje je bilo drveće koje je čistilo naš zrak, sada su tvornice koje ga truju.

Tamo gdje je bila voda za piće je otrovni otpad koji smrdi.

Tamo gdje su životinje slobodno trčale su tvorničke farme gdje su rođene i zaklane po tekućoj traci za naše zadovoljstvo.

Više od milijarde ljudi gladuje, unatoč tome da ima dovoljno hrane za sve. Gdje sve to vodi?

70% zrna koje je posijano poraste kao hrana za udebljavanje životinja koje jedemo za objed.

Zašto bi se pomoglo gladnima? Nema profita od njih.

Mi smo kao kuga koja hara zemljom, uništavamo onu okolinu koja nam omogućuje da živimo.

Sve vidimo kao nešto što se može prodati, kao stvar koje se može imati.

Ali što će se dogoditi kada će biti zagađena posljednja rijeka? Otrovan posljednji dah zraka?

Kad neće biti goriva za kamione koji nam dovoze hranu?

Kada ćemo shvatiti da novac ne možemo jesti, da nema vrijednosti?

Mi ne uništavamo planet. Uništavamo sav život na njemu.

Svake godine na tisuće životinjskih vrsta izumire.

A vrijeme istječe i mi smo sljedeći.

Ako živite u Americi postoji 41% šanse da ćete dobiti rak.

Bolesti srca će ubiti jednog od tri Amerikanaca.

Uzimamo lijekove na recepte za rješavanje tih problema, ali medicinska skrb je treći najveći uzrok smrti, nakon raka i srčanih bolesti.

Pričaju nam da se sve može riješiti bacanje novca na znanstvenike kako bi mogli otkriti tabletu da bi naši problemi nestali.

Ali farmaceutske tvrtke i udruge raka računaju na našu patnju da ostvare profit.

Mislimo da radimo za zdravlje, ali u stvari bježimo od uzroka. Naše tijelo je proizvod onoga što smo konzumirali i hrana koju jedemo je namijenjena isključivo postizanju profita. Sami sebe punimo otrovnim kemikalijama.

Tijela životinja puna su lijekova i bolesti.

Ali to ne vidimo. Mala skupina korporacija koje posjeduju medije to ne žele.

Okružuju nas sa fantazijom za koju nam je rečeno da je realnost.

Smiješno je pomisliti da su ljudi nekad mislili da je zemlja središte svemira.

Baš kako se mi sada vidimo kao središte planeta.

Pokazujemo na našu tehnologiju i kažemo da smo najpametniji.

Ali zar računala, automobili i tvornice doista pokazuju koliko smo inteligentni?

Ili pokazuju koliko smo postali lijeni.

Stavili smo si tu “civiliziranu” masku.

Ali kada je skinete, što smo mi?

Kako brzo zaboravljamo da smo samo u posljednjih stotinu godina dopustili ženama da glasaju; omogućili crncima živjeti ravnopravno.

Djelovali smo kao da smo sveznajuća bića, no postoji mnogo ne viđenog.

Hodamo ulicom zanemarujući sve male stvari.

Oči koje bulje. Priče koje one dijele.

Vidjevši sve kao pozadinu na ‘mene’.

Možda se bojimo da nismo sami. Da smo dio mnogo veće slike.

Ali nismo uspjeli uspostaviti vezu.

Ne smeta nam ubijanje svinji, krava, kokoši, stranaca iz stranih zemalja.

Ali ne i naših susjeda, ne naših pseta, naših mačaka, onih koje smo zavoljeli i razumijemo ih.

Druga stvorenja nazivamo glupima, unatoč tome pokazujemo na njih kako bi opravdali svoje postupke.

Pa zar ubijati samo zato što možemo, jer smo tako uvijek radili, to opravdava? Ili to pokazuje koliko malo smo naučili.

Da i dalje radije djelujemo po prvobitnoj agresiji, nego da mislimo i suosjećamo.

Jednog dana ovo čudo što ga zovemo život napustiti će nas.

Naša tijela će istrunuti, naše dragocjenosti biti će samo uspomene.

Jučerašnja dijela biti će sve što je ostalo.

Smrt nas stalno okružuje, ipak se čini tako daleko od naše svakodnevne stvarnosti.

Živimo u svijetu na rubu kolapsa.

Ratovi sutrašnjice neće imati pobjednika.

Za nasilje nikada neće biti odgovora; ono će uništiti svaku moguće rješenje.

Ako svi pogledamo naše najdublje želje, vidjet ćemo da naši snovi nisu toliko različiti.

Dijelimo zajednički cilj. Sreća.

Uništavamo svijet u potrazi za uživanjem, a da nikad ne pogledamo u sebe.

Mnogi od najsretnijih ljudi su oni koji posjeduju najmanje.

Da li smo doista tako sretni s našim iPhonima, našim velikim kućama, našim luksuznim automobilima?

Postali smo nepovezani. Idoliziramo ljudi koje nikad nismo sreli.

Svjedoci smo posebnostima na ekranima a ne onim običnim svugdje drugdje.

Čekamo da netko donese promjene a da pri tome ne razmišljanja da mijenjamo sebe.

Predsjednički izbori bi mogli biti i kao bacanje novčića. To su dvije strane iste medalje.

Biramo koje lice želimo i iluziju izbora, promjena je stvorena.

Ali svijet ostaje isti.

Ne shvaćamo da političari ne služe nama; oni služe onima koji ih financiraju da dođu na vlast.

Trebamo vođe, a ne političare. Ali na ovom svijetu sljedbenika zaboravili smo da vodimo sebe.

Prestanite čekati promjenu i budite promjena koju želite vidjeti.

Do ove točke nismo stigli sjedeći na našim guzicama.

Ljudska rasa nije preživjela jer smo najbrži ili najsnažniji, nego zato što smo radili zajedno.

Savladali smo radnju ubijanja. Ali sada svladajmo i radost življenja.

Ne radi se o spašavanju planeta. Planet će biti ovdje pa ako nas ima ili nema.

Zemlja je tu oko milijardu godina, svatko od nas će biti sretan da ih preživi osamdeset.

Mi smo bljesak u vremenu ali naš utjecaj je zauvijek.

Često sam poželio da sam živio u doba prije računala, kada nije bilo ekrana da nas odvraćaju.

Ali sam shvatio da postoji jedan razlog zašto je ovo jedine vrijeme u kome želim biti živ.

Zato što baš danas imamo priliku kao nikada prije.

Internet nam daje snagu za izmjenjivanje poruka i ujedinjenje milijuna diljem svijeta.

Dok još možemo moramo koristiti naše ekrane da nas okupe a ne da nas udalje.

Na kraju krajeva naša generacija će odrediti budućnost života na ovom planetu.

Ili ćemo i dalje služiti ovom sustavu razaranja dok neće nestati i posljednje siječnje na naše postojanje.

Ili ćemo se probuditi. Shvatite da naš razvoj ne ide prema gore, već dole … kao da imamo ekrane u našim licima, tako da ne vidimo kuda nas vodi.

Ovaj sadašnji trenutak je ono do kuda su nas doveli svaki korak, svaki dah i svaka smrt.

Mi smo lica svih onih koji su došli prije nas.

A sada je na nama red. Možete odabrati da izaberete svoj vlastiti put ili slijediti cestu po kojoj je pošlo već bezbroj drugih.

Život nije film. Scenarij nije već napisan.

Mi smo pisci. Ovo je vaša priča, naša priča.

By Spencer Cathcart

Objava Tamo gdje je nekad bilo drveće koje je čistilo naš zrak, sada su tvornice koje ga truju pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

Kada bismo na radnom mjestu provodili 4 umjesto sadašnjih 8 sati dnevno, ništa se strašno ne bi dogodilo. Gospodarstvo ne bi propalo, robe ne bi nestalo, tržište se ne bi ugasilo. Ali bismo kao pojedinci koji su i radnici – bili zadovoljniji i sretniji.

Prenosimo zanimljiv tekst Gorana Majetića.

Preuzeto sa: oazaznanja.com

Zamisao nije nova, naglašena je već u starodrevnim Vedama. No i nije upućena prvenstveno vladama, niti poslodavcima. Već osobama koje su dovoljno hrabre da same stvaraju kakvoću svojeg života.

Moja draga prijateljica nedavno je odučila puno radno vrijeme profesorice u školi zamijeniti za upola kraći radni dan. Pa će uskoro na nastavi biti dvostruko manje vremena i time dobiti mogućnost da veći dio dana posveti sebi, obitelji, prijateljima … ali i ispunjenju svojeg životnog sna.

Rad je dakako poželjan, ali ljudska sreća je uvelike ovisna o mogućnosti izbora posla i plodovima toga rada. Raditi posao kojeg voliš, želja je svih duhom zdravih osoba. No nikoga tko želi živjeti od svojeg rada ne privlači slabo plaćen, a kamoli neplaćen rad. Ako se pri tome misli isključivo na novac, to je sušta istina. Ipak, iako su manjina, uvijek ima ljudi koji rade posao (ili poslove) kojeg vole, makar za njega i ne bili (odgovarajuće) plaćeni. A posao kojeg vole, ljudi su u stanju raditi koliko god sati treba, i čitav život, pod uvjetom da to čine kao slobodni ljudi, a ne robovi poslodavca i vlastodržaca. U protivnom i 4 sata rada, a pogotovo 8 ili više, su višak.

Odluka moje prijateljice me iskreno obradovala. Danas je u našem društvu malo ljudi spremno na takav iskorak. O tome posredno svjedoči, primjerice, grupa s Facebooka “Smanjimo radno vrijeme s 8 na 4 sata dnevno”, koja trenutno nema previše “obožavatelja”. Poruka njezinog osnivača, Vedrana Babića, za prosječnog “radnog čovjeka” jednostavno zvuči presmiono: “Smatram da čovjek ne može pažnju na poslu održati duže od 4 sata i da je to vrijeme optimum koliko čovjek treba raditi kako bi si osigurao egzistenciju. Mislim da bi se i na ovaj način ukinula nezaposlenost iako bi se plaće smanjile. Smatram jako bitnim uvođenje promjena na globalnoj razini i to ne samo po ovom pitanju, jer mi ne smijemo biti strojevi čiji će se život svoditi na pustu egzistaneciju i “pravljenje novca”. Moramo vratiti duh i harmoniju u ljudske živote.”

Kako malo raditi, a živjeti dobro?

O prednostima kraćeg radnog vremena moguće je pročitati više knjiga, mahom stranih pisaca. Jedna od njih je “Četverosatni radni tjedan”, koju je objavio 30-godišnji Amerikanac Timothy Feriss. U osvrtu na knjigu kojeg donosi Agencija za dobre vijesti Media positiva naglašava se da knjiga Tima Ferrissa govori o stjecanju hrabrosti za korjenito mijenjanje životnog stila. Ona čitatelja potiče da ozbiljno razmotri bitno pitanje koje se najčešće izbjegava: Što zaista želim od svog života. Michael E. Gerber o vrijednosti knjige kaže: “”Četverosatni radni tjedan” je novo rješenje za stari problem: kako raditi da bismo živjeli, a ne živjeti da bismo radili. Čitatelje ove knjige čeka svijet neiscrpnih mogućnosti da san o boljem životu pretvore u stvarnost.”.

Neke od knjiga koje se dotiču kraćeg radnog vremena spominje dr. Darko Polšek u svojoj knjizi “Svjetsko carstvo i njegovi neprijatelji” objavljenoj 2007. godine. Naslov eseja “Dobar dan, lijenosti!”, s podnaslovom “Kako malo raditi, a živjeti dobro”, pisac je nazvao po knjizi Corinne Maier “Dobar dan, lijenosti. Umijeće i važnost minimalizacije posla na radnome mjestu” (* 1).

Dobrovoljni robovi

Prenosim neke ulomke iz navedenog eseja dr. Darka Polšeka: “Corinne Maier, viša ekonomistica u Francuskoj elektroprivredi (EDF), s doktoratom iz psihoanalize, napisala je britku satiru (tzv. eflet: poluesej – polupamflet) brojnih self-help knjiga biznis-menadžera, gurua i psihologa kojima se veliča korporativna kultura i obećava poboljšanje vlastite karijere. Jer, osim satire na knjige o samopomoći, knjiga “Dobar dan lijenosti” je i oštra kritika danas sve jače korporativne kulture koja od zaposlenika traži sve intenzivniju i besmisleniju identifikaciju s poduzećem. … Naslovi odlomaka njezine knjige govore sami: “Idioti koji sjede do vas”, “Kultura poslovanja, vraga!”, “Zašto ne možete izgubiti ako date otkaz” ili “Korporativna kultura – glupi ljudi””.

Dr. Polšek navodi da podaci Maierove nisu daleko od istine. Prema podacima OECD-a francuski su radnici 2004. godine radili 24% manje radnih sati negoli 1970., za razliku od Amerikanaca koji danas rade 20% više. Također spominje da su u Britaniji nedavno objavljene dvije knjige s istom porukom (“radi manje, planduj više”), ali s većom količinom zabrinutosti zbog povećanja količine radnog vremena. To su knjige “Dobrovoljni robovi: Kako kultura pretjeranog rada vlada našim životima” Madeleine Bunting i “Kako biti lijen” Toma Hodkinsona.

U Hodkinsonovoj knjizi spominje se primjerice misao filozofa C. S. Lewisa (1898. – 1963.): “U antičko doba ljudi su se prodavali u roblje kako bi mogli jesti”, a tako je i u suvremenome društvu.”. Filozof Bertrand Russell (1872. – 1970.) se pak otvoreno zalagao za četverosatni radni dan. Dr. Polšek se stoga pita: “Zašto se dobrovoljno potčinjavamo ropskome poslu, dugim radnim satima i visokim razinama stresa? Zašto postajemo dobrovoljni robovi? Hodkinsonova knjiga, kao i njegov satirični časopis Idler nude brojna rješenja za korisnije trošenje vremena.”.

Knjiga “Dobrovoljni robovi” nudi daljnje odgovore, o čemu dr. Polšek izvještava: “Do 70-ih godina broj radnih sati konstantno se smanjivao. Mnogi industrijalci brinuli su se da će s viškom slobodnoga vremena radnici sve više početi baviti politikom. Ako ih zaposlimo i iscrpimo, prema takvoj filozofiji, oni će imati manje slobodnog vremena za sindikalne sastanke. Ali Henry Ford odnio je pobjedu. Dajte im više slobodnoga vremena, tvrdio je on, i imat će više vremena da troše, primjerice za njegove automobile. A povećanje potrošnje bit će dobro za posao. Ali 80-ih se godina broj radnih sati ponovno počeo povećavati.”

Požuda za potrošnim dobrima

Danas i dalje raste, iako su kako napominje dr. Polšek, mahom uklonjeni naporni tjelesni uvjeti rada ili pak dječji rad. Ali, dodaje, mi smo još uvijek robovi i navodi zaključke Bunting: “Rad nas je posve zaokupio, on preokupira našu svijest, a tjelesni napor zamijenjen je novim psihološkim naporom. Plaće su male, radni sati dugi, a razine stresa sve su veće.” Za razliku od negdašnjeg kapitalizma, ukazuje se u knjizi, današnji dobrovoljni robovi dolaze iz različitih klasa, menadžerske i radničke, to jest iz klase onih koji bi imovinski mogli raditi manje i onih koji ne mogu dobiti nikakav drugi posao. Stoga su upravo te klase najpodložnije novim sustavima otuđenja.

Spominjući nove načine prisile i otuđenja, Buntingova ističe: “Velike kompanije koriste nove pojmove poput “brandinga” ili “grupnog rada” kako bi radnicima stvorile iluziju da im kompanija pruža neku vrstu smisla života; smisla koji im je nekoć pružala crkva ili zajednica.”

Drugi činitelj, na kojeg posebice upozorava, “… a koji nas sili da svakodnevno ustajemo iz kreveta i krećemo na posao jest naša požuda za potrošnim dobrima. Ta požuda zamjenjuje stari motiv gladi. “Milijuni proizvoda nadmeću se za naš novac a njihovi proizvođači koriste sve genijalnije trikove da nas uvjere da im damo svoj novac.” Buntingova tvrdi da se time zatvara još jedan krug otuđenja, jer se dokolica pretvara u poligon proizvodnje. Današnje vlade potiču takvu radnu etiku, “rad je za vladu univerzalni lijek za sve socijalne nedaće”, a sustavom subvencija velikoj industriji one pomažu da nadnice ostanu male.”.

Tako vlade i poslodavci zaluđuju i osiromašuju građane, koji ne uviđaju da, prema Buntingovoj, rješenje leži “… u dobrom životu uz manje posjedovanja. Manje novca znači manje rada. Manje rada znači više slobode za ono što želimo raditi.” I pruža primjere blagostanja obitelji koje su se svojevoljno odrekle “bogatstva” kako bi živjele boljim životima.

U tome leži zadaća i za sindikate, naglašava dr. Polšek pozivajući se na riječi Buntingove, jer su “… sindikati u svojoj borbi za više plaće zaboravili na blagostanje, na nesposobnost da kontroliramo vlastito vrijeme i vlastiti duh. I vlade mogu učiniti svoje. Kraći radni tjedan je dobar početak. Ali prvo sami moramo naučiti odbaciti radoholičarsku etiku, “prihvatiti slobodu i redefinirati značenje uspjeha u životu.”.

 Goran Majetić
udruga-kameleon.hr

Preuzeto sa: oazaznanja.com

Objava Na poslu najviše 4 sata dnevno – Raditi da bismo živjeli, a ne živjeti da bismo radili! pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

“Život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.”

Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više – uživamo manje; Imamo veće kuće, a manje obitelji; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nepromišljeno, smijemo se premalo, vozimo prebrzo, olako se ljutimo, prekasno liježemo, ustajemo umorni, čitamo nedovoljno, gledamo TV suviše.

Uvećali smo naše posjede, ali smo umanjili naše vrijednosti. Previše pričamo, premalo volimo, prečesto mrzimo. Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

Putovali smo na mjesec, a problem nam je otići preko ulice i upoznati novog susjeda. Zagospodarili smo vanjskim prostorom, ali ne i unutrašnjim. Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari.

Očistili smo zrak, a zagadili dušu. Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.

Pišemo više, ali učimo manje. Planiramo više, ali postižemo manje. Naučili smo žuriti, ali ne i čekati. Imamo višu zaradu, ali i niži moral. Imamo sve više hrane, a sve smo više nezahvalni. Gradimo jače kompjutere sa većom memorijom, ali mi razgovaramo sve manje i manje. Težimo više kvantitetu, a zaboravljamo na kvalitet.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave; velikih ljudi, a malih karaktera; brzih zarada i površnih odnosa. Ovo je vrijeme mira u svijetu, a rata u kući. Vrijeme mnogo dokolice, a malo uživanja. Vrijeme raznovrsne hrane i loše ishrane.

Sve je manje financijskih problema u braku, a sve više razvoda; sve je više luksuznijih kuća, ali i podijeljenih domova; ovo su dani brzih putovanja, oskudne odjeće i niskog morala; sve debljih ljudi, i tableta koje mogu sve – da te oraspolože, otupe ili ubiju.

ZAPAMTITE! Provedite što više vremena s vašim voljenima, jer oni neće biti vječno pored vas. Recite poneku ljubaznu riječ onome ko vas odozdo gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se dati topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta vas ništa. Sjetite se reći “Volim te” vašem partneru i vašim voljenima, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će izliječiti svaku povredu ako dolaze duboko iz srca. Sjetite se držati se za ruke i cijeniti trenutke kada ste zajedno, jer jednoga dana te osobe neće biti tu.
Nađite vremena da volite, nađite vremena da razgovarate, i nađite vremena da podijelite vaše dragocjene misli sa drugima.
Smijte se često, dugo i iskreno. Smijte se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.

George Carlin

Objava George Carlin – PARADOKS NAŠEG VREMENA pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

Istanbulska konvencija neće podići razinu zaštite  prava žena i zaštite od obiteljskog nasilja, što navode zagovornici njene brze ratifikacije. Neće doći do  izmjene makar i jednog članka zakona u području zaštite prava od nasilja u obitelji jer je u najnoviji Zakon donesen u srpnju ove godine ugrađena nova EU Direktiva 2012/29/EU, pa se  primjenjuju  najviši EU standardi. Dakle, ratifikacija Konvencije sama po sebi ne bi ženama i žrtvama obiteljskog nasilja donjela ništa novog i ništa bolje od onog što već sada imaju.

Pravi cilj ratifikacije Istanbulske K. je što se pod krinkom zaštite ljudskih prava žena želi nametnuti protuznanstvena i protuljudska „rodna“ ideologija. Bit rodne ideologije je tvrdnja da je spol biološki zadan i nepromjenjiv, dok je rod društvena konstrukcija, nestabilna i promjenjiva pa tako svatko prema svojoj volji može birati svoj rod, tako da prema spolu može biti muškarac, a prema rodu žena. Primjena zakona o rodnom identitetu u drugim zemljama rezultirale su pojavom daleko većeg nasilja nego do tada. Npr. osoba koja se deklarira kao „žena“ ima zakonsko pravo ulaziti u ženske nužnike i svlačionice. Postavlja se pitanje kakvi su to zakoni koji žele zaštititi žene od nasilja, a izlažu djevoje i žene neugodnostima u prostorima i okruženjima koja su namjenjena samo njima.

Rodna ideologija je uvod u transrodnost, društvo u kojem spol postaje tek hir dobrog ili lošeg raspoloženja djeteta, ili još gore, medijske propagande ili odgoja. Svijest ili duša nemaju rod, ono nisu niti muškog niti ženskog roda, ali tijelo u kojem ili kroz koje svijest doživljava ovu stvarnost, definitivno je muškog ili ženskog roda/spola.

Priče kako je možda duh žene zarobljen u tijelu muškarca ili obrnuto, su priče, duh-duša-svijest NEMA SPOL.

Američka udruga pedijatara poziva one koji rade u zdravstvu, odgojitelje i zakonodavce da odbace politiku i sve upute koje uvjetuju da djeca prihvate kao normalan život pomoć kemijskih i kiruških sredstava za promijenu spola. U nastavku donosimo ključne zaključke udruge pedijatara.

ČINJENICE – A NE IDEOLOGIJA – ODREĐUJU STVARNOST.

1. Ljudska seksualnost je objektivno binarno svojstvo „XY“ i „XX“ kao genetička oznaka muškog i ženskog. Norma   za oznake ljudskih svojstava mora biti MUŠKO ili ŽENSKO. Ljudska seksualnost je binarna sa svrhom reprodukcije i procvata neše vrste. Ovo je načelo očito. Vrlo su rijetki poremećaji razvoja spolova (DSD), uključujući ali ne ograničavajući se na testisnu feminizaciju i kongenitalnu nadbubrežnu hipertenziju i svi su medicinski prepoznatljivi kao odstupanja od seksualne binarne norme i s pravom se prepoznaju kao poremećaj određenih ljudskih karakteristika. Pojedinci s DSD simptomima (koji se nazivaju i inter-seks) ne predstavljaju treći spol.
2. Nitko se ne rodi s rodom. Svatko se rodi s biološkim spolom. Spol (svijest i osjećaj sebe kao muškarca i žene) sociološki je i psihološki pojam; nije objektivno biološki. Nitko se ne rodi sa svijesti o sebi kao muškarac ili žena. Ta se svijest razvija tijekom vremena poput svih razvojnih procesa. Ona može biti i istisnuta iz subjektivne percepcije, odnosa i neželjenih iskustava djeteta od ranog djetinjstva. Ljudi koji se prepoznaju kao „osjećaj suprotnog spola“ ili „negdje između“ nemaju treći spol. Oni ostaju biološki muškarci ili biološke žene.
3. Vjerovanje osobe da je ono što nije ili da jest nešto što nije je u najboljem slučaju znak poremećenog razmišljanja. Kako bi inače zdravi biološki dječak smatrao sebe djevojčicom ili zdrava biološka djevojčica da je dječak. Tu postoji objektivni psihološki problem u svijesti a ne u tijelu i tako mu treba pristupiti. Ova djeca pate od rodne disforije. Rodna disforija (GD) ranije navedena kao poremećaj rodnog identiteta (GD) prepoznati je mentalni poremećaj u najnovijem izdanju dijagnostičkog i statističkog priručnika Američke psihijatrijske udruge (DSM). U psihodinamičnoj i društvenoj teoriji učenja GD poremećaj rodnog identiteta nikada nije bio zanijekan.
4. Pubertet nije bolest i hormoni koji blokiraju pubertet mogu biti opasni. Hormoni koji blokiraju povratno i nepovratno pubertet uvode stanje bolesti – odsutnost puberteta – koče rast i spolnost u ranije biološki zdravom djetetu.
5. Prema DSM-5 čak 98% spolno zbunjenih dječaka i 88% spolno zbunjenih djevojčica u konačnici prihvaćaju svoj biološki spol nakon prirodnog prolaza kroz pubertet.
6. Djeca u doba prije puberteta s dijagnosticiranom spolnom disforijom mogu dobiti blokatore puberteta u jedanaestoj godini te će u kasnijoj adolescenciji morati uzimati corss-sex –unakrsne spolne- hormone da nastave oponašati suprotni spol. Ta djeca nikada neće moći začeti ni na koji način genetski određenu djecu čak ni putem reproduktivne tehnologije. K tome unakrsni – cross-sex -hormoni (testosterone i estrogen) povezuju se s opasnim zdravstvenim rizicima koji se ne ograničavaju samo na srčane bolesti nego uključuju i visoki krvni tlak, krvne ugruške, srčani udar, dijabetes i rak.
7. U Švedskoj, koja je kao država koja najviše promiče LGBTQ – L( esbijski) G(homoseksualni) B(biseksualni) T(transgender) Q( čudno i upitno) je broj samoubojstava približno dvadeset puta veći među odraslima koji koriste unakrsne, cross-sex, hormone i podvrgavaju se odgovarajućim kiruškim zahvatima promjene spola. Koja će razumna osoba koja ima osjećaj samilosti osuditi malu djecu na takvu sudbinu znajući da će nakon puberteta 88% djevojčica  i 98% dječaka  prihvatiti stvarnost i postići stanje mentalnog i tjelesnog zdravlja?
8. Poticanje i uvjetovanje djece da vjeruju životu podržanom kemijom i kiruškim zahvatima za postizanje lažnog spola je ZLOSTAVLJANJE DJECE.

Objava ISTANBULSKA KONVENCIJA Trojanski konj rodne ideologije i uvođenje transrodnosti pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

U nedavnom izvješću je utvrđeno da je tijekom posljednja dva desetljeća izgubljena čak desetina površine od ukupne netaknute prirode. To znači da je od 1993. godine na području dvostruko većem od Aljaske uništen sav biljni i životinjski svijet te područje divljine sada obuhvaća samo 23% ukupne Zemljine kopnene mase. Ovo možemo zahvaliti sami sebi, ljudskom fatkoru, zbog rudarstva, ilegalne sječe, intezivne poljoprivrede i istraživanja nafte i plina.

Piše: Irena Dujmušić

Međunarodni tim znanstvenika u istraživanju ističe kako je moguće, ukoliko se ovaj trend nastavi, da neće ostati niti jedno značajno područje divljine i to za manje od jednog stoljeća. Otkrili su i da su gubitkom divljine najteže pogođena područja Amazone i središnje Afrike. Od 3,3 milijuna kvadratnih kilometara divljine uništene od 1993., Amazona činili gotovo trećinu, a daljnjih 14 posto je uništeno u središnjoj Africi. Istraživači su zaključili da je ostalo 30,1 milijuna kvadratnih kilometara netaknute prirode, što iznosi manje od četvrtine ukupne kopnene mase planeta.

Područje divljine se definira kao biološki i ekološki netaknut krajolik, uglavnom bez ljudskog uznemiravanja. Mada danas takvih područja gotovo i da nema, ono što najviše zabrinjava je činjenica da se divljina uništava bržim tempom nego što se uspostavljaju zaštićena područja. Stručnjaci ističu da mnogi nisu svjesni činjenice da se područje divljine ne može oporaviti, jednom kada je uništeno. Nakon što nestane, ekološki procesi koji podupiru ekosustave nestaju, i više se nikada ne mogu vratiti u stanje u kojem su bili. Jedina je opcija proaktivno štititi ono što je ostalo.

Većina netaknute prirode se nalazi se u Sjevernoj Americi, Sjevernoj Aziji, Sjevernoj Africi i na australskom kontinentu, a jedina ohrabrujuća činjenica je da se većina divljine, 82,3 posto, odnosno 25,2 milijuna četvornih kilometara, još uvijek sastoji od prostranog, neprekinutog područja površine od najmanje 10.000 četvornih kilometara. Da je preostali dio divljine iscjepkan u više manjih područja, bili bismo u daleko težoj situaciji nego u ovom trenutku, jer ne samo da su manje površine teže za održavanje, nego je gotovo nemoguće dobiti točna očitanja o prisutnim ekološkim zajednicama.

Iako postoje dobri primjeri programa očuvanja netaknute divljine, u konačnici, pozitivnih primjera je premalo i ako se ovako nastavi, ne piše nam se dobro. Uništavanje divljine i općenito okoliša utječe na svako biće na svijetu, stoga bi trebali osjećati odgovornost i obavezu očuvanja prirode te ostaviti nešto od ljepote kojoj smo svjedočili, i u kojoj smo uživali, i budućim naraštajima.

Izvor: Os Uma

Objava U IME PROFITA – Za samo 25 godina uništili smo 10% od ukupnog područja divljine pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.

Sve oko nas je jedna velika laž, navučena preko naših očiju i naših umova, utkana u svaku poru našeg bivanja u ovoj stvarnosti. Sve ovo postoji kao naš vlastiti sustav mentalnih koncepata, sustav vjerovanja, jer smo progamirani da ga neprestano stvaramo, opslužujemo i održavamo našom životnom energijom.

Piše: Robert

Izvor: kontrolauma.org

Svjedoci smo da s ovim svijetom nešto ozbiljno ne štima, neprestani ratovi, ubijanja, korporativno silovanje ljudi koji su pretvoreni u moderno nesvjesno roblje, odvojeni od sebe, od drugih ljudi od prirode, iskorištavanje, zagađivanje i uništavanje planete Zemlje, jedinog doma koji imamo, lažne vijesti koje nam prezentiraju lažnu stvarnost, lažna medicina koja ne liječi već stvara nove konzumente farmaceutske industrije, lažna hrana bez nutrijenata, lažna voda bez minerala, mrtva, ali ima fluorida i klora, lažni novac bez vrijednosti koji crpi vrijednost iz našeg vjerovanja, lažna demokracija, jer da zaista možete nešto promijeniti svojim glasom, mislite da bi ste dobili pravo da glasujete. Lažno obrazovanje, jer ne dobijate znanja za ostvarenje svojih jedinstvenih potencijala, već pripremu za uključivanje u društvo normalnih (normis lat., normalan = jednak kao ostali), lažno pravo bez pravde i morala, pravo u kojem nema čovjeka, već smo svedeni i zavedni kao broj u nekoj bazi podataka i onda nam daju prava koja oni imaju, a mi ne, lažna povijest (his-story, njegova-priča) koju su pisali pobjednici, a oni su uvijek u istini i treba im vjerovati. Lažne vlade koje obećavaju promjene, a jedina uloga im je da održavaju status quo, lažna religija koja nam nudi život u krivnji i grijehu za nešto što nismo učinili, ali nam nudi spasenje ako poslušno slijedimo njihova pravila i naravno, ako im damo naš mukom stečen novac. Lažna država, koju nitko nikada nije vidio, ali nekako silno treba našu lovu i mogao bih nabrajati još lažnih svari naše stvarnosti, ali mislim da ste pojmili što želim reći.

Sve oko nas je jedna velika laž, navučena preko naših očiju i naših umova, utkana u svaku poru našeg bivanja u ovoj stvarnosti. Sve ovo postoji kao naš vlastiti sustav mentalnih koncepata, sustav vjerovanja, jer smo progamirani da ga neprestano stvaramo, opslužujemo i održavamo našom životnom energijom.

Čuli smo, a mogli smo i pročitati posebno na ovom sajtu, o ulozi i važnosti religije. Samo proglašeni gospodari svijeta ostvaruju svoju moć kroz kontrolu naših misli, emocija i djela. Samo nametnuti posrednici između nas i stvoritelja tumače nam „Božju volju“ i prilagođavaju je svojim potrebama.

Danas postoji 5 velikih religija svijeta: kršćanstvo, islam, judaizam, hinduizam i budizam. Iako se međusobno razlikuju i granaju na bezbroj raznih denominacija i sljedbi, ipak imaju nešto zajedničko. Sve one smatraju da je ovozemaljska egzistencija opterećena određenim problemom ili greškom. Za budiste sav je život patnja, hinduisti smatraju da su ljudi upali u smrtni svijet u kojem nikada neće istinski uživati, kršćani smatraju da je čovjek rođen u grijehu, jer je navodno prvi ljudski par zapao u božju nemilost kada se nije htio pokoriti Njegovuj zapovijedi/zakonu. Tko je Bog Starog zavjeta, također smo imali prilike čitati na ovom sajtu. Za sve te religije, život na Zemlji je frustracija, patnja i muka, neispunjena i nedovršena priča, nesavršena egzistencija, a sama Zemlja je prolazna, usputna stanica, privremeno i neželjeno odredište.
Neprestane prirodne i životne promjene, stalne izmjene sreće i nesreće, ugode i neugode, radosti i tuge za njih su pokazatelji da nešto nije u redu. Oni smatraju da bi čovjek trebao uživati u stanju vječnog blaženstva pa je tek to pravi smisao postojanja. Stoga traže „čvrst oslonac“- nešto stalno, nepromjenjivo, aspolutno, vječno i bezvremensko. U neprestanom strahu od relativnosti, promijena i nesigurnosti života, treba im „sidro“, točka razumijevanja, točka utjehe i nade, točka spokoja i nadahnuća i pogađate to „sidro“ je Bog. I to ne bilo kakav Bog već „Jedan i Jedini“, „Onaj koji jest“, svemogući, sveznajući, gospodar Neba i Zemlje.
A oni imaju s Njim otvorenu liniju, „ hot line“ i prenose nam, tumače njegovu volju, namjere i planove. Prijete Njegovim sudom i vječnom kaznom u paklu ako se ne pokoravamo i izvršavamo Njegove zakone. A tu je i represivni aparat koji im u tome pomaže ako smo kojim slučajem neodlučni ili odbijamo poslušnost.

Stoga smisao života vide u dostizanju apsolutnog ideala. Za kršćane je to „spasenje“, a za hinduiste oslobođenje, za muslimane grupnjak s djevicama, njih 72. Tek nakon ovog mukotrpnog života u kojem trebamo patnički otrpjeti posljedice svoje „grešne“ prirode doći će taj dan kada ćemo uskrsnuti, sjesti s desna Ocu, ući u raj ili kraljestvo nebesko. Tada će smisao našeg života biti ispunjen. No, da bi se to ostvarilo-potrebno je prihvatiti „Istinu“ i to sa velikim „I“. To je posebno vidljivo kod kršćana i muslimana koji imaju ekskluzivu i samo je njihov put jedini i ispravan. Sve drugo je laž i djelo Sotone koji obmanjuje ljude. Sve te religije fokusirane su na koncepte kao što su grijeh, žrtva, pokora, kazna, odricanje, mučeništvo, bogobojaznost, strahopoštovanje i siromaštvo.

Koliko su ti koncepti prisutni u Vašim životima, u životima ljudi koje znate i u društvu u cjelini, slobodno procijenite sami. Utjecaj je neprocjenjiv i neizmjeran i nije nikavo čudo da su ljudi u kurcu.
No, nije nužno da zbog svega ovoga to morate biti i vi. Sama činjenica da čitate ovaj tekst i da ste ih na ovom sajtu već pročitali mnogo, plus ostali hvale vrijedni sajtovi poput Zvona istine i slični, baš kao i puno dostupih knjiga koje su vam slučajno došle u ruke, govori da ste svjesni da nešto s ovim svijetom ne štima i da osjećate potrebu doći do novih znanja i spoznaja ne biste li došli do istine, koju nam skrivaju, o sebi i svijetu koji vas okružuje. Odgovori koje tražimo su dobro skriveni i potrebno je dosta truda i odricanja da bi se proniknulo kroz veo laži i obmana. Možda istinu nećemo nikada doznati, ali ćemo putem barem razviti osjetilo mirisa. Pa kad osjetimo da nešto smrdi, mora da je sranje ili bar nešto tome slično.

Dražen je dosta pisao i piše da su glavni kreatori, dakle oni koji su uspostavili već opisani sustav vjerovanja, sustav laži, obmane i manipulacije i kontrole, organizirane religije, a posebno ona najveća: kršćanstvo. Neću Vas zamarati pisanjem o njima, jer siguran sam da ste miris već odavno osjetili. Nepodnošljivo.

Radije bih vas podsjetio na vjerovanja starih naroda, ljudi koji su živjeli prije uspostave organiziranih, nametnutih sustava bogoštovanja. Prije kršćanstva, prije judaizma i islama. Zašto podsjetiti? Zato je su dio naše kolektivne svijesti, utkane u naš DNK, sastavni dio našeg bivanja, samo što su potisnuta ili zaboravljena. Ta su vjerovanja, bolje reći znanja o sebi, prirodi, postojanju i životu samom, prisutna u svakom od nas, lagano se bude, izlaze na javu, osjećamo ih cijelim svojim tijelom i duhom. Traže prostor, mjenjaju nas, žele se manifestirati, biti.

I nakon ovog pomalo dramatičnog ovog uvoda, napokon dolazimo do teme o kojoj Vam u stvari želim ispričati neke stvari, predstaviti neke istine za koje ste možda već čuli ili ih i sami živite, spoznaje koje sam usvojio bez poznavanja povijesti, jednostavno su se probudile u meni, kao što spoznaja obično dolazi nenajavljeno, u jednom trenutku, netko je upalio žarulju i bi svjetlo. Točkice su povezane, a pazzle tvore nagovještaj velike slike. Neprocjenjivo. No zbog jedne knjige koja mi je, opet, slučajno došla u ruke počeo sam promišljati koliko je ovo moje promijenjeno stanje svijesti jedinstveno, koliko je vezano uz ovo naše vrijeme u kojem bivamo, u ovom vremenu buđenja u kojem se slične stvari događaju mnogima, a posebno vama koji pratite i čitate tekstove na ovom sajtu. I kad kažem jedinstveno, u stvari pitam da li su se slične stvari događale i ranije u povijesti čovjeka, da li je čovjek nekad živio i promišljao sebe i svijet drugačije, koliko je ovo što mi proživljavamo novo ili originalno. Čitajući knjigu koja nosi naslov „Paganizam u teoriji i praksi“, autor Iolar, shvatio sam da sam da nema ništa novo pod kapom nebeskom, sve je već postojalo i bilo, mi sada samo ponovno oživljavamo izvornu duhovnost čovječanstva koja je postojala kod drevnih naroda na svim kontinentima i u svim starim kulturama od indoevropskih-grčka, rimska, slavenska, keltska, germanska, vedska, pa do kinsekog daoizma, japanskog šintoizma, pa sve do izvornih duhovnosti naroda Sjeverne i Južne Amerike. Ta izvorna duhovnost čovjeka, koju neki je posprdno nazivaju i„primitivnom“ duhovnošću, a koja postoji od kada čovjek hoda ovom planetom nosi jedinstveni naziv „Paganizam“.

No koliko uopće znamo što je to Paganizam, kako je nastao, koja su njegova suštinska vjerovanja, moralna načela, vrijednosti koje promiče i slavi. Kako je i zašto nestao ili je samo asimiliran u sustav organiziranih religija. Ako je Paganizam drevna duhovnost, koliko je kompatibilan i primjenjiv u ovo naše doba? Ovo su samo neka od pitanja na koja ću pokušati dati odgovore, bez želje i namjere da promoviram sam Paganizam ili bilo koji njegov dio, već da kroz dijelove svega što je u knjizi navedeno dam vlastiti prikaz i vlastiti dojam i doživljaj drevne duhovnosti koja se ponovno budi, bolje rečeno, koja u stvari nikada nije nestala, jer je uvijek bila tu i još uvijek je tu za one koji je traže i žele znati.
Pretpostavljam da znate da povijest (his-story) počinje otprilike 6000 godina p.n.e., a sve starije je pretpovijest. Kako nešto može biti prije povijesti? Ili je povijest ili nije. E, ovu povijest koju nam pričaju, sami su napisali.
Stoga, pozivam vas da budite ovdje, jer ova knjiga govori o ljudima koji su živjeli u pretpovijesti, o njihovim vjerovanjima, o njihovom odnosu prema čovjeku, prema prirodi, prema Bogu i Bogovima, ispričat ću vam priču o životu, jer Paganizam jest priča o životu.
Više o Paganizmu u slijedećih nekoliko nastavaka….

Izvor: kontrolauma.org

Objava Istina o paganizmu – Uvod pojavila se prvi puta na Transformacija Svijesti.